Sveci, blaženi i sluge Božije

Blažena Florida Cevoli (Lucrezia Elena Cevoli)

11. studeni 1685. - 12. lipnja 1767.

PRIJEVOD U TIJEKU

____________________________

crezia, questo il suo nome di battesimo, nacque, undicesima di quattordici figli, l'11 novembre 1685 da Laura e Curzio Cevoli, una delle famiglie della nobiltà pisana.La piccola Lucrezia, da quello che raccontano i testimoni del processo di beatificazione, era una bambina di un'intelligenza eccezionale. All'età di dodici anni, dopo aver ricevuto il Sacramento della Cresima, entrò come educanda nel Monastero di San Martino, dove già si trovavano due sue sorelle più grandi. È proprio in questo periodo che la giovane Lucrezia cominciò ad ascoltare la voce del Signore che la chiamava a vivere una vita austera nel nascondimento e in assoluta povertà.

Dopo un approfondito confronto con un padre barnabita, che ne seguiva il cammino interiore, fece la sua scelta di entrare fra le Cappuccine di Città di Castello, non solo perché era abbastanza lontano dalla sua famiglia ma soprattutto perché già si facevano sentire gli echi della santità di Veronica Giuliani. Oltre ad incontrare lo sfavore dei genitori, incontrò anche quello iniziale della comunità tifernate e addirittura della stessa suor Veronica, preoccupata che l'arrivo di un'aristocratica potesse portare a forme di rilassamento nel Monastero. Comunque attraverso varie raccomandazioni Lucrezia riuscì ad ottenere il consenso di entrambe le parti e il 4 giugno 1703, festa della Santissima Trinità, entrò in Monastero accolta da tutta la comunità.

Il giorno della Vestizione, alla presenza del vescovo tifernate Luc'Antonio Eustachi, ricevette il nome di Florida in onore del patrono di questa città e questo fu quasi un presagio per lei, come se già il Signore le facesse intendere che avrebbe avuto un ruolo speciale a Città di Castello come portatrice di pace e amore. Al suo ingresso in Monastero la giovane suor Florida trovò come Maestra suor Veronica Giuliani di cui già tanto aveva sentito parlare. Veronica dal canto suo scrive nel suo Diario: "…ero tutta travagliata per il timore che avevo della prossima croce dell'ufficio del Noviziato…Iddio mi fece capire che è suo volere che io accetti questo peso dell'ufficio e che lasci tutta la cura a Lui e che esso sarà il Maestro della novizia e mio". Anche la Vergine Maria le disse di non preoccuparsi per la novizia con queste parole: "Bada bene, o Veronica, alla mia Floridina, gioia mia, gioia del mio Divin Figlio".

Tra la maestra e la novizia ci fu fin dall'inizio una perfetta sintonia di spirito, anche perché Veronica dovette ricredersi riguardo alla giovane che si trovò davanti: era tutt'altro che un'aristocratica abituata alle delicatezze!

0 giugno 1704, Suor Florida poté emettere la sua professione che la legava per sempre allo Sposo che fin da bambina aveva cercato; divenne ben presto una monaca modello: piena di molte virtù, spiccava per la sua preghiera soprattutto per i missionari, per gli eretici e per tutti coloro che sono lontani da Dio. Ciò che maggiormente risaltava in lei era la fede, come testimoniò una sua consorella al processo di beatificazione: "Aveva una grande fede in Dio: il solo guardare il Crocifisso le apportava grande tenerezza e si commuoveva fino alle lacrime".

[Beata Florida Cevoli] Iesus amor, fiat voluntas tua!
Fa, Gesù, che eternamente ti ami, e patire e morire per te io brami.
Crocifisso Gesù, mio Redentore, stampatemi le vostre sante piaghe in mezzo al cuore.
Chi avesse una scintilla di questo amore non sentirebbe niente di grave quanto di penoso si può mai trovare.
Pregate per me acciò cominci ad amare per questo poco che mi resta di vita, giacché nulla ho fatto finora.

Dalla testimonianza di uno dei suoi confessori, don Antonio Giordani, sappiamo che davvero aveva una grande fede, grazie alla quale riuscì a sopportare per trent'anni le fortissime tentazioni che la facevano disperare di potersi salvare: "Una volta quando era ancora novizia si recò da suor Veronica che si trovava malata all'infermeria e le disse: «Mi salverò o non mi salverò?» La santa cercò di consolarla ma i suoi tentativi non riuscirono a calmare suor Florida; allora le comandò di portarle il santo Bambino, (quello stesso Bambino che più di una volta tra le mani di suor Veronica era diventato di carne). Lo prese tra le mani e rivolgendosi alla statuetta disse: «Che dite, Santo Bambino: volete bene a questa figliola? Se voi le volete bene e si salverà, datemi qualche segno». Il divino Bambino aprì una mano e con due dita, pollice e indice, afferrò il dito indice della mano sinistra di suor Veronica stringendolo fortemente per lo spazio di un'ora".

Lo stesso Bambino, quando veniva portato in processione per le celle del Monastero dalla santa, entrando in quella di suor Florida diceva al cuore di Veronica: "Questa mia sposa è di mio gusto: fa che ella si mantenga con purità e semplicità come è di presente".

Sicuramente suor Florida fu la più vicina a suor Veronica e poté prima delle altre convincersi della sua santità, inoltre spesso le veniva imposto, da parte dei confessori e, in particolare, dal Padre Crivelli, mandato dal Sant'uffizio, di far da tramite per sottoporla ad alcune prove.

Quando suor Veronica divenne abbadessa della comunità, suor Florida, fu eletta vicaria; prima ancora però, fu anche maestra delle novizie, ma sempre sotto la direzione di suor Veronica.

La santa ebbe in suor Florida un aiuto davvero particolare e prezioso: prima di tutto era la sua confidente e con lei poteva condividere i "segreti di Dio"; inoltre le fu veramente di supporto in tutti quei compiti che richiedevano un livello culturale superiore al suo. Alla morte di santa Veronica, nel 1727, la beata Florida fu eletta abbadessa e, sulle orme della sua maestra, seppe guidare la comunità sfruttando al massimo le sue capacità naturali e spirituali.

Dai processi per la beatificazione sappiamo che davanti ad alcune sorelle che facevano fatica ad aprire il loro animo, lei riusciva a prevenirle e a vedere le loro sofferenze interiori; una di esse racconta: "Con confidenza di figlia posavo il mio capo sul suo seno, ella mi teneva così stretta… e in questo punto sentivo come delle scosse così forti che mi facevano sobbalzare ed io da tutto ciò provavo vari sentimenti interni di devozione specialmente quando mi trovavo in qualche afflizione dell'anima. Ma non voleva che le monache si attaccassero a lei perché diceva: «Dio è geloso e il nostro cuore lo vuole tutto per sé".

Esercitò l'ufficio di abbadessa per venticinque anni. In questo così lungo tempo, dimostrò di essere la serva di tutte le sorelle, sapeva andare incontro alle necessità di ognuna, specialmente delle malate, delle anziane e delle afflitte. Grazie a lei la comunità fece un vero cammino di rinnovamento e di ritorno pieno all'osservanza, soprattutto per quanto riguarda la povertà, tanto amata e ricercata da san Francesco e dalla nostra Madre santa Chiara. Favorì l'introduzione della causa di beatificazione della sua antica maestra Veronica Giuliani e nel 1753 decise di far erigere un monastero nella casa dei Giuliani a Mercatello sul Metauro. Dopo trentasette giorni di febbre, il 12 giugno 1767, suor Florida morì.

La causa di beatificazione fu iniziata nel 1838 e nel 1910 furono approvate le virtù eroiche. Venne beatificata il 16 maggio 1993 da papa Giovanni Paolo II. La sua festa liturgica si celebra il 12 giugno.

Sveti Josip Cafasso

Castelnuovo d’Asti, 15. siječnja 1811. - Torino, 23. lipnja 1860.

Sveti Josip Cafasso rodio se 15. siječnja 1811. u Castelnovo d'Asta - danas se to mjesto zove Don Bosco - u Piemontu kao sin vrijedne kršćanske obitelji. Roditelji su mu bili seljaci, ljudi naučeni na rad, ali i ljudi duboke i proživljene vjere. Njihov je pogled na svijet bio skroz-naskroz kršćanski. U njemu su odgojili i svoga sina Giuseppina, krhka tijelom, izobličena rahitisom, ali bistra i nadasve energična dječaka. Njegovo su blijedo lice resila dva sjajna, neobično živa i crna oka, iz kojih je odsijevao čudesan sjaj. Te su oči odavale nevinost i bezazlenost. Kad je došao u školu, njegovi su ga drugovi zbog malena stasa i grbe jako zadirkivali, vrijeđali i izrugivali, pa je morao mnogo pretrpjeti. No unatoč tome on je prema svima ostao dobar i odnosio se prijateljski. I baš je time izvojevao pobjedu jer su ga kasnije svi voljeli i gotovo na rukama nosili. Osjetili su da se u tom dječaku krije neobično dobro i plemenito srce, a to ih je osvajalo i k njemu privlačilo.

Svršivši osnovnu školu u Chieriju, u istom je gradu stupio u sjemenište. Cafasso je u Torinu bio zaređen za svećenika 22. rujna 1833. Njegov svećenički vijek neće biti dug. Neće trajati ni 30 godina, ali će zato biti sav ispunjen djelima neobične svećeničke revnosti. On je često govorio: "Prezadovoljan sam što sam postao svećenik." Ali to je ne samo govorio, već se to očitovalo u cijelom njegovu životu.

Nakon ređenja don Cafasso je nastavio u Torinu sa studijem moralne teologije da bi se na taj način što bolje pripremio za ispovjedničku službu koja mu je toliko ležala na srcu. U to mu je vrijeme bio učiteljem glasoviti teolog Luigi Guala, koji ga je odmah zavolio kao rođenog sina. I taj odlični učenjak, apostol, mecena, uveo ga je u katehizaciju mladih zidara, kojih je u Torinu bilo mnogo, a spremio ga je i za pastoralni rad medu utamničenicima. Nakon tri godine studija i vježbe don Cafasso je postao veoma kvalificiran apostolski radnik za posao koji ga je čekao. On je naslijedio od don Guale katedru za moralnu teologiju, koju će i sam poučavati i uz to se baviti izravnim apostolatom. Kao profesor moralne teologije prihvatio je nauk sv. Alfonza de Liguorija, a svoje studente osim znanjem nastojao je ispuniti i ljubavlju prema dušama, razvijao je u njima svim žarom svećeničku apostolsku dimenziju. Naglašavao je uvijek pozitivne vidove raznih kreposti, uzdižući uvijek beskrajno Božje milosrđe. Na taj je način stvarao moral koji je ljude odgajao više u ljubavi nego u strahu.

Svoje veliko teološko znanje don Cafasso je primjenjivao u praksi dijeleći sakrament pokore. U grad bi zalazio jedino u posjet bolesnicima, umirućima i zatvorenicima. Mnoge je od njih obratio upravo na čudesan način. Zatvorenici su bili njegovi pravi ljubimci i među njima je proveo mnogo sati poučavajući ih i djeleći im utjehu vjere. 68 osuđenika na smrt pratio je na njihovu posljednjem zemaljskom putovanju, bio uz njih u času smrti i sve ih je uspio obratiti i privesti k Bogu. Neke u zadnji čas. Bio je uvjeren u njihovo spasenje pa ih je nazivao "svojim svetim obješenicima". Za njih se, spremajući ih za vješala, mnogo molio Majci Božjoj.

Nije mala stvar biti ispovjednik i duhovni vođa jednom svecu i to takvog formata kakav je bio Sveti Ivan don Bosco. Zato je s pravom netko napisao: "Ljudski govoreći, bez Sv. Josipa Cafassa ne bismo imali sv. Ivana don Bosca, a vjerojatno ni salezijanske družbe." Jedan je svetac duhovno rodio i odgojio drugoga. Zato je i papa Pio XI. odličnog duhovnog vođu ne samo Don Bosca, već i tolikih duša, Svetoga Josipa Cafassa nazvao "biserom talijanskoga klera".

Don Cafasso je g. 1848. postao upraviteljem svećeničkog konvikta don Guale, naslijedivši i njegovu veliku imovinu. On ju je upotrebljavao da pomogne siromasima, zatvorenicima, za školovanje siromašnih svećeničkih kandidata, a ostatak je oporučno ostavio karitativnim i socijalnim ustanovama don Cottolenga.

Don Guala je u brdima Lanzo Torinese obnovio svetište Svetog Ignacija, otvorivši uz njega dom duhovnih vježbi za svećenike. Don Cafasso je nastavio tim djelom, sam dajući svećenicima duhovne vježbe. Sačuvana su nam i dva sveska njegovih predavanja u duhovnim vježbama.

Iako je don Cafasso bio vrijedan crkvenih odlikovanja, on ih je sve otklonio, želeći ostati samo ponizan Isusov svećenik. Neumoran rad i neprestana pokora istrošiše njegov već i onako skroman organizam. Videći da su mu dani odbrojeni, lijepo se i sabrano spremio na put u vječnost za smrt koja ga je zatekla na današnji dan godine 1860. Imao je tek 49 godina. Prigodom smrti uzornoga svećenika, don Bosco je na vratima crkve u Valdoccu u jednom oglasu ovako napisao: "Uzor svećeničkog života - odličan učitelj klera - otac siromaha - savjetnik dvojbenika - tješitelj bolesnika - odlična okrepa umirućih - potporanj zatvorenika - spasenje osuđenika na vješala - prijatelj sviju - veliki dobrotvor čovječanstva."

Sveta Klara Asiška

16. srpnja 1194. Asiz - 11. kolovoza 1253. Asiz, samostan Svetog Damjana

Klara Offreduccio rodila se 16. srpnja 1194. u gradu Asizu u plemićkoj obitelji kao najstarija kći Favaronea i Hortulane, iz čijih je usta najprije primila vjersko znanje. Tijekom samog djetinjstva pokazivala je svoje uzorno ponašanje i talente. Tričave je stvari smatrala bezvrijednima, pružala je ruku siromasima, a da njezina žrtva bude Bogu što milija, vlastitom je tijelu uskraćivala biranu hranu. Potajno je ispod skupocjenih haljina nosila pokornički pojas.

A kad je glas o svetom Franji stigao do nje, žarko ga je željela upoznati. Kasnije se Klara u pratnji Bone di Guelfuccio tajno redovito sastajala s Franjom, koji je dolazio s Filipom Longom, te je sve više bila privučena njegovim idealom evanđeoskog života.

Roditelji su Klaru obećali jednom bogatom mladiću pa je ova biljčica svetog Franje u noći s 18. na 19. ožujka 1212. pobjegla iz doma svojih roditelja. Prvo odlazi u Porcijunkulu gdje su je dočekali Franjo i braća i odsjekli joj kosu, a zatim je Franjo sakriva u samostan benediktinki gdje je rođaci ipak pronalaze, no Klara ostaje ustrajna u svom predanju Bogu.

Nakon nekoliko dana preselila se u crkvu Svetog Anđela, a onda u obnovljenu crkvu Svetog Damjana, gdje ostaje do kraja svoga života. Ubrzo su joj se priključile njene rođene sestre Katarina (koja je kasnije uzela ime Janja) i ostale (najvjerojatnije još tri). Nakon smrti Klarina oca, u crkvu Svetog Damjana došla je i Hortulana, Klarina majka. Ubrzo se i glas o djevici Klari proširio po obližnjim pokrajinama te su mnoge žene i djevojke pohrlile u samostane, baš kao što su mladići stupali u Red.

Tako je Klara osnovala Drugi red franjevačke obitelji. Klarise su kontemplativan red koji živi prema dva pravila: onom napisanog od same Klare iz 1253. te onom pape Urbana IV. iz 1263., kojim se oslobađalo poglavare Prvog franjevačkog Reda brige o klarisama. Ta je podjela prisutna do današnjeg dana iako velika većina samostana prihvaća Pravilo sv. Klare. Klarise provode život u predanju Bogu kroz molitvu i rad unutar zajednice, živeći isključivo od Božje providnosti.

Klara je umrla 11. kolovoza 1253., a 15. kolovoza 1255. proglašena je svetom. Dva dana prije smrti Klara je od pape dobila povlasticu da smiju ona i sestre živjeti u potpunom siromaštvu; kako osobnom, tako i zajedničkom. Godine 1958. proglašena je zaštitnicom televizije na temelju legende kako je zbog bolešću iniciranom nemogućnosti odlaska na svetu misu vidjela prijenos mise. Poznata je po svojim čudima za vrijeme života i nakon njega. Najpoznatije je ono tjeranja Saracena u bijeg nakon neuspješnog napada na samostan.

Ovaj najstroži ženski red na svijetu danas ima 950 samostana u svijetu s 20.000 redovnica. U Hrvatskoj postoje samostani u Zagrebu, Splitu i Požegi.

Blaženi Juniper Serra

svećenik, franjevac, apostol Kalifornije (1713. - 1784.)

Rodio se 24. studenog 1713. godine u mjestu Pedra na Belearskim otocima. U Franjevački red ušao je 14. rujna 1730. godine te je pod imenom brata Junipera, od prve Franjine braće, ostvario prvotni franjevački ideal. Osobito su ga oduševile misije, navještanje Evanđelja Novom svijetu. Pošto je zaređen za svećenika, doktorirao je iz teologije. Predavao je kao profesor od 1744. do 1749. godine. Ipak se odlučio za misije. Doplovio je u Vera Cruz 7. prosinca 1749. godine - a odatle je pješice 500 kilometara otišao u Meksiko.Ujela ga je zmija i od toga ujeda je trpio cijeli život. No ipak je pješice išao na putoavnja kad je bilo potrebno. Osam godina je djelovao kao misionar u Siera Gorda, obilazeći neumorno cijelu zemlju. Naučio je jezik

Pame indijanaca te preveo katekizam na njihov jezik. Propovijedao je, katehizirao, krstio. Njegova je indijanska postaja Jalpan postala uzorom kršćanske misijske zajednice. Ondje još i danas stoji crkva koju je on svojim rukama gradio. Potom se nalazi u velikom samostanu u gradu Meksiko (1758.-1767.) sav posvećen širenju Svetog Evanđelja. Godine 1767. poslan je da osnuje misiju u Kaliforniji.

U 15 godina osnovao je 21 misija kojima je dao imena franjevačkih svetaca. Odatle počinju svoju povijest mnogi kalifornijski gradovi, osobito Los Angeles ( Sancta Maria Angelorum - Sveta Marija Anđeoska); San Francisco, San Diego (Sveti Didak), San Bernardino…San Bonaventura - sada grad Ventura. Nepravedno optužen putuje pješice u Meksiko da brani stvar kalifornijskih misija ( 1772-1773.).

Godine 1778. blaženi Juniper Serra dobio je povlasticu djeljenja sakramenta Potvrde za vjernike Kalifornije. Tijekom tri posljednje godine svojega života on je obišao misije od San Diega do San Francica putujući više od 600 milja pješice kao invalid nogu i bolesnih pluća - ne koristeći lijekove.

Podjelio je sakramenat Potvrde za 5309 krštenika Indijanaca. Porom se vraća u svoju postaju San Carlos Borromeo, danas grad Monterey . Iscrpljen je predao dušu Bogu 28. kolovoza 1784. godine. Još za života uživao je glas svetosti, koji se sačuvao do današnjih dana. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 28. rujna 1988. godine.

Sveta Majka Terezija iz Kalkute

Skoplje, 26. kolovoza 1910. - Kalkuta, 5. rujna 1997.

Majka Tereza rođena je 27. kolovoza 1910. kao Agnes Gonxha Bojaxhio (Agnes Gondža Bojadžio) u Skopju koje je tada bilo pod vlašću Otomanskog carstva.

Kada joj bilo devet godina poginuo je njezin otac Nikola, građevinski poduzetnik, i o njoj skrbi majka Drana. Protivno običajima tog vremena i pondeblja Drana je otovrila tkaonicu i trgovinu tkaninama kako bi uzdražvala obitelj. Uz Agnes imala je s Nikolom još dvoje djece (Lazar i Ageja). Od malih nogu Agnes Gonxha redovito odlazi u crkvu i pjeva u crkvenom zboru, a kada joj je bilo 12 godina poželjela je postati časnom sestrom.

Jedno vrijeme školovala se i u Zagrebu. Do tog dijela njezina životopisa svi će se složiti, no tu nastaju i prvi prijepori. Dok Albanci tvrde kako je Majka Tereza Albanka dotle se s makedonske strane tvrdi kako je njezin otac bio Cincar (Vlah).

Također ne postoji pouzdan podataka u kojoj je rimokatoličkoj crkvi i kada krštena.

Dalje opet slijedi dio oko kojeg se svi slažu. Kada je napunila 18 godina molila je da je prime u loretinski red. Njezina je želja uslišena i uskoro je pozvana da pristupi u sjedište reda koja je bilo u mjestu Rathfarnam (Irska) nedaleko Dublina. Skopje je napustila 28. rujna 1928. i krenula put Irske. U red je primljena 12. listopada iste godine i dobila ime Tereza, po svojoj zaštitnici, svetoj Tereziji od Liuseuxa. Nakon dva mjeseca provedenih u Irskoj priključuje se loretinskom redu u indijskoj pokrajini Bengal, točnije u njezinu najvećem gradu Calcutti. U Calcutti će 17 godina raditi u školi Svete Marije, a potom će postati ravanteljica iste. Dolaskom u Indiju stupa u novicijat u mjestu Darjeeling. Prve zavjete polaže 25. svibnja 1931., a vječne 24. svibnja 1937. i otada se naziva Majkom Terezom. Živući u Calcutti, tijekom 30-ih i 40-ih godina XX. stoljeća podučava u srednjoj školi Svete Marije.

Vozeći se 10. rujna 1946. vlakom od Calcutte do Darjeelinga osjetiti će Božji poziv da pruži pomoć siromašina. Dvije godine kasnije (1948.) napustiti će svoj red uz dopuštenje crkvenih vlasti, a uz to dopušteno joj zadržati status časne sestre. Svoj život posvećuje pomaganju siromašinima, a 7. listopada 1950. osniva i svoj red - Misionari ljubavi prema bližnjem svom. Članice ovog reda morale su se obvezati na nestupanje u brak, siromaštvo i pokornost. Iste godine, 7. listopada, red će priznati i pod svoje okrilje uzeti Rimokatolička crkva. Do kraja života Majke Tereze red će brojati preko tri tisuće sestara i djelovati će u preko sto zemalja svijeta, a oformiti će se i muški ogranak reda (1963.) - Braća misionara ljubavi. U Hrvatsku, točnije Zagreb, Misionarke ljubavi stići će 1979., a 1980. godine svoju će kuću otvoriti i u komunističkom Istočnom Berlinu. Uspjeti će utemeljiti i 15 misijskih kuća i u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Prvenstveni cilj reda je bio pomaganje bolesnicima od gube, umirućima i napuštenoj djeci. Također red će raditi na osnivanju sirotišta, ljekarni, porodilišta, škola i centara za neudane majke. Za sve što je činila uručene su joj brojne nagrade. Tako joj je u travnju 1962. vlada Indije uručila nagradu Padmashri Medal. Papa Pavao IV 6. siječnja 1971. uručio joj je nagradu za mir Ivan XXIII. Godinu dana kasnije (1972.) u studenome indijska vlada uručuje joj nagradu Jawaharlal Nehru za međunarodno razumijevanje. Za posvećenost siromašnima 10. prosinca 1979. u Oslu primila je Nobelovu nagradu za mir. Godinu dana kasnije (25. travnja 1973.) dodijeljena joj je nagrada Templeton za širenje vjere. Skupština grada Zagreba proglasila je Majku Terezu počasnim građaninom grada Zagreba 19. srpnja 1990. Iste godine hrvatske vlasti uručile su joj hrvatsku diplomatsku putovnicu.

U listopadu 1985. održala je govor na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, a povodom četredeset godina ove međunarodne insitucije. Na Badnjak iste godine otvara prvu kuću za oboljele od AIDS-a u New Yorku i naziva je Dar ljubavi. Narednih godina, prvenstveno u Sjedinjenim Državama, otvarati će još kuća za pomoć oboljelila od ove strašne bolesti. Kada se slutila američka invazija na Irak u siječnju 1991. šalje pismo američkom predsjedniku Georgeu Bushu te iračkom predsjedniku Saddamu Husseinu u kojem, između ostalog, kaže: "Molim Vas, izaberite put mira... U kratkom roku možda će biti pobjednika i pobijeđenih u ovom ratu kojeg se svi užasavamo. Ali to nikada ne može i nikada neće opravdati patnju, bol i gubitak ljudskih života koje će uzrokovati vaše oružje." Nažalost, njezin apel za mir niti jedan od dvojice predsjednika nije poslušao. Osim ljubavi svesrdno se zalagala i za međuljudsku ljubav te je u jednoj svojoj misli upozorila na uzroke suvremenih problema: "Ljubav počinje u našim domovima; ljubav živi u domovima i zato je danas toliko patnje i nesreće u svijetu... Izgleda da su danas svi u užasnoj žurbi, nestrpljivi da postignu što veći uspjeh, razvoj, bogatsvo i tome slično, a djeci pripada toliko malo vremena njihovih roditelja. Roditelji nemaju vremena jedno za drugo i tako u obiteljima počinje narušavanje mira u svijetu."

Pred smrt zamolila je papu Ivana Pavla II da nad njom obavi egzorcizam. Prema danom objašenjenu nije bila opsjednuta nečistim silama već su je one neprestano uzenmiravale. Preminula je 5. rujna 1997. u Caluctti u 21:30 h. Njezino je tijelo preneseno u crkvu sv. Tome pokraj samostana Loreto (prvi samostan u koji je stigla po dolasku u Indiju). Stotine tisuća ljudi različitih vjera iz Indije i svijeta došlo je posljednji puta oprostiti se od Majke Tereze. Sahrana je upriličena 13. rujna kada je njezino tijelo u procesiji nošeno ulicama Calcutte. Njezin je grob uskoro je postao mjesto hodočašća gdje se ljudi različitih vjera dolaze moliti.

Premda je prema propisima Rimokatoličke crkve potrebno čekati barem pet godina od nečije smrti kako bi započeo postupak za proglašenjem istog svetim u slučaju Majke Tereze proces je započeo već nakon dvije godine. Među čudima potrebnim za kanonizaciju priznato je izlječenje jedne Indijke koja se molila Majci Terezi i tako se oporavila od tumora na želucu. Šest godina nakon njezine smrti (19. listopada 2003.) papa Ivan Pavao II proglasio je Majku Terezu blaženom na prepunom Trgu sv. Petra u Vatikanu. Proces beatifikacije Majke Tereze najkraći je u povijest (četiri godine), a ubrzan je na inzistiranje pape Ivana Pavla II. U trenutku početka ceremonije beatifikacije u Rimu albanski i inozemni alpinisti postavili su na vrh albanske planine Korab statuu Majke Tereze.

No, Majka Tereza je imala i svoje oštre kritičare koji su je optuživali za mnogošto. Od toga da je uzimala novac od osoba koje su suđene zbog kriminalnih radnji (Charles Keating); da su se računala i odjeća poklonjena njezinu redu preprodavala te da je položila vijenac na grob komunističkog diktatora Envera Hodže. Zamjeran joj je i odonos prema pobačaju koji nipošto nije dopuštala te ondos prema oboljelilma od AIDS-a, što je jednom prilikom komentirala: "To je pravedna kazna za neprilično seksualno ponašanje." U Albaniji i na Kosovu mnogi trgovi i ulice danas nose njezino ime.

Isuse, ti si najjači na svijetu,
daj i meni snage da moje ruke i srce
nastave tvoje djelo!
Gospodine Isuse,
koji si stvarao s ljubavlju,
rođen si s ljubavlju,
služio si s ljubavlju,
djelovao si s ljubavlju,
čašćen si s ljubavlju,
trpio s ljubavlju,
umro si s ljubavlju,
uskrsnuo si s ljubavlju.
Zahvaljujem ti na tolikoj tvojoj ljubavi
za mene i za druge na svijetu,
i svaki dan te molim:
nauči i mene ljubiti!

Moj Isuse,
pomozi mi širiti tvoj miomiris
gdje god pođem.
Izlij svoga Svetog Duha u moju dušu,
i preplavi je svojom ljubavlju
da zahvati moje biće:
da tako moj život bude samo ižarivanje
tvog miomirisa i tvoje ljubavi
na sve koji me ugledaju,
pa da svaka duša s kojom dođem u doticaj
osjeti tvoju prisutnost u mojoj duši,
i da svi koji me gledaju
ne vide mene, nego tebe – Isuse.

Ostani sa mnom,
i počet ću sjati tvojom svjetlošću,
svijetliti da budem svjetlo drugima.
Svjetlo će, Isuse, dolaziti od tebe,
ne od mene –
ti ćeš, po meni, sjati drugima.

Dopusti da ti upravim molitve
sred svijeta koji ljubiš,
ižarujući tvoje svjetlo na sve koji me okružuju.
Daj da propovijedam tebe,
ne riječima, nego primjerom,
snagom koja privlači,
dobrohotnim utjecajem djela,
puninom ljubavi kojom je moje srce
ispunjeno prema tebi.
Amen.

Sv.Majka Terezija iz Kalkute

IME MARIJINO

blagdan

Blagdan Imena Marijina, (Marijin imendan), spominje se 1513.g., kao lokalni blagdan u španjolskoj biskupiji Cuenca, a potom se proširio na cijelu Španjolsku i Napuljsko kraljevstvo. Papa Inocent XI. proširuje ga na cijelu Crkvu i to kao “dan pobjede”, na spomendan velike pobjede kršćanske vojske nad Turcima kod Beča 1683.

Dolazak Turaka sve do Beča bila je ozbiljna prijetnja cijelom Zapadu. Kada je turska vojska opsjela Beč, bečke crkve bile su prepune vjernika koji su vapili Mariji za pomoć: “Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas!” Pobjeda je izvojevana 12. rujna 1683.g., nakon što su na bojište prispjele poljske čete na čelu s poljskim kraljem Janom Sobieskim. Na dan presudne bitke vojska je sudjelovala na misi. Molila se i krunica, a u boj se krenulo s pouzdanjem u sveto i nepobjedivo Ime Marijino. Nakon mise i molitve kralj je došao pred svoje vojnike i rekao: “Pouzdavajući se u sveto i nepobjedivo Ime Marijino, hrabro naprijed!” Uz moćni Marijin zagovor neprijatelj je pobijeđen, a poljska vojska pobjedonosno je ušla u Beč. Pobjeda je bila početak sloma velike turske sile.

Ovo nije jedini blagdan potaknut Marijinom pomoći u nevolji. Mariju se zazivalo i u drugim ratnim i drugim opasnostima kojima je čovjek bio izložen. Crkva bilježi brojne prigode Marijina zagovora. Za njih joj se zahvaljuje blagdanima i drugim molitvama i slavljima, a u sjećanju drže spasenjski Božji zahvati.

Opći crkveni kalendar, obnovljen 1969.g., ovaj blagdan više ne spominje kao obvezan za cijelu Crkvu, ali se slavi u mnogim krajevima, na lokalnoj razini. Cijela Austrija ga, iz razumljivih povijesnih razloga, i nadalje svečano slavi. Kako je taj blagdan u našem puku još uvijek prilično uvriježen, mi ćemo ga i dalje pobožno slaviti na današnji dan.

Beč nije bio prvi ni jedini koji bi se kao “bedem kršćanstva” – nalazeći se u opasnoj situaciji – stavio pod posebnu zaštitu Majke Božje. Prema staroj predaji, već je carigradski patrijarh German I., naredio god. 718., da se svake godine na Blagovijest u čast Majke Božje pjeva himan “Akathistos” u zahvalu što je grad na Bosporu tri puta bio spašen: god.627., 677., i 718. Iz divnih zaziva toga himna razvili su se i drugi koje nalazimo i u homilijama patrijarha Germana I. (+733.), a i daleko prije njega bilo je sličnih zaziva kod Theodota iz Ancire. Ti zazivi govore baš o vjeri u zaštitu Majke Božje. Evo nekih od njih: “Ti pomoćnice svijeta!” “Ti utočiste kršćana!” “Ti naša nado i naša snago!”

Na Zapadu istu vjeru izriče molitva “Zdravo Kraljice”, koja se pripisuje Hermanu Grbavcu (+1054.). Ta se vjera u zapadnoj ikonografiji, počevši tamo od XIII. st., izriče na slikama koje prikazuju kako Gospa svojim plaštem pruža sigurnu zaštitu onima koji joj se u obranu utječu.

I naši hodočasnici u Mariju Bistricu pjevaju još i danas:
Sa svojim svetim plaštem Ti zakrili nas,
O Marijo Bistrička, moli se za nas!

I mi danas, s naraštajima prije nas, vjerujemo da je opravdano i spasonosno častiti Ime Marijino.

Marija je biblijsko ime. Nosi ga više osoba koje se spominju u Svetom pismu. Jeste li znali da mariolozi donose šezdesetak tumačenja značenja biblijskoga imena Marija? Izdvojim sljedeća: prema jednom tumačenju ime dolazi od aramejske riječi mar(a) – gospođa, uzvišena. Drugi smatraju da ime potječe od hetitske riječi Maria, što znači – koja je kao koplje. Iz niza oblika i inačica ovoga imena navodimo samo neke: Marica, Maca, Mareta, Marela, Maša, Mija, Mirjana, Maja, Jana, Marieta, Meri, Merilin, Lina.

Od imena Marija dolaze i muška imena: Marijan, Janko, Maro, Mario, Marinko, Maroje i druga.

Josip Antolović

UZVIŠENJE SVETOG KRIŽA

blagdan

Uzvišenje sv. Križa je kršćanski blagdan. Potječe iz Jeruzalema.

Obilježava ga se na 14. rujna. To je bio dan nakon godišnjice posvete bazilike Uskrsnuća nad grobom Isusovim.

Baziliku je dao podignuti car Konstantin. Posvećena je 13. rujna 335. godine. U toj se bazilici nalazi dio izvornog Kristovog križa koji je otkupila carica Jelena 320. godine, a dala ga je na čuvanje u tu baziliku.

Jeruzalemski kršćani su dan nakon godišnjice posvete bazilike izložili tu svetu relikviju te joj se klanjali.

Relikvija nije bila mirne sudbine. 614. ju je otela perzijska vojska. Bizantski car Heraklije vratio je relikviju 14 godina poslije. Svečano ju je donio u Jeruzalem 3. svibnja 628. godine. Blagdan se je poslije proširio i među kršćane na Zapadu.

Kršćanima je Kristov križ simbol spasenja. Kada ovaj blagdan padne u nedjelju, uzimaju se misne molitve i čitanja ovoga blagdana.

GOSPA ŽALOSNA

blagdan zahvalnosti Mariji na svoj boli koju je morala podnijeti

Gospa Žalosna ili Marija od sedam žalosti je svetkovina gdje se prisjeća sedam teških trenutaka Marijina života. Spomendan se slavi 15. rujna. Pobožnost prema Gospinim žalostima ima svoj biblijski temelj u proroštvu starca Šimuna Mariji: "A tebi će samoj mač probosti dušu" (Lk 2,35).

Sedam žalosti:

Šimunovo proročanstvo u hramu da će joj „mač probosti dušu",
Bijeg s djetetom Isusom u Egipat,
Traženje izgubljenog dječaka Isusa u hramu,
Susret s Isusom na križnom putu,
Boli dok su Isusa pribijali na križ,
Skidanje Isusa s križa,
Isusov pokop

O Marijinim žalostima počeli su u 18. stoljeću pobožno razmišljati redovnici serviti, a zatim su nastajale mnoge bratovštine Gospinih žalosti. Servitima je 1667. Sveta Stolica posebno dopustila svetkovinu u čast Gospe od sedam žalosti. Taj blagdan 1735. preuzima čitavo španjolsko kraljevstvo, a papa Pio VII. proširio ga je 1814. na cijelu Crkvu.[1] Gospa Žalosna zaštitnica je Slovačke, američke države Mississippi, talijanske pokrajine Molise, redovničke kongregacije Svetog Križa te mnogih krajeva u Hrvatskoj.

U umjetnosti se prikazuje u suzama, sa sedam mačeva koji joj probadaju srce. Umjesto mačeva nekada se prikazuje oko lika Bogorodice sedam medaljona s prizorima sedam žalosti.

detalj iz Franjevačke crkve u Subotici

Blažena Alfonsa od Bezgrješnog začeća

Klarisa, trećoredica Indija (1910. - 1946.)

TEKST PREDVIĐEN ZA KOREKCIJE PRIJEVODA:

Blažena Alfonsa od Bezgrješnog začeća je rođen u Kudamalur, Arpookara regiji, u biskupiji Changanacherry, Indija, 19. kolovoza 1910. godine, od drevne i plemenite obitelji Muttathupadathu.

Od svog rođenja, život Blažena je u znaku križa, koji će se postupno otkriva kako je jedini način da se u skladu s Kristom. Mama Marija Puthukari, rodila prerano na osmom mjesecu trudnoće, nakon što je panika uzrokovana zmije koja je omotan oko struka, dok je on spavao.Osam dana kasnije, 28. kolovoza, dijete je kršten prema siro-Malabar obreda od strane svećenika Otac Josip Chackalayil zvao Annakutty, deminutiv od Ane. To je bio posljednji od pet djece.

Prošlo je samo tri mjeseca, majka umrla. Annakutty ranih godina proveo kod kuće joj djedova u Elumparambil. Tamo je živjela posebno sretan za svoje ljudske i kršćanske formacije, u kojem se pojavila u prvih sjeme zvanja. Baka, pobožna i dobrotvorne žena, komunicirao radost vjere, ljubavi za molitvu, impuls ljubavi za siromašne. U roku od pet godina, djevojka je znao i vodič s dječjim oduševljenjem, večernje molitve u obitelji okupilo, prema siro-Malabara, u "sobi za molitvu".

11. studenog 1917, Annakutty prvi dobio euharistijski kruh. Njezini prijatelji rekli "Znaš li zašto sam osobito sretan danas? Jer imam Isusa u mom srcu. "

A u pismu svom duhovnom ocu, 30. studenog 1943., koju je povjerio: "Od sedam godina više nije bio sam moje. Ja sam posvetio cijeli svoj božanski supružnika. Vaš poštovanje to dobro zna. "

Godina 1917 je počeo pohađati osnovnu školu Thonnankuzhy, gdje je uspostavio iskreno prijateljstvo s hindu djecom. Završni prve poduke ciklusa, 1920., dolazi vrijeme da se presele u Muttuchira teti Anne Murickal, koja je majka povjerio prije smrti, kao posvojitelja majka.

Tetka je bila teška i zahtjevna despotska i nasilno postupanje prema ženama Annakutty zahtijevao poslušnost svojim minimalnim zahtjevima ili želje. Ustrajan u religijske prakse, ona je pratila svoju nećakinju, ali nije dijele prijateljstvo mladog susjeda karmelićanki Samostan ili njezine dulje molitve na oltaru. No bilo je i odlučan nabaviti povoljan brak Annakutty, opstruira jasne znakove njezina redovnička zvanja.

Krepost Blažena se očituje u prihvaćanju ovu tešku i tvrdu obrazovanje kao put poniznosti i strpljivosti za Kristove ljubavi, uporno odupirao ponovio pokušaja angažmana na kojem je teta pokušao obvezati. Pobjeći predanost braku, ona dosegla točku Annakutty dobrovoljno izazvalo ozbiljne opekline, stavljajući nogu na žeravice. "Moj angažman je dobio kad sam imao trinaest godina. Što sam mogao učiniti? Molio sam cijelu noć ... onda je ideja došla k meni. Ako je moje tijelo bilo malo izobličena bi me nitko ne želi! ... Kako sam pretrpio! I ja sam ponudio sve za moju veliku namjeru. "

Svrha prikrivanja svoju jedinstvenu ljepotu nisu u potpunosti uspjeli u oslobađanju pažnji prosaca. Također, u sljedećim godinama Blažena morao braniti svoj poziv, čak i za vrijeme suđenja, kada ju je pokušao dati u braku s suučesništvo istog izobrazbe nastavnika. "Oh, ja sam pozivom! Poklon mog dobrog Boga! ... Bog vidje bol mom umu taj dan. Bog je udaljen teškoće i mi osnovana u ovoj vjerskoj državi ".

Bilo je otac Giacomo Muricken, njezin ispovjednik, koji je usmjeren na franjevačkoj duhovnosti i staviti ju znati Družbu klarisa. 24. svibanj 1927 Annakutty ušao njihov koledž u Bharananganam u ovom području biskupije Palai, da prisustvuju sedmi kao interna razredu.Sljedeće godine, 2. kolovoza 1928. godine, Annakutty počeo postulaturu, uzimajući ime Alphonsa Bezgrešnog začeća u čast sv Alphonsus Liguori, održao tog dana. 19. svibnja 1930 bio je vjerski običaj tijekom prvog pastoralnog posjeta Bharananganam biskupa Jamesa Kalacherry.

Razdoblje 1930-1935 obilježeno je teške bolesti i moralne patnje. Mogao je učiti djecu u školi Vakakkad samo tijekom školske 1932-33 godine. Zatim, zbog svoje slabosti, on obavlja zadatak pomoćnika učitelja i kateheta u župi. Bila je angažirana i kao tajnica, a posebno pisati dopise, za svoje lijepe pismu.

Godine 1934. bio je uveden u Kongregaciji franjevačkog klarisa kanonske novicijatu. U želji da ga se odmah početi, blaženi, kao rezultat njegovog nestabilnog zdravlja, on je priznao da je 12. kolovoza 1935. Gotovo tjedan dana nakon što je u novicijat započeo krvarenje iz nosa i očiju, duboko organske iscrpljenosti i imao rane gnojni nogu. Bolest se pogoršalo do te mjere da je najgore je bojao. Nebo je došao u pomoć svetog novak. Tijekom devetnice sluge Boga Oca Elia Chavara Kuriakose -Carmelitano danas Beato- čudesno i odmah ozdravio. On je ponovno novicijat je napisao u svom duhovnom dnevniku svoje svete svrhe: "Ne želim djelovati ili govoriti u skladu s mojim sklonostima. Svaki put kada ćete propustiti pokoru ... Želim biti oprezni i ne proturječi bilo. Ostatak ću reći samo lijepih riječi. Želim kontrolirati oči sa strogošću. Za svaki mali greške Molim Gospodina za oprost i pomirenje s pokore. Bilo kakve vrste mojih patnji nikada neću žaliti, a ako moram proći bilo poniženje traže utočište u Presvetog Srca Isusova. "

12. kolovoz 1936, blagdan svete Klare, dan njegova doživotnih zavjeta, bio je neizreciva duhovna radost. Dugo je pohranjena u vašem srca željom realiziran i povjerio svojoj sestri Elizabeth kad je imao dvanaest godina: "Isus je moj jedini supružnika, i nitko drugi."

Ali Isus je htio voziti svoju ženu da savršenstva putu patnje. "JA je napravio moj doživotne zavjete 12. kolovoza 1936. godine i došao ovdje da Bharanganam 14. dan nakon. Od tada se čini da sam bila povjerena dio križa Kristova. Trpim ponekad dolaze u izobilju ... Imam veliku želju da pati od radosti. Čini se da je moj suprug želi ispuniti tu želju. "

Bilo je nekoliko bolnih bolesti: tifus, bračni upale pluća, a najozbiljniji, živčani udar od šoka vidjevši lopova u noći 18. listopada 1940. godine stanje psihičke nesposobnosti trajao gotovo godine, tijekom kojih nije bilo u stanju čitati i pisati.

U svakoj situaciji, sestra Alphonsa uvijek održava veliku rezervu i dobrotvorne stav prema sestrama, tiho trajna svoje patnje. Godine 1945. njegova bolest imala nasilan napad.

Jedan tumor proširio po cijelom tijelu transformira njezin konačni godine života u kontinuiranom agoniji. Gastroenteritisa i jetre problemi uzrokovani nasilne konvulzije i povraćanje do četrdeset puta dnevno. "Osjećam Gospodin suđeno da budem prinos, žrtvu patnje ... smatram dan kada nisam trpio kao dan izgubio na mene."

U ovom stavu žrtve ljubavi prema Gospodinu, sretni do posljednjeg trenutka i sa smiješkom nevinosti uvijek na usnama, sestra Alphonsa tiho i radosno završio svoj ovozemaljski put na samostanu klarisa u Bharananganam na 12 30 sati 28. srpnja 1946., ostavljajući sjećanje sestra puna ljubavi i sveto.

8 veljače 1986 Alfonsa od Bezgrešnog začeća proglašen Muttathupadathu Blaženi papa Ivan Pavao II u Kottayam, Indija.

Danas, s kanonizacije, hodočasnik Crkva u Indiji predstavio za štovanje vjernika diljem svijeta njihov prvi Uskrs. U svom pravom imenu iz cijeloga svijeta dolaze zajedno u zahvalnosti Bogu na miru, u znaku dva velika orijentalne i zapadne tradicije, rimskog i Malabara koji Alphonsa živjeli i usklađenih u svom svetim životom.

Papa Pio XII - Eugenio Maria Giuseppe Giovanni Pacelli

trećoredac, Rim, 2. ožujka 1876. - Castel Gandolfo, Italija, 9. listopada 1958.

Eugenio se rodio 2. ožujka 1876. u Rimu, u aristokratskoj obitelji, kao treći od četvero djece kneza Filippa Pacellija i njegove supruge Virginije, rođene Graziosi. Njegovi roditelji bili su strogo privrženi katoličkoj vjeri. S očeve strane, obitelj Pacelli generacijama je radila u službi papa kao ugledna odvjetnička obitelj. Njegov djed Marcantonio Pacelli bio je osnivač Vatikanskih novina L'Osservatore Romano. Otac Filippo je bio dekan Vatikanskih odvjetnika, a brat Francesco visoko cijenjeni odvjetnik. U skladu s obiteljskom tradicijom i Eugenio odlazi na Papinsko sveučilište Gregoriana u Rimu, na Institut sv. Apolinara, gdje 1899. diplomira teologiju i pravo. Neposredno nakon ređenja postaje pomoćnik kardinalu Pietru Gasparriju (1852.-1934.) pri izradi novog Crkvenog prava. U međuvremenu djeluje u raznim službama Kurije. Papa Benedikt XV. šalje ga 1917. za nuncija u Bavarsku, a od 1920. postaje nuncij u novonastaloj njemačkoj republici – Reichu. Papa Pio XI. visoko je cijenio njegovu diplomatsku vještinu i njegovo znanje, te ga 1929. imenuje kardinalom, a godinu dana kasnije i državnim tajnikom Svete Stolice, umjesto kardinala Gasparrija. U tom periodu kardinal Pacelli potpisuje konkordate u ime Svete Stolice s Austrijom (1933.), Njemačkom (1933.), Jugoslavijom (1935.) i Portugalom (1940.). Pacelli je bio izvrstan poliglot. Kao državni tajnik dosta je putovao po Europi i svijetu, pa je tako 1936. duže vrijeme boravio u Sjedinjenim Američkim Državama. Vrlo dobro je bio upućen u svjetska kretanja. Kao vrstan pravnik – političar, a uz to i teolog, Pacelli je slovio kao najizgledniji kandidat za nasljednika pape Pija XI. Kardinal Pacelli je bio odličan suradnik Pape, na kojega je potkraj njegova pontifikata imao veliki utjecaj. Pontifikat pape Pija XI. završio se pomalo neočekivano 10. veljače 1939., uoči rata, koji će biti toliko strašan, kakvog ljudski rod još nije vidio.

U takvom ozračju, 1. ožujka 1939. otpočele su, moglo bi se reći, najizvjesnije konklave u 20. stoljeću. Na konklavama su sudjelovali svi tadašnji kardinali, njih šezdeset dvojica. Već slijedećeg dana, nakon samo tri kruga glasovanja, kardinal Pacelli je izabrana za novog poglavara Katoličke Crkve. Vijest o njegovom izboru je malo koga iznenadila jer je on od samog početka izbora bio papabile, tj. najizgledniji kandidat. Eugenio Pacelli je izabran za papu na svoj 63. rođendan 2. ožujka 1939. uzevši si ime Pio XII., u čast na svog prethodnika.

Prve godine pontifikata pape Pija XII. bile su obilježene ratom. Papa je neumorno tražio rješenje za mir. Dosljedan Lateranskim ugovorima, Papa je nastojao održati Crkvu potpuno neutralnom. No, era njegove vladavine problematična je kao ni jedna druga. Zasjenjena je pokoljem milijuna ljudi. Mnogi se pitaju da li je on, Kristov namjesnik to mogao spriječiti? Papu je u svjetskom požaru, kako je sam rekao, određivala u prvome redu jedna briga, a to je, tko bi trpio kad bi on podigao glas. Bi li se jačim riječima više postiglo, protiv zločina koji čovjek ne može podnijeti? Njegovo djelovanje nije uvijek nailazilo na razumjevanje, te je bio predmetom žestokih kleveta koje ne mogu proći ispit činjenica, dokumenata i povjerljivih izvješća diplomata akreditiranih pri Vatikanu tijekom rata. Papa je pružio svoju pomoć izbjeglicama bez obzira na njihovo podrijetlo. Tijekom rata udomio ih je nekoliko tisuća u Castel Gandolfu. Pio XII. nije vjerovao u mir koji ne počiva na pravdi, a još manje u mir koji bi se postigao sa Sovjetskim Savezom čiji je politički sustav smatrao utemeljenim na trajnoj nepravdi.

Zbog toga je Staljin Papu nazvao "neprijateljem mira" koji pokušava podijeliti svijet na dva tabora. U svibnju 1945. rat je konačno završen. Na Badnjak iste godine Papa je rekao: "Imamo li sada mir, istinski mir? Nemamo! Imamo samo poratno doba. Koliko li će vremena biti potrebno da se ukloni moralna bijeda, koliko muke dok zarastu tolike rane? Danas kad se kreće u obnovu ljudi počinju uviđati koliko je potrebno obazrivosti, poštenja i dobre volje da svijet fizički i duhovno ponovo stane na noge i da ga se dovede u red i do pravoga mira." Ratni vihor i razaranja nisu spriječila papu Pija XII. da dio svoje energije posveti djelovanju unutar Crkve. Papa je ostavio veliko doktrinalno djelo. Važno je spomenuti neke od njegovih enciklika. Iste godine kada je postao papa, objavio je encikliku "Summi Pontificatus", u kojoj je naglasio da Crkva ne osuđuje ni jedan oblik vladavine, već se zalaže da država omogući dobro svih. U jeku Drugog svjetskog rata 1943. objavljuje encikliku "Mystici corporis Christi", u kojoj prikazuje Crkvu kao mistično tijelo Kristovo, gdje i laici imaju udjela. Godine 1947. u enciklici "Mediator Dei" proročanski je najavio mogućnost sudjelovanja laika u liturgijskim obredima. Kao vjerni štovatelj Djevice Marije papa Pio XII. 1. studenog 1950. apostolskom konstitucijom "Munificentissimus Deus" proglašava dogmu o Uznesenju Marijinom.

Budući da su tada bila dva teološka mišljenja u odnosu na Marijino uznesenje, kao i dan danas (jedni smatraju da je Marija prije uznesenja umrla, a drugi da nije), Papa je u formulaciji svečane definicije da je Marija „ispunivši tijek zemaljskog života bila tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu (expleto terrestris vitae cursu, fuisse corpore et anima ad caelestem gloriam assumptam)“, izbjegao zauzeti stav o tom pitanju. Nakon toga, počevši od 1951. godine 15. kolovoza se u Katoličkoj Crkvi slavi kao blagdan Uznesenja ili Velika Gospa. Papa reformira obrede Velikog tjedna. Enciklikama "Christus Dominus" (1953.) i "Sacrum communionem" (1957.) dopušta večernje mise i pričešćivanje na istima, što je bilo uobičajeno u ratnim danima. Papa je proglasio trideset tri sveca, te konzistorijem 1953. imenuje kardinalima veliki broj stranaca, među njima i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, čime je povečao broj stranaca u kardinalskom zboru.

Kraj života pape Pija XII. bio je žalostan. Tome je pridonio njegov osobni liječnik dr. Giuseppe Galeazzi Lisi, koji je lošim liječenjem kod Pape izazvao kroničnu štucavicu i ispadanje zubi. No, Papa mu je beskrajno vjerovao do samoga kraja. A kraj je došao u zoru, u četvrtak 9. listopada 1958. za Papinog boravka u Castel Gandolfu. Prije Papine smrti prošla su dva dana puna strepnje i nesigurnosti. Ljudi su stizali u Papinsku palaču da bi čuli vijesti. Liječnici nisu htjeli davati izjave, a Papino se stanje pogoršavalo iz sata u sat. U 3 sata i 25 minuta papa Pio XII. je završio svoj boravak na Zemlji. Kardinal Tisserant blagoslovio je Papu koji je umro u velikim mukama. Otac Pelegrino objavio je okupljenima tužnu vijest. Papa Pacelli: aristokrat, erudit, pontifex maximus, koji je gotovo dvadeset godina sam vladao Crkvom, bio je posljednji papa aristokrat. Bio je "dalek", nedodirljiv i fizički je podsjećao na asketu. Visok, mršav, oštrih crta lica, s rukama koje su se neprestano pokretale u svećeničkim kretnjama, gotovo zatočenik svoje aristokratske udaljenosti od svijeta, otišao je u povijest, a s njim i određena crkvena tradicija.

Oporuka pape Pija XII. ima samo nekoliko redaka: «Smiluj mi se Bože po velikom milosrđu Svome. Kad dozovem u sjećanje propuste i pogreške koji su počinjeni tijekom tako dugoga pontifikata i u tako teškom vremenu, pred očima jasnije vidim svoju nesavršenost.» Pio XII. je želio da mu grobnica bude bez spomenika i što skrovitije, to bolje. Zato je i njegov grob u Bazilici sv. Petra malo u prikrajku. Godine 1965. papa Pavao VI. započeo proces njegove beatifikacije, koji je još u tijeku.

Main Title

Franjevci Subotica - Szabadkai ferencesek