You are here

Sveti Ignacije iz Laconija

Laconi, Nuoro, 17.prosinca 1701. - Cagliari, 11. svibnja 1781.
Kalendar datum: 
11 Svibanj
Sveti Ignacije iz Laconija

   Sveti Ignacije iz Laconija (Ignazio da Laconi), talijanski kapucin, brat laik, rođen je 17. prosinca 1701. kao Vincenzo Peis u Laconiju (sardinijski Làconi, provincija Oristano) na otoku Sardiniji, kao drugi od sedmero djece, u siromašnoj i pobožnoj seljačkoj obitelji. Od malih nogu isticao se svojom dobrotom i pobožnošću. Nije učio ni čitati ni pisati, ali ga je njegova majka podučavala vjeronauku. Za njega je crkva imala neodoljivu moć privlačnosti pa su ga često rano ujutro vidjeli kako kleči na otvorenom i čeka da se otvori župna crkva. Kad je Vincenzu bilo 17 godina, teško se razbolio. Zavjetovao se da će stupiti u kapucine, ako mu Majka Božja izmoli zdravlje. Ozdravio je, ali je uživajući u životu zaboravio na svoj zavjet. Lakoumno je provodio dane, a tada je, tri godine kasnije, 1721, dobio novu opomenu. Jednog dana je jašio na konju, koji se iznenada prestrašio i jurio kroz neprohodno grmlje, pored dubokih provalija.

   Zahvaćen smrtnim strahom, Vincenzo je zazvao zagovor svetog Franje Asiškog, sjetio se svoga neizvršenog zavjeta i obećao u sebi da će ga ispuniti. U taj čas Vincenzov konj se zaustavio i nastavio se kretati mirnim korakom. Već sljedećeg dana mladić je krenuo s ocem na put i javio se kapucinskom provincijalu u Cagliariju. Najprije je odbijen zbog slabog zdravlja, a nakon nekog vremena primljen je na pokusni rok u kapucinski samostan svetog Benedikta u Buoncamminu (Cagliari). Novi učitelj novaka smatrao ga je posve nesposobnim i neprikladnim za redovnički život i htio ga je otpustiti iz samostana. Vincenzo je otišao u samostanski hodnik, bacio se ničice pred kip Majke Božje i zavapio za pomoć.

   Marija mu je tada odgovorila: „Strpi se, i moj sin je nosio za tebe preteški križ!“ Tako je Vincenzo nastavio svoj križni put, a većinom glasova ipak mu je 1722. dozvoljeno polaganje redovničkih zavjeta. Tada je uzeo ime Ignazio. Premješten je u samostan u Iglesiasu (sardinijska provincija Carbonia-Iglesias). Bio je određen da po sardinijskim selima skuplja milostinju. Obilazio je mnoge kapucinske samostane na otoku, Sanluri, Domusnovas, Oristano, Quartu Sant'Elena. Nije samo prosio već je postao i glasoviti misionar. Poučavao je ljude u vjeri, tješio bolesne i napuštene, uveseljavao djecu i žalosne, mirio zavađene, obraćao grešnike, savjetovao očajnike. 

   Poslan je 1741. ponovno u Cagliari, glavni grad Sardinije, u samostan svetog Antuna. Tamo je 40 godina obavljao istu, prosjačku službu i postao pravi misionar tog lučkog grada. Svi su u njemu gledali pravoga sveca i rado su ga slušali. Zvali su ga „sveti otac“. Neprestano prosjačenje pribavilo mu je naklonost i poštovanje svih krugova, a on je žarkom serafskom ljubavlju, malim darovima i jednostavnim riječima, s krunicom u ruci, činio velike stvari. Iz svih krajeva Sardinije dolazili su u Cagliari ljudi i tražili njegove savjete. Kad se nakon prosjačenja umoran vraćao u samostan, pred Isusom u Presvetom Sakramentu provodio je čitave sate u klanjanju i molitvi. Brat Ignazio bio je obdaren darom proroštva i čudesa, tako da je kod vjerničkog puka bio izuzetno omiljen. Posljednje dvije godine života bio je slijep. Čudotvorac i miljenik sardinijskog naroda, preminuo je na današnji dan, 11. svibnja 1781, u Cagliariju.

   Njegove relikvije počivaju u kapucinskom samostanu svetog Antuna u Cagliariju. Papa Pio XII. proglasio ga je blaženim 16. lipnja 1940, a svetim 21. listopada 1951. Štuju ga osobito žitelji Sardinije. Zaštitnik je sardinijske provincije Oristano te mnogih župa, crkava i kapela.