You are here

Sveti Salvator iz Horte

Santa Coloma de Farnés, 1520 - Cagliari, 18. veljače 1567.
Kalendar datum: 
18 Ožujak
Sveti Salvator iz Horte

   "Uzvisi neznatne" (Lk 1,52). Te riječi Marijina hvalospjeva s punim pravom možemo primijeniti na skromnoga franjevačkog brata pomoćnika Salvatora. On je bio utjelovljena skromnost. Potjecao je iz skromne obitelji, a rodio se u Santa Coloma de Farnes, u biskupiji Gerona u Španjolskoj jednoga nama nepoznata dana godine Gospodnje 1520. 

   O njegovim roditeljima znamo samo da su nosili prezime Grionesos te da su radili u nekoj ubožnici dvoreći bolesnike i siromahe. Kasnije su preuzeli i upravu nad tim domom kršćanske ljubavi i milosrđa. Sveti Salvator je ostao rano siroče bez roditelja pa je pošao u svijet trbuhom za kruhom. U Barceloni je izučio postolarski zanat te radom svojih ruku uzdržavao sebe i mlađu od sebe sestru Blaženku. 

   Kad mu se sestra udala za nekog Antuna Travera, Salvator je bio slobodan pa je mogao poći za onom zvijezdom koja ga je zvala u samostan. Napustio je Barcelonu te pošao u glasovitu benediktinsku opatiju Montserrat. Benediktinci su ga vrlo lijepo primili nadajući se da će postati njihov brat. No Salvatorovo će se redovničko zvanje tek onda ostvariti kad bude susreo krajnje siromašne i ponizne franjevce. Osjetio je da ga Bog zove među njih. Njegovo je zvanje siromaštvo i skromnost. I tako je 3. svibnja 1541. stupio u franjevački samostan u Barceloni. 

   Mladi je i revni redovnik u samostanu vrlo brzo postao ugledan, ali ne po znanju i časti već po svakoj vrsti kreposti. One su bile njegov ures. Položivši u svibnju 1542. redovničke zavjete premješten je u Tortosu, gdje je u samostanu obavljao ponajteže poslove i to uvijek s najvećom požrtvovnošću. Ljudski čimbenik u samostanu nije shvatio njegovu svetost i neobične čudesne darove pa je ponizni brat morao mnogo trpjeti i od subraće i od poglavara. Premještali su ga iz samostana u samostan. Posljednja je postaja njegova životnog križnog puta bio samostan Sv. Marije u Cagliariju, na otoku Sardiniji. Tu je našao mir i razumijevanje. Pogođen teškom bolesti umro je u Cagliariju 18. ožujka 1567. 

   Čitav je grad bio potresen smrću skromnoga brata. Njegov grob u crkvi Sv. Rozalije postade slavan. Božji ga narod poče štovati kao sveca. Sam španjolski kralj Filip II. zauzeo se za njegovu beatifikaciju. A svetim ga je proglasio 17. travnja 1938. papa Pio XI. Bila je to zadnja Papina kanonizacija. Brzo nakon nje je umro. Ponizni franjevački brat svijetli i našem nemirnom stoljeću kao primjer skromnosti, strpljivosti, ljubavi prema siromasima. To su bile njegove glavne vrline kojima je omilio Bogu i ljudima. Svi ga doduše nisu shvaćali, ali je to nerazumijevanje bila građa od koje je uz Božju milost izgradio svoj svetački lik. Tvrd je to bio materijal, ali baš zato zgrada njegove svetosti stoji čvrsto kao kuća izgrađena na kamenu.