You are here

Sveci, blaženi i sluge Božije

npr. 10.4.2020
npr. 10.4.2020

Sveta Ivana Orleanska , Johana ili Jeanne d’Arc

Sveta Ivana Orleanska

   Jedva da je koja žena tako presudno utjecala na povijest svoje domovine i naroda kao Sveta Jeanne D'Arc (Ivana Arška), jednostavna seoska djevojka, koja sa 17 godina života stade na čelo francuske vojske te u nevjerojatnom vojnom pohodu oslobodi svoju domovinu od vlasti tuđinca, a nakon dvije godine, upavši u ruke neprijatelja, bude osuđena i spaljena na lomači. Kratak život od 1412-1431, ali kako neobičan i tragičan! Njezina se tragika pretvorila ipak u trijumf, jer ju je Crkva g. 1909. proglasila blaženom, a g. 1920. svetom. 

   Jedinstvena ličnost Jeanne D'Arc, u isto vrijeme i čarobna i zagonetna, zanosila je maštu mnogih umjetnika, mislilaca, pjesnika i pisaca proze.Shakespeare je Djevicu Orleansku kao neprijateljicu svoga naroda pristrano prikazao kao vješticu i prostitutku.Cinični Voltaire ju je obasuo zajedljivim prezirom. Kamo sreće da je on sam imao hrabrosti i karakternosti kao jedna Jeanne D'Arc!Schiller ju je u svojoj poznatoj drami prikazao takvu kakva u stvarnosti nije bila.Pravi, objektivni pristup Djevici Orleanskoj omogućen je tek od g. 1849. kad je učenjak Quicherat u pet svezaka objavio sačuvana akta procesa protiv one koja je iz svoje domovine otjerala osvajače Engleze. Njezino je povijesno značenje u tome što je 100-godišnji rat između Francuske i Engleske, kad se njezinoj domovini bližila već katastrofa, pretvorila u neočekivanu pobjedu. Stvorila je, dakle, u povijesti svoga naroda jednu prekretnicu. 

   Do toga je rata došlo zato što su engleski kraljevi svojatali pravo na francusko prijestolje.Otkada je Vilim Osvajač, otisnuvši se iz Normandije, osvojio Veliku Britaniju i postao njezinim kraljem, Engleska je držala u svojoj vlasti neke dijelove Francuske. Engleska je god. 1339. oružjem htjela osvojiti cijelu Francusku. I tako je došlo do rata što trajaše jedno stoljeće, a izgledalo je kao da uopće nikada više ni neće svršiti. Veliki dio Francuske potpade pod vlast njezina nadmoćnog neprijatelja. Kroz to su vrijeme ljudi podivljali, financije se srozale, polja ostajala pusta i neobrađena. Tim zlima pridružiše se i druga: horde pljačkaša su harale i palile, a onda i česta pošast kuge. 

   Francuzi su među sobom bili strašno nesložni i gložili se, a kralj im je bio samo jedna figura.Karlo VII., slabić, sin suluda čovjeka, nije bio još ni okrunjen za kralja, a neprijatelji su Englezi stajali već pred Orleansom. Osvojili su ga i pošli dalje. Francuzima je moral strašno opao i baš u toj očajnoj i bezizlaznoj situaciji stupa na pozornicu Jeanne D'Arc, Bogom odabrana junakinja, uzor pravog domoljublja, koja će svoju domovinu izvesti iz položaja poniženja i vratiti joj otetu čast.Ivana se rodila 6. siječnja 1412. u Domremyju, pokrajine Lorene. Bila je jedno od petero djece seljačke obitelji Jakova D'Arca i Izabele Romée. Do trinaeste godine u njezinu životu nije bilo ništa neobična. Bila je kao i sva druga normalna seoska djeca. Ako se već tada može govoriti o nekim njezinim vrlinama, onda bi to bile: pobožnost, ljubav prema siromasima i velika te vedra dobroćudnost prema svakome.U trinaestoj godini života Ivanica postade dionicom nekih viđenja. 

   Ukazaše joj se sv. Mihovil i svete djevice i mučenice Katarina i Margareta te joj u ime "nebeskog Kralja" objaviše da je njezina zadaća osloboditi Francusku od Engleza i svečano okruniti kralja. Trebalo je vremena dok se Ivana uvjeri u svoju misiju. No kad se uvjerila, onda je ništa više nije moglo zaustaviti. Ona je išla naprijed kao gonjena nekom nevidljivom silom.Uspjelo joj je god. 1429. o svojoj životnoj zadaći uvjeriti Roberta de Baudricourta, kapetana Vaucouleursa. Taj joj je dao pratnju i poslao kralju u Chinon. Nakon 11 dana jahanja stigla je 23. veljače u taj grad, a dva dana kasnije primio ju je u audienciju sam kralj. On ju je poslao u Poitiers da je ondje ispitaju teolozi i prelati. Nakon tri tjedna ispitivanja izrečen je o njoj povoljan sud.

   Sad je bila sposobna za djelovanje pa je u kratko vrijeme pokrenula nepokretnoga kralja te na njegov dvor i među njegove vojnike unese neki neopisivi žar i želju za oslobođenjem domovine.Na čelu francuske vojske krene sama Ivana prema Orléansu te nakon dvije pobjedonosne bitke oslobodi taj grad i njegovu okolicu. Odatle krenu prema Reimsu te kod Pataya izvojeva opet jednu pobjedonosnu bitku. U reimskoj katedrali kralj je pomazan i okrunjen kao i njegovi prethodnici. Taj događaj do tada razjedinjene Francuze ujedini oko vladara i svi se gradovi, kuda je prolazio, natjecahu radosnim klicanjem kralju. Ivana je sada htjela voditi rat sve dok Englezi ne budu posve otjerani iz Francuske. No kralj, na žalost, pod utjecajem loših savjetnika poče voditi vlastitu politiku.Nakon neuspjeha kod Pariza, gdje je Ivana bila ranjena, hrabra djevojka morade prekinuti borbu. Nastavila ju je tek u proljeće g. 1430., kad je pohitjela u Compiegne, što su ga opsjedali Burgunđani. 

   No, ondje bi zarobljena i doskora predana Englezima. Protiv nje je pokrenut postupak na kojem je upravo čudesnom jasnoćom i teološkom točnošću odgovarala na sva postavljena pitanja. Osuđena kao vještica, 30. svibnja 1431. spaljena je na lomači. Dogodilo se to u gradu Rouenu."Gledano zemaljski, mučeništvo je Ivane bilo poraz, nadnaravno gledano, uspon. Ona je u tom udesu na savršen način ispunila zadaću Kristova učenika: na se je uzela križ i slijedila ga. Kao o Kristu i o njoj se govorilo da zavodi narod i da je u savezu s Beelzebubom. Kao Krist i ona je čula najprije kako joj kliču 'Hosana!', a onda 'Raspni ga!' Kao Krist i ona je prepatila getsemansku agoniju, od svojih ostavljena i neprijateljima predana. Kao Krist stajala je pred sucima bez obrane, bila zlostavljana od vojnika, čas hrabro govorila, čas šutjela. I Ivanini su suci bili veliki svećenici, pismoznanci i predstavnici okupatora, koji su jedini imali pravo izreći sud i izvršiti ga. 

   I taj je sud išao za pogubljenjem osuđenika, smatrajući da u ime Božje sudi zbog hule i veleizdajstva, a sve na temelju lažnih svjedoka. I taj je sud bio vođen iz straha da se ne bi zamjerilo cezaru. Ivana je isto tako kao i Krist pretrpjela zapuštenost i bila poslušna sve do smrti. I opet su se krvnici pokajnički udarali u prsa. Posmrtnim ostacima bile su uskraćene počasti. Na Kristov grob navaljen je kamen, a Ivanin je pepeo prosut u Seinu. Ali je opet i proslava uslijedila poslije poniženja. I tako se Ivana na jedinstven način potpuno suobličila Kristu, što je prema Pavlu zadaća svakog kršćanina. Ona je s Kristom trpjela i umrla, da s njime i uskrsne. Još je u smrti grlila njegov križ, a na usnama imala njegovo ime" (Gisbert Kranz).To je najdivnija poruka ove neobične svetice. Ta je poruka daleko važnija od svega drugoga u njezinu životu. Kršćanin se poput Ivane u svemu mora suobličiti s Kristom kao učenik sa svojim učiteljem i sluga sa svojim gospodarom.

   Rehabilitirana je pri obnovi procesa 1456. Blaženom ju je 1909. proglasio papa Pio X, a svetom 1920. papa Benedikt XV. Dan njezine uspomene francuski je nacionalni praznik. Simbol francuskog domoljublja, inspirirala je mnoge književnike, likovne umjetnike i glazbenike. Zaštitnica je Francuske, zarobljenika, zatvorenika, mučenika, vojnika, oporbe crkvenim vlastima, osoba kojima se rugaju zbog pobožnosti, žrtava silovanja te mnogih naselja, župa i crkava diljem Francuske i svijeta.

Sluga Božiji Juan Zumarraga- (Ivan Zumarraga)

Durango, Vizcaya, Španjolska1468. - México, Nueva España, 2/3 lipnja 1548.
Sluga Božiji Juan Zumarraga

   Zumarraga je rođen u Durangu u pokrajini Biskaji, Kruna Kastilije, današnja Španjolska. Stupio je u franjevački red, a 1527. je bio kustos samostana Abrojo, gdje je primio Karla V. Ubrzo nakon toga imenovan je kao jedan od sudaca suda za suđenja vješticama u Baskiji. Od njegovih spisa čini da je promatrao vještice samo kao žene koje halucinaciniraju. Do tog vremena počeli su stizati detaljniji zapisi o važnosti osvajanja Hernána Cortésa, a 20. prosinca 1527., Zumarragu je Karlo V. preporučio za mjesto prvog biskupa Meksika. Bez da se zaredio i sa samo naslovom biskupa novoizabrani i zaštitnik Indijanaca, je, u pratnji Andrésa de Olmosa, napustio Španjolsku s prvim državnim službenicima, revizorima (oidores), krajem kolovoza 1528. i stigao u Meksiko 6. prosinca. Trinaest dana poslije, dva revizora, Alonso de Parada i Diego Maldonado, osobe od godina i iskustva, umrli su. Njihovi drugovi, Juan Ortiz de Matienzo i Diego Delgadillo, preuzeli su njihove ovlasti, koje su također bile zajedničke s Nuñom de Guzmánom, koji je došao iz svoga teritorija u dolini Pánuco. Njihova uprava je bila jedna od najkatastrofalnijih epoha u Novoj Španjolskoj i jedna od velikih poteškoća za Zumarragu.

   Biskup Zumarraga, kao zaštitnik Indijanaca, nastojao uzalud da ih brane. Njegov je stav bio kritičan; Španjolski monarhija nije definirana ni opseg njegove nadležnosti ni njegove dužnosti kao zaštitnik Indijanaca. Osim toga, nije dobio službenu posvetu kao biskup, pa nije bila u nepovoljnijem položaju kada je pokušao ostvariti svoj autoritet. Indijanci su se žalila njemu kao zaštitniku oko svakakvih problema, uključujući mučenja, silovanja i ubojstva . Bilo je jasno da on mora imati otvoren sukob s civilnim dužnosnicima kolonije, oslanjajući se samo na duhovne povlastice, koje nisu imale puno utjecaja na te nemoralne i neprincipijelne ljudi. Neki pripadnici drugih vjerskih redova, možda zavidni zbog utjecaja franjevaca, podržavali su progone Indijanaca. Biskup Zumarraga pokušao obavijestiti španjolski sud o tijeku događaja, ali lukavih revizori su ustanovili uspješan sustav cenzure svih pisama i komunikacije iz Nove Španjolske. Konačno, jedan biskajski mornar skrio je jedno pismo u tortu od voska koju je bila uronjena u bačvu ulja.

   U međuvremenu je u Meksiko stigla vijest da je Cortés je dobro primljen na španjolskom dvoru i trebao se vratiti u Novu Španjolsku. U strahu od posljedica, Nuno de Guzmán je napustio Mexico City 22. prosinca 1529., i započeo je svoju slavnu ekspediciju u Michoacán, Jalisco i Sinalou. Preostali revizori zadržali vlast i nastavili sa svojim zlodjelima. Početkom 1530. oni su izvukli svećenika i bivšeg slugu Cortésa iz crkve, raščetvorili ga i mučili njegovoga slugu. Biskup Zumarraga stavljen grad pod zabranu, a franjevci su se povukli u Texcoco. Na Uskrs je zabrana ukinuta, ali revizori su izopćeni na godinu dana. 15. srpnja 1530 Cortés, sada pod nazivom Glavni Kapetan General Nove Španjolske, stigao je u Vera Cruz. Kruna je imenovala nove revizore, među njima Sebastián Ramírez de Fuenleal, biskup Santo Domingo i odvjetnika Vasco de Quiroga, koji je kasnije postao prvi biskup Michoacána.

   U prosincu iste godine, nova Audiencia, skup revizora, stigla je Meksiko, a s njima i doba mira za Zumarragu i Indijance. Matienzo i Delgadillo su poslani u Španjolsku kao zatvorenici, ali Nuno de Guzmán je pobjegao, bivajući odsutan u Sinaloi.

   U međuvremenu klevete koje su raširli neprijatelji Zumarrage i lobisti prvih revizora uzdrmali su povjerenje španjolskog dvora te je odjedrio u svibnju 1532. nakon zapovijedi da se vrati u Španjolsku. Po dolasku sreo je svog neumoljivog neprijatelja Delgadilla, koji je, iako još uvijek pod optužnicom, nastavljao svoje klevete. Kao rezultat Delgadillovih optužbi, Karlo V. je zadržavao bulu Klementa VII, izvorno datiranu 2. rujna 1530., kojom se Zumarraga imenuje za biskupa. Zumarraga, međutim, nije imao puno poteškoća u obrani svogimena, te je u Valladolidu 27. travnja 1533. zaređen za biskupa. Nakon još godinu dana rada u Španjolskoj radi povoljnih uvjeta za Indijance, stigao je u Meksiku listopada 1534, u pratnji brojnih mehaničara i šest ženskih nastavnika za indijanske djevojke. On više nije držao titulu zaštitnika Indijanaca, jer je mislio da će se novi revizori suzdržavati od zloupotreba poput prethodnog režima. 14. studenoga 1535., s dolaskom prvog potkralja, Antonija de Mendoze, završila je vladavina novih revizora.

   Prema Motoliniji, broj krštenih Indijanaca u Meksiku godine 1536. bio je pet milijuna. Količina Indijanaca koji su tražili krštenje, koja se uvelike povećala nakon ukazanja Gospe od Guadalupe 1531., prisilili su misionare na usvajanje posebnog obrasca za primjenu tog sakramenta. Katekumeni su poredani, s djecom naprijed. Molitve su recitirane zajedničko preko svega, sol, sline, i sl., primjenjene na nekoliko, a onda se voda izlivala na glavu svakoga bez uobičajenog posvećenog ulja ili krizme. Praksi se nitko nije suprotstavljao dok su franjevci vodili misije, ali čim su počeli stizati pripadnici drugih vjerskih redova i neki svjetovni crkveni ljudi , počela se bacati sumnja na valjanost tih krštenja. Da bi razriješio spor biskup Zumarraga prijavio je slučaj Rimu, a 1. lipnja 1537. Papa Pavao III izdao je bulu "Altitudo divini consilii", u kojoj izjavljuje da fratri nisu sagriješili davanjem krštenja u ovom obliku, ali je odlučeno da se u budućnosti ne bi trebao tako primjenjivati osim u slučaju hitne potrebe.

   Druga poteškoća je nastala u vezi braka. Pred-kolumbijske religije su dopuštale poligamiju i uzimanja priležnica, a kada su se urođenici pokrštavali izbio je problem oko toga koje su zakonite žene a koje priležnice,i je li ijedan tih brakova je bio uopće važeći. Franjevci su znali da su neki obredi bili primijenjeni na određen skupove, te su u nekim slučajevima, gdje je bio poželjno razvodu, trebali dobiti suglasnost nadležnih tijela, dok je u ostalim slučajevima suglasnost zainteresiranih strana bila dovoljna. Ovi običaji, tvrdili su, značili su da je bilo važećih brakova među Indijancima. Drugi su to poricali. Biskup Zumarraga je sudjelovao u svim tim razgovorima sve dok slučaj nije prijavljen Svetoj Stolici. Papa Pavao III je odlučio u Altitudo da bi pokršteni Indijanci trebali zadržati samo prvu ženu za suprugu.

   Treća važna poteškoća ticala se položaja svjetovnih svećenika (ne-redeovnika) i njihovih privilegija. Papa Hadrijan VI. je 9. svibnja 1522., izdao bulu "Exponi nobis fecisti " za Karla V., u kojoj je prenesen svoj apostolski autoritet u svim pitanjima franjevcima i drugim prosjačkim redovima kad je c smatrano nužnim za obraćanje Indijanaca, osim u poslovima koja su zahtijevala biskupsku posvetu. Ova odredba pogodila je područja u kojima nije bilo biskupa, odnosno gdje je bilo potrebno dva ili više dana putovanja do jednog. Papa Pavao III. Potvrdio je bulu 15. siječnja 1535. Biskupi su smatrali da je njihov autoritet uvelike ograničen te je održan niz skupova u kojem je Zumarraga sa svojom uobičajenom razboritosti pokušao doći do razumijevanja sa svjetovnim svećenicima bez otvorenog sukoba s njima. Usvojene su razne izmjene uz njihovo odobrenje, pod uvjetom da to "ne će štetiti privilegijama svjetovnih svećenika". Pitanje je , dakle, ostalo otvoreno. Godine 1535., biskup Zumarraga je dobio titulu i ovlasti o apostolskog inkvizitora biskupije Meksiko od glavnog inkvizitora, Álvara Manriquea, nadbiskupa Seville, uključujući i onu o isporuci zločinaca svjetovnim sudovima. On nikada nije koristio taj naslov i nije osnovao sud, iako je podigao prijavu prijavu i izručio kneza Texcoca, poznatog kao Don Carlos, optuženog da se "vratio idolopoklonstvu" i nudio ljudske žrtve.

   Ti zakoni su izričito zabranjivali porobljavanja Indijanaca, poništili sve dotacije iz svih korporacija, crkvenih i svjetovnih, a od onih koji su bili potkraljevi, guverneri, ili zaposlenici bilo koje vrste; prethodna prava su umanjena; Indijanci su bili uzeti vlasnicima koji su ih zlostavljali; svi guverneri bili lišeni "encomendara" (sustava patenata koji je praktički bio porobljavanje Indijanaca); Vlasnici su bili prisiljeni živjeti na svojim posjedima; i na svim novootkrivenim područjima su bila onemogućena daljnja zauzimanja. Francisco de Tello Sandoval, ovlašten za provođenje novih zakona, stigao je u Meksiko 8. ožujka 1544.

   Prema Motoliniji, broj krštenih Indijanaca u Meksiku godine 1536. bio je pet milijuna. Količina Indijanaca koji su tražili krštenje, koja se uvelike povećala nakon ukazanja Gospe od Guadalupe 1531., prisilili su misionare na usvajanje posebnog obrasca za primjenu tog sakramenta. Katekumeni su poredani, s djecom naprijed. Molitve su recitirane zajedničko preko svega, sol, sline, i sl., primjenjene na nekoliko, a onda se voda izlivala na glavu svakoga bez uobičajenog posvećenog ulja ili krizme. Praksi se nitko nije suprotstavljao dok su franjevci vodili misije, ali čim su počeli stizati pripadnici drugih vjerskih redova i neki svjetovni crkveni ljudi , počela se bacati sumnja na valjanost tih krštenja. Da bi razriješio spor biskup Zumarraga prijavio je slučaj Rimu, a 1. lipnja 1537. Papa Pavao III izdao je bulu "Altitudo divini consilii", u kojoj izjavljuje da fratri nisu sagriješili davanjem krštenja u ovom obliku, ali je odlučeno da se u budućnosti ne bi trebao tako primjenjivati osim u slučaju hitne potrebe.

   Druga poteškoća je nastala u vezi braka. Pred-kolumbijske religije su dopuštale poligamiju i uzimanja priležnica, a kada su se urođenici pokrštavali izbio je problem oko toga koje su zakonite žene a koje priležnice,i je li ijedan tih brakova je bio uopće važeći. Franjevci su znali da su neki obredi bili primijenjeni na određen skupove, te su u nekim slučajevima, gdje je bio poželjno razvodu, trebali dobiti suglasnost nadležnih tijela, dok je u ostalim slučajevima suglasnost zainteresiranih strana bila dovoljna. Ovi običaji, tvrdili su, značili su da je bilo važećih brakova među Indijancima. Drugi su to poricali. Biskup Zumarraga je sudjelovao u svim tim razgovorima sve dok slučaj nije prijavljen Svetoj Stolici. Papa Pavao III. je odlučio u Altitudo da bi pokršteni Indijanci trebali zadržati samo prvu ženu za suprugu.

   Treća važna poteškoća ticala se položaja svjetovnih svećenika (ne-redovnika) i njihovih privilegija. Papa Hadrijan VI. je 9. svibnja 1522., izdao bulu "Exponi nobis fecisti " za Karla V, u kojoj je prenesen svoj apostolski autoritet u svim pitanjima franjevcima i drugim prosjačkim redovima kad je c smatrano nužnim za obraćanje Indijanaca, osim u poslovima koja su zahtijevala biskupsku posvetu. Ova odredba pogodila je područja u kojima nije bilo biskupa, odnosno gdje je bilo potrebno dva ili više dana putovanja do jednog. Papa Pavao III. Potvrdio je bulu 15. siječnja 1535. Biskupi su smatrali da je njihov autoritet uvelike ograničen te je održan niz skupova u kojem je Zumarraga sa svojom uobičajenom razboritosti pokušao doći do razumijevanja sa svjetovnim svećenicima bez otvorenog sukoba s njima. Usvojene su razne izmjene uz njihovo odobrenje, pod uvjetom da to "ne će štetiti privilegijama svjetovnih svećenika". Pitanje je, dakle, ostalo otvoreno. Godine 1535., biskup Zumarraga je dobio titulu i ovlasti o apostolskog inkvizitora biskupije Meksiko od glavnog inkvizitora, Álvara Manriquea, nadbiskupa Seville, uključujući i onu o isporuci zločinaca svjetovnim sudovima. On nikada nije koristio taj naslov i nije osnovao sud, iako je podigao prijavu prijavu i izručio kneza Texcoca, poznatog kao Don Carlos, optuženog da se "vratio idolopoklonstvu" i nudio ljudske žrtve.

   Ti zakoni su izričito zabranjivali porobljavanja Indijanaca, poništili sve dotacije iz svih korporacija, crkvenih i svjetovnih, a od onih koji su bili potkraljevi, guverneri, ili zaposlenici bilo koje vrste; prethodna prava su umanjena; Indijanci su bili uzeti vlasnicima koji su ih zlostavljali; svi guverneri bili lišeni "encomendara" (sustava patenata koji je praktički bio porobljavanje Indijanaca); Vlasnici su bili prisiljeni živjeti na svojim posjedima; i na svim novootkrivenim područjima su bila onemogućena daljnja zauzimanja. Francisco de Tello Sandoval, ovlašten za provođenje novih zakona, stigao je u Meksiko 8. ožujka 1544.

   Najteže poteškoće su ga sustigle. Oni koji su bili pogođeni novim zakonima bili su skoro svi Španjolci u koloniji, mnogi od njih daleko odmakli u godinama, koji su prošli kroz sve pokušaje iz razdoblja osvajanja, a koje bi novi zakoni ostavili u bijedi. To je prisililo biskupa Zumarragu da se kod Tella izmoli suspenziju naloga sve dok ih se ne sasluša pred španjolskim dvorom. Predstavnici kolonista našli su se pred carem, Karlom V., kod Mechlina, 20. listopada 1545. Na osnovi njihovih objašnjenja, on je modificirao opći tenor zakona, tako da, iako je i dalje ispravljao glavne zlouporabe, nije previše išao nauštrb Španjolac u kolonijama. Kroz razboritim intervenciji biskupa Zumarraga i Tellovih usklađivanja, Meksiko je nesumnjivo bio spašen od krvavog građanskog rata poput onog što je zahvatio Peru oko provedbe tih istih zakona i iz kojeg položaj Indijanaca ispao još gori nego prije.

   Posljednje godine života biskupa Zumarrage bile su posvećen nastavljanju brojnih djela koje je poduzeo za dobrobit svoje biskupije. Među glavnima treba spomenuti: školu za indijanske djevojke; poznati Colegio de Santa Cruz u Tlatelolco; uvođenje prve tiskare u novi svijet; osniovanje raznih bolnica, posebno one iz Meksika i Vera Cruza; poticaj lpko ke je dao industriji, poljoprivredi i proizvodnji (manufakturi), za koje je on donio obučene mehaničare i radnike iz Španjolske; i tiskanje brojnih knjiga. Na poticaj cara, papa Pavao III. Odvojio je (11. veljače 1546.) (nad)biskupiju Meksika od one u Seville, te podignuo nadbiskupiju Mexico, imenujući biskupa Zumarragu kao prvog nadbiskupa i odredivši biskupije Oaxaca, Michoacán, Tlaxcala, Gvatemala i Ciudad Real de Chiapas, kao podređene. Bula o imenovanju poslana je 8. srpnja 1548., ali biskup Zumarraga umro mjesec dana ranije.

Sveti Bonifacije Apostol Njemačke

Wessex (Engleska), 672/73. + Dokkum (Nizozemska), 05. lipnja 754.
Sveti Bonifacije

   Rodio se u Engleskoj kad je ondje kršćanska kultura bila već u punom cvatu. Odgojen je u benediktinskim samostanima Exeteru i Nurslingu, u kraljevini Wesex. Benediktinski samostani bili su tada glavna žarišta europske kulture. Odgoj je djelovao na mladoga Winfrida tako da je i sam postao benediktinac. 

   U zreloj dobi odlučuje se za misije na europskom tlu među Germanima u današnjoj Njemačkoj. Bilo je to g. 716. Kasnije dobiva pismenu punomoć za misioniranje Germana od samoga pape Grgura II. U tom dokumentu piše: »Gospodin je došao da oganj donese na zemlju. Taj spasonosni oganj gori u tebi. Mi ti naređujemo da s njime pođeš k narodima koji su još zarobljeni zabludom nevjere.« 

   U tome dokumentu Winfrid se prvi put naziva Bonifacijem. Promjena imena u ovom slučaju označivala je najužu pripadnost zajednici rimske Crkve, jer je preuzeo ime jednoga slavnoga mučenika te Crkve. Bonifacije putuje godine 722. opet u Rim i ondje ga sam Papa posvećuje za biskupa i daje mu preporučna pisma na neke germanske vođe, od kojih je bio najvažniji Karlo Martel, kasniji slavni pobjednik nad Arapima u bici kod Poitiersa g. 732. i otac dinastije Karlovića, koja će u Karlu Velikom obnoviti Zapadno Rimsko Carstvo i stvoriti temelje jedne kršćanski ujedinjene Europe.Iako su mnogi Germani već prije Bonifacijeva misioniranja bili pokršteni, ipak je to bilo prilično plitko kršćanstvo. 

   Bonifacijev misijski rad sastojat će se u tome da te već pokrštene Germane dovede do dubljih spoznaja kršćanskih istina i do pravoga života iz vjere. Za tu svrhu osnivao je na njemačkom tlu benediktinske opatije, iz kojih je onda ižarivala kršćanska uljudba i kršćanski život.Osnivao je i ženske samostane za benediktinke, pri čemu je imao naročitu pomoć od svete Liobe, žene hrabre i pune duha. Njoj Nijemci zahvaljuju prve početke višega odgoja za djevojke. Sve što je tada u Njemačkoj bilo učinjeno na području gospodarstva, graditeljstva, slikarstva, plastike, glazbe, književnosti, znanosti i odgoja, sve to bez izuzetka potječe iz benediktinskih samostana. Najglasovitiji samostan što ga je na njemačkom tlu utemeljio sv. Bonifacije bio je u Fuldi. 

   To je bila njegova najomiljenija zadužbina, za koju je učinio sve što je znao i mogao. Posvetio ju je Presvetom Otkupitelju. U njoj je želio biti i pokopan. Samostan je već pod upravom prvog opata Sturmija brojio 400 redovnika te postao polazna točka za mnoga misijska putovanja po germanskim zemljama.Još važnije od osnivanja samostana bilo je za Bonifacija osnivanje biskupija i na taj način organiziranje Crkve na njemačkom tlu, što je jedino stvaralo uvjete da Crkva u tim krajevima osigura trajnu prisutnost i djelatnost. Najprije je započeo s organizacijom Crkve u pokrajini Bavarskoj, koju je podijelio na četiri biskupije: Salzburg, Freising, Regensburg i Passau. U sjevernijim krajevima osnovao je biskupije u Eichstättu, Würzburgu, Buraburgu i Erfurtu. 

   Osim ove dvije posljednje sve su se te biskupije održale do danas. Sv. Bonifacije nije samo osnovao te biskupije, već ih je nastojao izgrađivati vizitacijama i održavanjem biskupijskih sinoda. Zaključci jedne bavarske pokrajinske sinode, kojoj je najvjerojatnije on sam predsjedao, sačuvani su još i danas, a kao veoma važno preporučuju slogu između klera i laika. I treća značajka Bonifacijeva rada bila je njegova neprestana i živa povezanost s papama i rimskom Crkvom. Sve što je sv. Bonifacije učinio za Njemačku i za kršćanski Zapad uopće, bilo je u službi rimske Crkve i prvaka apostola sv. Petra. On je uvijek htio biti odan i poslušan sin nasljednika sv. Petra i namjesnika Isusa Krista. Na to ga nitko nije silio, već ga je u tome vodio njegov nutarnji osjećaj vjere. 

   Njegova vjernost papama nije bila ipak nikakva servilnost, jer im je znao pisati u punoj slobodi, iznositi svoja mišljenja, a koji put čak i kritike koje mu je nalagala njegova savjest. Makar je koji put nailazio i na nerazumijevanje, njegova vjernost Svetoj Stolici nije nikada došla u pitanje. On je uvijek smatrao papu ocem svega kršćanstva.Schieffer, povjesničar iz našega stoljeća, gleda u sv. Bonifaciju preteču Karla Velikoga, ujedinitelja kršćanske Europe, i u tome vidi i njegovo veliko povijesno značenje uopće. On je bio obnovitelj i reorganizator Crkve među Francima, koja je bila stara već preko dva stoljeća i koja je odigrala značajnu ulogu na pokrštavanju ostalih Germana, pa donekle i Slavena. 

   Bonifacije je održao i u franačkoj Crkvi brojne biskupijske sinode koje su mnogo pridonijele da se pridiglo prilično palo ćudoređe, osobito među klerom.U proljeće g. 754. Bonifacije je opet otišao na sjever. Pratila su ga brojna redovnička subraća. Utaborili su se nedaleko od morske obale. Žetva je bila velika i bogata. Bonifacije je 5. lipnja očekivao novokrštenike za sakrament potvrde. Umjesto njih u tabor je provalila četa razbojnika i sve poubijala. Jedna očevitka, koja je umakla smrti, svjedoči kako je Bonifacije htio knjigom zaštititi glavu. Ta knjiga pokopana je s njime u Fuldi i još se i danas može vidjeti. To je codex od pergamene teološkog sadržaja, a na njemu se opažaju tragovi udarca mačem. 

   I tako je sv. Bonifacije svoju veliku i svestranu djelatnost zapečatio i vlastitom krvlju koja je postala sjeme novih kršćana i novoga procvata Crkve u germanskim zemljama. S pravom je rečeno da tajna njegove povijesne veličine ne leži u duševnoj genijalnosti, već u snazi nesebičnog služenja Crkvi i njezinoj vidljivoj glavi.Najljepše svjedočanstvo za Bonifacijevu vjernost papi nalazi se zapisano u njegovoj prisezi koju je položio prigodom svoga biskupskoga posvećenja. U njoj kaže:»U ime Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. Za vladanja cara Leona… Ja, Bonifacije, po milosti Božjoj biskup, svečano obećajem Tebi, sv. Petru, apostolskom prvaku i Tvome nasljedniku, svetom papi Grguru i njegovim nasljednicima po Ocu i Sinu i Duhu Svetom i po nedjeljivom Trojstvu i po ovom tvom svetom tijelu da ću svim silama i u potpunoj vjernosti raditi za svetu katoličku vjeru i u jedinstvu te vjere na kojem bez sumnje počiva sve spasenje kršćana, da ću s Božjom pomoći ustrajati, i da ni na koji način svoje uho neću upraviti prema zlim došaptavanjima protiv jedinstva sveopće Crkve… 

   Tu prisegu potpisao sam ja, Bonifacije, nevrijedni biskup vlastitom rukom i položio je na tvoj grob, sveti Petre. Zazivajući za svjedoka božanskoga Suca, obećajem da ću biti vjeran gore učinjenoj prisezi.«Sv. Bonifacije bio je crkveni, rimski i papinski čovjek. Sve to nije bila nikakva smetnja njegovu svestranom radu i zalaganju, već izvor blagoslova koji je pratio njega, a nakon smrti njegovo djelo.

 

Molitva:

 

   “Gospodine, daj mi radost da ostanem u službi drugima, daj mi dobrohotnost u osluškivanju drugih, u supatnji s njima i u molitvi za njih; daj da uvijek i svugdje budem odraz tvoje dobrote, i neka svaka moja gesta govori: “Bog je nježnost. ” Gospodine, otkrij mi kakva je moja zadaća, budući da stablo života daje svoje plodove koji su vlastiti jeseni. Otkrij mi da ljudska dob nije granica ljubavi. Neka tvoja ljubav sjedini i ispuni moje srce, a tvoja prisutnost neka bude tajna moje sreće.

   Po Isusu Kristu Bogu našemu. Amen.“

Blaženi Fra Anđeo Zvizdović

(1420 – 1498.)
Blaženi Fra Anđeo Zvizdović

  Fra Anđeo Zvizdović ili Zvjezdović je bio svećenik, franjevac i upravitelj Bosanske franjevačke kustodije. Rođen je na Zvizdama iznad današnjeg Gornjef Vakufa-Uskoplja pa od toga dolazi prezime Zvizdović. Anđeo Zvizdović je 28. maja 1463. godine od sultana Mehmeda II Osvajača isposlovao Ahdnamu.

   Predstavnik bosanskih franjevaca fra Anđeo Zvizdović (umro 07. 05. 1498) izašao je 28. maja 1463. godine pred sultana Mehmeda II Fatiha na Milodraževo polje kod Fojnice, priznao ga za novog gospodara Bosne i zamolio da njegovim redovnicima dā vjersku i imovinsku slobodu djelovanja. Iako su pripadnici ovog reda od samog svog osnutka (1209.) djelovali kao ”pučki propovjednici, papinski poslanici, misionari na Bliskom istoku i Africi, propovjednici križarskih ratova, a u Bosni kao propovjednici i inkvizitori protiv bogumila…”, sultan Mehmed Fatih im je, da bi spriječio njihovo iseljavanje iz Bosne i podstakao na povratak one koji su se već bili iselili, izdao ahdnamu (povelju).

   Ahdnama je, s istorijskopravnog gledišta, imala veliki značaj, jer je bosanskim franjevcima od samog početka osmanske vladavine u Bosni osiguravala, ne samo osnovna ljudska prava: slobodu ličnosti, vjere, imovine, kretanja i udruživanja, već i slobodu vizitacije franjevačkih ustanova od strane njihovih starješina iz vana.

   Jedna ulica u Gornjem Vakufu-Uskoplju nosi njegovo ime, kao i jedna ulica u samom središtu Sarajeva. U franjevačkomu redu se časti kao blaženik. 

Štuje se 7. lipnja.+

BLAŽENI NIKOLA MEDDA IZ GÈSTURIJA

Gèsturi, Cagliari, 05 kolovoza 1882 - Cagliari, 08 lipnja 1958
BLAŽENI NIKOLA MEDDA IZ GÈSTURIJA
   Nikola, u svijetu Ivan Medda, rodio se 5. kolovoza 1882. u Gèsturiju, upokrajini Cagliari, u nadbiskupiji Oristano, u krilu brojne obitelji poštenihradnika i izvrsnih kršćana. Ostavši siroče bez roditelja, prihvatila ga je usvoju kuću starija sestra koja je već bila udana, da bude u službi njezinogmuža. Obavljajući najprostije seoske poslove, odlikovao se čestitošću,pobožnošću, neporočnošću ponašanja i strogoćom života. 1911., u 29.godini života, opskrbljen pohvalnim pismom svog župnika, bio je primljenmeđu Kapucine u Cagliariju, uzevši ime fra Nikola.
   Nakon novicijata iredovničkih zavjeta, bila mu je povjerena služba skupljanja milostinje. Kroz34 godine vršio je ovu službu u velikoj tišini, ali s velikim duhovnimutjecajem na narod, koji mu se utjecao kao pravomčovjeku Božjem. Umro je 8. lipnja 1958. u Cagliariju. Blaženim ga je proglasio Ivan Pavao II. 3.listopada 1999.

Pages