You are here

Sveci, blaženi i sluge Božije

npr. 26.8.2019
npr. 26.8.2019

Sveti Ivan Josip od Križa

Ischia, 15. kolovoza 1654. - S. Lucia al Monte, 5. ožujka 1734.
Sveti Ivan Josip od Križa

San Giovan Giuseppe della Croce (Carlo Gaetano Calosirto)   

Sveti Ivan Josip od Križa, u svijetu zvan Karlo Gaetano, bio je sin stare ugledne obitelji Calosinto, a rodio se baš na Veliku Gospu 1654. na otoku Ischiji u Italiji od oca don Josipa i majke donne Laure Gargiulo. Don i donna bili su naslovi koji se davahu plemićima, odličnim ljudima i svećenicima.Mali je Karlo primio prvu humanističku izobrazbu kod redovnika augustinaca, a među svojim vršnjacima isticao se iskrenom i dubokom pobožnošću. Naročito je bio pobožan prema Kristovoj muci pa se, iz želje da se što više suobliči s Kristom patnikom, znao bičevati sve do krvi. 

   I to je današnjem čovjeku ne samo čudno već i neshvatljivo. No ako je neshvatljivo samo djelo, onda nije nipošto neshvatljiv motiv zbog kojeg se činilo. On je lijep i kršćanina dostojan, jer kršćanin bi morao biti čovjek koji se nastoji sve više suobličiti i solidarizirati s Kristom.Karlo se već kao petnaestogodišnjak odlučio za redovnički život i to upravo za onaj red koji je već po tradiciji duboko pobožan prema Kristovoj muci i koji je u Crkvu uveo razne pobožnosti muci Isusovoj u čast. To je franjevački red. Karlo je izabrao strogu granu bosonogih franjevaca, koji potječu od reforme Sv. Petra Alkantarskoga. Oni imaju u Napulju samostan Santa Lucia al Monte. 

   U nj je godine 1670. stupio i Karlo, odjenuvši franjevački habit i promijenivši ime u Ivan Josip od Križa. Kao učitelja duhovnog života u novicijatu imao je velikog asketu o. Josipa Roblesa. Pod njegovim prosvijetljenim vodstvom, a još više pod snažnim zahvatom Božje milosti, mladi je novak upravo herojski nastojao oko vršenja raznih vrlina.Položivši dobre temelje redovničkoga života mladi je novak položio zavjete, dao se na studije te je 18. rujna 1677. bio zaređen za svećenika. Kroz više od 15 godina vršio je naizmjence službu učitelja novaka i gvardijana slijedeći stope Sv. Franje i Sv. Petra Alkantarskoga. Na kapitulu godine 1703. u Grumu izabran je za provincijala. Kao provincijal otvorio je nekoliko kuća u Napulju te mnogo nastojao oko što savršenije redovničke stege.Sv. Ivan Josip od Križa, obasut karizmatičkim darovima, postao je duhovni vođa i savjetnik mnogih duša. K njemu su se obraćali i neki sveci, kao na primjer isusovac sv. Franjo de Geronimo, pa čak i sam učeni sv. Alfonz Liguori. 

   Svojim apostolskim radom postao je vrlo popularan pa je pridonio i obraćenju nekih velikih grješnika. Životopisci nabrajaju kod njega ove karizmatičke darove: proricanje budućnosti, ispitivanje srdaca, ukazanja kojima su ga odlikovali Isus i Marija te mnoga čudesa. Najslavnije čudo bilo je uskrišenje maloga markiza Januarija Spada.Umro je 5. ožujka 1734. u samostanu Santa Lucia al Monte. Grob mu brzo postade mjestom velike pobožnosti. Godine 1789. proglašen je blaženim, a Napolitanci već sljedeće godine ubrojiše ga među svoje nebeske zaštitnike kao i stanovnici njegova rodnog otoka Ischije. Zbog moždanog udara, zbog kojeg je preminuo u svojoj osamdesetoj godini, postao je zagovornikom od moždanog udara i sličnih bolesti. Papa Grgur XVI. proglasio ga je svecem 26. svibnja 1839., skupa s druga dva napuljska sveca Franjom de Geronimom i Alfonzom Liguorijem.

   Ovdje će biti na mjestu spomenuti što Crkva danas misli o karizmatičkim darovima. Ona o njima govori u raznim dokumentima II. vatikanskog sabora. Spomenut ćemo samo mjesto iz Uredbe o Crkvi Svjetlo naroda."... Duh Sveti ne samo da po sakramentima i službama Božji Narod posvećuje i vodi i krepostima ga uresuje, nego svoje darove 'dijeleći kako hoće' (1 Kor 12,11), dijeli među vjernike svakoga staleža također posebne milosti, kojima ih čini sposobnim i spremnima da prime razna djela ili dužnosti korisne za obnovu i veću izgradnju Crkve, prema onomu: 'Svakomu se daje očitovanje Duha na korist' (1 Kor 12,7). Te karizme, bilo najsjajnije, bilo jednostavnije, i više raširene, budući da su osobito prilagođene potrebama Crkve i korisne, treba primiti sa zahvalom i utjehom. Izvanredne pak darove ne treba lakoumno tražiti, niti se preuzetno smiju od njih očekivati plodovi apostolskih djela; ali sud o njihovoj ispravnosti i urednoj upotrebi spada na one koji upravljaju Crkvom, i na koje osobito spada ne ugasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati ono što je dobro" (br. 12).

  

Sveta Koleta - Colett Boylet

Corbie, presso Amiens, 13 siječnja 1381 - Gand, Fiandra 6 ožujka 1447.
Sveta Koleta (Colett)

Santa Coletta Boylet   

Sveta Koleta Boillet rodila se 13. siječnja 1381. u Corbiju od roditelja koji su bili već poodmakli u dobi te vjerovali da su je dobili po zagovoru dobroga sveca sv. Nikole. Po njemu su je i nazvali Nikoleta, a skraćeno i od milja počeše je zvati Koleta pa je pod tim imenom ušla i u povijest svetaca. Njezin otac Robert bio je čovjek i duboko pobožan i milostiva srca prema svakomu. U opatiji Corbie vršio je službu majstora tesara.

   Njezina majka Katarina bila je također odlična kršćanka koja se svaki tjedan ispovijedala i pričešćivala te bila vrlo pobožna prema Kristovoj muci. Nikakvo onda čudo da je i djevojčica, čim je došla do uporabe razuma, već tamo od četvrte godine počela proživljavati kršćansku vjeru, u prvom redu toplom i srdačnom molitvom. U sedmoj godini postala je već sposobna da razmatra cijeli sat, da prisustvuje moljenju časoslova u samostanu Corbiju, pa i po noći.

   U devetoj godini upoznala je u čemu se sastoji pravi franjevački duh i potrebu za obnovom toga reda. Sve to bez posebnoga Božjega zahvata i prosvjetljenja ne možemo protumačiti. Tu je nadnarav očito bila na djelu. Godine 1399. u roku od nekoliko mjeseci Koleta ostade siročetom bez roditelja. Brigu za nju roditelji su pred smrt povjerili benediktinskom opatu Raulu di Roye. Kako još nije bilo jasno kojem će se pozivu Koleta posvetiti, opat ju je povjerio najprije benediktinkama, a zatim klarisama. Koleta kasnije obuče habit te postade franjevačka trećoredica. Kroz 4 godine uz pristanak opata Roye živjela je kao "rekluza", tj. zatvorena u maloj ćeliji pokraj župne crkve Naše Gospe u Corbiju.

   Zbog nekih ukazanja sv. Franje, koji ju je pozivao da obnovi njegov red, Koleta je izišla iz svoje stroge klauzure. Njezin duhovni savjetnik franjevac Henrik di Baume isposlovao joj je zakonito dopuštenje, sadržano u buli od 1. kolovoza 1406., da može napustiti svoju ćeliju. Bilo je to u doba zapadnog raskola kad je Crkva imala dvojica papa: jednog u Rimu, drugog u Avignonu. Koleta se odmah dala na put u Nizzu k avignonskom papi Benediktu XIII., nekadašnjem glasovitom učenjaku Petru de Luna, a tada nasljedniku Klementa VII., koga je u dobroj vjeri držala pravim papom. Od njega je zatražila ovlaštenje da bi mogla prigrliti stalež evanđeoskog života, kako je to nekoć sv. Franjo naučio sv. Klaru, te da obnovi franjevački red. Sam Benedikt XIII. primio je njezine svečane zavjete u redu sv. Klare te ju je imenovao generalnom poglavaricom svih onih samostana koje će osnovati i pridobiti za obnovu.

   Bulom od 16. listopada 1406. dopustio joj je da u svoje samostane prima i redovnice iz drugih redovničkih kuća kao i pobožne žene iz redova franjevačkih trećoredica. Reforma nije išla naprijed baš tako lako. Tek joj je 14. ožujka 1410., nakon više uzaludnih pokušaja, uspjelo osnovati svoj prvi samostan u Besançonu. No, sad su stvari naglo krenule na bolje pa se broj reformiranih samostana još za Koletina života popeo na 17. Najveći dio tih samostana bio je u Francuskoj, a tek po koji u Belgiji i Njemačkoj. Manje je poznata i skromnija obnova koju je Koleta izvršila u prvom franjevačkom redu. Sigurno je da je barem sedam samostana u Francuskoj prihvatilo njezinu reformu. Koletina reforma klarisâ značajna je po tome što su se redovnice vratile prvotnoj strogosti u siromaštvu kako pojedinačno tako i zajednički, zatim strogom pokorničkom životu i napokon moljenju božanskog časoslova.

   U ovom posljednjem Koleta je sigurno bila pod utjecajem benediktinaca, kod kojih je provela djetinjstvo i mladost. Danas Koletina obnovljena grana franjevačkog reda broji oko 140 samostana, koji su razdijeljeni ovako: u Europi 110, u Aziji 5, u Africi 5, u Americi 18 i u Oceaniji 1. Prema tome, njezino djelo živi još i danas. Čitav je Koletin život protkan snažnim božanskim zahvatima. Kroz cijele dane i tjedne znala je biti u neobičnom molitvenom i mističnom zanosu, pa čak i na putovanjima. Odlikovala se karizmom proroštva i čudesa.

   Pripisuje joj se uskrsnuće preko 100 djece, koja su oživjela da bi mogla biti krštena, a 5 se spominje i u dokumentima kanonizacije. Ne smije nas to čuditi jer baš je XV. stoljeće bilo silno prožeto mislima na vječnost i vječno spasenje. O tome se može svatko uvjeriti tko pročita odličnu knjigu filozofa povijesti Johana Huizinge Jesen srednjega vijeka. Svi ti neobični Božji zahvati u Koletinu životu zajamčeni su nam kao vjerodostojni od pouzdanih svjedoka. A oni neće nikoga začuditi tko spozna da su oni zapravo bili Božji odgovor prema svetičinoj izvanrednoj vjernosti. Ona je bila herojski vjerna Božjim nadahnućima, svemu onome što je Bog od nje tražio i On ju je za uzvrat upravo obasuo Svojim milostima i darovima, jer Bog se u velikodušnosti ne da nadmašiti. Sveta Koleta je svoju velikodušnost očitovala u molitvama, pokorama, postu, siromaštvu, djelima pobožnosti.Njoj su se obraćali bolesnici za pomoć. Posebno je pomagala bolesnicima od upale pluća. No kod nje je bila razvijena i dimenzija crkvenosti. Bolio ju je raskol u zapadnom kršćanstvu pa je sa svecima, svojim suvremenicima, sv. Vinkom Fererskim i sv. Ivanom Kapistranom radila na njegovu dokončanju. Umrla je u divnom flamanskom gradu Gentu 6. ožujka 1447. u prisutnosti franjevaca Franje Clareta i Petra di Vauxa, koji opisaše njezin neobičan život. Svetom ju je proglasio 24. svibnja 1807. papa Pio VII.

 

Sveti Ivan od Boga (Ivan Ciudad)

Montemor-o-novo, Portogallo, 8. ožujka 1495. – Granada, Spagna, 8. ožujka 1550.
Sveti Ivan od Boga

San Giovanni di Dio 

   Rodio se 8. ožujka 1495. u Monte-mor o Novo, kod Evore u Portugalu. Već kao dječak od 8 godina pobjegao je od kuće u Španjolsku, gdje se zaposlio kao pastir goveda. Po naravi je bio nemirni avanturist, energičan i požrtvovan tip. Kasnije je pošao u vojnike i jašući na konju proputovao je Francusku i došao čak do Ugarske gdje je sudjelovao u borbi protiv Turaka. Zbog jedne svađe umalo da nije završio na vješalima, i tada ga je prošla volja za vojništvom. Neki nutarnji glas mu je govorio: "Idi kući!"

   Po povratku u rodnu kuću otkrio je da su mu roditelji umrli od tuge. Zato je htio ispaštati i iskupiti se djelima milosrđa prema bližnjima. Zaposlio se kao pastir u Sevilli a potom u Gibraltaru. Kasnije je tamo počeo prodavati vjerske knjige kao trgovački putnik te ih je često i besplatno dijelio. Na blagdan sv. Sebastijana slušao je u Granadi potresnu propovijed Ivana Avilskog koja ga je toliko nadahnula da je razdijelio sva svoja zemaljska dobra te hodao ulicama bijući se u prsa moleći za Božje milosrđe. Gospodin je zahvatio njegovo srce do te mjere da je svojim sugrađanima izgledao kao lud. Uvjereni u to zatvaraju ga u neki hospicij. Medutim, u njemu se on pokazao zdravijim i razboritijim od onih koji su ga zatvorili.

   Po otpustu iz bolnice završio je na ulici bez doma i razočaran. Jedan od njegovih prijatelja odobrio mu je da se skloni od zime pod trijem njegove kuće. To je iskustvo duboko potreslo Ivana koji je postao osjetljiv na patnje siromašnih, beskućnika i onih koji su odbačeni od društva. Ubrzo je počeo pozivati bolesne, slabe i mentalno bolesne da s njim podijele mali trijem kuće njegova prijatelja. Sam je radio na skrbi bolesnih - po noći je molio medicinske potrepštine od lokalnih trgovaca te ih je tijekom dana donosio potrebitima. Jednom je zgodom iz goruće bolnice spasio nekoliko bolesnika koji su bili zarobljeni u požaru. Za bolesnike koji su ostali bez krova nad glavom, bez opskrbe, bez njege, valjalo se pobrinuti što prije. Tako je Ivan osnovao svoju prvu bolnicu s 42 kreveta, koju će slijediti druge. Kako se pročuo glas o njegovoj nesebičnosti, milosrdnom služenju slabima i bolesnima, oko njega su se počeli skupljati oni koji su bili spremni dvoriti i njegovati bolesnike.

   Godine 1550. nakon 12 godina predanja svojim bolesnicima, na svoj rođendan, 8. ožujka u dobi od 55 godina Ivan od Boga se rodio za nebo. Umro je od upale pluća koju je - prema legendi - zadobio pri spašavanju mladića od utapanja. Međutim njegovom smrću njegovo djelo nije propalo. Papa Pio V. dao je njegovim sljedbenicima 1572. redovničko odijelo i pravilo življenja. Već 1648. red je brojio samo u Španjolskoj preko 80 bolnica. Milosrdna braća Ivana od Boga danas čine osoblje u preko 250 bolnica u 48 država diljem svijeta, brinući se svakodnevno za tisuće siromašnih, beskućnih, mentalno bolesnih i emocionalno izmučenih osoba.

   Papa Pio XI. prigodom 400. obljetnice utemeljenja reda Milosrdne braće ovako je okarakterizirao sv. Ivana od Boga: "Oštrim okom svoje vjere prodro je do dna tajne koja se krije u bolesnima, slabima, ucviljenima. Tješeći ih danju i noću prisutnošću, riječma, lijekovima, bio je uvjeren da djela milosrdne ljubavi čini prema Spasiteljevim patničkim udovima." 

   29. svibnja 2011. na Strmcu pokraj Nove Gradiške otvorena je i blagoslovljena Bolnica sv. Rafaela koju je izgradio Bolnički red Milosrdne braće sv. Ivana od Boga tako da djelo koje je prije 5 stoljeća započeo sv.Ivan od Boga danas se ostvaruje i na našem području.

   Ivan od Boga proglašen je blaženim 1590. a svetim 1690. Zaštitnik je bolnica i bolničkih radnika.

 

Litanije sv. Ivana od Boga

Gospodine, smiluj se!

Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!

Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, moli za nas
Sveti Ivane, koji si od djetinjstva iskazivao blagost nesretnicima,
Sveti Ivane, vjerni radniče od mladosti svoje,
Sveti Ivane, koji si razumio siromahe i potrebite,
Sveti Ivane od Boga, koji si to ime primio iz Gospodinovih usta,
Sveti Ivane, mužu milosrđa, zavjetovan za sva dobra djela,
sveti Ivane, kojemu je Bog povjerio siromašne i malene,
Sveti Ivane, koji si se razdavao slobodno i radosno,
Sveti Ivane, koji si oslobađao siromahe i spašavao one koji oskudijevaju,
Sveti Ivane, noge hromima,
Sveti Ivane, oči slijepima,
Sveti Ivane, oče potrebitima,
Sveti Ivane, pomoćniče siročadi,
Sveti Ivane, zaštitniče djevica i udovica,
Sveti Ivane, utješitelju nesretnih,
Sveti Ivane, zagovorniče potlačenih,
Sveti Ivane, liječniče u svim tegobama,
Sveti Ivane, radosti bolesnika,
Sveti Ivane, utjeho umirućih,
Sveti Ivane, utočište bijednika,
Sveti Ivane, žaru milosrđa,
Sveti Ivane, ljubitelju čistoće,
Sveti Ivane, krotka i ponizna srca,
Sveti Ivane, mučeniče željom,
Sveti Ivane, uzore strpljivosti,
Sveti Ivane, žrtvo pokore,
Sveti Ivane, pobjedniče nad zlodusima,
Sveti Ivane, koji si zavrijedio osobitu pomoć Blažene Djevice Marije i svetog Ivana Evanđelista,
Sveti Ivane, kojega je arkanđeo Rafael često posjećivao i pomagao,
Sveti Ivane, koji si na koljenima izdahnuo držeći raspelo,
Sveti Ivane, na dan sudnji,

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se Gospodine!
Pomolimo se! Gospodine Isuse Kriste koji si udijelio blaženom Ivanu od Boga, našem patrijarhu i Tvojemu vjernom sluzi, tako obilno milosrđe prema siromasima, da se sav posvetio njihovu posluživanju, postavši im otac; udijeli da možemo služiti Tvojim trpećim udovima takovim milosrđem da zadobijemo nagradu biti s Tobom, našom Božanskom Glavom, ujedinjeni na nebesima. Koji s Ocem živiš i kraljuješ u jedinstvu Duha Svetoga po sve vijeke vjekova. Amen.
O slavni sveti Ivane od Boga, pun sućuti i blagosti za nesretnike! Ti koji si kao nagradu za svoje milosrđe zavrijedio poslućivati Isusa Krista pod prilikom hodočasnika, zadobij nam milost da u našem bližnjem uvijek vidimo Isusa Krista, tako da budemo dostojni primiti vječno blaženstvo obećano onima koji služe Božanskom Gospodaru u bolesnima. Amen.

Sveta Franciska Rimska

Rim, 1384 – 9. ožujak 1440.
Sveta Franciska Rimska

Santa Francesca Romana

   Franciska Rimska (Santa Francesca Romana), mističarka i redovnica benediktinka. Rođena je 1384. u Rimu kao Francesca Bussa de’ Leoni. Kći plemenitih i bogatih roditelja, Paola i Jacobelle, već kao djevojčica obilazila je zajedno s majkom rimske bazilike, molila na grobovima svetih mučenika i dijelila milostinju mnogim siromasima.

   Željela je postati redovnica, ali se po očevoj želji udala za plemića Lorenza de’ Ponzianija, zapovjednika papinskih četa, s kojim je bila u sretnom braku 40 godina i rodila šestero djece. Bila je uzorna supruga i dobra majka. Pridružila se bratovštini Marijinih oblatkinja u Rimu (Oblate Olivetane di Santa Maria Nuova), kasnije nazvanoj njezinim imenom (Oblate di Santa Francesca Romana), koju je osnovala 1425, zajedno s drugim pobožnim rimskim damama. Prvi samostan te družbe otvorila je 1433.

   Doživjela je niz osobnih tragedija, među njima smrt muža i djece. Potpuno se posvetila brizi za siromahe i bolesnike, žrtve epidemija i ratova. Osnovala je prvi rimski dom za napuštenu djecu. Stroga pokornica, glasovita po svojim viđenjima, objavama, čudesima i duhovnim zanosima, bila je utjelovljenje poniznosti, poslušnosti, strpljivosti, ljubavi i vjere. Mnogo je molila, nosila kostrijet, jela samo povrće i obilazila kuće proseći milostinju za siromahe, zajedno s muževom sestrom Vannozzom. Posebnu pobožnost gajila je prema svom anđelu čuvaru, koji ju je vjerno pratio na njezinim putovanjima. Preminula je na današnji dan, 9. ožujka 1440, u svojem voljenom Rimu.

   Svetom ju je proglasio 1608. papa Pavao V. Zaštitnica je grada Rima, rimskih domaćica, benediktinskih oblatkinja, udovica, vozača, automobilista, motorista, taksista, laika, osoba kojima se rugaju zbog pobožnosti i mnogih naselja, župa i crkava.

Molitva za duše u čistilištu

   Božansko Srce Isusovo, podaj, molimo te, dušama u čistilištu vječni pokoj; onima koji će danas umrijeti konačnu milost; grešnicima pravu pokoru; nevjernicima svjetlo vjere; meni i svima mojima svoj blagoslov. 

   Tebi, dakle, preljubezno Srce, izručujem sve te duše, i prikazujem ti za njih sve tvoje zasluge, skupa sa zaslugama blažene tvoje Majke i svih svetih tvojih, sa svim svetim misama, svetim pričestima, molitvama i dobrim djelima što se čine danas po cijelom kršćanskom svijetu.

   Pokoj vječni…

Petar Katanski, s. i gen.ministar I r. 1220-1221

Assis, 1180 – Assis, 10ožujka 1221.
Petar Katanski, s. i gen.ministar I r. 1220-1221

Pietro Cattani

 PRIJEVOD JE U TIJEKU

 

https://it.wikipedia.org/wiki/Pietro_Cattani 

Pietro Cattani apparteneva alla nobile famiglia Cattani di Assisi. Studiò e divenne un giurista. La sua data di nascita non è nota, ma era probabilmente coetaneo di Francesco o solo un po' più anziano. Nello Speculum perfectionis (scritta però intorno al 1318) è scritto che era un canonico del capitolo della Cattedrale di San Rufino in Assisi.

Con Bernardo di Quintavalle si unì a Francesco il 16 aprile 1208: entrambi diedero via tutti i loro beni ai poveri imitando Francesco. Una settimana dopo si unì ai quattro fratelli anche Egidio, un contadino di Assisi. I fraticelli predicarono il pentimento e la conversione e negli anni seguenti furono raggiunti da altri uomini. Frate Pietro è stato anche tra i dodici fratelli che si recarono a Roma nel 1209 per ottenere l'approvazione verbale della loro Regola da parte di Papa Innocenzo III.

Pietro Cattani è stato con Francesco nel 1219-1220 in Oriente nella famosa predica davanti al sultano (altre fonti, tuttavia menzionano frate Illuminato di Arce come un compagno). Nell'autunno del 1220, ritornato in Italia, san Francesco pose definitivamente nelle mani di Pietro Cattani la direzione dell'Ordine francescano. Nell'elenco ufficiale, tuttavia, Pietro Cattani non viene conteggiato come ministro generale, il conteggio parte solo dopo la morte di Francesco.

Pietro morì il 10 marzo 1221 e fu sepolto nella chiesa della Porziuncola. La sua lapide è inserita nella parete sud esterna della chiesa: l'iscrizione è ancora leggibile. La leggenda vuole che siano accaduti dopo la sua morte dei miracoli, che attirarono molti pellegrini alla Porziuncola; in ogni caso Pietro non è mai stato canonizzato.

 

Blaženi Ivan Righi iz Fabriana

Fabriano, 1489 circa – Cupramontana, 11. ožujka 1539.
Blaženi Ivan Righi iz Fabriana

Beato Giovanni Righi da Fabriano

   Rođen je u Fabrianu, podrijetlom je iz plemićke obitelji Righi, oko 1470. godine, Ivan je živio kršćansk i duhovno koju je naučio u obitelji s tradicijom viteške tradicije još u usrojstvu tradicije srednjovjekovnih običaja. Sa Franjevački zavjetima, živio je u samostanu Forano, a zatim, kako bi postigao još veće savršenstvo,postao je usamljen u pećini pod nazivom "La Romita", A Massaccio.

   Živio je u pokori i strogosti, molitvi, čitanju.

   Umro je 1539. i pokopan je i časti se u franjevačkoj crkvi  San Giacomo della Romita u Cupramontana (Ancona).

 

Sveti Ljudevit Ivan Orione

Pontecurone, Alessandria, 23. lipnja 1872. – Sanremo, Imperia, 12. ožujka 1940.
Sveti Ljudevit Ivan Orione

San Luigi Orione Giovanni

   Sveti Ljudevit Ivan Orione je rođen u siromašnoj obitelji u Pontecuroneu u talijanskoj provinciji Alessandriji. Kad je odrastao bio je student na Valdocco oratoriju u Torinu. Tu ga je uočio don Ivan Bosco koji ga je smatrao jednim od svojih najboljih i omiljenih učenika. S 13 godina je počeo osjećati zdravstvene poteškoće. Međutim, tri godine kasnije nazočio je smrti don Bosca te je čudesno izliječen.
Kada mu je bilo samo 20 godina ustanovio je oratorij za siromašnu djecu, a već sljedeće godine započeo je s radom strukovne škole za siromašne. Za svećenika je zaređen 1895. 
Četiri godine poslije počeo je okupljati klerike i redovnike koje je nazvao Radnicima malih radova Božanske Providnosti (Piccola Opere della Divina Provvidenza). Puni imprimatur od biskupa skupina je dobila 1903. kada uzimaju naziv Sinovi Božje Providnosti. 
   Nakon strašnog potresa na Siciliji, tri godine svoga života posvetio je pomažući na tom području, posebno skrbeći o siročadi. Nekoliko godina poslije otišao je u Marsicu, mjesto koje je također bilo pogođeno potresom te je tamo proveo vrijeme pomažući potrebitima. Iste godine, 1915., osnovao je družbu Malih misionarki sestara milosrdnica.
Don Orione je krajem Prvog svjetskog rata počeo širiti svoj rad. Osnivao je škole, kolonije ljubavi i potpore s posebnim naglaskom na pomaganje siročadi i siromaha. Tijekom sljedeća dva desetljeća temelje ovakvih družbi je širio Italijom, ali i Amerikom. 
U zimu 1940. don Orione je bio pogođen nizom teških srčanih i plućnih bolesti. Preminuo je 12. ožujka 1940. okružen svojim svećenicima suradnicima. Do danas temelji koje je utvrdio o pomaganju siromašnima, potrebitima i siročadi još uvijek ponosno stoje diljem svijeta. 

   Pokopan je 19. ožujka 1940. godine. Tijelo mu je kasnije ekshumirano 1965. godine zbog pregleda. Tada je utvrđeno kako mu je tijelo potpuno sačuvano, te je ponovo sahranjeno.
Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 1980. blaženim i 2004. svetim.

 

Blaženi Agnello iz Pise

(Pisa, 1194 – Oxford, 13. ožujka 1235.)
Blaženi Agnello iz Pise

« Primus igitur minister Angliae fuit frater Agnellus Pisanus, ut supra dictum est, vir prudentia naturali praecipue praeditus, omni virtute, ordine et honestate conspicuus. »

"Prvo Jagnje ( Agnelo) iz Pisa i, dakle, bio je brat ministra Engleske, kao što smo već rekli, čovjek od razboritosti, prije svega prirodan, sa svim svojim silama, a u redovništvu vidljivog djelovanja ".

Agnello iz Pise je rođen u Pisi u plemićkoj obitelj. On je ušao u Franjevački Red manje braće.

Drug Sv Franje Asiškog iz 1212. Budući da je potonji bio poslan, zajedno s Albertom da Pisa, 1217. u Francusku kao provincijal. Kasnije, u 1224, on je bio poslan u Oxford u Engleskou radi uspostave nove franjevačke provincije, u koju je doveo Roberta Grosseteste.

Toma Eccleston je rekao da je Agnellovo tijelo, neraspadnuto, a očuvana s velikim poštovanjem u Oxfordu sve do vremena Henrika VIII.

Njegov kult je potvrdio papa Leon XII 4. rujna 1892

   

Brat Filip Longo

drug sv.Franje Asiškog Atri, ... – Alvernia, 14.ožujka 1259.
Brat Filip Longo

   Franjin drug bio je brat Filip Longo, jedan od njegovih prvih sljedbenika.

   Obodrena u tim razgovorima, Klara „noseći u grudima nebeski plamen, tako je snažno odbacila ispraznost zemaljske slave, da ništa više od svjetovnog sjaja nije moglo ni na koji način dotaći njezino srce [...]

   Podnosila je gotovo s nelagodom eleganciju svjetovnih uresa i smatrala otpadom sve što privlači izvanjsko divljenje, sve samo da stekne Krista“ (Život svete Klare djevice, 6: FF 3165 sl.).

 

PRIJEVOD U TIJEKU:

https://it.wikipedia.org/wiki/Filippo_Longo_di_Atri 

Filippo Longo di Atri

Da Wikipedia, l'enciclopedia libera.
 
 

Filippo Longo (Atri, ... – Alvernia, 14 marzo 1259) è stato un religioso italiano. Ebbe un ruolo determinante nella vita di san Francesco di Assisi e di santa Chiara, dei quali fu molto amico e che consigliò affiancandoli nelle più importanti scelte.

Biografia

Nelle Vite di Ludovico Jacobilli si legge che "fu cognominato Lungo, per esser di statura lunga, e grande; nel modo che il B. Morico altro suo compagno, e già anche Crocifero come lui, fu cognominato Piccolo, per esser di statura piccola".

Frate Filippo fu il settimo compagno di Francesco ("Finalmente il loro numero divenne sette con frate Filippo, al quale il Signore aveva toccato e purificato le labbra con il carbone ardente, così che parlava di Dio con mirabile dolcezza", I Cel. n. 25).

Dotato di grandi capacità oratorie e contemplative e di interpretazione profonda delle sacre scritture, frate Longo, fu determinante nelle più importanti scelte della comunità francescana. Godeva di grande stima da parte del santo d'Assisi e lo accompagnava spesso durante gli incontri con la reclusa di San Damiano, ovvero Santa Chiara.

Questa esperienza radicò in lui una profonda stima per la santa alla quale dedicò devotamente il suo carisma e la sua esperienza cristiana.

Successivamente si impegnò di prima persona alla fondazione dei primi conventi delle "povere dame". Uno di questi conventi, ancora attivo, si trova ad Atri, città natale del religioso.

Nel 1219, frate Filippo Longo, su interessamento del cardinal Ugolino, fu eletto primo Confessore, Visitatore, Correttore, e Presidente delle monache di San Damiano, dette poi di Santa Chiara. Tale nomina non fu gradita da San Francesco ("I miei frati proprio per questo sono chiamati Minori, perché non presumano di diventare maggiori") che, tornato dalla Terrasanta, destituì immediatamente il frate dall'incarico. Dopo la morte di San Francesco, tra gli anni 1228 e 1246, per volontà del Papa, Frate Filippo fu chiamato nuovamente a questa carica.

Dopo aver contribuito alla raccolta di materiale sul santo d'Assisi, Filippo Longo si ritirò a predicare in Francia, nella regione dell'Alvernia, dove morì.

Sveti Salvator iz Horte

Santa Coloma de Farnés, 1520 - Cagliari, 18. veljače 1567.
Sveti Salvator iz Horte

   "Uzvisi neznatne" (Lk 1,52). Te riječi Marijina hvalospjeva s punim pravom možemo primijeniti na skromnoga franjevačkog brata pomoćnika Salvatora. On je bio utjelovljena skromnost. Potjecao je iz skromne obitelji, a rodio se u Santa Coloma de Farnes, u biskupiji Gerona u Španjolskoj jednoga nama nepoznata dana godine Gospodnje 1520. 

   O njegovim roditeljima znamo samo da su nosili prezime Grionesos te da su radili u nekoj ubožnici dvoreći bolesnike i siromahe. Kasnije su preuzeli i upravu nad tim domom kršćanske ljubavi i milosrđa. Sveti Salvator je ostao rano siroče bez roditelja pa je pošao u svijet trbuhom za kruhom. U Barceloni je izučio postolarski zanat te radom svojih ruku uzdržavao sebe i mlađu od sebe sestru Blaženku. 

   Kad mu se sestra udala za nekog Antuna Travera, Salvator je bio slobodan pa je mogao poći za onom zvijezdom koja ga je zvala u samostan. Napustio je Barcelonu te pošao u glasovitu benediktinsku opatiju Montserrat. Benediktinci su ga vrlo lijepo primili nadajući se da će postati njihov brat. No Salvatorovo će se redovničko zvanje tek onda ostvariti kad bude susreo krajnje siromašne i ponizne franjevce. Osjetio je da ga Bog zove među njih. Njegovo je zvanje siromaštvo i skromnost. I tako je 3. svibnja 1541. stupio u franjevački samostan u Barceloni. 

   Mladi je i revni redovnik u samostanu vrlo brzo postao ugledan, ali ne po znanju i časti već po svakoj vrsti kreposti. One su bile njegov ures. Položivši u svibnju 1542. redovničke zavjete premješten je u Tortosu, gdje je u samostanu obavljao ponajteže poslove i to uvijek s najvećom požrtvovnošću. Ljudski čimbenik u samostanu nije shvatio njegovu svetost i neobične čudesne darove pa je ponizni brat morao mnogo trpjeti i od subraće i od poglavara. Premještali su ga iz samostana u samostan. Posljednja je postaja njegova životnog križnog puta bio samostan Sv. Marije u Cagliariju, na otoku Sardiniji. Tu je našao mir i razumijevanje. Pogođen teškom bolesti umro je u Cagliariju 18. ožujka 1567. 

   Čitav je grad bio potresen smrću skromnoga brata. Njegov grob u crkvi Sv. Rozalije postade slavan. Božji ga narod poče štovati kao sveca. Sam španjolski kralj Filip II. zauzeo se za njegovu beatifikaciju. A svetim ga je proglasio 17. travnja 1938. papa Pio XI. Bila je to zadnja Papina kanonizacija. Brzo nakon nje je umro. Ponizni franjevački brat svijetli i našem nemirnom stoljeću kao primjer skromnosti, strpljivosti, ljubavi prema siromasima. To su bile njegove glavne vrline kojima je omilio Bogu i ljudima. Svi ga doduše nisu shvaćali, ali je to nerazumijevanje bila građa od koje je uz Božju milost izgradio svoj svetački lik. Tvrd je to bio materijal, ali baš zato zgrada njegove svetosti stoji čvrsto kao kuća izgrađena na kamenu.

 

Pages