You are here

Sveci, blaženi i sluge Božije

npr. 27.1.2020
npr. 27.1.2020

Blaženi Vivald iz san Gimignano-a

San Gimignano, 1260 – Montaione, selva di Camporena, 1. svibnja 1320.
Blaženi Vivald iz san Gimignano-a

   Baženi Vivaldo (Ubaldo, Valdo) Stricchi pustinjak i trećoredac rođen je u San Gimignano (Siena), sredinom trinaestog stoljeća (oko 1260); Bio je učenik i pratilac Blaženog Bartola iz San Gimignano-a, Franjevački trećoredac od svetog života, razbolio od gube. Desetljećima je Vivaldo svjedoci kao pustinjak u osami, dugi niz godina, sve do svoje smrti. Živeo je mirno u Camporena šumi, na Montaione, gdje je živio kao pustinjak. Manja braća izgradili su samostan i razne kapele na mjestu smrti i samostan, Posebno ga je štovao papa Leo X. 1516. Vivaldovo štovanje je zastupljeno od šesnaestog stoljeća a haljinaod pokojnika, a prema tradiciji vremena, kaže se daje bio član franjevačkog trećeg reda, kao što je blaženi Bartolo.

  Drevni knjige "Kompendij" franjevaca, zapisaše 1300. godine smrti blaženoga Bartola i od tada su oni iz zabilježili iz tih dokumenata sedamnaestog stoljeća  da je 1. svibanj 1320 smrti blaženog Vivald.

Njegova drevni kult je potvrdio papa Pio X 13. veljače 1908. godine.

Blaženi Julijan Cesarello iz Bala (Valle), Istra

(1290/1300-1343/9)
Blaženi Julijan Cesarello iz Bala (Valle), Istra

   Blaženi Julijan potječe iz poznate obitelji Cesarello. Mlad je stupio u Franjevački red i nakon studija filozofije i teologije ređen je za svećenika. Živio je u raznim samostanima u Istri, a najveći dio života proveo je u samostanu Sv. Mihovila u blizini Bala. Taj su samostan nekada nastavali redovnici kamaldoljani, a kad su ga oni napustili, preuzeli su ga franjevci. Julijan je živio u tom samostanu uzornim redovničkim životom. Često je išao po istarskim selima i gradovima, propovijedao i dijelio sv. sakramente, a posebno se istaknuo kao čovjek koji donosi mir među posvađane pojedine ljude, obitelji i skupine građana. 
   Umjetnici su ga prikazivali s knjigom i križem u ruci, jer je nastojao kao navjestitelj Božje riječi, propovjednik i pučki misionar svima u ime Kristovo donijeti Božji mir, provodeći u djelo geslo svoga duhovnog oca sv. Franje: "Mir i dobro!" No, jednako su brojni vjernici dolazili k njemu u samostan sv. Mihovila. Ispovijedali su se i tražili savjete u toga svetoga redovnika i uzornog svećenika. Nakon tako provedenog života, koji je izgarao kao svijeća na slavu Božju u samostanskoj tišini i vrlo plodnog misionarskog i pastoralnog rada Julijan je dozreo za vječnost i blago preminuo u Gospodinu. 
   Narod ga je odmah nakon smrti počeo štovati kao sveca. Ne samo da su ga štovali kao sveca, nego su ga građani Bala izabrali za svoga zaštitnika, kako svjedoči "Općinski statut" iz 1477. godine. Budući da je te godine izabran za glavnog zaštitnika mjesta, sasvim je jasno da su ga štovali kao sveca ne od te godine, nego davno prije. "Dan općine" svake se godine svečano slavio misom, procesijom i drugim slavljima. Čak je papa Pio VI. posebnim breveom vjernicima podijelio oprost za taj blagdan. U XVI. st. osnovana je posebna bratovština, koja se brinula za štovanje našega Blaženika. Građani Bala svetkovali su taj blagdan 1. svibnja, dan prijenosa njegova tijela slavili su 4. srpnja, a dan posvećenja oltara 29. rujna 1592. 
   Tako su Balani svoga Sveca slavili tri puta na godinu. Franjevci su napustili samostan sv. Mihovila početkom XVI. stoljeća, a tijelo bl. Julijana ostalo je u samostanskoj crkvi, gdje su ga vjernici i dalje štovali. Građani su 1597. g. prenijeli njegove moći u župnu crkvu, pa se od tada svečano slavio blagdan prijenosa. 29. rujna 1592. podignut je njemu u čast krasni mramorni oltar. Svemu tome je svjedokom službeni dokument porečkoga biskupa Gašpara de Nigrisa. Nova veličanstvena crkva u Balama sagrađena je 1882. g. i posvećena pohođenju Bl. Dj. Marije i bl. Julijanu, kako svjedoči natpis urezan u kamenu.

Tri izvora nam govore o spomen danu za Blaženog Julijana iz Bala: 1,2 te 4 svibanj.

  

Sveti Rikard Pampuri III red

Trivolzo, 2. kolovoza 1897. - Milano, 1. ili 2. svibnja 1930.
Sveti Rikard Pampuri

   Erminio Filippo Pampuri, kasnije Fra Rikard, rodio se 2. kolovoza 1897. u mjestu Trivolzo (oblast Pavia u Italiji). Deseti od jedanaestoro djece, ostavši siroče majke  sa samo tri godine, prihvačen je u kući ujaka  u Torino, dio Trivolzija.  U trivolzijskoj crkvi je kršten, prikma sakramente Prve Pričesti i Krizme.  U biskupskom kolegiju u Paviji završava gimnaziju. Bio je vojnik za vrijeme Prvog svetskog rata. Dobio je bronačanu medalju za spašavanje lijekova. Na Paviskom sveučilištu - medicinskom fakultetu 1921 diplomira sa najboljom ocjenom.

   Kao liječnik radi od 1921 do 1927. u Morimondo. Bolesnici su ga nazivali "doktor dobročinitelj. Stupio je u Treći red Svetog Franje Asiškog.
Surađivao je sa župnikom u pastoralu župe: tajništvu za misije, galzbenom sastavu za mlade, liturgijsku praksu, vođenje duhovnih vježbi za mlade i odrasle.
U srpnju 1927. ulazi u Bolnički red braće dobročinitelja i dobiava ime Rikard.

 Umire u Milanu 1. svibnja 1930.  Pokopan je u Trivolziju. Tijelo mu jd premješteno u župnu crkvu Trivolzija 16. svibnja 1951.
Papa Ivan Pavao II. proglašava ga blaženim 1981.  a zatim svetim 1989.

   Sveti Rikard Pompuri  je zagovornik za potrebne milosti zdravlja duše i tijela, svladavanja kušnji svakog dana.
   Slavi se 1 ili 2. svibnja.

U Redu braće bolničara je liturgijsko slavleje 4. svibnja.

Blaženi Toma Acerbis iz Olere (iz Bergama)

Olera, Bergamo 1563 – Innsbruck, 3. svibnja 1631.
Blaženi Toma Acerbis iz Olere (iz Bergama)

   Toma Acerbis je rođen u mjestu Olera (Bergamo, Italija) krajem 1563. godine. Redovničko odijelo braće kapucina obukao je u venetskoj provinciji 12. rujna 1580. Redovničke zavjete je položio 5. srpnja 1584. Nakon zavjeta određen je za sakupljača milostinje (u Veroni sve do 1605., zatim u Vicenzi sve do 1612., u Roveretu od 1613. do 1617.). Godine 1618. dolazi u padovanski samostan gdje vrši službu vratara. Međutim, na zahtjev tirolskog nadvojvode Leopolda V. Haubsburgovca godine 1619. poslan je u Innsbruck za sakupljača milostinje.
   “Brat sakupljač”, tako su ga zvali, gotovo pedeset godina je obavljao tu službu, a ljubav prema dušama ga je učinila apostolom: životom je svjedočio Evanđelje, govorio o Bogu; poučavao je u vjeri ponizne i velike, sve je zadužio ljubavlju. Doista istinski apostol bez štole u razgovoru sa svima i svi su se “čudili..., i činilo se nemogućim po ljudskom da bi jedan priprosti brat laik mogao tako uzvišeno govoriti o Bogu, kao što je on govorio”. “Gdje god bi došao govorio je o Božjim stvarima s tolikim duhom i pobožnošću da je svakoga ostavljao bez daha i u čudu”. 
   Poticao je na pomirenje i oproštnje; pohodio je i bodrio bolesne; saslušavao i hrabrio siromašne, proničući savjesti ukazivao je na zlo i olakšavao put obraćenja. Da bi oni koje će susresti zadobili ono što su očekivali, noću je bdio u molitvi, bičevao svoje tijelo, nametao sebi za spasenje drugih postove i strogoću. Bio je promicatelj zvanja na posvećeni život, oduševljavajući “na osobit način djevice da se posvete Gospodinu”. U Vicenzi se zauzimao za podizanje samostana za kapucinke, koji je sagrađen u blizini Porta Nuove 1612.-1613. U Roveretu je požurivao upravitelje grada da sagrade samostan za klarise, koji je sagrađen 1642. U Tirolu je sve privlačko k sebi: bio je duhovni vođa siromašnih u Valle del’Innu, kateheta, upoznavao je vjernike s očekivanjima potvrđenim Tridentskim koncilom za istinsku obnovu vjernika.
   Od 1617. bio je prijatelj i duhovni učitelj učenjaka Hipolita Guarinonija di Halla, liječnika na insbruškom dvoru; osim razgovora pisao je pisma o pitanjima iz bračne etike, o tome kako treba prihvaćati križeve u obitelji i kako ljubiti Boga. Pratio je rad instituta Djevica u Hallu, središtu za odgoj djevojaka tirolskog plemstva; bio je na pomoć, susretima i dopisivanjem, habsburškim nadvojvotkinjama Mariji Kristini i Eleonori, sestrama Leopolda V. Ovom potonjem i njegovoj supruzi Klaudiji de’ Medici bio je duhovni vođa s čestim susretima u palači i brojnim pismima.
   Sve je poučavao onoj “uzvišenoj Mudrosti ljubavi” koja “se uči uz dragih Kristovih ranâ”; poticao je vjernike da se smatraju “sretni u mukama” jer “ljubav se prepoznaje u patnji”. Bio je savjetnik nadbiskupa Peridea Lodrona, kneza salcburškog. Pratio je također duhovni život austrijskog cara Ferdinanda II. i bio uz njega tijekom Tridesetgodišnjeg rata (1618.-1648.). Bio je savjetnik bavarskom vojvodi Maksimilijanu I. i vojvotkinji Elizabeti, koji su boravili u Monacu. Na njihovu dvoru, 1620. priveo je s protestantizma u Katoličku crkvu vojvodu Weimara. Boraveći u Beču (1620.-1621.), susrećući se na carskom dvoru s Evom Marijom Rettinger, udovicu Juraja Fleichera, vojvode Lerchenberga, uspio je nagovoriti da se odrekne luteranstva: prešla je na katoličku vjeru i posvetila se Bogu među benediktinkama u samostanu u Nonnberg-Salisburgu, postavši opaticom.
   U Coneglianu (1624.) priveo je na kršćansku vjeru tvrdokornu Židovku Pavlu, suprugu Petra Valiera, koja je priznala: “Svjesna sam toga da sam u krilu Svete Crkve... zahvaljujući pomoći, trudu, nastojanju i molitvi fra Tome”. Da očuva radnike vjernima Katoličkoj crkvi utjecao se suradnji barunima Fieger u Friedbergu, vlasnicima rudnika u Taufersu i poslodavcima u Valli dell’Innu i Adigeu. Idući od kuće do kuće sakupljajući milostinju, podupirao je u vjeri kolebljive, odbijao je luteranska nagovaranja i ideologije, koje su se naglo širile. Poglavari su mu naredili da zapiše te svoje razgovore u obrani vjere. U Beču 1620. napisao je “Moralna mišljenja protiv krivovjeraca”, koja su posthumno izdana u Fuoco d’amore (Augusta 1682., dio IV., stranice 529-708). Otkrio je izvor odakle je crpio svoje pisanje: “Nisam nikada pročitao niti slovca iz knjiga; ali sam se dobro pomučio čitati izmučenog Krista”.
   Zaljubljen u Blaženu Djevicu Mariju, u svojim spisima je priznaje među ostalim Bezgrešno Začetom, na nebo Uznesenom. Tri put je hodočastio u svetu kuću u Loreto (1623.,1625.,1629.), spominjući kako “dolazeći u tu svetu kuću, činilo mi se da sam u raju”. Pokazao je prijatelju Hipolitu Guarinoniju neko mjesto blizu Hallu, na rijeci Inn, kod Mosta Voldersa: htio je da se tu sagradi crkva koja će biti posvećena Bezgrešnom Začeću; temelji su udareni 1620.; tražio je pomoć, prebrodio kritike i financijske poteškoće. Završena 1654. bila je to prva crkva, u zemlji njemačkog govornog područja, posvećena Bezgrešnoj i svetom Karlu Boromejskom, koja se još i danas smatra austrijskim nacionalnim spomenikom.
   Svi koji su bili nazočni njegovoj smrti, koja ga je zadesila 3. svibnja 1631., smatraju je “umiranjem u ljubavi”. Pokopan je u nedjelju, 5. svibnja, u kripti kapele Majke Božje, u kapucinskoj crkvi u Innsbrucku nakon besprekidnog hodočašćenja vjernika uz njegov odar. Sada mu se grob nalazi s desne strane u istoj kapeli. Sve do danas se održao glas o njegovoj svetosti. Papa Ivan XXIII. govorio je o fra Tomi “kao o istinskom svecu i duhovnom učitelju”. Papa Pavao VI., pak 22. studenog 1963., spominje ga kao “ispravno sredstvo opće duhovne obnove... tako da blista u povijesti onog slavnog razdoblja zajedno s najgorljivijim podupirateljima katoličke obnove”; pokazao ga je “suvremenicima kao prejasni primjer vjernosti, žara i posvećenja u ovom velikom času, koje kuca za cijelu Crkvu”, na poseban način “u svjesnom prianjanju uz objavljenu istinu.., i neumornom i žarkom vršenju krepostî, navlastito ljubavi”.
    Godine 1967. u Bergamu je započeo proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim. U ožujku 1978. predstavljen je Positio za pokretanje procesa i za ispitivanje herojskog stupnja kreposti, odobrenog 7. ožujka 1979. Dekret o glasu svetosti sluge Božjega Tome objavljen je 4. prosinca 1980., a 28. svibnja 1982. priznata je valjanost informativnog i zamolbenog procesa. Dana 2. veljače 1983. je predstavljen Responio ad Animadversiones (Odgovor na protivljenja). Blaženim proglašen 21. rujna 2013. 
 

   

Bl. Benvenut iz Recanatija

Recanati oko 1200 - Recanati 05. svibnja 1269.
Bl. Benvenut iz Recanatija

PRIJEVOD U TIJEKU

 

Beato Benvenuto Mareni da Recanati

5 maggio

m. Recanati, 5 maggio 1269

Martirologio Romano: A Recanati nelle Marche, beato Benvenuto Mareni, religioso dell’Ordine dei Minori. 

 

Benvenuto, nato a Recanati (MC) chiese di essere accolto come laico nella Famiglia Francescana. Appagato il suo desiderio si esercitò in ogni genere di virtù. 
Consacrava il tempo libero dalle sue occupazioni in fervorose ed assidue preghiere. L'ubbidienza lo destinò all'umile ufficio di cuoco. 
Frequenti erano le sue estasi , durante le sue ardenti orazioni e meditazioni, in una delle quali meritò di accogliere fra le sue braccia Gesù Bambino, con immenso gaudio dell'anima sua. La sua morte avvenne a Recanati il 5 maggio 1269. 
Il suo corpo si conserva e si venera nella chiesa di San Francesco, già dei Conventuali, a Recanati. 
Pio Vi ne riconobbe il culto.

Blaženi Bartolomej Pucci

(1270-1330)
Blaženi Bartolomej Pucci

PRIJEVOD U TIJEKU

 

 

Bartolomeo nacque a Montepulciano nella seconda metà del XIII secolo. Il Padre, Puccio di Francesco, aveva i due nomi del suo casato di cui si hanno notizie già nel secolo XII.
Di famiglia nobile, dunque, il Beato sposò la figlia del Capitano Tommaso del Pecora, Millia, da cui ebbe quattro figli. Possiamo immaginare una famiglia ideale che, sebbene vivesse nell’agiatezza, era attenta ad aiutare i poveri, soprattutto nei momenti di carestia. Nel 1290, quando i figli raggiunsero la maggiore età, Bartolomeo poté abbracciare la vocazione religiosa entrando nel nell’Ordine dei Frati Minori del convento cittadino di S. Francesco. Da ricco si fece povero, per amore di Cristo, e se molti lo ammiravano dovette però sopportare il disprezzo di quanti lo consideravano un pazzo. Soprattutto i ragazzi, per strada, lo fecero più volte bersaglio di insulti. Seguendo il suo esempio anche la moglie fece in seguito voto di castità.
L’umile francescano condusse il resto della sua esistenza tra preghiere, visioni della Madonna e degli angeli. Considerato dai suoi concittadini un’anima eletta, operò ancora in vita alcuni miracoli. Fra Bartolomeo morì, molto anziano, il 6 maggio 1330. Sepolto nella chiesa del convento, le due chiavi dell’urna, per secoli, furono custodite sia dal frate guardiano che dai discendenti della sua famiglia. Le reliquie furono poi trasferite, nel 1930, nella chiesa di S. Agostino in cui si trovano tuttora. Il 24 giugno 1880 Papa Leone XIII ne aveva confermato il culto “ab immemorabili”. L’esempio del Beato Bartolomeo è singolare, conciliò infatti durante la sua vita le diverse vocazioni dell’uomo: di sposo, di genitore e di religioso consacrato a Dio.

PREGHIERA

Prostrati innanzi all’urna che raccoglie le tue spoglie gloriose, 
o Beato Bartolomeo, noi ti imploriamo. 
Tu che, attratto dal sublime ideale del Poverello d’Assisi, 
rinunciasti coraggiosamente alle brillanti attrattive del mondo, 
alle gioie della famiglia e ad una comoda posizione sociale
e, rivestito dell’abito francescano, 
nella solitudine del chiostro cittadino ascendesti di virtù in virtù, 
segnalate da celesti favori, 
fino a che, consumato dall’amore del Divino Crocifisso, 
chiudesti la tua lunga esistenza terrena
per salire al premio dei Beati nella gloria immortale, 
infondi nelle anime nostre il coraggio delle cristiane virtù, 
salvaci dagli errori e dagli orrori della colpa
ed in particolare ottienici da Dio quella grazia
per la quale ricorriamo alla tua valida intercessione. 
Amen.

Blažena Gizela Ugarska

Blažena Gizela Ugarska

   Blažena Gizela Ugarska ili Gizela Bavarska (Gisela, Gisella, Gisèle, mađarski Boldog Gizella), prva mađarska kraljica, supruga prvog mađarskog kralja, svetog Stjepana I, rođena je 984. u dvorcu Abbachu kod Regensburga (Oberpfalz, Bavarska), kao kći bavarskog vojvode Heinricha II. Svadljivca i Gizele Burgundske. Mlađa sestra budućeg cara Heinricha II. Svetog, bila je učenica svetog Wolfganga iz Regensburga. Udala se za 996. za budućeg mađarskog kralja Stjepana (Istvána) I. Svetog. 

   Majka svetog Emerika (Imrea, Mirka), zaštitnica siromaha, živjela je uzorno i pobožno te je znatno pomagala svojem suprugu u pravednom kraljevanju, u obraćenju i pokrštavanju mađarskog naroda. Kraljica Gizela osnovala je mnoge crkve i samostane. Nakon Stjepanove smrti, 1038. bila je progonjena, uhićena i lišena svih svojih dobara. Iz zatočeništva ju je 1042. oslobodio kralj Heinrich III. Povukla se 1045. u samostan benediktinki Niedernburg, u Passauu (Donja Bavarska). Postala je nadstojnicom toga samostana, u kojem je i preminula na današnji dan, 7. svibnja 1059. Papa Pavao VI. proglasio ju je blaženom 1975. Gizelin grob i danas posjećuju mnogi hodočasnici. Dio njezinih relikvija prenesen je 1996. u katedralu svetog Mihaela u mađarskom gradu Veszprému, gdje počivaju zajedno s relikvijama njezinog supruga, svetog Stjepana.

Sveti Amato Ronconi

(Saludecio 1226. - Rimini, 8. svibnja 1292.), talijanski franjevac i svetac.
Sveti Amato Ronconi

   Rođen je u Saludeciju, 1226. godine u Saludeciju u imućnoj obitelji, ali je ostao siroče u ranoj dobi. O njemu se zatim brinuo stariji brat Giacomo. Osjećao je poziv da služi Bogu te je svoj život posvetio pomagajući siromasima i hodočasnicima. Pridružio se Franjevačkom svjetovnom redu i prihvatio isposnički život.

   Za vrijeme života je izgradio brojne kapele i skloništa za hodočasnike, od kojih neki još i danas postoje. Njegove relikvije se nalaze u crkvi San Biagio u Saludeciju.

   PapaPio VI. proglasio ga je 17. ožujka 1776. blaženim, a papa Franjo svetim 23. studenog 2014. godine. 

 Spomendan mu se obilježava 08. svibnja.

   

Sveti Ignacije iz Laconija

Laconi, Nuoro, 17.prosinca 1701. - Cagliari, 11. svibnja 1781.
Sveti Ignacije iz Laconija

   Sveti Ignacije iz Laconija (Ignazio da Laconi), talijanski kapucin, brat laik, rođen je 17. prosinca 1701. kao Vincenzo Peis u Laconiju (sardinijski Làconi, provincija Oristano) na otoku Sardiniji, kao drugi od sedmero djece, u siromašnoj i pobožnoj seljačkoj obitelji. Od malih nogu isticao se svojom dobrotom i pobožnošću. Nije učio ni čitati ni pisati, ali ga je njegova majka podučavala vjeronauku. Za njega je crkva imala neodoljivu moć privlačnosti pa su ga često rano ujutro vidjeli kako kleči na otvorenom i čeka da se otvori župna crkva. Kad je Vincenzu bilo 17 godina, teško se razbolio. Zavjetovao se da će stupiti u kapucine, ako mu Majka Božja izmoli zdravlje. Ozdravio je, ali je uživajući u životu zaboravio na svoj zavjet. Lakoumno je provodio dane, a tada je, tri godine kasnije, 1721, dobio novu opomenu. Jednog dana je jašio na konju, koji se iznenada prestrašio i jurio kroz neprohodno grmlje, pored dubokih provalija.

   Zahvaćen smrtnim strahom, Vincenzo je zazvao zagovor svetog Franje Asiškog, sjetio se svoga neizvršenog zavjeta i obećao u sebi da će ga ispuniti. U taj čas Vincenzov konj se zaustavio i nastavio se kretati mirnim korakom. Već sljedećeg dana mladić je krenuo s ocem na put i javio se kapucinskom provincijalu u Cagliariju. Najprije je odbijen zbog slabog zdravlja, a nakon nekog vremena primljen je na pokusni rok u kapucinski samostan svetog Benedikta u Buoncamminu (Cagliari). Novi učitelj novaka smatrao ga je posve nesposobnim i neprikladnim za redovnički život i htio ga je otpustiti iz samostana. Vincenzo je otišao u samostanski hodnik, bacio se ničice pred kip Majke Božje i zavapio za pomoć.

   Marija mu je tada odgovorila: „Strpi se, i moj sin je nosio za tebe preteški križ!“ Tako je Vincenzo nastavio svoj križni put, a većinom glasova ipak mu je 1722. dozvoljeno polaganje redovničkih zavjeta. Tada je uzeo ime Ignazio. Premješten je u samostan u Iglesiasu (sardinijska provincija Carbonia-Iglesias). Bio je određen da po sardinijskim selima skuplja milostinju. Obilazio je mnoge kapucinske samostane na otoku, Sanluri, Domusnovas, Oristano, Quartu Sant'Elena. Nije samo prosio već je postao i glasoviti misionar. Poučavao je ljude u vjeri, tješio bolesne i napuštene, uveseljavao djecu i žalosne, mirio zavađene, obraćao grešnike, savjetovao očajnike. 

   Poslan je 1741. ponovno u Cagliari, glavni grad Sardinije, u samostan svetog Antuna. Tamo je 40 godina obavljao istu, prosjačku službu i postao pravi misionar tog lučkog grada. Svi su u njemu gledali pravoga sveca i rado su ga slušali. Zvali su ga „sveti otac“. Neprestano prosjačenje pribavilo mu je naklonost i poštovanje svih krugova, a on je žarkom serafskom ljubavlju, malim darovima i jednostavnim riječima, s krunicom u ruci, činio velike stvari. Iz svih krajeva Sardinije dolazili su u Cagliari ljudi i tražili njegove savjete. Kad se nakon prosjačenja umoran vraćao u samostan, pred Isusom u Presvetom Sakramentu provodio je čitave sate u klanjanju i molitvi. Brat Ignazio bio je obdaren darom proroštva i čudesa, tako da je kod vjerničkog puka bio izuzetno omiljen. Posljednje dvije godine života bio je slijep. Čudotvorac i miljenik sardinijskog naroda, preminuo je na današnji dan, 11. svibnja 1781, u Cagliariju.

   Njegove relikvije počivaju u kapucinskom samostanu svetog Antuna u Cagliariju. Papa Pio XII. proglasio ga je blaženim 16. lipnja 1940, a svetim 21. listopada 1951. Štuju ga osobito žitelji Sardinije. Zaštitnik je sardinijske provincije Oristano te mnogih župa, crkava i kapela.

   

Pages