Blaženi Henrik (Alfieri) iz Asti

PRIJEVOD U TIJEKU

Enrico, dei signori di Magliano, nacque ad Asti verso il 1315. Entrato tra i francescani, si mostrò subito ricco di virtù.Fu superiore della provincia minoritica genovese. Nel Capitolo Generale del 1387 celebrato a Firenze fu eletto prima Vicario Generale, poi all’unanimità Ministro di tutto l’Or-dine, che per diciassette anni governò paternamente senza diminuire penitenza e preghiere, coronate da miracoli.Presiedette sei capitoli generali, nei quali si studiò di rimettere in onore la disciplina religiosa, che lasciava a desiderare a causa degli scismi esistenti nella Chiesa e nell’interno del-l’Ordine. Ebbe il merito di favorire la riforma degli Osservanti, iniziata da fra Paoluccio Trinci da Foligno. Fu bene accetto ai papi Urbano VI (1378-1389) e Bonifacio IX (1389-1404).Morì a Ravenna in fama di santità nel 1401 e fu sepolto nella chiesa di San Francesco.La sua memoria cade al primo aprile.
 

Discendente degli Alfieri, una delle più illustri famiglie piemontesi, del ramo dei Signori di Magliano, Enrico nacque ad Asti verso il 1315; intorno ai quindici anni vestì l’abito francescano nel convento che era presso la vicina chiesa in cui era il sepolcreto di famiglia. Enrico subentrò quindi al teologo Francesco degli Abati nella reggenza del convento francescano di Asti e nel 1372 fu eletto superiore della provincia genovese dei Frati Minori sotto cui era la sua città. Quando morì il ministro dell’Ordine, Martino San Giorgio da Rivarolo, Urbano VI lo nominò vicario generale e nel Capitolo Generale del 1387 celebrato a Firenze il 25 maggio, in S. Croce, fu proprio lui ad essere eletto Ministro Generale. Svolse il suo incarico con  prudenza e saggezza, nel turbolento periodo del Grande Scisma d'Occidente, dovendo fronteggiare i seguaci degli antipapi avignonesi Clemente VII e Benedetto XIII: Angelo da Spoleto, Giovanni di Chevegney, Giovanni Amici e Giovanni Bardolini. Enrico Alfieri celebrò vari capitoli generali: a Mantova (1390), Colonia (1392), Rimini (1396) e Assisi (1399 e 1402). Governò paternamente, senza diminuire le proprie penitenze e preghiere. Fu attento all'osservanza della regola, cercando di unire le varie componenti dell’Ordine. Favorì inoltre l'uso del rendimento dei conti nel capitolo conventuale per evitare abusi in fatto di povertà e collaborò alla nascente riforma osservante, facilitandone la diffusione in Italia, Francia, Spagna e in altre parti d’Europa. Nominò il beato Paoluccio Trinci, che ne era stato il promotore nel 1368, suo commissario per i primi conventi osservanti della provincia umbra e marchigiana. Ben voluto ai papi Urbano VI (1378-1389) e Bonifacio IX (1389-1404), padre Enrico morì a Ravenna nel 1405 e venne sepolto nel pavimento della chiesa di S. Francesco dei frati minori conventuali. Una lapide nel muro soprastante lo ricorda. Nel 1829 a S. Martino Alfieri, nella cappella di famiglia, fu collocata la riproduzione della lapide. In essa leggiamo: “… uomo grave d’ogni nobil virtute esempio, per amore di religione e onestà severo censor, serbando in cor pietate sempre; atleta della fede e degli onor che il mondo ambisce spezzator modesto … ”. Devoto di s. Giuseppe e s. Francesco, promosse la festa e ufficio di nove lezioni per il primo, mentre per il Poverello approvò una grande opera: De conformitate virae Beati Francisci ad vitam Domini Iesu. Fu scritta da fra' Bartolomeo da Pisa, ma probabilmente voluta dall’Alfieri e venne presentata nel capitolo generale di Assisi del 1399. Venerato dal popolo come beato, Enrico Alfieri è ricordato nel Martyrologium Franciscanum il giorno 1° aprile.

Sveti Ivan iz Perine, opat. Prema legendarnom životopisu, rođen je u Siriji uVI. stoljeću. U tim krajevima vladali su nemiri zbog monofizitizma, preselio se u Italiju, u mjesto Parrano u spoletskoj biskupiji gdje je četrdesetak godina upravljao samostanom. Rimski ga martirologij navodi kako je iz Penne, međutim neki autori misle kako se radi o pogrešnom prijepisu Penna umjesto Parrano. 

   Njemačka svetica po imenu Maria Crescentia Höss (Höß) rodila se 20. listopada 1682. u Kaufbeurenu u obitelj isiromašnog tkalca Matije. Na krštenju je dobila ime Ana. Još sa četiri godine mala je Ana počela doživljavati nebesku ljepotu Isusovu i svojeg Anđela Čuvara. Crkva joj je bila prvo i glavno mjesto gdje je išla zajedno sa majkom te je tako vrlo rano naučila molitve i pratiti svete obrede. Jednog dana, nakon što je mama donijela doručak, koji se sastojao od par voćaka, ostane Ana sama. Ana na tratini kraj sebe i djevojčica primjeti Dječaka izvanredne ljepote. No još neiskusna, ne misleći da je to nebesko viđenje, reče mu: “Dođi i blaguj samnom.” Isus će joj: “Moj Otac ima bolju hranu i plodovi sa njegova vrta su slađi.” Djevojčica Ana, iznenađena, upita: “Tko je tvoj Otac? Gdje stanuje...kako se zove? Kako je tvoje ime?” Na ta se pitanja odgovori Božanski Dječak sa smješkom: “Moj Otac je Gospodar Neba, moj stan je Nebeski Jeruzalem, zovem se Isus, a moja Majka Marija...” Bio je to prvi zanos male Ane. Kad je došla k svijesti, našla se u svojem krevetiću, budući da ju je mama prenijela misleći da je zaspala.  

   Sa 5 godina primi Sakaramenat Potvrde. Radi velike inteligencije i izvanredne pobožnosti bi pripuštena Svetoj Pričestu kad joj je bilo 7 godina. Idući u školu ili u crkvu milo je razgovarala sa svojim Anđelom Čuvarom. Već u sedmoj godini života položila je zavjet ćistoće.Od oca je naučila promatrati patnju i Smrt Isusa Krista, dok je po majci naučila pomagati siromahe.  Radi siromaštva ju nisu primile u samostan franjevke, nije imala mogućnosti da donese miraz. U četrnaestoj godini imala je ukazanje svojeg Anđela Čuvara koji joj je uručio crveni križ i pratnju Svetog Franje Asiškog. Krescencija je tako pobožno živjela u svijetu da su je svi zvali Anđelom. Posredstvom protestantskog načelnika, koji je udovoljio molbi sestara te ustupio zemljište u susjedstvu samostana uz uvjet da u samostan prime kći siromašnog tkalca Matije Hössa. Tako je Ana ušla u samostan i dobila ime Krescencija. U samostanu je doživljavala zapostavljanja, poniženja i bolesti. Uz to je doživljavala žestoke nasrtaje zloduha. Kroz 16 godina je bila vratarica samostana, zatim učiteljica novakinja i napokon poglavarica.

   Na tri nakane je naročito molila i žrtvovala se: za sjedinjenja svih kršćana u vjeri, za proširenje Kristova kraljevstva na zemlji i za duše u Čistilištu. Kao njezin duhovni otac Sveti Franjo Asiški i Blažena Krescencija je imala oko za Božje tragove u stvorenju te za veliku znakovitost stvorova. Nebeska tijela, biljke i životinje podsjećale su ju na Božje tajne i otajstva spasenja. Ona je pjevala i skladala pjesme koje bi pjevala sa sestrama. Postala je poznata po izvanrednim milostima. Od nje su tražili savjet biskupi i vladari: car Karlo VII. i njegova kći, carica Marija Terezija. Cijeli Krescencijin nutarnji i vanjski život ogledao se u njezinoj izreci:” Božja volja i Presveti Oltarski Sakrament su moje Nebo na zemlji!” Njezina pobožnost prema Presvetoj Euharistiji očitovala se u tome što je sve slobodno vrijeme provodila pred Svetohraništem i to prostrta ako joj je dopuštala slabost njezina bolesna tijela. Klanjala se zajedno sa nevidljivim Anđelima. Kad su joj savjetovali da ima obzira prema sebi, naročito u većoj hladnoći, odgovorila je: “Što vi mislite? Gdje se može više naći snage i topline nego u crkvi!” Kad je bilo Presveto izloženo na klanjanje. Blažena Krescencija bi ostala klečati sve vrijeme. Samo poslušnošću se je moglo dobiti da izađe iz crkve. Najmilija joj je bila svetkovina Tijelovo. Gotovo osam dana pred svetkovinu nije napuštala kora. Radovala se što će njezin Zaručnik u Presvetom Sakramentu biti proslavljen u cijeloj Crkvi. Osjećaje svoga srca svakog četvrtka očitovala bi ovim riječima: “ O četvrtku, dane čuda, slatki dane ljubavi, eto Bog nam se dao za Hranu.” Kod nesretnih slučaja i teških problema tražila je savjet i pomoć pred Presvetim Sakramentom. Teško je ostavljala crkvu. Molila je neku nebesku zaštitnicu da ostane na njenom mjestu i da za nju časti i ljubi Spasitleja. Kad se nalazila izvan crkve, tako bi se okrenula, ako je bilo moguće, da bude očima u smjeru crkve. Veliku pažnju posvetila bi svemu što se odnosilo na Svetu Euharistiju. Ukrašavala je Svetohranište i oltare što je lijepše mogla. Željela je da kaleži, čestičnjaci i što inače služi za ures Oltarskom Sakramentu bude što jemoguće ljepše i dragocijenije. Najmili joj je posao bio da čisti i ukrašuje crkvi ili da pripravlja i uređuje predmete koji će služiti kod Svete Mise. Sa velikim oduševljenjem i često je govorila o presvetom Olatarskom Sakramentu. Kao učiteljica novakinja svoje učenice je poučavala da često posjećuju Isusa U Euharistiji. Poticala ih je da češću duhovnu Pričest te da u svim prilikama kod Spasitleja traže savjet, utjehu i pomoć. Kad je bila poglavarica, uvela je običaj da sestre kad prolaze kraj crkve trebaju reći anđeosku hvalu: “Svet! Svet! Svet je Gospodin Bog Sabaot!” Jednom zgodom u obavljanju svojeg posla trebala je proći više puta ispred Svetog Sakramenta a da Ga nije mogla počastiti.

   Ona je stoga često ponavljala žerke uzdisaje svom Spasitelju: “ Moj Bože, iz ljubavi prema Tebi i iz poslušnosti!” Kad je pak zadnji put prolazila kraj oltara, primjeti da nad Svetohraništem plamte mnoštvo plamenova. Upita ona Gospodina što to znači. Isus joj odgovori: “To su ljubavni uzdasi što si Mi ih uputila u prolazu!” Za samo jednu Svetu Pričest , rekla je, da je spremna radosno pretrpjeti sve bolesti svih ljudi. Njezin život bio je neprestana priprava i zahvala za Svetu Pričest. Sve što je činila, činila je s tom nakanom. Od ponoći počimala je njezina bliža priprava sa razmatranjem i činima kreposti. Oblačila bi se sa svim zaslugama samostana, kako bi bila vrijedna da ga primi. Govorila bi: “Kad mi ne bi bilo moguće primiti Svetu Pričest iz poniznosti, kako je pravo i pošteno, kao najveća grešnica nisam dostojna primiti tu milost. Ali iz poslušnosti volim je rado zanemariti jer iznad svega čeznem da vršim volju Božju.”Jednom zgodom joj je ispovjednik naložio da propusti Svetu Pričest. Ponizno i poslušno se podloži njegovom strogom nalogu. Dogodilo se u Misi baš toga dana kada je bila zabrana primanja Svete Pričesti, kad se sam svećenik htio pričestiti, primijeti da se na pateni nalazi samo pola posvećene Hostije. Sa velikom pažnjom potraži posvuda okolo drugi dio. Ali uzalud. Tada završi Svetu Misu. Kad bijahu već crkvena vrata zatvorena, počne on ponovno pomno pretraživati oltar, ali ništa ne nađe. Strašno potresen porazgovori sa poglavaricom. Zajedno upitaju sestru Krescenciju. Ona odgovori sva postiđena: “Moj Anđeo Čuvar me je nahranio sa drugom polovinom Svete Hostije.” Jednom drugom zgodom naredi joj poglavarica, po uputi provincijalke, da iskuša njezinu krepost, da na dan zajedničke Pričesti umjesto u crkvu ode u kuhinju. Ponizno poslušna radila je povjereni posao, no srcem je bila u činu klanjanja Presvetom. Pa je tako tamo gdje se nalazila iz poslušnosti primila od Anđeoski Kruh iz ruke Anđela. A tokom dvije godine, kad nije bilo zajedničke Pričesti sestara, Blažena Kresvencija je primala Svetu Pričest od Anđela.Njezin ispovjednik je htio tu stvar ispitati i utvrditi. S molbom se obrati Bogu, ne kazavši nikome ni jedne riječi. Zatraži da Gospodin ne dade tri dana Svetu Pričest Krescenciji po Anđelu da tako ustanovi stanje duše koju vodi. Nakon tri dana upita svećenik Svetu Krescenciju kao se osjeća. Ona odgovori: “Već tri dana ne primih Svetu Pričest, pa nisam sigurna i bojim se da nisam što pogriješila.” Rekao joj je nešto općenito. Molio se ispovjednik da Gospodin Bog pokaže njezino stanje po njoj samoj. Slijedećeg se dana pohvali Krescencija da je primila opet Svetu Pričest od Anđela. 

   Učinci Svete Pričesti kod Krescencije su bili neopisivi. Nije nalazila dovljno riječi za zahvalu. Znala je reći da vidi kako sveto Kristovo Čovještvo u neizrecivoj svjetlosti kroz nju ulazi u Otajstvo Presvetog Trojstva. Njezine misli, volja, život, ljubav i patnje bile su usmjerene na Krista, koji je bio Gospodin i Kralj na prijestolju njezina srca. Učinci Pričesti se zapažaju i na tijelu. Slabu i iscrpljenu prije Pričesti trebali su voditi pod rukama da bi mogla doći u crkvu, ali Pričešću bi joj se obnovila snaga. Tri zadnja dana Svetog Tjedna bijahu za nju vrijeme zanosa, osobito Sveti Četvrtak nakon Svete Pričesti. Posljednjih šest tjedana njezina života Pričest joj je bila jedina njezina hrana. Prorekla je da će u ponoć nakon Uskrsa preminuti. I zbilo se. Preminula je posljednjih minuta svetkovine Uskrsa 5. travnja 1744. U Spisak blaženih je uvedena 7. listopada 1900. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju svetom 25. studenog 2001. godine

Kao njezin duhovni otac sv. Franjo Asiški i Krescencija je imala oko za Božje tragove u stvorenju te za veliku znakovitost stvorova. Nebeska tijela, biljke i životinje podsjećale su je i opominjale na Božje tajne i Njegovo spasiteljsko djelo. Ona je pjevala i skladala pjesme koje bi pjevala sa sestrama. U svojoj pjesmi "O blaga Božja ruko!" pravi usporedbu između Božjeg i ljudskog djelovanja. Ta tako konkretna, sa životom i stvorenjem povezana molitva, očuvala ju je od pobožnosti koja je tuđa životu i čovjeku.

   Njezina pobožnost i molitva vodile su je na duboku solidarnost s ljudima. Ona je u svome duhovnom životu primila izvanredne darove i milosti; tako su je posjećivali mnogi uglednici: svećenici, biskupi, kardinali, knezovi, tražeći kod nje savjeta i svjetla. Kraj svega toga ostala je skromna jer je vjerovala da je sve od Boga, Božji dar. O sebi je ovako govorila: "Ne mogu se dosta načuditi da na mene može misliti ma i jedan jedini čovjek jer ja sam ipak samo jedna jadna grješnica i jedno ništavilo."

   Pred Bogom se nije uvrštavala među pobožne i svete, već među grješnike. To joj je pomoglo da je jače spoznala i doživljavala neizmjernu Božju svetost, pred kojom valja pasti na koljena u najdubljem strahopočitanju. Ali ne samo to. Ona je na taj način osjetila i svu grješnost ljudskoga roda pa je osjetila potrebu da skupa s Kristom, Njegovim križem, bude i sama žrtva zadovoljštine za ljudske grijehe. Uvidjela je da je i sama kriva zbog smrti Božjega Sina, a to ju je poticalo da se s Njime u ljubavi sjedini i u duhu zadovoljštine na se uzme grijehe svijeta. A sam ju je Isus uvlačio u tajnu svoje muke, osobito u petke. Ona je tome pridodavala stroge pokore i dragovoljno podnošenje bolesti i križeva. Sve što je trpjela, uspoređujući s onim što je Isus pretrpio, učinilo joj se kao ništa. Zato je i govorila: "O, kad bih sa svojim Spasiteljem mogla biti prikovana na križ, tada bi bile ispunjene sve moje želje!"

   Krescencija je upoznala svu veličinu i moć požrtvovne ljubavi. I zato njezine riječi zvone kao kakva himna ljubavi: "Ljubav mi daje krila da mogu uzletjeti sve do prijestolja presvetoga Trojstva i ondje iznijeti sve potrebe Katoličke crkve, kršćanstva, nevjernika, grješnika i duša u čistilištu. Ljubav mi daje krila da poput golubice poletim u bliže i dalje zemlje i ondje Božjom snagom pripomognem naviještanju pravog nauka i Evanđelja nevjernicima. Ljubav mi daje krila da poput pčelice poletim na svako stvorenje te iz njega sišem med. Ljubavlju, Bože, mogu Te s neba privući dolje u svoje srce, a s Tobom mogu prijeći preko svakog zida. Ljubavlju mogu smekšati kamena srca grješnika, njome mogu skršiti okove grijeha. Ljubavlju mogu zatvorene u čistilištu osloboditi. Ljubavlju mogu svladati sva svoja zla nagnuća. Ljubavlju mogu nadvladati sve paklene napasti. Ljubavlju mogu podnijeti sve suprotivštine i muke. Ljubavlju mogu Boga još više ljubiti."

Misionarka, franjevački red, živjela u Kini

(ostatak teksta se priprema)