You are here

Sveta Marija Franciska od pet Rana

djevica,trećoredica franjevaca Alkantaraca ( 1715. - 1791. )
Kalendar datum: 
6 Listopad

   Rođena je u Napulju 25.3. 1715. i dobila ime Ana Marija Rosa Nikoleta. Otac joj je bio marljiv ali grub  obrtnik svile u Napulju. Njezina je majka od supruga mnogo patila. Kada je Mariji bilo tek dvije godine željela je da joj govore samo o pobožnim temama. A kada joj je majka išla u crkvu prihvatila se nje da je se nije mogla odstraniti. Prva riječ koju je uputila svećeniku  bijaše molba: “Učinite što je potrebno da i ja mogu primiti Svetu Pričest!” Kada bi ugledala svećenika bi uskliknula: “Vidite blago Kristovo – pogledajte Pomazanika!” U sedmoj godini sa velikom pobožnošću primila je Svetu Pričest. Odbila je ponudu za udaju jednog bogatog mladog viteza. 

   Iako je imala protivljenje oca, ipak je dobila dopuštenje i stupila u Treći red Svetog Petra Alkantarskog – na što se pripremala devetnicom u čast Majke Božje i živjela je te dane samo od Svete Pričesti koju je svakodnevno primala. Ostala je doduše u kući kod strogog oca i radila teške poslove i strpljivo podnašala grdnje i uvrede.  Kušnja je trajala i sa strane crkvenih poglavara punih sedam godina. Prihvatila je mrtvenja i odricanja. Njezina utjeha bijaše Sveta Pričest. Za vrijeme  Svete Pričesti ukazao joj se nebeski Zaručnik – Isus Krist  i dao joj svojih pet svetih Rana. Kada više nije stanovala u očevom domu, mogla je više vremena imati slobodno – posjećivala bi u gradu crkvu gdje je upravo bilo četrdeset satno klanjanje – da tamo satima boravi. 

   U nekim crkvama se koncem korizme  cjelodnevno izlagalo Presveto. Trećoredica Marija je od jutra pa do večernjeg blagoslova klečala nepomična a da ne bi uzimala hrane i pića. Njezina je jedina misao bila da pravi društvo Spasitelju. Privikla se na praksu da dnevno počasti 33 puta Najveće Dobro  u čast 33 godina zemaljskog Isusova boravka. Kada radi  bolesti ili druge zapreke nije mogla ići  u crkvu na poklon, odlazila je na ravni krov svoje kuće i okrenula bi se prema crkvi i tu se poklonila i pozdravila Spasitelja. Ovako se molila: “Moj Zaručniče! Ti si Radost mojeg  srca! Blaženog li jezika koji te je primio sada. Blaženi zidovi što moje najvrednije Blago čuvate u ovoj crkvi! Kad bi moje srce moglo biti goruća vatrena peć ljubavi, tako velika kao cijeli svijet da te toliko mogu ljubiti. 
 


   O blaženih li svećenika koji to Sunce, kojima je uvijek tako blizu, premili Gospodin!” Poticala je i druge da češće idu u pohod Isusu ili se bar duhovno pričeste. Za nju je bila neopisiva muka kada nije mogla primit Svetu Pričest.  Samo vrlo rijetko je uzimala ponešto, no redovito je bila bez zemaljske hrane. Već od ranog jutra bi klečeći pred crkvenim vratima čekala otvaranje crkve. Često se događalo da je sveta Hostija umakla iz ruke svećenika i spuštena na njezin jezik. Od 59. godina svojega redovničkog života samo je sedam mjeseci mogla proboraviti u samostanu. Sve drugo vrijeme je najprije provela kod svoje obitelji, pa iako slabog zdravlja mnogo je radila. Po majčinoj smrti napusti gruboga oca i služila je kod jednog trgovca  kao odgojiteljica djece. Gospodarica ju ocrni i stavi pred sud s krivom optužbom, da je pronevjerila novac svojem gospodaru.  

   Morala je podnositi i druge neugodnosti i progonstva, no nevolje su je još više približile Bogu. Bila je veoma darežljiva prema siromasima – davala im je hranu i odjela. U posljednjoj bolesti Sveta Pričest bila joj je jedina okrjepa. Želudac joj nije primao nikoju drugu hranu.  Neposredno pred smrt primi Pričest, poljubi Raspelo. Bilo je to 6. listopada 1791. Papa Pio IX. proglasio ju je blaženom 1843. a  svetom 29. lipnja 1867.