Blaženi Julijan potječe iz poznate obitelji Cesarello. Mlad je stupio u Franjevački red i nakon studija filozofije i teologije ređen je za svećenika. Živio je u raznim samostanima u Istri, a najveći dio života proveo je u samostanu Sv. Mihovila u blizini Bala. Taj su samostan nekada nastavali redovnici kamaldoljani, a kad su ga oni napustili, preuzeli su ga franjevci. Julijan je živio u tom samostanu uzornim redovničkim životom. Često je išao po istarskim selima i gradovima, propovijedao i dijelio sv. sakramente, a posebno se istaknuo kao čovjek koji donosi mir među posvađane pojedine ljude, obitelji i skupine građana. 
   Umjetnici su ga prikazivali s knjigom i križem u ruci, jer je nastojao kao navjestitelj Božje riječi, propovjednik i pučki misionar svima u ime Kristovo donijeti Božji mir, provodeći u djelo geslo svoga duhovnog oca sv. Franje: "Mir i dobro!" No, jednako su brojni vjernici dolazili k njemu u samostan sv. Mihovila. Ispovijedali su se i tražili savjete u toga svetoga redovnika i uzornog svećenika. Nakon tako provedenog života, koji je izgarao kao svijeća na slavu Božju u samostanskoj tišini i vrlo plodnog misionarskog i pastoralnog rada Julijan je dozreo za vječnost i blago preminuo u Gospodinu. 
   Narod ga je odmah nakon smrti počeo štovati kao sveca. Ne samo da su ga štovali kao sveca, nego su ga građani Bala izabrali za svoga zaštitnika, kako svjedoči "Općinski statut" iz 1477. godine. Budući da je te godine izabran za glavnog zaštitnika mjesta, sasvim je jasno da su ga štovali kao sveca ne od te godine, nego davno prije. "Dan općine" svake se godine svečano slavio misom, procesijom i drugim slavljima. Čak je papa Pio VI. posebnim breveom vjernicima podijelio oprost za taj blagdan. U XVI. st. osnovana je posebna bratovština, koja se brinula za štovanje našega Blaženika. Građani Bala svetkovali su taj blagdan 1. svibnja, dan prijenosa njegova tijela slavili su 4. srpnja, a dan posvećenja oltara 29. rujna 1592. 
   Tako su Balani svoga Sveca slavili tri puta na godinu. Franjevci su napustili samostan sv. Mihovila početkom XVI. stoljeća, a tijelo bl. Julijana ostalo je u samostanskoj crkvi, gdje su ga vjernici i dalje štovali. Građani su 1597. g. prenijeli njegove moći u župnu crkvu, pa se od tada svečano slavio blagdan prijenosa. 29. rujna 1592. podignut je njemu u čast krasni mramorni oltar. Svemu tome je svjedokom službeni dokument porečkoga biskupa Gašpara de Nigrisa. Nova veličanstvena crkva u Balama sagrađena je 1882. g. i posvećena pohođenju Bl. Dj. Marije i bl. Julijanu, kako svjedoči natpis urezan u kamenu.

Tri izvora nam govore o spomen danu za Blaženog Julijana iz Bala: 1,2 te 4 svibanj.

   Toma Acerbis je rođen u mjestu Olera (Bergamo, Italija) krajem 1563. godine. Redovničko odijelo braće kapucina obukao je u venetskoj provinciji 12. rujna 1580. Redovničke zavjete je položio 5. srpnja 1584. Nakon zavjeta određen je za sakupljača milostinje (u Veroni sve do 1605., zatim u Vicenzi sve do 1612., u Roveretu od 1613. do 1617.). Godine 1618. dolazi u padovanski samostan gdje vrši službu vratara. Međutim, na zahtjev tirolskog nadvojvode Leopolda V. Haubsburgovca godine 1619. poslan je u Innsbruck za sakupljača milostinje.
   “Brat sakupljač”, tako su ga zvali, gotovo pedeset godina je obavljao tu službu, a ljubav prema dušama ga je učinila apostolom: životom je svjedočio Evanđelje, govorio o Bogu; poučavao je u vjeri ponizne i velike, sve je zadužio ljubavlju. Doista istinski apostol bez štole u razgovoru sa svima i svi su se “čudili..., i činilo se nemogućim po ljudskom da bi jedan priprosti brat laik mogao tako uzvišeno govoriti o Bogu, kao što je on govorio”. “Gdje god bi došao govorio je o Božjim stvarima s tolikim duhom i pobožnošću da je svakoga ostavljao bez daha i u čudu”. 
   Poticao je na pomirenje i oproštnje; pohodio je i bodrio bolesne; saslušavao i hrabrio siromašne, proničući savjesti ukazivao je na zlo i olakšavao put obraćenja. Da bi oni koje će susresti zadobili ono što su očekivali, noću je bdio u molitvi, bičevao svoje tijelo, nametao sebi za spasenje drugih postove i strogoću. Bio je promicatelj zvanja na posvećeni život, oduševljavajući “na osobit način djevice da se posvete Gospodinu”. U Vicenzi se zauzimao za podizanje samostana za kapucinke, koji je sagrađen u blizini Porta Nuove 1612.-1613. U Roveretu je požurivao upravitelje grada da sagrade samostan za klarise, koji je sagrađen 1642. U Tirolu je sve privlačko k sebi: bio je duhovni vođa siromašnih u Valle del’Innu, kateheta, upoznavao je vjernike s očekivanjima potvrđenim Tridentskim koncilom za istinsku obnovu vjernika.
   Od 1617. bio je prijatelj i duhovni učitelj učenjaka Hipolita Guarinonija di Halla, liječnika na insbruškom dvoru; osim razgovora pisao je pisma o pitanjima iz bračne etike, o tome kako treba prihvaćati križeve u obitelji i kako ljubiti Boga. Pratio je rad instituta Djevica u Hallu, središtu za odgoj djevojaka tirolskog plemstva; bio je na pomoć, susretima i dopisivanjem, habsburškim nadvojvotkinjama Mariji Kristini i Eleonori, sestrama Leopolda V. Ovom potonjem i njegovoj supruzi Klaudiji de’ Medici bio je duhovni vođa s čestim susretima u palači i brojnim pismima.
   Sve je poučavao onoj “uzvišenoj Mudrosti ljubavi” koja “se uči uz dragih Kristovih ranâ”; poticao je vjernike da se smatraju “sretni u mukama” jer “ljubav se prepoznaje u patnji”. Bio je savjetnik nadbiskupa Peridea Lodrona, kneza salcburškog. Pratio je također duhovni život austrijskog cara Ferdinanda II. i bio uz njega tijekom Tridesetgodišnjeg rata (1618.-1648.). Bio je savjetnik bavarskom vojvodi Maksimilijanu I. i vojvotkinji Elizabeti, koji su boravili u Monacu. Na njihovu dvoru, 1620. priveo je s protestantizma u Katoličku crkvu vojvodu Weimara. Boraveći u Beču (1620.-1621.), susrećući se na carskom dvoru s Evom Marijom Rettinger, udovicu Juraja Fleichera, vojvode Lerchenberga, uspio je nagovoriti da se odrekne luteranstva: prešla je na katoličku vjeru i posvetila se Bogu među benediktinkama u samostanu u Nonnberg-Salisburgu, postavši opaticom.
   U Coneglianu (1624.) priveo je na kršćansku vjeru tvrdokornu Židovku Pavlu, suprugu Petra Valiera, koja je priznala: “Svjesna sam toga da sam u krilu Svete Crkve... zahvaljujući pomoći, trudu, nastojanju i molitvi fra Tome”. Da očuva radnike vjernima Katoličkoj crkvi utjecao se suradnji barunima Fieger u Friedbergu, vlasnicima rudnika u Taufersu i poslodavcima u Valli dell’Innu i Adigeu. Idući od kuće do kuće sakupljajući milostinju, podupirao je u vjeri kolebljive, odbijao je luteranska nagovaranja i ideologije, koje su se naglo širile. Poglavari su mu naredili da zapiše te svoje razgovore u obrani vjere. U Beču 1620. napisao je “Moralna mišljenja protiv krivovjeraca”, koja su posthumno izdana u Fuoco d’amore (Augusta 1682., dio IV., stranice 529-708). Otkrio je izvor odakle je crpio svoje pisanje: “Nisam nikada pročitao niti slovca iz knjiga; ali sam se dobro pomučio čitati izmučenog Krista”.
   Zaljubljen u Blaženu Djevicu Mariju, u svojim spisima je priznaje među ostalim Bezgrešno Začetom, na nebo Uznesenom. Tri put je hodočastio u svetu kuću u Loreto (1623.,1625.,1629.), spominjući kako “dolazeći u tu svetu kuću, činilo mi se da sam u raju”. Pokazao je prijatelju Hipolitu Guarinoniju neko mjesto blizu Hallu, na rijeci Inn, kod Mosta Voldersa: htio je da se tu sagradi crkva koja će biti posvećena Bezgrešnom Začeću; temelji su udareni 1620.; tražio je pomoć, prebrodio kritike i financijske poteškoće. Završena 1654. bila je to prva crkva, u zemlji njemačkog govornog područja, posvećena Bezgrešnoj i svetom Karlu Boromejskom, koja se još i danas smatra austrijskim nacionalnim spomenikom.
   Svi koji su bili nazočni njegovoj smrti, koja ga je zadesila 3. svibnja 1631., smatraju je “umiranjem u ljubavi”. Pokopan je u nedjelju, 5. svibnja, u kripti kapele Majke Božje, u kapucinskoj crkvi u Innsbrucku nakon besprekidnog hodočašćenja vjernika uz njegov odar. Sada mu se grob nalazi s desne strane u istoj kapeli. Sve do danas se održao glas o njegovoj svetosti. Papa Ivan XXIII. govorio je o fra Tomi “kao o istinskom svecu i duhovnom učitelju”. Papa Pavao VI., pak 22. studenog 1963., spominje ga kao “ispravno sredstvo opće duhovne obnove... tako da blista u povijesti onog slavnog razdoblja zajedno s najgorljivijim podupirateljima katoličke obnove”; pokazao ga je “suvremenicima kao prejasni primjer vjernosti, žara i posvećenja u ovom velikom času, koje kuca za cijelu Crkvu”, na poseban način “u svjesnom prianjanju uz objavljenu istinu.., i neumornom i žarkom vršenju krepostî, navlastito ljubavi”.
    Godine 1967. u Bergamu je započeo proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim. U ožujku 1978. predstavljen je Positio za pokretanje procesa i za ispitivanje herojskog stupnja kreposti, odobrenog 7. ožujka 1979. Dekret o glasu svetosti sluge Božjega Tome objavljen je 4. prosinca 1980., a 28. svibnja 1982. priznata je valjanost informativnog i zamolbenog procesa. Dana 2. veljače 1983. je predstavljen Responio ad Animadversiones (Odgovor na protivljenja). Blaženim proglašen 21. rujna 2013. 
 

PRIJEVOD U TIJEKU

Bartolomeo nacque a Montepulciano nella seconda metà del XIII secolo. Il Padre, Puccio di Francesco, aveva i due nomi del suo casato di cui si hanno notizie già nel secolo XII.
Di famiglia nobile, dunque, il Beato sposò la figlia del Capitano Tommaso del Pecora, Millia, da cui ebbe quattro figli. Possiamo immaginare una famiglia ideale che, sebbene vivesse nell’agiatezza, era attenta ad aiutare i poveri, soprattutto nei momenti di carestia. Nel 1290, quando i figli raggiunsero la maggiore età, Bartolomeo poté abbracciare la vocazione religiosa entrando nel nell’Ordine dei Frati Minori del convento cittadino di S. Francesco. Da ricco si fece povero, per amore di Cristo, e se molti lo ammiravano dovette però sopportare il disprezzo di quanti lo consideravano un pazzo. Soprattutto i ragazzi, per strada, lo fecero più volte bersaglio di insulti. Seguendo il suo esempio anche la moglie fece in seguito voto di castità.
L’umile francescano condusse il resto della sua esistenza tra preghiere, visioni della Madonna e degli angeli. Considerato dai suoi concittadini un’anima eletta, operò ancora in vita alcuni miracoli. Fra Bartolomeo morì, molto anziano, il 6 maggio 1330. Sepolto nella chiesa del convento, le due chiavi dell’urna, per secoli, furono custodite sia dal frate guardiano che dai discendenti della sua famiglia. Le reliquie furono poi trasferite, nel 1930, nella chiesa di S. Agostino in cui si trovano tuttora. Il 24 giugno 1880 Papa Leone XIII ne aveva confermato il culto “ab immemorabili”. L’esempio del Beato Bartolomeo è singolare, conciliò infatti durante la sua vita le diverse vocazioni dell’uomo: di sposo, di genitore e di religioso consacrato a Dio.

PREGHIERA

Prostrati innanzi all’urna che raccoglie le tue spoglie gloriose, 
o Beato Bartolomeo, noi ti imploriamo. 
Tu che, attratto dal sublime ideale del Poverello d’Assisi, 
rinunciasti coraggiosamente alle brillanti attrattive del mondo, 
alle gioie della famiglia e ad una comoda posizione sociale
e, rivestito dell’abito francescano, 
nella solitudine del chiostro cittadino ascendesti di virtù in virtù, 
segnalate da celesti favori, 
fino a che, consumato dall’amore del Divino Crocifisso, 
chiudesti la tua lunga esistenza terrena
per salire al premio dei Beati nella gloria immortale, 
infondi nelle anime nostre il coraggio delle cristiane virtù, 
salvaci dagli errori e dagli orrori della colpa
ed in particolare ottienici da Dio quella grazia
per la quale ricorriamo alla tua valida intercessione. 
Amen.

   Rođen je u Saludeciju, 1226. godine u Saludeciju u imućnoj obitelji, ali je ostao siroče u ranoj dobi. O njemu se zatim brinuo stariji brat Giacomo. Osjećao je poziv da služi Bogu te je svoj život posvetio pomagajući siromasima i hodočasnicima. Pridružio se Franjevačkom svjetovnom redu i prihvatio isposnički život.

   Za vrijeme života je izgradio brojne kapele i skloništa za hodočasnike, od kojih neki još i danas postoje. Njegove relikvije se nalaze u crkvi San Biagio u Saludeciju.

   PapaPio VI. proglasio ga je 17. ožujka 1776. blaženim, a papa Franjo svetim 23. studenog 2014. godine. 

 Spomendan mu se obilježava 08. svibnja.