You are here

Sveci, blaženi i sluge Božije

npr. 10.4.2020
npr. 10.4.2020

Blaženi Antun Chevrier , Lyonski (1826-1879)

svećenik i trećoredac
Blaženi Antun Chevrier , Lyonski (1826-1879)

 

TEKST PREDVIĐEN ZA KOREKCIJE PRIJEVODA

BLAŽENI ANTONIO Chevrier (1826-1879)

 

Duhovnost Oca Chevrier, svećenik biskupije Lyona, koji je pripadao Franjevačkog trećeg reda i osnovao Institut za Prado, vrlo je sličan onome što sv Franje Asiškog u ljubavi siromaštva, bratstvu i malenosti , usluga siromašne i najranjivije društva, što se vidi u lijepom propovijedi Ivana Pavla II

Biografski podaci Blaženog Antoine Chevrier

Otac Antoine Chevrier rođen je 1826. godine u siromašnoj obitelji. On je ušao u sjemenište u Lyonu i bio zaređen za svećenika 1850. Odmah je dodijeljen vikara u Saint-Andre de la Guillotière, Lyon susjedstvu. Na Božić 1856., godinu dana od katastrofalnih poplava u Lyonu, fra Chevrier osjetio poziv za dijeljenje stanje potlačeni. U 1857. kapelan "Grad Djeteta Isusa", čiji je osnivač sekularne Camille Rambaud, Ministarstvo vrši u bijedni siromaštva uz razne suradnici učinili. U 1860. iznajmljuje ballroom očitost, zove Prado, gdje je osnovala "Providencia del Prado" kućište za siromašnu djecu i mladež, prima materijalnu pomoć i kršćanskog odgoja. Godine 1867. imenovan je župnikom u Moulin-à-Vent, 3 kilometra Prado, ali još uvijek živi u Prado. Izuzeti iz župe 1871., što se bavi stvaranjem siromašnih svećenika koji posvetiti evangelizirati siromahe. Prva četiri koji su završili studij u Rimu, zaređen je 1877. godine, oni su se vratili u Prado i formirao prvi nukleus budućeg Instituta. Otac Chevrier Prado umro je 2. listopada 1879. Nekoliko mjeseci ranije podnio ostavku i P. Duret postao novi vrh Prado. Obitelj Prado trenutačno sastoji od svećenika (više od tisuću u 1986.), vjerske, braća i laici.

 

* * * * *

 

Iz homilije Ivana Pavla II na misi beatifikacije (Lyon, 4-X-1986)

1. "Zahvaljujem ti, Oče, Gospodaru neba i zemlje, za skrivanje ove stvari od mudrih i umnih a objavio malenima" (Mt 11,25).

Ove riječi su izgovorili po prvi put Isusa iz Nazareta, sina Izraelova, potomak Davidov, Sina Božjega; oni predstavljalo temeljni pomak u povijesti otkrivenja Boga u čovjeku u povijesti religije u duhovnoj povijesti čovječanstva.

To je bilo kada je Isus otkrio Boga kao Oca i otkrio kao Sin jednog biti s Ocem: "Nitko ne pozna Sina doli Otac, i nitko ne poznaje Oca, osim Sina i tko kome Sin želje otkrivaju ga "(Mt 11,27).

Da, Sin, koji je govorio te riječi sa dubokim "uzbuđenje radosti pod djelovanjem Duha Svetoga" (Lk 10:21) pokazala kroz njih Otac male. Jer Otac je zadovoljan njima.

2. Danas je sveopća Crkva slavi blagdan svetog Franje Asiškog: on je stavio svoju radost u nasljedovanju Krista u najvećem siromaštvu i poniznosti; u trinaestom stoljeću, San Francisco su njegovi suvremenici otkriju Evanđelje. Otac Chevrier bio gorljivi obožavatelj siromaha iz Asiza pripadao Treći franjevački red.U sobi u kojoj je umro, možemo vidjeti malo sliku San Franciscu, a isto tako malo slika Ivana Vianneya,koji je konzultirao u Ars 1857, kada je mladi svećenik, što je u pitanje način misterij siromaštva Betlehem ga predložio.

Ove tri su u zajedničkim Santos "mali" biti "loše", "slatko i ponizna srca", u kojoj je Otac nebeski pronašao svoju punu radost, kojoj je Krist otkrio nedokučiva otajstva Boga, dajući do znati Otac, i Sin jedini zna, au isto vrijeme daje im za sebe, znam Sina i samo Otac zna.

 

Isus, onda ćemo i hvaliti Boga za te tri divljenja likovima svetaca. Oni su animirani po istom strastvenom ljubavi prema Bogu i živio u sličnom odreda, ali s vlastitom karizmom. Sveti Franjo Asiški, đakona, sa svojim drugovima, pobudio ljubav Kristovu u srcu sela talijanskih gradova. Lijek Arški, s Bogom u svom seoskom crkvom sama podigla svijest o svojim župljanima i bezbroj ljudi koji nude Božji oprost. Otac Chevrier, svjetovni svećenik u urbanom okruženju, bilo svojim suigračima, apostol od najsiromašnijih u predgrađu Lyona, u vrijeme kada velika industrija je rođen radničke klase susjedstvu. I to je ono što misionar briga ga potiču da također usvoje stil života radikalno evanđeoski, tražiti svetost.

Pogledajte danas posebno Antonio Chevrier; on je jedan od tih "malih" ne može se usporediti s "pametno" i "razborito" njegove dobi i drugih dobnih skupina. To čini zasebnu kategoriju, ima potpuno evanđeoski raskoš. Njegova veličina se očituje upravo u tome što bi se moglo nazvati njegov malenost i siromaštvo.Živi skromno, s najsiromašnijim sredstvima, bio svjedok otajstvu skrivena u Bogu, svjedočiti Božju ljubav dovodi do "malih" ljudi koji izgledaju poput njega. On je bio vaš poslužitelj, vaš apostol.

 

Za njih, to je bio "svećenik prema Evanđelju," da preuzmu prvo naslov zbirke njezinih poticajima o "pravom učenik Isusa Krista." Za mnogo svećenika donosimo, počevši s Prado koji je osnovao, je neusporediv vodič. Ali sve je ležao kršćani koji čine ovaj sklop također naći veliki svjetlo, jer on uči svako zove objaviti radosnu vijest siromasima, i kako se predstaviti Isusa Krista kroz vlastite egzistencije.

 

3. Apostol, to je ono što sam htio biti otac Chevrier dok se pripremao za svećeništvo. "Isus Krist je poslan od Oca; Svećenik je glasnik Isusa Krista. " Sami siromašni u oca potaknulo želju naviještanja Evanđelja Chevrier. Ali to je bio Isus Krist koji je "uhvatio". Meditacija prije Božića krevetiću u 1856. transformira na poseban način. Od tada se uvijek pokušava ga bolje upoznati, biti njegov učenik, u skladu s Njim, kako bi se bolje naviještati siromašnima. Posebno proživljava iskustvo apostola Pavla, čije je svjedočenje samo čuli: "Ali što je da dobije Krista danas ga smatraju kao gubitak, pa čak i svi imaju gubitak zbog vrijednosti zbog spoznanja Isusa Krista moja Gospodina nadmašivši" ( Fil 3,7-8). Što radikalizam u tim riječima! Ovdje je ono što karakterizira apostola. U Kristu, "sudjelovanje u njihovoj patnji" i "doživljava snagu uskrsnuća njegova" on je "božanska pravda ponudio grešnog čovječanstva, svaki čovjek je ponudio kao dar opravdanja i pomirenja s beskonačno svetim Bogom" ,

Apostol, dakle, čovjek "zarobili Kristu Isusu."

Apostol ima apsolutno povjerenje da, "u skladu s Kristom u njegovoj smrti, on može dobiti uskrsnuo iz mrtvih" (Fil 3,11).

On je također čovjek eshatološke nade što rezultira u nadi da svaki dan, u programu svakodnevnog života, kroz službu spasenja koje on čuva za druge.

. Otac Chevrier je tako teško postići to znanje Isusa Krista, kako bi se bolje hvatanje Krista, kao što je bio zarobljen od strane meditirati neprestano Evanđelja; napisati tisuće stranica komentarima pomoći svojim prijateljima da se pravi učenici sami. On pokušava reproducirati život Krista u svom životu. "Moramo predstavlja Isusa u njegovu jaslice siromašni, Isus Krist pati u svojoj strasti, Isus je otišao jesti u Svetoj Euharistiji" (Le pravi učenik [= VD], Lyon 1968, str. 101). I dalje: "Spoznaja Isusa Krista je ključ svega.Upoznati Boga i njegovu Krista to znači sve u čovjeku, sve do svećenika, a sve svete "(Pismo svojim sjemeništarcima, 1875). Ovdje molitva završava njegova meditacija: "O Riječ! O Kriste! Kako je lijepa si!Kako super ste! ... Moram vas poznaju i vas volim, Ti si moj Gospodin i moj jedan i jedini majstor "(TD, str. 108). Takvo znanje je milost Duha Svetoga.

 

Od tada Otac Chevrier je u potpunosti dostupan za djelo Kristovo: "Da znamo Isusa Krista, koji rade za Krista, umrijeti za Isusa Krista" (Pisma, str 89.). "Gospodine, ako vam je potrebna za siromašne ... luda, ja sam ovdje ... činiti tvoju volju. Ja sam s vama. Tuus Ego sum ​​"(TD, str. 122).

4. psalam ove liturgije prevodi i osjećaji apostol Isusa Krista dopušteno potopiti "Nisam bio zaključan svoju pravednost u mom srcu ..., poskakujte i radujmo se svima vama koji te traže" (Ps 39 , 11.17). "Gospodine Isuse, tvoja ljubav me zarobili, ja ću proglasiti svoje ime na mojoj braći" (pjeva antifona Psalam).

Otac Chevrier je ostalo potpuno apsorbira službi drugima. Njegova braća su prvenstveno siromašni, oni koje je Gospodin napravio ga naći u susjedstvu La Guillotière potopljena u 1856 je "beskućnik". Oni su djeca grada Lisieuxa koji je napravio znate Camille Rambaud, laik. To su oni koje je prikupio zajedno s drugim stariji, koji žive u Prado, neškolovan i neobrazovani u vjeri, u mogućnosti nastaviti, štoviše, priprema za prvu pričest. Možda su bili napušteni, često prezren, izrabljivane; postali su, rekao je, "rad na strojevima napravljene obogatiti svoje gospodare" (Propovijedi, gđa III, str. 12). Oni su također sve vrste jadno, marginaliziranih, koji su svjesni "da ništa, ništa ne znamo, bezvrijedan." Bolesnima, grešnici, također su dio od tih siromašnih.

Zašto Otac Chevrier osjeća posebno privlači one koji, prema Evanđelju, nazivaju "siromaha"? On je oduševljen svijest o ljudskoj bijedi, i on vidi jamu, dok ih je odvojio od Crkve. On osjeća za njih ljubav i blagost Kristu Isusu. Kroz njega, on je sam Krist, koji izgleda kao da kažem svojim suvremenicima: "Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na sebe i učite od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim, jer moj je jaram mekana i moj teret svjetlo "(Mt 11,28 do 30). Otac Chevrier znamo da je Isus dao kao prvi znak kraljevstva Božjega da: "Dobra vijest je proglašen za siromašne" (Lk 3:18, Mt 11,15). On je utvrdio da je siromašni dobivaju Evanđelje obnoviti često drugi inteligenciju i ljubav evanđelja. Zaista je Gospodin dao posebnu karizmu biti blizu siromašnima, a kroz njega, Krist učinio ponovno razumjeti njihove Blaženstva u gradu Lyon i devetnaestog stoljeća Francuskoj; kroz to Blago, Krist nam danas opet govori: "Blago siromasima duhom ... Blago onima koji gladuju i žeđaju za pravdom ... Blago milosrdnima" (Mt 5,3.6.7).

 

Istina, sve sobe moraju biti evangeliziran, moraju biti evangeliziran bogatih i siromašnih, mudri i neznanju.Nitko ne smije biti predmet nesporazuma, zanemarivanja, a kamoli prezir od strane Crkve. Svi su, u nekom smislu, Bog je loša. No, uvjeti pod kojima je otac živio Chevrier, usluga siromašnima bio neophodan svjedok, a ostaje i danas, gdje je siromaštvo. On je jedan od mnogih apostola koji su, u tijeku povijesti, su napravili ono što mi zovemo povlašteni izbor za siromašne.

 

Otac Chevrier je evanđeoski izgleda, poštovanje i voli vjeru. On susreće Krista u siromašnima, a siromašni u Kristu. Ne idealizirana, on zna svoje granice i slabosti; Također vam je poznato da su često nedostaje u ljubavi i pravednosti. On ima smisla za dostojanstvo svakog čovjeka, bogat ili siromašan. On želi najbolje za svaku od njih, njihov spas: ljubav želi spasiti. Njegovo poštovanje je potrebno da postane jednak siromašnima, da žive među njima, kao Krista; raditi s vremena na vrijeme kao što su; umrijeti s njima. Time očekuje da shvate da siromašni nisu napustili Boga, koji ih voli kao Oca (usp DV, str. 63). Što se tiče njega, živi ovog iskustva: "U siromaštvu svećenik pronađe svoju snagu, svoju moć, svoju slobodu" (TD, str 519).San Chevrier oca je osposobiti jadne svećenike do siromašnima.

5. Danas tražimo Blaženu Anthony Chevrier učimo sve više i više evanđeoski poštovanje i brigu za siromašne. Draga braćo i sestre: Vi znate da postoje oni siromašni u našem svijetu danas. Svi oni koji imaju nedostatak kruha, ali i zapošljavanje, odgovornosti, razmatranje njihovog dostojanstva, i oni koji bezbožništva. To je utjecalo ne samo radni svijet, ali i mnogi drugi okruženja. U civilizaciji neobuzdanog konzumerizma, "novi siromašni" koji nisu na "socijalni minimum", paradoksalno postoji. Postoje mnogi od njih pate nezaposlenosti, mladi ljudi ne mogu naći posao ili sredovječnih ljudi koji su izgubili. Znam da mnogi od vas, unutar pokreta mladih a posebno se to odnosi sa zanimanjem donose im učinkovitu pomoć.

Također mislim stranaca u, radnici imigranti vrlo brojni u ovoj regiji iu ovom trenutku ekonomske krize su ugrožena zbog neizvjestan status. Iako je problem njihove integracije ostaje složena, uzimajući u obzir opće dobro zemlje, Crkva ne podnese ostavku na sve što uključuje nedostatak poštovanja za svoje osobe i svojih kulturnih korijena, ili nepravednost prema svojim potrebama i njihovih obitelji koji trebaju živjeti s njima.Kršćani će zauzeti prvo od onih koji se bore za svoju braću iz drugih zemalja imati legitimne jamstva i otvoriti umove više pozdravni način inozemstvu. Oni će biti svjesni svojih problema i pomoć migrantima da se brine o sebi. ... Da, Crkva je također učinjeno u ovom području glas koji ga nemaju. Ona će nastojati da se slike i kvasac više bratske zajednice. [...]

 

6. Da, ona mora pridonijeti oslobađanju čovjeka od ropstva tako bez miješanja u našem zajedničkom borbu protiv nasilja, mržnje, što ideološki klase položaj koji će dovesti do lošije zala od onih koji žele eliminirati.Nada se zapravo ne živi u srcu čovjeka nego kada osjetite Spasitelja. Riječ Božja je onda snaga oslobođenja od zla, grijeha razumio. Naviještanje evanđelja je najviša služenje ljudima.

 

Otac Chevrier htjela osloboditi siromaha iz vjerskog neznanja. Prado, pokušao dok je pokušavao da obrazovanje mladih, što je danas će se zvati pismenosti i učeći vjeru da im omogućiti da sudjeluju u euharistiji. I za ovaj zadatak je podigao i formirao dobar tim muškaraca i žena. "Sve mi je želja da se pripremi dobre vjeroučitelja u Crkvi i formirati udruženje svećenika da rade za tu svrhu" (Pismo svojim sjemeništarcima, 1877). Oni će ići svugdje "pokazati Isusa Krista", kao svjedoci propovijedati kroz -Jednostavan i pažljivo spreman vam katehezi, ali i kroz njegov život. On je posvećen tome mnogo svog vremena, s lošim sredstvima, ali prilagođenih posebno komentirajući svaku riječ Evanđelja, te krunicu i Križni. On je rekao: "Da katekizirati ljude, to je velika misija svećenika danas" (Pisma, p.70.).

 

Siromašni imaju pravo, ali i cijelu Evanđelja; Crkva poštuje savjest onih koji ne dijele njihovu vjeru, ali ima misiju svjedočiti Božju ljubav za njih.

 

Danas je religijski kontekst više nije doba Oca Chevrier. Naš put je obilježen sumnje, skepse, nevjere, pa čak i ateizam, i maksimalističke zahtjeva slobode. Ali potreba da predloži jasnu i žarku vjeru -Sve vjere osjeća sve više. Vjerski neznanja proteže uznemirujuće. Znam mnogi vjeroučitelji su postali svjesni toga i velikodušno posvetiti svoje vrijeme i talente za ispravljanje ovog problema. Poziv otac Antoine Chevrier treba nas potaknuti i držati nas u ovoj misiji. Ne čuješ njegov uzvik: "Kako je lijepo znati o Bogu!" (Pismo, 1873)? [...]

 

8. A ti, Oče Antoine Chevrier, vodi nas na put Evanđelja. Blagoslovljen si ti! Vaš lik se diže i sja u jasnoći osam blaženstava Isusa. Ovaj grad Lyon će vas zvati blaženom, ona koja, od dana umreš, okruženi i štovao.Slično je Crkva časti u vama "mali" uzvišen je Isus više od mudrih i pažljivog formulacije, svećenika, apostola, sluga siromašnih. Poput Pavla, donese Krista, što su živjeli zaboravljajući ono što je iza vas, u ukupnom naponu naprijed. Da, u potpunosti su vas pretvorili u budućnosti, prema svijetlu budućnost svih ljudi u Bogu. Vi ste pokrenuti prema cilju osvojiti nagradu za koju nas Bog poziva da se tamo gore u Kristu Isusu. To je cijena ljubavi! To je ljubav!

 

[L'Osservatore Romano, tjedno izdanje na španjolskom, 12-X-1986]

      

Blažena Felix iz Mede

klarissza (1378-1444)
Blažena Felix iz Mede
TEKST PREDVIĐEN ZA ISPRAVKE PRIJEVODA:
 
Rimski martirologij: U Pesaro, u regiji Piceno, Italija, Blažena FELISA Meda, opatica clarisa. (1378-1444).
 
Rođen je u Milanu. Uskoro je siroče i morao voditi brigu o svojim mlađe braće i sestara. U dobi od 12 on je obećao da svetost. I na 32, kada je ispunio svoje obiteljske dužnosti, postao je vjerski clarisa sv Ursula, ali ne prije nego ostavljajući svu svoju imovinu svojoj braći i siromašnih. Uskoro je postigao veliki ugled zbog svoje pobožnosti. Njegova sestra ubrzo pridružio klarisa, dok je njegov brat pridružio franjevcima.
 
Nakon 25 godina redovničkoga života, gdje se istaknuo ekstremnim pravilnosti i čvrstoću, i njegovim stalnim pobjedama nad kušnjama, izabran je opatice u samostanu sv Ursula, koja pod svojom vlasti bio uzor kreposti i pobožnosti.
 
Do 1439., vojvotkinja od Pesara, Galeazzo Malatesta žene, upitao St. Bernardina iz Siene, koji je tada bio vikar general pažljiv franjevaca, koji je želio osnovati samostan klarisa u Pesaru, pod uvjetom da je Felicia, koji je Ja vladati, sv Bernardino Siena imao poteškoća u uvjeravanju FELISA ostavljajući Milan za Pesaro, s još sedam sestara, raditi na osnivanju strane Malatesta dragom vojvotkinja. Felicia je poslušao njegov nadređeni, iako je bila neka boli daleko, i starije, grad u kojem je oduvijek živio, okružen dubokom ljubavlju. Vladao je samostan s istim uspjehom kao i prethodni. Umro je u samostanu s reputacijom za svetost.
 

Sveta Anna Schäffer

djevica i trećoredica (1882-1925)
Sveta Anna Schäffer

Anna Schäffer. Živjela je u Bavarskoj na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, a žarko je željela bila misionarka. Međutim, zbog teške nesreće dugi je niz godina ostala vezana uz krevet. Unatoč tomu uvijek je bila spremna poslušati druge i moliti za njih. Proglašavajući ju blaženom, 1999. godine, papa je Ivan Pavao II. rekao:,

 

 „Bolest i slabost mogu biti crte po kojima Bog piše svoje Evanđelje“.

 

 

 Govoreći za našu radijsku postaju o njezinoj duhovnosti, Andrea Ambrosi, postulator postupka za proglašenje svetom, istaknuo je da ne treba zaboraviti da je bila laikinja, i da je veliki dio svojega kratkog života provela u krevetu, u velikom trpljenju zbog nesreće koja joj se dogodila kada je imala 15 godina. Od toga je trenutka tijekom više od 20 godina živjela trpeći, i zahvaljujući Gospodinu za sve što joj je slao. Stoga je ona za nas laike poziv da prihvatimo poslanje koje je Isus odredio za svakoga, pa i onda kada u poniznosti imamo zagrliti najteži križ. Ona nas poučava da uz Isusovu pomoć ružne stvari iz svakodnevice uvijek možemo preoblikovati u trenutke radosti, ako u njima vidimo put prema susretu s Isusom – istaknuo je postulator.

http://hu-benedikt.hr/?p=524 

 

Sveta Marija Franciska od pet Rana

djevica,trećoredica franjevaca Alkantaraca ( 1715. - 1791. )

   Rođena je u Napulju 25.3. 1715. i dobila ime Ana Marija Rosa Nikoleta. Otac joj je bio marljiv ali grub  obrtnik svile u Napulju. Njezina je majka od supruga mnogo patila. Kada je Mariji bilo tek dvije godine željela je da joj govore samo o pobožnim temama. A kada joj je majka išla u crkvu prihvatila se nje da je se nije mogla odstraniti. Prva riječ koju je uputila svećeniku  bijaše molba: “Učinite što je potrebno da i ja mogu primiti Svetu Pričest!” Kada bi ugledala svećenika bi uskliknula: “Vidite blago Kristovo – pogledajte Pomazanika!” U sedmoj godini sa velikom pobožnošću primila je Svetu Pričest. Odbila je ponudu za udaju jednog bogatog mladog viteza. 

   Iako je imala protivljenje oca, ipak je dobila dopuštenje i stupila u Treći red Svetog Petra Alkantarskog – na što se pripremala devetnicom u čast Majke Božje i živjela je te dane samo od Svete Pričesti koju je svakodnevno primala. Ostala je doduše u kući kod strogog oca i radila teške poslove i strpljivo podnašala grdnje i uvrede.  Kušnja je trajala i sa strane crkvenih poglavara punih sedam godina. Prihvatila je mrtvenja i odricanja. Njezina utjeha bijaše Sveta Pričest. Za vrijeme  Svete Pričesti ukazao joj se nebeski Zaručnik – Isus Krist  i dao joj svojih pet svetih Rana. Kada više nije stanovala u očevom domu, mogla je više vremena imati slobodno – posjećivala bi u gradu crkvu gdje je upravo bilo četrdeset satno klanjanje – da tamo satima boravi. 

   U nekim crkvama se koncem korizme  cjelodnevno izlagalo Presveto. Trećoredica Marija je od jutra pa do večernjeg blagoslova klečala nepomična a da ne bi uzimala hrane i pića. Njezina je jedina misao bila da pravi društvo Spasitelju. Privikla se na praksu da dnevno počasti 33 puta Najveće Dobro  u čast 33 godina zemaljskog Isusova boravka. Kada radi  bolesti ili druge zapreke nije mogla ići  u crkvu na poklon, odlazila je na ravni krov svoje kuće i okrenula bi se prema crkvi i tu se poklonila i pozdravila Spasitelja. Ovako se molila: “Moj Zaručniče! Ti si Radost mojeg  srca! Blaženog li jezika koji te je primio sada. Blaženi zidovi što moje najvrednije Blago čuvate u ovoj crkvi! Kad bi moje srce moglo biti goruća vatrena peć ljubavi, tako velika kao cijeli svijet da te toliko mogu ljubiti. 
 


   O blaženih li svećenika koji to Sunce, kojima je uvijek tako blizu, premili Gospodin!” Poticala je i druge da češće idu u pohod Isusu ili se bar duhovno pričeste. Za nju je bila neopisiva muka kada nije mogla primit Svetu Pričest.  Samo vrlo rijetko je uzimala ponešto, no redovito je bila bez zemaljske hrane. Već od ranog jutra bi klečeći pred crkvenim vratima čekala otvaranje crkve. Često se događalo da je sveta Hostija umakla iz ruke svećenika i spuštena na njezin jezik. Od 59. godina svojega redovničkog života samo je sedam mjeseci mogla proboraviti u samostanu. Sve drugo vrijeme je najprije provela kod svoje obitelji, pa iako slabog zdravlja mnogo je radila. Po majčinoj smrti napusti gruboga oca i služila je kod jednog trgovca  kao odgojiteljica djece. Gospodarica ju ocrni i stavi pred sud s krivom optužbom, da je pronevjerila novac svojem gospodaru.  

   Morala je podnositi i druge neugodnosti i progonstva, no nevolje su je još više približile Bogu. Bila je veoma darežljiva prema siromasima – davala im je hranu i odjela. U posljednjoj bolesti Sveta Pričest bila joj je jedina okrjepa. Želudac joj nije primao nikoju drugu hranu.  Neposredno pred smrt primi Pričest, poljubi Raspelo. Bilo je to 6. listopada 1791. Papa Pio IX. proglasio ju je blaženom 1843. a  svetom 29. lipnja 1867.

 

      

Sveti Alojzije Luigi Guanella

trećoredac (1842-1915)
Sveti Alojzije Luigi Guanella

   Sveti Luigi Guanella, talijanski svećenik i utemeljitelj dvije redovničke družbe, rođen je 9. prosinca 1842. u Fracisciu, naselju općine Campodolcino (provincija Sondrio, biskupija Como, Lombardija), kao deveto od trinaestero djece Lorenza Guanelle i Marije Bianchi, u siromašnoj i pobožnoj obitelji. Stupio je u sjemenište s 12 godina, studirao na Kolegiju Gallio u Comu, a zaređen je za svećenika 1866. Svećeničku službu obavljao je 1866. u Prostu (Valchiavenna, provincija Sondrio), a od 1867. do 1875. u Savognu, zabačenom naselju općine Piuro, na visini od 932 metra.

   Surađivao je od 1875. do 1878. s velikim svecem, don Ivanom Boscom, vodeći brigu za male beskućnike u Torinu, a od 1878. do 1881. bio je župnik u Traoni (provincija Sondrio), gdje je otvorio školu za siromašnu djecu. Bio je župnik u gradiću Pianello del Lario (provincija Como), od 1881. do 1890. Godine 1886. otvorio je tamo Kuću Božanske Providnosti (Casa della Divina Provvidenza) i utemeljio družbu Kćeri svete Marije od Providnosti (Figlie di Santa Maria della Provvidenza), po svojem osnivaču nazvane Guanelliane.

   Ta je družba 1917. dobila papinsko odobrenje, a danas u njoj djeluje više od 700 sestara u više od 100 kuća, u Europi, Aziji, Sjevernoj i Južnoj Americi. Godine 1908. don Luigi je utemeljio i mušku družbu, Sluge milosrđa ( Servi della Carità ), nazvanu Guanelliani. Družba je dobila papinsko odobrenje 1935, a danas u njoj djeluje više od 500 braće u više od 70 kuća, u Europi, Aziji, Africi, Sjevernoj i Južnoj Americi. 

 

   

   Don Luigi Guanella bio je neumorna duša, dobri samaritanac, a radio je do posljednjeg daha, pisao meditacije i neprestano služio nevoljnicima i nemoćnicima. Neizmjerno je volio život i želio da svi dostojno žive, naročito siromasi. Bio je prijatelj i savjetnik blaženog Andree Carla Ferrarija i pape Pija X. Isušio je i iskrčio močvarnu zemlju na području Sondrija i izgradio ustanovu za hednikepirane osobe. Boravio je 1912. među talijanskim emigrantima u Americi, a 1913. osnovao Bratstvo svetog Josipa, čiji članovi, njih 10 milijuna, diljem svijeta neprestano mole za umiruće. U siječnju 1915, don Luigi je obilazio i pomagao ljude koji su nastradali u potresu na području Màrsica (Abruzzo).

   Hrabro je i odlučno vjerovao velikoj zapovijedi koju je Gospodin Isus istaknuo u odgovoru zakonoznancu, kada je rekao da je druga zapovijed, ljubav prema bližnjemu, slična prvoj. Don Luigi Gonella preminuo je na današnji dan, 24. listopada 1915, u gradu Comu (Lombardija), od posljedica moždanog udara. Blaženim ga je proglasio 1964. papa Pavao VI, a svetim 2011. papa Benedikt XVI, koji ga je nazvao „drugom i učiteljem, utjehom i okrepom najsiromašnijih i najslabijih“. Njegove relikvije nalaze se u svetištu Presvetog Srca Isusovog u Comu.

 

Sveti Daniel i drugovi mučenici

mučenici, Maroko 1227.
Sveti Daniel i drugovi mučenici

   Sveti Daniel i drugovi - druga je skupina franjevačkih mučenika; prva je takozvana Franjevački prvomučenici iz 1220. godine. Nakon smrti Svetog Franje braća su često i odvažno išla u misije. 

   Tako 1227. godine pođoše u Maroko sedmorica braće: Daniel, bivši provincijal Kalabrije, vođa skupine, Anđeo, Samuel, Domno, Leon, Hugolin i Nikola. Došavši u Ceutu počeli su navještati Evanđelje stanovništvu koje je bilo uglavno muslimansko. 

   Brzo ih uhvatiše te predvedoše kralju koji od njih zatraži da se odreknu svoje kršćanske vjere te prihvate islam. Oni to hrabro i odlučno odbiše te su bili izloženi mučenju, a potom im odrubiše glave i "oni predadoše Bogu duše krvlju okupane" (opis mučenja iz pera jednog suvremenika."

 

Sveti Serafin iz Montegranara

brat kapucin, mistik (1540-1604)
Sveti Serafin iz Montegranara

   Rodio se u Montegranaru oko 1540. kao drugi od četvero djece, a na krštenju je dobio ime Feliks. Bio je slabašna zdravlja i otac, koji je bio zidar, poslao ga je da pomaže nekom seljaku čuvati stado. U tišini prirode upoznao je ljepotu sabranosti i molitve, tako da se pripovijedaju mnogi čudesni događaji koji su se dogodili u njegovu djetinjstvu. Kada mu je umro otac, stariji brat, koji je preuzeo sav zidarski posao, pozvao ga je natrag kući da bude barem zidarski pomoćnik, ali Feliks je bio potpuno neprikladan za taj posao i zato je morao neprestance trpjeti prijekore i udarce razdražljivog brata. 

   On se smatrao pozvanim na život pokore, u pustinji, o kojem je doznao čitajući o životu pustinjaka. Saopćivši jednoga dana nekoj pobožnoj djevojci iz Lora Picena te svoje želje, ona mu je govorila o kapucinima i o njihovoj duhovnosti, koja je pogodna za ispunjenje njegovih težnja. Na taj je prijedlog odgovorio s oduševljenjem odmah se zaputio u samostan u Tolentinu. Stupivši u novicijat u Jesiju, u prvotni samostan kraj Tabana, prilikom oblačenja redovničkog odijela dobio je ime Serafin. I tu je položio svoje redovničke zavjete.

   Nakon novicijata poslan je u mjesto zavjetovanika, gdje se nalazio gvardijan koji je želio da sve stvari u samostanu budu na svome mjestu i da braća laici poslužuju svećenike, u skladu s našom ustanovom. Fra Serafin je rekao kako je bio neprikladan za bilo koji posao, da gdje god bi ga se stavilo, nije činio stvari kako treba, i zato mu je otac gvardijan zadavao pokore i mnoga mrtvljenja, kojima su se pridružile posebne đavolske napasti koje su fra Serafina dovele do mnogih tjeskoba te je čak pomišljao napustiti redovnički život. Jednog posebnog dana molio je u crkvi pred Presvetim Sakramentom i u molitvi se teško potužio Gospodinu govoreći: 'Gospodine, ova su braća vidjela moj život. Ako nisam bio prikladan za zavjetovanje, nisu me trebali pripustiti, ali budući da su me pripustili, zašto me muče tolikim mrtvljenjima?'

   Tada je začuo glas Presvetog Sakramenta koji mu reče: 'Fra Serafine, zar to nije put služenja meni koji sam toliko pretrpio za spasenje ljudskoga roda?' Taj je glas fra Serafina jako prestrašio i uz pomoć Duha Svetoga počeo se povlačiti u sama sebe i obećao je, da bi sebe pobijedio, kako će, svaki put kada mu bude nešto učinjeno ili rečeno što mu nije po volji, izmoliti krunicu Majci Božjoj, čiji je bio veliki štovatelj. Tako je i stao činiti. Nakon što se vježbao neko vrijeme u toj molitvi, moleći jednom tako pred Presvetim Sakramentom, začuo je po drugi puta onaj glas: 'Fra Serafine, budući da si iz ljubavi prema meni pobijedio i zatajio sebe, zatraži od mene bilo kakvu milost koju želiš, i od mene ćeš je dobiti.'«

   To zatajenje i odricanje sama sebe tajna je njegove svetosti. Primljene milosti doista su bile tako preobilne da mu je jedan poglavar naredio da prestane s tolikim čudesnim znakovima. Divna čudesa evala su oko skromnog i priprostog brata. Izjave u procesima su neprekidan niz čudesnih događaja. Dovoljno je bilo poljubiti njegov plašt, pomilovati mu ruku, pa čak i samo izgovoriti njegovo ime pa da okorjele bolesti nestanu i beznadni se slučajevi riješe.
Savršeno je opsluživao pravilo siromaštva i bio potpuno suobličen pokorničkom, kontemplativnom i apostolskom duhovnošću u duhu Konstitucija Reda. Znao je crkvu pretvoriti u svoju sobicu, jer je, osobito noću, običavao više boraviti u crkvi no u svojoj sobici. I ako bi ga netko poskrivečki promatrao i on bi to uočio, pretvarao bi se da glasno spava: »O sveti čovječe« - odgovarao bi u šali onome tko bi mu spočitavao to nepoštovanje - »ja spavam više u crkvi no u blagovaonici.«

   Bio je doslovce žedan misa, euharistije, sakramenata, molitve, trpljenja. Zaljubljen u otajstva Krista i Majke Božje, zanosio bi se razmišljajući o njima i padao bi u zanos. Želio je da je u zajednici u Loretu ili u Rimu da može posluživati kod mnogih misa svakog dana. Gotovo nepismen, znao je govoriti s izvanrednom stručnošću i blagošću o Božjim stvarima, a kada je bio prisiljen poslušnošću držati govore u blagovaonici, njegove riječi, bilo da je tumačio psalam Ti što prebivaš pod zaštitom Svevišnjega, ili posljednicu Stala plačuć tužna Mati, bile su tako potresne i ganutljive da su svi plakali.
Puk koji ga je poznavao, opisivao ga je verističkim govorom i slikovito: »Imao je neurednu bradu i bio je uvijek raščupan... zadah mu je jako zaudarao... odjeća mu je bila puna zakrpa, spuštena uvijek s lijeve strane i ispod se mogao vidjeti kostrijet... vrat mu je bio uvijek crven i pun bolova ili svrabeži... apsolutno nije želio da mu netko dotiče ramena... silno je volio cvijeće i mališane.« Činjenica je da su upravo djeca bila uvijek u prvom planu tako čovječnim i poniznim svecima. I upravo će »dječica« razglašavati svojim povicima po gradu Ascoliju fra Serafinovu smrt, koja je nastupila u rano poslijepodne 12. listopada 1604.: »Umro je svetac! Umro je svetac!«

Blaženim ga je proglasio papa Benedikt XIII. 1729., dekretom od 18. srpnja.
Klement XIIl. uvrstio ga je u popis svetaca 16. srpnja 1767.

 

 

Blaženi Honorat Kozminski

kapucin, (1829. - 1916.)
Blaženi Honorat Kozminski

   Blaženi Honorat, na krštenju Vjenceslav Kuzminski, rodio se u Poljskoj, u mjestu Biala Podlaska, 16. listopada 1829. g. Njegovi roditelji bili su veoma marljivi kako na svojim poslovima tako i u odgoju svoje djece. Mali Vjenceslav pohađao je OŠ. u svom rodnom mjestu i svaki je dan s veseljem posluživao kod svete mise kao ministrant. Svi su o njemu stjecali dojam da je nadaren i dobar dječak, sklon glazbi.Nakon nekoliko godina, njegova se obitelj preseli u industrijsko središte u mjesto Wloclawek. U mjestu Plock-u Vjenceslav je pohađao gimnaziju i završio ju je s najboljim uspjehom. Nakon toga postavljalo mu se pitanje: Kamo dalje? Otac mu je savjetovao da upiše školu primijenjene umjetnosti u Varšavi. Nedugo nakon toga umre mu otac. Gubitkom oca naglo se promijenio u životu i vladanju, te se zbog toga počeo otuđivati od svoje majke kao i od svega dobra u čemu su ga roditelji bili poučili, te je u tome mjestu izašao na glas kao velika propalica. Kasnije će i sam zapisati: “U mladosti sam bio velika propalica, otvoreno i direktno sam vrijeđao Boga, nijekao ga i ponašao se kao da ga nema. Čak sam se borio protiv Njega i nastojao sam i druge odvratiti od Boga, izjavljujući da mi svatko može pljunuti u lice, ako se ikada kasnije obratim..”Nedugo nakon toga dospijeva u zatvor i u kojem teško obolijeva, optužen kao vođa pokreta protiv ruskih porobljivača. U toj svojoj bolesti i klevetama počeo je razmišljati o svojoj prošlosti. Molitve majke i milost Božja nisu ga napuštale, premda je on svoj pogled odvratio od Boga. Božji zahvat u njegovom životu dogodio se na blagdan Uznesenja Marijina 1846. g. Toga se dana ponovno vratio svojoj vjeri koju bijaše izgubio. Spasile su ga dvije majke, kako je kasnije stalno ponavljao: Presveta Djevica i njegova majka Alexandra.

   Od toga dana on se ponovno vrati svojoj majci, nastavi studij i počinje ponovno ispravno živjeti, kako su ga učili njegovi roditelji.
U Wloxlaweku jednom prigodom je otkrio svećeniku svoju dušu u sakramentu pomirenja, a to je također učinio i u kapucinskoj crkvi u Varšavi. Tu je prvi put osjetio zov da se intenzivnije posveti služenju Bogu. Tu želju je također priopćio i svojoj majci, ali ona to uopće nije uzimala za ozbiljno. Ali, kad je majci saopćio da želi postati fratar tj. franjevac-kapucin, ona se čvrsto usprotivila. On se nije obazirao na njezino protivljenje, već je otišao franjevcima kapucinima u Varšavu i zamolio poglavare da ga prime u Red.Već 15. prosinca 1846. g. nalazimo ga u Lubartov-u, mjestu gdje su varšavski franjevci-kapucini imali svoj novicijat. Tu je 21. prosinca obukao redovničko odijelo, te dobio novo ime fra Honorat i od tada je započeo novi život. Nastavio je sa studijem da bi, pošto je položio doživotne zavjete (siromaštva, čistoće i poslušnosti), 27. prosinca 1852. g. bio posvećen za svećenika. Odmah je zaorao brazdu svećeničkog i apostolskog djelovanja u čemu je imao velik uspjeh i odjek. U vršenju svećeničkih i redovničkih dužnosti zalagao se do krvi.

   Život mu se najkraće rečeno odvijao između propovjedaonice i ispovjedaonice.U propovijedi za vrijeme beatifikacije papa Ivan Pavao II. ovako je ocrtao profil i posebne vrline našega blaženika:
Evo onoga kome je Gospodin dao svoju milost: redovnika velikodušna i do kraja posvećena idealu manjeg brata kapucina, istinskog duhovnog sina sv. Franje, svećenika i apostola, revnog sluge sakramenta pomirenja i oprosta. Njegova herojska služba u ispovijedaonici postade istinsko duhovno vodstvo. Imao je velik dar otkrivanja i pokazivanja putova božanskog zvanja. Bijaše čovjek postojane molitve, posebno klanjanja Presvetom Sakramentu; uronjen u Boga i u isto vrijeme otvoren zemaljskoj stvarnosti. Jedan svjedok očevicac reče da je uvijek hodio s Bogom. Kao što je poznato, živio je u teškim vremenima za domovinu i Crkvu. Poljska je bila pretrpjela podjele. U tzv. Kraljevstvu Poljske, nakon ustanka u siječnju, bilo je proglašeno ratno stanje. Bijahu ukinuti svi redovi, ostali su samo neki samostani, osuđeni na smrt, jer su novicijati bili zatvoreni. Na svim područjima školstva vladao je policijski teror. Tada je naš blaženik napisao načelo koje je postalo nadahnuće za njegovu apostolsku aktivnost: “Stanje” redovnika i redovnica je božanska ustanova i ne može ga ponestati, jer bez njega se Evanđelje ne bi moglo ostvarivati, zato može i mora promijeniti samo oblik”(...).

   Tražio je ugledne osobe i zajedno s njima dijelio svoju brigu za sudbinu domovine, Crkve i redovničkih instituta u Poljskoj. Kako je rječito njegovo povjerenje: “Treba žarko moliti, Gospodin želi nešto od mene... sve češće dolaze k meni duše različite dobi, znanja, slobodno, i traže da im pokažem put, žele poći u samostan, i posebno traže dozvolu da učine zavjet čistoće....” (Duhovni dnevnik).          U Nowem Miastu fra Honorat je ostao sve do svoje blažene smrti. Gospodin ga 16. prosinca 1916. g. pozvao da primi nagradu vječnoga života. Posmrtni ostaci o. Honorata sahranjeni su u kripti kapucinske crkve u istoimenom mjestu. Narod ga je odmah počeo štovati kao sveta redovnika. Kad je počeo postupak za njegovu beatifikaciju, bili su dobro prostudirani svi njegovi spisi, a osobito “Duhovni dnevnik” kao i ostale njegove izjave. Na temelju mnogih svjedočanstava Crkva je ispitala život i postupke sluge Božjega o. Honorata. Pronašavši da je kreposno živio, odlučila je da ga proglasi uzorom koji valja imati pred očima u usmjeravanju kršćanskoga života na slavu Božji i za dobro ljudi. Papa Ivan Pavao II. proglasio je 16. listopada 1988. g. oca Honorata blaženim.

   Život i djelo oca Honorata, franjevca kapucina iz Biale Podlaske - napisao je kardinal S. Wyszynski - bez sumnje je događaj od neizmjerne vrijednosti za Crkvu u Poljskoj, a njegova proslava znak providnosti i obnove redovničkog života, posebno za nas franjevce-kapucine (fra Flavio Roberto Carraro, generalni ministar OFMCap).Na 10. obljetnicu svoga pontifikata, 16. listopada 1988. g. u Rimu na Trgu sv. Petra, papa Ivan Pavao II. uzdigao je na čast oltara slugu Božjega o. Honorata Kozminskog, svećenika iz Reda Manje braće Kapucina. Kapucinski red, inače plodan svetošću, tako je službeno dobio još jednog blaženika.

 

Blažena Humiliana Cerchi

mistik, harizmatik i pustinjak (1219-1246)
Blažena Humiliana Cerchi

PRIJEVOD U TIJEKU

Blessed Humiliana Cerchi
(Umiliana de' Cerchi)

Feast Day – June 7
 

Humiliana was a descendant of the ancient noble family of the Cerchi, and was born in Florence in 1219. From her earliest childhood she was much given to all works of piety, and those who knew her were convinced that she was called for the service of God rather than for the world.

But her father, who had six daughters and twelve sons, and aimed through their alliances to increase the power and reputation of his house, promised Humiliana in marriage to a nobleman when she was but sixteen years old. The humble daughter submitted to the wish of her father and married the nobleman, who proved to be entirely unworthy of her. He was miserly and avaricious, and dealt harshly with his young wife. But she retaliated only with meekness, patience, and charity, seeking consolation with God and in works of charity towards her neighbor.

Her heroic virtues shone forth when her husband fell dangerously ill after five years of married life. She not only nursed him, in a spirit of sacrifice, until his death, but she ceded the entire family fortune to her husband’s relatives, with the single condition that they make restitution for all the injustices he had committed.

She then withdrew to her father’s house. But when he kept urging her to contract a second marriage, she left the house and family. She now received the habit of the Third Order, becoming the first Tertiary in Florence, and led an unusually austere life in her retirement. She never left her solitude except to visit the churches or to render services of charity to the poor and sick.

  

SVETA TEREZIJA AVILSKA

zaštitnica subotičke katedrale-bazilike,grada Subotice i subotičke biskupije. (1515.- 1582.)
SVETA TEREZIJA AVILSKA

   Terezija Avilska, obično zvana Velika, ili Terezija od Isusa, rođena je 28. ožujka 1515. u Gotarrenduri kod Ávile, u španjolskoj pokrajini Castilli, a ime koje su joj dali po rođenju bilo je Teresa Sánchez de Cepeda y Ahumada. Prema vlastitom svjedočanstvu, roditelji su joj bili bogobojazni ljudi, koji su svoju mnogobrojnu djecu (devet dječaka i četiri djevojčice) nastojali odgajati tako da upiju životne i kršćanske vrijednosti. Tako je i Terezija rasla u bogobojaznosti i iznimnom zanimanju za sve što je bilo duhovno, ali je jednako uživala i u sasvim svjetovnim stvarima, koje su je, kako je kasnije ocijenila, udaljavale od Boga.

   Čitala je još kao mala životopise svetaca i viteške romane, koji su joj razbuktavali maštu pa je nerijetko i sama poželjela učiniti nešto izrazito junački. Štoviše, jednom je prilikom improvizirala svoj bijeg od kuće, kako bi na takav način sama postala mučenica, a onda i svetica. Bilo joj je tada manje od 9 godina.

   Kada je imala 12 godina, umrla joj je majka, te se od tada još više otvara religioznom iskustvu, moleći Majku Božju da joj ona bude majka i prati ju kamo god ide. Raste i sazrijeva u vjeri, a poseban su joj poticaj u tome bile duhovne knjige koje je čitala kao učenica u avilskoj školi, gdje su joj učiteljice bile augustinke. Ipak, uživa i u svjetovnoj literaturi i u tom smislu njezina duhovnost ostaje relativno površna.

   Sa svojih 20 godina, odnosno 1535. god. ulazi u karmelićanski samostan Utjelovljenja u Ávili. Međutim, tri godine po ulasku u samostan toliko se teško razboljela da je naredne četiri godine ležala u komi, gotovo kao mrtva, a potom joj 1543. god. umire otac, dok su njezina braća, jedan za drugim, emigrirali u Ameriku, a sve je to itekako ostavilo traga na njezina kasnija promišljanja.

   Unatoč objektivno teškom životnom putu i krhkom zdravlju, bila je vrlo snažnog karaktera, čvrste volje i radosna duha. Sama je svoj život doživljavala kao trajnu borbu sa svojim slabostima, odnosno nije se u potpunosti predavala redovničkom životu i Božjoj ljubavi, nego je svemu više pristupala formalistički. Sve dok jednom prilikom nije pronađen jedan kip teško izranjenog Krista, koji ju je toliko dojmio da se od tada njezin duhovni život potpuno promijenio.

   Željna da tu duhovnost i predanje Bogu prenese i na druge, odlučila je obnoviti karmelićanski red, pa je tako, uz potporu biskupa grada, osnovala u Ávili 1562. god. prvi reformirani karmel, a potom je u narednim godinama osnovala i druge. Među njima se posebno ističe onajbosonogih karmelićana, kojega je 1568. god., zajedno sa svetim Ivanom od Križa, utemeljila u mjestu Duruelu, nedaleko od Ávile, a koji će biti poticaj za nove slične karmele, te će uskoro biti organizirana i priznata provincija bosonogih karmelićanki.

   Dijeleći sličnu želju za obnovom, nadahnutom reformama Tridentskoga sabora, zajedno je sasvetim Ivanom od Križa neumorno radila na osnivanju novih karmela, te ju je u takvim nastojanjima zatekla i smrt. Kad se, naime, nakon što je osnovala karmel u Burgosu, vraćala u Ávilu, umrla je u Albi de Tormesu, nedaleko od Salamance, u noći s 14. na 15. listopada 1582. god. Papa Pavao V. proglasio ju je blaženom 1614. god., svetom ju je proglasio papa Grgur XV. 1622. god., a crkvenom naučiteljicom papa Pavao VI. 1970. god. Spomendan joj se slavi na dan njezine smrti – 15. listopada.

   Iako nije imala akademsku naobrazbu, nego je sama proučavala crkvene teološke i duhovne spise, njezina se djela, ponajviše opisi vlastite duhovnosti, mističnih doživljaja Božje ljubavi i askeze, procjenjuju iznimno vrijednima i poticajnima. U tom smislu se posebno ističe autobiografsko djelo Knjiga života, opomene i savjeti karmelićankama novakinjama sažeti u knjizi Put k savršenosti, najpoznatije njezino mistično djelo Zamak duše (Unutarnji dvorac), teKnjiga osnutaka, u kojoj progovara o novosnovanoj zajednici bosonogih karmelićanki. Svojim je djelima, služeći se obilato alegorijama i pučkim slikama, pokazala iznimnu duhovnu i poticajnu snagu, a istovremeno i umjetničko-književnu vrijednost.

   Štuje se kao zaštitnica Španjolske, bolesnika, djece bez roditelja, čipkara, redovnika i ljudi koje ismijavaju zbog njihove vjere.

    O svetoj Tereziji Avilskoj papa Benedikt XVI. održao je katehezu, koja se može pročitati na stranici vatican.va.

   Katedrala-bazilika manjeg reda, stona crkva Svete Terezije Avilske, SUBOTICA

Pages