You are here

Sveci, blaženi i sluge Božije

npr. 27.1.2020
npr. 27.1.2020

Sv. Konrad Parzhamski

( 1818.-1894.)
Sv. Konrad Parzhamski

   Ivan Bindorfer rodio se 22. Prosinca 1818. Godine u mjestancu Parzham u Bavarskoj, kao jedanaesto dijete seljačke obitelji. Jedno se vrijeme bavio seljačkim poslovima, a u trideset i prvoj godini života stupio je u Kapucinski red kao samostanski brat pod imenom fra Konrad. Kroz četrdeset i dvije godine bio je samostanski vratar u glasovitom bavarskom Marijinu prošteništu Altötingu, uvijek dočekljiv i uslužan i svojoj redovničkoj braći i tolikim proštenjarima. Bio je naročito pažljiv i ljubazan prema siromasima i putnicima, a osobito pobožan prema svetoj Euharistiji i prema Isusovoj Majci.Imao je dar prorokovanja, a nadaleko se pročuo glas o njegovoj svetosti i o pokorničkom životu. Ostao je postojan na svome radnom mjestu sve do starosti. Tri dana prije smrti, predvečer, dođe poglavaru s riječima: „Oče, više ne mogu.“

   Preminuo je 21. Travnja 1894. Godine, u sedamdeset i šestoj godini života. Svetim ga je proglasio Pio XI. Godine 1934.

   U jednom pismu piše : „ Ništa mi nije zaprekom, uvijek sam sjedinjen s Bogom kojega nadasve ljubim. I kad bih imao i više posla, više bih se osjećao s Bogom sjedinjen. S njim razgovaram kao dijete s ocem, poverljivo. Nježno mu upravljam molbe i zagovore.Sve što mi dušu pogađa kao kušnja, njemu izručujem sa sinovskom zaufanošću...Jedino samo žalim , što ga ne ljubim dosta. O da mi je ljubav serafina! Želim da me svi stvorovi potiču i pomažu da Boga ljubim iznad svega. Ljubav nikad ne prestaje.“

Bl. Egidije Asiški

( **** - 1262)
Bl. Egidije Asiški

   Rodom Asižanin ,pripadao je prvoj Franjinoj družini, četvrti po redu. Umro je 1262. Godine. Njegovo štovanje 4. Srpnja 1777. Godine potvrdio je Pio VI.

   Poslije Franjine smrti posvetio se samotnjačkom životu u tzv. svetim samotištima,osobito u Monteripidu kraj Peruđe. Bio je čovjek priprost. Katkad i grub , neuk, ali željan Boga – „ vir desideriorum, čovjek želja“, kako je anđeo Gabrijel po Vulgati nazvao proroka Danijela ( Dan 9,23).

   Bio je marljiv, nikada bez posla , a latio bi se svega što je bilo pošteno. Nadasve je njegovao duboki molitveni život, obdaren visokim stupnjem ulivene kontemplacije. Bio je fratar  od komada, može se reći i zadrti fratar , sa sv.Antunom i sv. Klarom veliki pobornik za istinsko i stogo evanđeosko siromaštvo. Vele da je oštrim kamenom razbijao mramorni pod u tek sagrađenoj bazilici sv. Franje.

   Bio je duhovit, kadšto i jedak. Kažu da su ga u Rimu, u prvom susretu s rijekom Tiberom, upitali: „ Što veliš, koloke su rijeke?“ Odgovorio je : „ aA koliko bi tek u njoj vode bilo da stalno ne otječe.“ Mislio je na dar  sabranosti koje duhovan čovjek treba njegovati. Jednoga je dana neprestance gukao istu melodiju: „U,u,u.“ Upitali su ga što mu ne dojadi. „ Kad vas osvoji  lijepa melodija, nikad vam ne dojadi.“ Mislio je na nutarnji dar kontemplacije. Neki je brat pripovijedao da je sanjao kao je bio u paklu, a ondje nijednoga Malog brata. Egidije će na to :“ Vidi se da nisi sišao u dubinu.“ Htio je reći da se nije s Bogom šaliti.

   Preostala nam je lijepa zbirka Riječi blaženog Egidija. Preveo ih je  naš blagopokojni o.Damijan Damjanović. Trebalo bi je objaviti. I opet, kažu da je brat Egidije prišao jednoga dana bratu Bonaventuri,danas svetome,koji je tada bio glasoviti pariški profesor teologije i general Reda Manje braće. „Sretna li tebe,brate Bonaventura: Kako li tek možeš ljubiti Boga kad toliko o Bogu znadeš!“ A brat Bonaventura odgovori: „ Neuka  bakica može više ljubiti Boga od brata Bonaventure. „ Sav sretan s takva odgovora ,Egidije,kakv bijaše ,poleti van i prvu bakicu ,na koju je naletio,zagrli i reče : „ Sretna li bakice, znaš li da ti možeš Boga ljubiti više nego naš brat Bonaventura!“

„ Bože, svetlosti naša ! Ti si dušu bl.Egidija uvodio u najuzvišenije znanje,u Isusa Krista. Daj da tvojim Duhom prosvijetljeni i mi postanemo što izvrsniji bogoučenici.

Po istom Kristu Gospodinu našemu. Amen.“

SV. FIDELIS IZ SIGMARINGENA

Prezbiter i mučenik 1577-1622
SV. FIDELIS IZ SIGMARINGENA

   Rodio se u Sigmarigengenu u Njemačkoj, 8. ožujka 1578. godine. Studirao je filozofiju i pravo u Freiburgu. U građanskoj službi iskazao se kao „ advokat siromašnih“.

   S 35 godina ušao je u kapucinski red u Freiburgu godine 1612. Kad je zaređen i za svećenika. Umro je mučeničkom smrću 23. travnja 1622. godine. Svetim ga je proglasio sv. Benedikt XIV. godine 1746.

 

   Molitva:

Bože, ti si blaženog Fidela oduševio za širenje vjere i ovjenčao palmom mučeništva.Udijeli nam po njegovu zagovoru da budemo ukorijenjeni u ljubavi te s njime spoznamo snagu Kristova uskrsnuća.

  Po Gospodinu....

 

Blaženi Jakov Zadranin

redovnik I reda (Zadar, oko 1400 – Bitetto, 1496)
Blaženi Jakov Zadranin

   Bl. Jakov Zadranin – (Beatus Jacobus a Jadera, Beatus Jacobus Illyricus vulgo Bitecto nuncupatus, Varinđec, Varingez, Varinguer, Varinquez) jedan je od najstarijih Božjih ugodnika crkve u Hrvata. Rodio se u Zadru,čini se da se zvao Jakov Varianđec, a roditelji  su mu se zvali Leopold i Beatrice. Teške su prilike , nadiru Turci a uskoro pada pod njihovu vlast Carigrad 1453. Jakov se preselio u Italiju,najvjerojatnije  tridesetih godina 15. stoljeća. U Italiji  i općenito u Europi cvjetaju duhovni pokreti. U franjevačkom redu je na čelu obnove sv. Bernardin Sijenski.

 

   Jakov se odlučuje  za franjevački poziv i stupa u novicijat 1432. godine u Bitettu nedaleko od Barija. U njemu će provesti gotovo sav svoj životni vijek. Bio je brat laik,skupljao je milostinju te je u samostanu vršio službu kuhara. Susretao se s ljudima kojima je pružao materijalnu i duhovnu pomoć. Umro je u Bitettu. 1505.godine je pronađeno neraspadnuto njegovo tijelo. Mještani Bitetta ga zovu jednostavno >>Beato<<.

   Blaženim ga je 1700. godine proglasio papa Klement XI. Blagdan mu se slavi 27. travnja (kod nas se slavi dan ranije zbog blagdana bl. Ozane Kotorske, koji je također 27. IV).

 

BLAŽENI JAKOV ZADRANIN - PJESME ( meditacija uz foto galeriju )

 

 

Molitva: Bože, ti si blaženoga Jakova pozvao na put savršene ljubavi da u ovom svijetu traži tvoje kraljevstvo. Po njegovu zagovoru i nas ojači da radosno napredujemo na putu ljubavi.

Po Gospodinu...

Blaženi Lukezije

Blaženi Lukezije

   Bl. Lukezije sa svojom ženom,koja se zvala Buonadonna, smatraju se prvim članovima Trećega  reda sv. Franje, koji se od pape Pavla VI. Nadalje naziva Franjevački svjetovni red. O njima imamo vrlo malo podataka. Svakako je godine 1694. Papa Inocent XII. Franjevcima odobrio štovanje  bl.Lukezija.

   Bio je suvremenik sv. Franje. Rodio se u mjestancu Gaggiano u Toskani .Sav se predao zemaljskim probitcima, nije imao drugog ideala doli postati bogat i domoći se vlasti, na što ga je uvelike huškala žena. S toga se zapleo u politiku i bio je vješt trgovac i bankar. Uspješnost poslova pretpostavljao je pravilima poštenja. No jednoga je dana slušao propovijed sv. Franje, i to ga je duboko ganulo.Napustio je trgovinu, nastojao nadoknaditi ono što je nepošteno stekao, makar ga u tom isprva žena nije podržavala.

   No i nju je potakao na obraćenje. Zanio se franjevačkim načinom života, pa je zamolio sv. Franju da predloži novi način savršenijeg načina života oženjenih ljudi u svijetu. Iz toga se izvio Treći red sv. Franje. Vele da su oboje umrli 28.travnja 1250.godine.

Molitva: Bože, ti si blaženoga Lukezija pozvao na pokornički život i uresio ga djelima milosrđa i ljubavi. Po njegovu zagovoru i primjeru daj da donesemo dostojne plodove pokore te uvijek obilujemo dobrim djelima. Po Gospodinu...

SV. KATARINA SIJENSKA

djevica i crkvena naučiteljica Sziena, 25.05.1347.. +Rim, 29.04.1380
SV. KATARINA SIJENSKA

   Sv. Katarina Sijenska rođena je  kao 25. dijete obitelji Benincasa. Kao djevojčica se posvećuje molitvi i doživljava prvi zanos i viđenje. Nakon smrti svoje najstarije sestre pristupa Trećem redu sv. Dominika. Posvetila se molitvi,postu,pokori, a proživljava duboka mistična iskustva. Njezin život se sve više otvara javnosti napose djeluje kao pomiriteljica gradova i država.

   Nastoji oko obnove Crkve. Najviše troši svoje energije da se papa iz Avignona vrati u Rim, u čemu uspijeva. Godine 1375.primila je rane Isusove. Umire iscrpljena od molitve i apostolata 1380.godine. Proglašena je 1970.crkvenom naučiteljicom jer je ostavila iza sebe spise visoke teološke vrijednosti.

 

Ti si vječno Trojstvo,tvorac,a ja stvorenje.Spoznah,jer si me rasvijetlio,po novom stvaranju što ga ti učini nada mnom krvlju jedinorođenoga Sina tvoga,da si ljubavlju osvojeno od ljepote svoga stvorenja.

      Iz >>Razgovora o Božanskoj Providnosti<< sv. Katarine Sijenske

Molitva: Bože, ti si  sv. Katarini dao žar božanske ljubavi u razmatranju Gospodnje muke I služenju tvojoj Crkvi.Po njezinu zagovoru I nas pridruži Kristovu otajstvu da se vazda radujemo objavi njegove slave. Po Gospodinu…

Sveti Josip Benedikt Cottolengo

Bra, Cuneo, 03. svibnja1786. – Chieri, Torino, 30. travnja 1842.
Sveti Josip Benedikt Cottolengo

    Sveti Josip Benedikt Cottolengo rodio se 3. svibnja 1786. u gradiću Bra u Piemontu kao najstariji sin jednog poreskog činovnika. Kad je već bio svećenik i kanonik, vraćao se jednog rujanskog dana godine 1827. iz zborne crkve Corpus Christi u Torinu prema svome stanu. I tada bude iznenada pozvan k smrtnoj postelji jedne Francuskinje, koja je bila s mužem i troje djece na putu iz Milana u Lyon. Na putu se teško razboljela, ali ni u jednoj bolnici za nju nije bilo mjesta. Cottolengo je u Torinu bio opće poznat kao čovjek i svećenik koji je uvijek spreman svakome priteći u pomoć. 

   Taj susret s bolesnom ženom, za koju nije bilo mjesta u bolnici, postade povodom da je Božji čovjek počeo osnivati karitativnu ustanovu koju nazva Mala kuća Božje providnosti, a time htjede reći da je njezin temelj i jamac dobri nebeski Otac, koji se za svakoga brine.Početak je velikog Cottolengova djela bio vrlo skroman. On najprije unajmi nekoliko soba za bolesnike. Namještaj, krevete i posteljinu isprosi od dobrih torinskih građana. Jedan liječnik i apotekar staviše mu se također besplatno na raspolaganje. Sam Cottolengo bio je upravitelj, njegovatelj bolesnika i kućni kapelan bolnice u jednoj te istoj osobi. 

   Nestašica novca i sredstava nije ga nikada previše zabrinjavala, a još manje bacala izvan kolotečine. On je sve svoje velike i male brige vjerom i pouzdanjem stavljao u ruke Božje providnosti i odatle njegov mir i sigurnost. Bog će se brinuti za sve stanovnike njegove ustanove i to za sve što im bude trebalo. Pouzdanje u Providnost Cottolenga nije varalo, jer se njegova Mala kuća iz godine u godinu sve više povećavala da naraste u pravi grad, div dobrotvornih ustanova svake vrste."Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji" (Ps 127,1). Cottolengo je vjerovao u istinitost Božjih riječi i stoga je svoje djelo na njemu gradio. On je bio samo jedan radostan, nesebičan i požrtvovan Božji pomagač. Svoj veliki organizatorski talenat želio je, Boga radi, iskoristiti u službi onih najpotrebnijih. 

   Kad se neprestano proširivala i nadograđivala Mala kuća Božje providnosti, ako je netko tražio Cottolenga, obično ga je našao na poslu kako miješa vapno ili tovari kamen ili na kojem drugom poslu u kojoj radionici ili u staji ili kako krpa cipele ili kako s duševno nerazvijenima igra "na boće". On se nije žacao nijednog posla, nijednog tereta, nijedne usluge. Njegovo je djelo živo još i danas, stoljeće i pol nakon njegove smrti, a zbrinjava 10.000 bolesnika i nevoljnika svake vrste. Tu su bogalji, gluhonijemi, slijepci, padavičari, duševno zaostali. Ima ih starih i mladih, takvih za koje se nitko više nije htio brinuti. Za njih se brine 1.000 sestara iz više kongregacija koje za razne posebne poslove osnova sam Cottolengo.Samo u praonici rublja radi preko 30 sestara, koje svaki dan operu 90 kvintala rublja. No, prema želji osnivača toga velikog djela, dok jedne sestre rade, druge mole pred Presvetim. On je znao da će njegovo djelo uspijevati jedino ako ga bude pratio Božji blagoslov. 

   Klanjatelji i klanjateljice Presv. Sakramenta neprestano mole za taj blagoslov.Cottolengova je vjera u Božju providnost bila izvanredno velika. Ona je za njega bila veća i sigurnija stvarnost nego Torino, u kome je živio i po kome se kretao. Njegovo je načelo bilo ovo: "Mi ne smijemo moliti na određene nakane niti za potrebe Male kuće, već jedino za Božju dobrohotnost prema nama te da se uvijek i svagdje izvršuje Njegova volja. Naš Gospodin nas je učio da tražimo najprije kraljevstvo Božje, a sve ostalo će nam se nadodati."Evo još nekih svečevih načela koja je preporučivao i sam ih se držao: "Što bude dano za siromahe, valja za njih odmah i izdati. Ako nešto sačuvamo, Božja providnost neće nam drugo poslati, jer zna da još nešto imamo. Naše je samo da podijelimo što danas primismo i da ne mislimo na sutrašnji dan. - Ako je u kući nečega vrlo odmjereno, tada moramo dati ono što imamo, jer ako nam Božja providnost šalje stvari, onda sve mora biti ispražnjeno. - Budite sigurni da Božja providnost neće nikada zakazati. Ono što zataji jesu ljudi a ne Providnost. 

   Ona nije nikada doživjela bankrot i njoj nije ništa teže prehranjivati 5.000 ljudi nego samo 500. Ako nam kada što nedostaje, onda to možemo pripisati samo nedostatku svoga pouzdanja. Na obično pouzdanje u svoju Providnost Bog odgovara jedino na običan način, naprotiv za one koji se neobično pouzdavaju u Providnost Bog se i brine na izvanredan način."Bog je na svečevo pouzdanje, doista, i odgovarao pravim čudesima. Piemontski kralj Albert, videći svečevu izvanrednu socijalnu djelatnost, htio je njegovo djelo osigurati stalnim dohocima. Svetac je to odbio jer je želio da se za njegovo djelo brine Kralj kraljeva. Zato je i običavao govoriti: "U Maloj se kući ide naprijed tako dugo dok se ništa ne posjeduje, a počinje se nazadovati kad nadođu dotacije."Kralj ga je jednom upitao: "A što će biti s vašim djelom nakon vaše smrti?" - Svetac je odgovorio: "Veličanstvo, sumnjate li u Božju providnost? Pogledajte na trg pred palačom! Baš se sada izmjenjuje straža: jedan vojnik šapće drugome nešto u uho, drugi vješa pušku na rame, a treći odlazi. Straža se pred palačom mijenja i ako se tome i ne posvećuje pažnja. 

   Isto će tako biti i s Malom kućom. Ja sam jedno ništavilo, kad Providnost bude rekla samo jednu riječ, drugi će preuzeti moje mjesto i straža će dalje nastaviti sa svojim poslom."Kad je Cottolengo osjetio da mu se bliži kraj, jer su mu sile klonule i želio se još malo odmoriti u rodnom kraju kod svoga brata, predao je upravu Male kuće Božje providnosti svome nasljedniku. Penjući se na kola koja su došla po njega čuo je kako jedna sestra u suzama zapomaže: "Oče, što će biti od nas?" - Odgovorio joj je: "Budite mirni, kad budem u nebu, gdje se sve zna, pomagat ću vas još više nego dosada. Čvrsto ću se držati uz plašt Majke Božje, a svoje oči neću od vas odvraćati. Ne zaboravite što sam vam rekao, ja, siromašni čovjek!"Posljednje dane života Svetac je proveo na krevetu kod svoga brata Alojzija u Chieriu. Često je uzdisao: "Ružna zemljo, lijepo nebo!" U subotu 30. travnja 1842., ne navršivši ni 56 godina života, i ponavljajući molitvu: "Majko moja, Marijo! Majko moja, Marijo!" - dodade još riječi 122. hodočasničkog psalma: "Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u dom Gospodnji!" - te sa smiješkom na usnama usnu u Gospodinu."Gospodin je zamijenio stražu nad Malom kućom Božje providnosti, ali ga duh koji je Cottolengo ulio u svoje djelo ne prestaje oživljavati. 

   Mala je kuća Božje providnosti nastavila svoj čudesni razvoj prema linijama koje joj je zacrtao njezin otac, čije tijelo bi ukopano pod Gospinim oltarom, kako je sam želio, u glavnoj crkvi njegove ustanove" (José Cottino).Cottolenga je proglasio blaženim 29. travnja 1917. papa Benedikt XV., a svetim na Josipovo 1934. papa Pio XI. Isti ga je Papa nazvao "genijem dobra". I s pravom, jer Cottolengo spada među najveće karitativne radnike Crkve. Pobožnost prema tome velikom Svecu Božje providnosti i prijatelju bolesnika proširila se po čitavoj Italiji, a posvuda je šire njegove duhovne kćeri koje rade u bolnicama i dobrotvornim ustanovama. Jedan je svečev životopis prije rata preveden i na hrvatski jezik te izdan u Požegi. Prihvaćen je kao zaštitnik od raznih bolesti jetre, gluhonijemosti i zaraznih bolesti.

Pages