You are here

Sveci, blaženi i sluge Božije

npr. 26.8.2019
npr. 26.8.2019

Sveta Krescencija Marija Höss

Kaufbeuren, Bavarska, 20. listopada 1682 - Kaufbeuren, Bavarska, 5 travnja 1744
Sveta Krescencija Marija Höss

   Njemačka svetica po imenu Maria Crescentia Höss (Höß) rodila se 20. listopada 1682. u Kaufbeurenu u obitelj isiromašnog tkalca Matije. Na krštenju je dobila ime Ana. Još sa četiri godine mala je Ana počela doživljavati nebesku ljepotu Isusovu i svojeg Anđela Čuvara. Crkva joj je bila prvo i glavno mjesto gdje je išla zajedno sa majkom te je tako vrlo rano naučila molitve i pratiti svete obrede. Jednog dana, nakon što je mama donijela doručak, koji se sastojao od par voćaka, ostane Ana sama. Ana na tratini kraj sebe i djevojčica primjeti Dječaka izvanredne ljepote. No još neiskusna, ne misleći da je to nebesko viđenje, reče mu: “Dođi i blaguj samnom.” Isus će joj: “Moj Otac ima bolju hranu i plodovi sa njegova vrta su slađi.” Djevojčica Ana, iznenađena, upita: “Tko je tvoj Otac? Gdje stanuje...kako se zove? Kako je tvoje ime?” Na ta se pitanja odgovori Božanski Dječak sa smješkom: “Moj Otac je Gospodar Neba, moj stan je Nebeski Jeruzalem, zovem se Isus, a moja Majka Marija...” Bio je to prvi zanos male Ane. Kad je došla k svijesti, našla se u svojem krevetiću, budući da ju je mama prenijela misleći da je zaspala.  

   Sa 5 godina primi Sakaramenat Potvrde. Radi velike inteligencije i izvanredne pobožnosti bi pripuštena Svetoj Pričestu kad joj je bilo 7 godina. Idući u školu ili u crkvu milo je razgovarala sa svojim Anđelom Čuvarom. Već u sedmoj godini života položila je zavjet ćistoće.Od oca je naučila promatrati patnju i Smrt Isusa Krista, dok je po majci naučila pomagati siromahe.  Radi siromaštva ju nisu primile u samostan franjevke, nije imala mogućnosti da donese miraz. U četrnaestoj godini imala je ukazanje svojeg Anđela Čuvara koji joj je uručio crveni križ i pratnju Svetog Franje Asiškog. Krescencija je tako pobožno živjela u svijetu da su je svi zvali Anđelom. Posredstvom protestantskog načelnika, koji je udovoljio molbi sestara te ustupio zemljište u susjedstvu samostana uz uvjet da u samostan prime kći siromašnog tkalca Matije Hössa. Tako je Ana ušla u samostan i dobila ime Krescencija. U samostanu je doživljavala zapostavljanja, poniženja i bolesti. Uz to je doživljavala žestoke nasrtaje zloduha. Kroz 16 godina je bila vratarica samostana, zatim učiteljica novakinja i napokon poglavarica.

   Na tri nakane je naročito molila i žrtvovala se: za sjedinjenja svih kršćana u vjeri, za proširenje Kristova kraljevstva na zemlji i za duše u Čistilištu. Kao njezin duhovni otac Sveti Franjo Asiški i Blažena Krescencija je imala oko za Božje tragove u stvorenju te za veliku znakovitost stvorova. Nebeska tijela, biljke i životinje podsjećale su ju na Božje tajne i otajstva spasenja. Ona je pjevala i skladala pjesme koje bi pjevala sa sestrama. Postala je poznata po izvanrednim milostima. Od nje su tražili savjet biskupi i vladari: car Karlo VII. i njegova kći, carica Marija Terezija. Cijeli Krescencijin nutarnji i vanjski život ogledao se u njezinoj izreci:” Božja volja i Presveti Oltarski Sakrament su moje Nebo na zemlji!” Njezina pobožnost prema Presvetoj Euharistiji očitovala se u tome što je sve slobodno vrijeme provodila pred Svetohraništem i to prostrta ako joj je dopuštala slabost njezina bolesna tijela. Klanjala se zajedno sa nevidljivim Anđelima. Kad su joj savjetovali da ima obzira prema sebi, naročito u većoj hladnoći, odgovorila je: “Što vi mislite? Gdje se može više naći snage i topline nego u crkvi!” Kad je bilo Presveto izloženo na klanjanje. Blažena Krescencija bi ostala klečati sve vrijeme. Samo poslušnošću se je moglo dobiti da izađe iz crkve. Najmilija joj je bila svetkovina Tijelovo. Gotovo osam dana pred svetkovinu nije napuštala kora. Radovala se što će njezin Zaručnik u Presvetom Sakramentu biti proslavljen u cijeloj Crkvi. Osjećaje svoga srca svakog četvrtka očitovala bi ovim riječima: “ O četvrtku, dane čuda, slatki dane ljubavi, eto Bog nam se dao za Hranu.” Kod nesretnih slučaja i teških problema tražila je savjet i pomoć pred Presvetim Sakramentom. Teško je ostavljala crkvu. Molila je neku nebesku zaštitnicu da ostane na njenom mjestu i da za nju časti i ljubi Spasitleja. Kad se nalazila izvan crkve, tako bi se okrenula, ako je bilo moguće, da bude očima u smjeru crkve. Veliku pažnju posvetila bi svemu što se odnosilo na Svetu Euharistiju. Ukrašavala je Svetohranište i oltare što je lijepše mogla. Željela je da kaleži, čestičnjaci i što inače služi za ures Oltarskom Sakramentu bude što jemoguće ljepše i dragocijenije. Najmili joj je posao bio da čisti i ukrašuje crkvi ili da pripravlja i uređuje predmete koji će služiti kod Svete Mise. Sa velikim oduševljenjem i često je govorila o presvetom Olatarskom Sakramentu. Kao učiteljica novakinja svoje učenice je poučavala da često posjećuju Isusa U Euharistiji. Poticala ih je da češću duhovnu Pričest te da u svim prilikama kod Spasitleja traže savjet, utjehu i pomoć. Kad je bila poglavarica, uvela je običaj da sestre kad prolaze kraj crkve trebaju reći anđeosku hvalu: “Svet! Svet! Svet je Gospodin Bog Sabaot!” Jednom zgodom u obavljanju svojeg posla trebala je proći više puta ispred Svetog Sakramenta a da Ga nije mogla počastiti.

   Ona je stoga često ponavljala žerke uzdisaje svom Spasitelju: “ Moj Bože, iz ljubavi prema Tebi i iz poslušnosti!” Kad je pak zadnji put prolazila kraj oltara, primjeti da nad Svetohraništem plamte mnoštvo plamenova. Upita ona Gospodina što to znači. Isus joj odgovori: “To su ljubavni uzdasi što si Mi ih uputila u prolazu!” Za samo jednu Svetu Pričest , rekla je, da je spremna radosno pretrpjeti sve bolesti svih ljudi. Njezin život bio je neprestana priprava i zahvala za Svetu Pričest. Sve što je činila, činila je s tom nakanom. Od ponoći počimala je njezina bliža priprava sa razmatranjem i činima kreposti. Oblačila bi se sa svim zaslugama samostana, kako bi bila vrijedna da ga primi. Govorila bi: “Kad mi ne bi bilo moguće primiti Svetu Pričest iz poniznosti, kako je pravo i pošteno, kao najveća grešnica nisam dostojna primiti tu milost. Ali iz poslušnosti volim je rado zanemariti jer iznad svega čeznem da vršim volju Božju.”Jednom zgodom joj je ispovjednik naložio da propusti Svetu Pričest. Ponizno i poslušno se podloži njegovom strogom nalogu. Dogodilo se u Misi baš toga dana kada je bila zabrana primanja Svete Pričesti, kad se sam svećenik htio pričestiti, primijeti da se na pateni nalazi samo pola posvećene Hostije. Sa velikom pažnjom potraži posvuda okolo drugi dio. Ali uzalud. Tada završi Svetu Misu. Kad bijahu već crkvena vrata zatvorena, počne on ponovno pomno pretraživati oltar, ali ništa ne nađe. Strašno potresen porazgovori sa poglavaricom. Zajedno upitaju sestru Krescenciju. Ona odgovori sva postiđena: “Moj Anđeo Čuvar me je nahranio sa drugom polovinom Svete Hostije.” Jednom drugom zgodom naredi joj poglavarica, po uputi provincijalke, da iskuša njezinu krepost, da na dan zajedničke Pričesti umjesto u crkvu ode u kuhinju. Ponizno poslušna radila je povjereni posao, no srcem je bila u činu klanjanja Presvetom. Pa je tako tamo gdje se nalazila iz poslušnosti primila od Anđeoski Kruh iz ruke Anđela. A tokom dvije godine, kad nije bilo zajedničke Pričesti sestara, Blažena Kresvencija je primala Svetu Pričest od Anđela.Njezin ispovjednik je htio tu stvar ispitati i utvrditi. S molbom se obrati Bogu, ne kazavši nikome ni jedne riječi. Zatraži da Gospodin ne dade tri dana Svetu Pričest Krescenciji po Anđelu da tako ustanovi stanje duše koju vodi. Nakon tri dana upita svećenik Svetu Krescenciju kao se osjeća. Ona odgovori: “Već tri dana ne primih Svetu Pričest, pa nisam sigurna i bojim se da nisam što pogriješila.” Rekao joj je nešto općenito. Molio se ispovjednik da Gospodin Bog pokaže njezino stanje po njoj samoj. Slijedećeg se dana pohvali Krescencija da je primila opet Svetu Pričest od Anđela. 

   Učinci Svete Pričesti kod Krescencije su bili neopisivi. Nije nalazila dovljno riječi za zahvalu. Znala je reći da vidi kako sveto Kristovo Čovještvo u neizrecivoj svjetlosti kroz nju ulazi u Otajstvo Presvetog Trojstva. Njezine misli, volja, život, ljubav i patnje bile su usmjerene na Krista, koji je bio Gospodin i Kralj na prijestolju njezina srca. Učinci Pričesti se zapažaju i na tijelu. Slabu i iscrpljenu prije Pričesti trebali su voditi pod rukama da bi mogla doći u crkvu, ali Pričešću bi joj se obnovila snaga. Tri zadnja dana Svetog Tjedna bijahu za nju vrijeme zanosa, osobito Sveti Četvrtak nakon Svete Pričesti. Posljednjih šest tjedana njezina života Pričest joj je bila jedina njezina hrana. Prorekla je da će u ponoć nakon Uskrsa preminuti. I zbilo se. Preminula je posljednjih minuta svetkovine Uskrsa 5. travnja 1744. U Spisak blaženih je uvedena 7. listopada 1900. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju svetom 25. studenog 2001. godine

Kao njezin duhovni otac sv. Franjo Asiški i Krescencija je imala oko za Božje tragove u stvorenju te za veliku znakovitost stvorova. Nebeska tijela, biljke i životinje podsjećale su je i opominjale na Božje tajne i Njegovo spasiteljsko djelo. Ona je pjevala i skladala pjesme koje bi pjevala sa sestrama. U svojoj pjesmi "O blaga Božja ruko!" pravi usporedbu između Božjeg i ljudskog djelovanja. Ta tako konkretna, sa životom i stvorenjem povezana molitva, očuvala ju je od pobožnosti koja je tuđa životu i čovjeku.

   Njezina pobožnost i molitva vodile su je na duboku solidarnost s ljudima. Ona je u svome duhovnom životu primila izvanredne darove i milosti; tako su je posjećivali mnogi uglednici: svećenici, biskupi, kardinali, knezovi, tražeći kod nje savjeta i svjetla. Kraj svega toga ostala je skromna jer je vjerovala da je sve od Boga, Božji dar. O sebi je ovako govorila: "Ne mogu se dosta načuditi da na mene može misliti ma i jedan jedini čovjek jer ja sam ipak samo jedna jadna grješnica i jedno ništavilo."

   Pred Bogom se nije uvrštavala među pobožne i svete, već među grješnike. To joj je pomoglo da je jače spoznala i doživljavala neizmjernu Božju svetost, pred kojom valja pasti na koljena u najdubljem strahopočitanju. Ali ne samo to. Ona je na taj način osjetila i svu grješnost ljudskoga roda pa je osjetila potrebu da skupa s Kristom, Njegovim križem, bude i sama žrtva zadovoljštine za ljudske grijehe. Uvidjela je da je i sama kriva zbog smrti Božjega Sina, a to ju je poticalo da se s Njime u ljubavi sjedini i u duhu zadovoljštine na se uzme grijehe svijeta. A sam ju je Isus uvlačio u tajnu svoje muke, osobito u petke. Ona je tome pridodavala stroge pokore i dragovoljno podnošenje bolesti i križeva. Sve što je trpjela, uspoređujući s onim što je Isus pretrpio, učinilo joj se kao ništa. Zato je i govorila: "O, kad bih sa svojim Spasiteljem mogla biti prikovana na križ, tada bi bile ispunjene sve moje želje!"

   Krescencija je upoznala svu veličinu i moć požrtvovne ljubavi. I zato njezine riječi zvone kao kakva himna ljubavi: "Ljubav mi daje krila da mogu uzletjeti sve do prijestolja presvetoga Trojstva i ondje iznijeti sve potrebe Katoličke crkve, kršćanstva, nevjernika, grješnika i duša u čistilištu. Ljubav mi daje krila da poput golubice poletim u bliže i dalje zemlje i ondje Božjom snagom pripomognem naviještanju pravog nauka i Evanđelja nevjernicima. Ljubav mi daje krila da poput pčelice poletim na svako stvorenje te iz njega sišem med. Ljubavlju, Bože, mogu Te s neba privući dolje u svoje srce, a s Tobom mogu prijeći preko svakog zida. Ljubavlju mogu smekšati kamena srca grješnika, njome mogu skršiti okove grijeha. Ljubavlju mogu zatvorene u čistilištu osloboditi. Ljubavlju mogu svladati sva svoja zla nagnuća. Ljubavlju mogu nadvladati sve paklene napasti. Ljubavlju mogu podnijeti sve suprotivštine i muke. Ljubavlju mogu Boga još više ljubiti."

  

Blaženi Toma Toletinski

1260-1321
Blaženi Toma Toletinski

   Blaženi Toma se rodio oko 1260. u Tolentinu (Italiji). Vrlo je mlad ušao u franjevački red, gdje je provodio najstrože siromaštvo, radi čega je djelomično svojom krivnjom  dospio u samostansku tamnicu.

   General reda Rajmund Godefray oslobodio ga je 1289.  Zajedno sa nekom subraćom pošao je za misionara u Armeniju i granična područja.Tamo su stigli kod armenskog kralja Hethuma II. sa preporukom europskih vladara. Kako u Armeniji nije vidio perspektivu svog misionarskog djelovanja, Blaženi  Toma se zajedno sa tri subrata uputio u Kinu godine 1231.   Na indijskom otoku Salseti  Toma je bio uhićen, te su mu muslimani odsjekli glavu. 

Umro je sa Gospinim imenom na ustima. Subraća su njegovo tijelo prebacili  u Kinu.  Glava mučenika je donesena u domovinu te se časti u toletanskoj katedrali

   Papa Lav XIII. Proglasio je mučenika Tomu Toletanskog blaženim 1894. godine.

Blažena Margareta iz Castella

Metola, 1287 - Città di Castello, 13. travnja 1320.
Blažena Margareta iz Castella

   Margareta od Castella, rođena je 1287. godine. Rođena je u dvorcu Metola (često je stoga nazivaju Margareta iz Metole), od plemićkih roditelja, oca Parisia i majke Emilie od Metole. No, njezin se otac nije baš ponašao „plemenito”. Dok mu je supruga bila trudna, Parisio je bahato mislio da će dobiti zdravog sina, a time i nasljednika.

   No, planirana svečanost proslave ovog radosnog događaja iznenada je opozvana rođenjem strašno izobličene djevojčice. Margareta je bila neobično malena rasta, grbava, izobličena lica, njezina desna noga bila je kraća od lijeve, a bila je i slijepa. Roditelji su se prema njoj odnosili vrlo okrutno. Držali su je skrivenu od rodbine i prijatelja, a što je najgore, i od sebe samih. Mjesni župnik bio je užasnut takvim njihovim ponašanjem, i svim je silama pokušavao utjecati na Margaretina oca kako bi ovaj bio barem malo bolji prema svojoj kćeri. Ali, roditelji su ostali tvrda srca.

NAPUŠTENA U NEPOZNATOM GRADU

   Kad je Margareti bilo šest godina, otac ju je zazidao u ćeliju uz kapelicu skrivenu u šumi, kako nitko od njihovih prijatelja ne bi saznao da dijete uopće postoji. U tom samotnom okruženju, Margareta je proživjela četrnaest godina. Već spomenuti svećenik redovito je posjećivao napuštenu djevojčicu, te joj je postao jedini prijatelj i učitelj. Od drva joj je načinio štap kako bi mogla lakše hodati. Poučavao ju je Svetom Pismu, obrazovao ju, i omogućio joj da primi svete sakramente. Odmah je shvatio kako je dijete vrlo bistro i poučljivo. Ubrzo je napamet naučila desetak psalama, a jednog se jutra probudila i znala ih napamet svih 150. Skromno je obrazložila kako je to znanje dar. Nakon dugog vremena, njezini su roditelji ipak odlučili odvesti Margaretu do svetišta u Città di Castellu kako bi izmolili njezino ozdravljenje. No, Margareta nije ozdravila. Roditelji su je zato, razočarani, bez ijedne riječi ostavili u stranom gradu. Sirota Margareta dugo ih je čekala na pragu crkve, brinući se da im se nije što dogodilo. Pronašli su je tako prosjaci, te su je prihvatili kao jednu od njih. Ona im je zbog toga bila veoma zahvalna, a mnoge je od njih dovela Kristu. Iako ograničena svojim fizičkim nedostacima, Margareta je bila bistra uma, a zbog svojih patnji i fizičke boli koju je neprestano trpjela, bila je izuzetno dobra srca i blage naravi, puna sućuti prema svima, osobito prema onima koji trpe.

   Ljudi Citta di Castella veoma su zavoljeli Margaretu. Zbog njezine velike ljubavi prema Kristu, već spomenuti svećenik pokušao joj je omogućiti ulaz u lokalni samostan. Međutim, poglavarica samostana nije mogla povjerovati da je Margareta dijete tako ugledne i bogate obitelji, pa je nije željela primiti jer Margareta nije imala miraza. Ipak, poglavarica je otputovala u posjet župniku koji je Margaretu krstio, te je, uvjerivši se u Margaretino porijeklo, ipak primila Margaretu u samostan. Ali, pravila ponašanja u samostanu bila su vrlo labava, i samostanom se jako loše upravljalo. Margareta se tiho i nenametljivo držala svojih pravila koja je smatrala primjerenijima. Nije se tako zamjerala nikome, ali se sestrama nikako nije sviđala, pa su je stoga „zamolile” da napusti samostan. Kad su ljudi saznali kako se prema Margareti loše odnose, tom su samostanu prestale stizati donacije. Margareta je iz tog samostana izašla i postala trećoretkinja dominikanskog reda. Spomenuti samostan kasnije je zatvoren.

POŽAR

   Margareta je, unatoč deformacijama, uvijek bila ljubazna i vesela. Imućna obitelj Offrenduccio zapazila je njezinu blagu narav, te ju je unatoč nedostacima uzela u svoju kuću i povjerila joj brigu za djecu. Jednom prilikom, tu je kuću zahvatio požar. Treba napomenuti da su kuće tada bile građene od drva, i da su krovovi bili načinjeni od slame, tako da je vatra mogla u trenu progutati cijelu kuću, kao i kuće u blizini. Vlasnici kuće očajavali su vidjevši dim, a kada su shvatili da se Margareta nalazi na katu kuće zahvaćene vatrom, obuzeo ih je užas. Zvali su je u nadi da će malena svetica nekako ipak izaći iz goruće kuće. Međutim, nakon nekoliko trenutaka ugledali su je kako stoji na prozoru savršeno mirna. Polako je skinula svoj maleni ogrtač i bacila ga dolje, okupljenim ljudima, mirno ih uputivši neka ogrtač bace u plamen. Očajni ljudi odmah su poslušali, i u trenutku kada je ogrtač pao u vatru, ona se odmah ugasila.

PLEMKINJE POSTALE REDOVNICE

   Ista ta obitelj, Offrenduccio, dijelila je kuću s jednako imućnom i uglednom obitelji Macreti. Njihova šesnaestogodišnja kći Francesca odrasla je uz Margaretu, i bila je jako bliska s njom, a Margareta ju je poučavala u vjeri. Jednoga dana obje su obitelji imale goste. Margareta je također bila prisutna. Nakon opuštenog razgovora, svetica je rekla kako će Francesca Macreti i njezina majka jednoga dana postati trećoretkinje dominikanskog reda. Svi su se tome nasmijali znajući kako je gospođa Macreti ravnodušna prema pitanjima vjere. Međutim, nakon samo nekoliko mjeseci, umro je gospodin Macreti, a njegova neutješna supruga utjehu je pronašla u Bogu. Zajedno sa svojom kćerkom postala je trećoretkinja dominikanskog reda, baš kako je svetica prorokovala. Imućne i ugledne obitelji voljele su Margaretu i cijenile su njezino društvo. Ustvari, voljeli su je svi, osim njezinih vlastitih roditelja. No, iako su njezini roditelji prema njoj pokazali okrutnost, Margareta im to nikada nije zamjerila, štoviše, osjećala se krivom što im je nanijela sramotu svojim rođenjem.

OŽIVJELI

   Blaženoj Margareti pripisuju se brojna druga čudesa, od kojih su svakako najintrigantnija ona o oživljavanju mrtvih. Jednom je prilikom, tako, maleni dječak pao u rijeku i utopio se. Njegova je majka iz sveg srca zavapila blaženoj Margareti, i dijete se vratilo u život. Nekog je drvosječu ubio medvjed. Nekoliko sati kasnije, njegovi prijatelji pronašli su njegovo unakaženo tijelo. Odnijeli su ga njegovoj kući. Njegova supruga i djeca okupljeni oko mrtvaca molili su se Margareti da po njezinu zagovoru Bog obnovi i oživi njihova muža i oca. Čovjek se vratio u život. Neko je dijete palo na ulicu s visokog balkona i poginulo. Po Margaretinu zagovoru, neozlijeđeno se vratilo u život.

   Umrla je 13. travnja 1320. u dobi od 33 godina. Kod ukopa su građani tražili da se "svetica" pokopa u crkvi. Svećenici su se tome usprotivili. No  kod ukopa se dogodilo čudo - djevojčica invalid je ozdravila. Tako je ipak patnica pokopana u crkvi. Na njezin zagovor dogodilo se preko 200 čudesa. Budući da je njezin les dotrajao - zamijenjen je 1558. Tom prilikom je pronađeno da je njezina odjeća bila trula, ali tijelo očuvano, neraspadnuto. Blaženom ju je proglasio papa Pavao V. 19. listopada 1609. Zaštitnica je neželjenih.

www.sveci .net

     

Sveta Lidvina

Schiedam (Nizozemska), 18 ožujka 1380. - ivi, 14. travnja 1433.

   Bolesnici i patnici naći će u svetoj Lidvini krasan uzor kako se podnosi dugogodišnja patnja. Već je njezino rođenje, barem znakovito, bilo povezano s patnjom. Rodila se ona u malom ribarskom gradiću Schiedamu, nedaleko od Rotterdama, u Nizozemskoj, 18. ožujka 1380., baš na Cvjetnicu, kad se u obližnjoj župnoj crkvi pobožno pjevala Muka po Mateju. Njezin će život biti usko povezan s tom Mukom jer će kroz 38 godina, podnoseći strpljivo i Bogu odano tešku bolest, na svome tijelu nadopunjavati ono što još nedostaje Kristovim mukama i tako postati vjerna zaručnica Krista Patnika. I njezino ime, na nizozemskom Lijdewijde, znači mnogo trpjeti i trpjeti s velikom strpljivošću. Tako za nju ona latinska poslovica "nomen omen", već je ime znamenje, vrijedi na osobit način.

   Lidvina, jedino žensko između devetero djece, potjecala je iz skromne obitelji. Po naravi je bila vrlo vedre ćudi pa je zbog toga imala mnogo prijateljica. Njezin osunčani smiješak na usnama budio je kod svih simpatije i prijateljske osjećaje. Kad je poodrasla i postala djevojka, bila je takve ljepote da su se oči mnogih mladića zaustavljale na njoj.

   Roditelji su već pomalo počeli računati na dobru udaju svoje kćeri. Kad je ona to saznala, izjavila je da ima druge misli te da ne misli na udaju. Štoviše, rekla je da bi u slučaju prisile na udaju zamolila Boga da joj pošalje bolest i iznakazi tijelo. Roditelji, vidjevši njezinu odlučnost, kao pametni ljudi ostaviše je na miru. To je od njih bila lijepa gesta, makar su mogli misliti kako bi njezinom dobrom udajom i sami mogli poboljšati svoje materijalno stanje. Imali su više ljudskosti, idealizma te prave roditeljske ljubavi prema svome porodu negoli sebičnosti i računice koje, na žalost, kod raznih udaja nisu baš tako rijetka pojava.

   U zimi god. 1395/1396. neka je teška bolest djevojku jako oslabila. Nije još pravo ni ozdravila kad je jednog dana njezine prijateljice pozvaše na zimski šport, na sklizanje na ledu. Lidvina se ispočetka pozivu opirala, no napokon je ipak pristala te pošla na sklizanje. Nespretnošću jedne od djevojaka Lidvina je pala te slomila rebro. Morali su je sa sklizališta odmah odnijeti kući i položiti u krevet. Bilo je to baš na Svijećnicu, blagdan Gospodinova prikazanja u Hramu, dan Simeonova proročanstva o maču boli, a godine Gospodnje 1396. Od toga za nju sudbonosnog dana Lidvina više neće silaziti s kreveta niti će se njezine noge doticati tla. Liječnici su se uzalud trudili da s ozlijeđenoga mjesta otklone otok. Stanje se djevojke iz dana u dan sve više pogoršavalo. Prvi tadašnji liječnik zemlje, doktor Godfried Sonderdanck, osobni liječnik nizozemskih grofova, izjavio je da se tu radi o neobičnu slučaju i da tu ljudsko znanje pred Božjom rukom mora zašutjeti. Lidvina je trpjela teške boli. Njezino je tjelesno tkivo počelo pomalo trunuti. Dakako da je to za sve one koji su joj se približavali bilo nešto strašno i odvratno, no ljudi su počeli s njome sve više i suosjećati te je sažalijevati. Bolest se širila po cijelom tijelu na kojem se pokazaše strašne rane. Bilo joj je zahvaćeno i desno oko pa je na nj oslijepila. I na nju su se mirne duše mogle primijeniti Izaijine riječi: "Ne bijaše na njoj ljepote ni sjaja da bismo se u nju zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidjela" (Iz 53,2). Nekadašnja Lidvinina ljepota i ljupkost iščezoše netragom, "a lice joj je bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličila na čovjeka" (Iz 52,14).

   Bolest sama po sebi još ne čini svetim, a Toma Kempenac čak tvrdi da se oni koji mnogo putuju i boluju ne posvećuju. Posvećuju se u bolesti samo oni koji je primaju kao dar iz Božje ruke i koji je strpljivo nose. Lidvina je malo-pomalo morala naučiti tu tešku lekciju. U tom joj je bio učitelj njezin ispovjednik Jan Pot. On ju je učio kako u bolesti svoju volju valja podložiti Božjoj i kako se valja suobličiti s Kristom Patnikom, s onim "koji je naše bolesti ponio i naše boli na se uzeo, dok smo mi držali da Ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše Njega, za opačine naše Njega satriješe. Na Njega pade kazna - radi našeg mira, Njegove nas rane iscijeliše" (Iz 53,4-5). Razmišljanje nad 53. Izaijinim poglavljem Lidvini postade kruh svagdašnji, škola trpljenja, u kojoj se naučila kako kršćanin mora iz solidarnosti s Kristom trpjeti "i ne otvarajući usta svojih" (usp. Iz 53,7). Razmišljanje o Kristovim Mukama posta Lidvini na bolesničkoj postelji, prikovanoj na križ, svakidašnje zanimanje, ali i neiscrpivo vrelo snage. Ona se tako poistovjetila s Kristovom Mukom da je počela upravo osjećati kako ne trpi sama, već Krist u njoj i preko nje.

   Bez Kristova primjera, blizine, povezanosti s Njime, nemoguće je zamisliti da bi jedno krhko i slabašno ljudsko biće izdržalo 38 godina najtežih muka. Životopisci spominju čak da je kasnije u patnjama osjećala veliku utjehu. To je bila nagrada odozgor za predano trpljenje. Gospodin je Svojoj zaručnici patnici utisnuo u tijelo Svoje Rane, a tješio ju je i Svojom vidljivom prisutnošću te prisutnošću svoje Majke i svetičina Anđela Čuvara. Bolesničina postelja, mjesto patnje i muka postade i mjestom utjehe i duhovne radosti koju mogu osjetiti samo one duše što se Gospodinu sasma predaju.

   Glas se o bolesnici Lidvini i njezinu trpljenju, strpljivom podnašanju bolesti, pronio na daleko, pa počeše ljudi k njoj hodočastiti kao svetici. Dolazili su iz Flandrije, Njemačke i Engleske. Koncem Svetoga tjedna god. 1433. Lidvina je zamolila Gospodina: "Dopusti mi da trpim toliko koliko osobno zaslužujem, pa da bih bez Čistilišta mogla prispjeti do promatranja Tvoga blaženoga Lica!" Gospodin joj je odgovorio: "Tvoje su želje uslišane. Za dva dana ćeš sa svojim sestrama Djevicama u raju pjevati aleluja." Isus, vjeran u Svom obećanju, pozvao je Svoju zaručnicu patnicu k Sebi. Bilo je to na uskrsni utorak 14. travnja 1433. Leon XIII. godine 1890. potvrdio je njezino štovanje, a Kongregacija obreda godine 1892. odobrila je službu Božju - misu i časoslov za njezin blagdan. Svetičine relikvije časte se po raznim crkvama i samostanima Austrjie, Belgije i Nizozemske.

   Lidvinino rođenje u znaku Isusove muke na Cvjetnicu rascvalo se preko životnoga križnog puta u uskrsnu radost. To je putokaz za sve kršćane, osobito za bolesnike i patnike.

   Dodatak Životopisu:

   Rodila se u malom ribarskom gradiću Schiedamu, nedaleko od Rotterdama u Nizozemskoj. Dogodilo se to ovako: Njezina majka trudnica bila je  na Cvjetnicu, 18. ožujka 1380. prisutna u župnoj crkvi kada se pjevala Muka po Mateju. Uhvate je porođajni bolovi. Požuri kući i rodi kćer. Nadjenu joj ime Lidvina, na nizozemskom Lijdewijde, što znači mnogo trpjeti i trpjeti s velikom strpljivošću.  Otac joj se zvao Petar, bio je noćni stražar svojeg mjesta. Ime majci je bilo Petronila.  Uz Lidvinu su imali još osam sinova.

   Lidvina je bila vedre naravi i izvanredne ljepote. Već je u dvanaestoj godini doživjela prve prosce za udaju. No Lidivna je to odbila i rekla roditeljima da bi u slučaju prisile na udaju zamolila Boga da joj pošalje  bolest i iznakazi tijelo.

   Na Svijećnicu 1396. pošla je sa braćom i prijateljicama na sklizanje po ledu. Klizali su se mladi uhvativši se za ruku velikom brzinom. Na kraju reda se nalazila Lidivina. Držala se za ruku brata Vilima. Vilim nehotice otpusti sestrinu  ruku. Lidivina se silom zaleti u jedan željezni stup nad rijekom Maas. Djevojka ostade ležati na ledu. Vilim podigne krvavo lice drage sestrice, kojoj je iz usta tekla krv. Brzo su donijeli male ljestve, stavili na njih ranjenicu  i ponijeli kući.  Liječnik je ustanovio lom rebara i druge teške nutarnje rane.

   “Za volju Božju, pa to neće umrijeti moja kćerka?” – jecala je zdvojna  majka.“To je u Božjim rukama,” odvrati liječnik. “Ali pitanje je, ne bi li bilo bolje za djevojku, kad bi ju Bog uzeo k sebi.” Liječnici su se uzalud trudili da s ozljeđenog mjesta otklone otok.  Stanje se djevojke iz dana u  dan sve više pogoršavalo. Prvi tadašnji liječnik zemlje, doktor Godfried Sonderdanck, osobni liječnik holandskih grofova, izjavio je da se tu radi o neobičnu slučaju te da tu ljudsko znanje mora zašutjeti pred Božjom rukom.Sveta Lidivna je prvi godina bolesti jako željela da ozdravi. Gorko je plakala kada bi u posjetile zdrave prijateljice.

   Lidivina je trpjela teške boli. Bolest se širila po cijelom tijelu, na kojem se pokazaše strašne rane. Bilo joj je zahvaćeo i desno oko pa je na nj oslijepila. Lice joj se iznakazilo.

   Ispočetka je sa velikom mukom mogle nekako doći do crkve. Ali nakon pet godina bolesti, postalo joj je tako zlo da više nije mogla napustiti svoju postelju punih 33 godine.

   Njezin župnik Ivan Pot davao joj je prvih godina njezine bolesti samo dvaput godišnje Tijelo Gospodnje. U to vrijeme je bila velika mlakost u primanju Pričesti. Po savjetu svog svećenika Lidvina je počela razmatrati Muku Isusovu. To je činila tokom dana u sedam dijelova. Pa potom cijeli dan i noć, jer godinama nije imala sna.

   U početku bolesti Sveta Lidivna je uzimala nešto kruha i mlijeka. No zadnjih 19 godina života nije mogla ništa uzeti nego samo Svetu Pričest. Jednom zgodom  nakon Pričesti bolesnice kod kuće obećao joj je župnik da će joj donijeti Pričest opet nakon četiri tjedna.

   “Četiri tjedna moram čekati”, prestraši se Lidivina. “Zar ne bi mogli doći prije? Kada bi ja  jednom imala ključ od Svetohraništa kao Vi, pa kad bih  Vas vidjela da se mučite od gladi – kako Vam ne bi dala Kruh Života, kako Vi to činite! Imajte smilovanja sa svojom siromašnom kćerkom, koja na ovoj zemlji nema drugu utjehu doli Isusovu Ljubav, i nema drugo sredstvo da održi život nego Tijelo Isusovo!” Svećenik je bio ganut  pa je bio spreman da joj donese Svetu Pričest svakih 14 dana.

   Jedan svećenik je imao dužnost da iskuša Svetu Lidivinu. U vrijeme Svete Pričesti pružio je Svetici neposvećenu hostiju. Svetica spoznavši da je to samo kruh rekla je: “Velečasni gospodine, dajte mi drugu Hostiju, jer to što držite u svojoj ruci nije Isus Krist.”

   Sveta Lidivina je kroz 17 godina ležala nepomična na leđima, mogla je pomicati samo glavu i lijevu ruku. Od ležanja je imala puno rana, k tomu je na tijelu imala otvor  sa jako puno crvi. No za čudu  kraj nje se nije osjetio neugodan zadah.

   Živjela je u strašnoj oskudici, ispočetka je ležala na slamnjači a kasnije na golim daskama, jer se posteljina lijepila za rane. S vremenom je Lidivnu napala vodena bolest, groznica, glavobolja i zubobolja. Kako je na desno oko posve oslijepila, a lijevo postalo tako nježno, da nije mogla podnositi svjetla, a da joj iz oka ne poteče krv, morala je dan i noć boraviti u tami.         Slično kao Sveti Franjo Asiški i Sveta Lidvina je imala viđenje Isusa u kojem  su svijetle zrake od Isusovih Rana  renile Lidvinine noge, ruke i srce. Gospodin je tješio  Lidivinu svojom vidljivom prisutnošću te prisutnošću svoje Majke  i svetičina Anđela Čuvara.  Bolesničina postelja, mjesto patnje i muka postade i mjestom utjehe i duhovne radosti.

   Glas o bolesnici Lidivini  i njezinom strpljivom podnošenju bolesti, pronio se na daleko, pa počeše ljudi k njoj hodočastiti kao svetici. Dolazili su iz Flandrije, Njemačke i Engleske.

   Koncem Svete Sedmice godine 1433. Ludivna je zamolila Gospodina:

“Dopusti mi da trpim toliko koliko osobno zaslužujem, pa da bih bez Čistilišta  mogla prispjeti do promatranja Tvoga blaženog Lica.!” Gospodin joj je odgovorio:

“Tvoje su želje uslišane. Za dva dana ćeš s tvojim sestrama  Djevicama u  Nebu pjevati Aleluja.”  Na uskrsni utorak 14. travnja 1433. Isus je došao  po  Lidvinu.

Papa Lav XIII. potvrdio je njezino štovanje, njezin spomen 14. travnja.

    

Pages