You are here

Sveci, blaženi i sluge Božije

npr. 26.8.2019
npr. 26.8.2019

Blažena Amata de Corano iz Asiza

II r. sestre sv.Klare * - 20. veljače 1254.
Blažena Amata de Corano iz Asiza

   O blaženoj Amati se malo zna. Neke povijesne činjenice o njoj do danas nisu razjašnjene. U Miraculi sestre Cecilije spominje se jedna opsjednuda žena, koja je posjećivala rimski samostan Svetog Siksta i koju je sveti Dominik oslobodio od opsjednutost : Njoj Dominik da ime Amata (Voljena).

   Nakon hodočašća na grob svetog Jakova u Campostellu, Amata posjećuje Ceciliju i druge sestre koje su prešle u samostan svete Janje u Bolonji. Prema tome ispada da Amata nije monahinja nego žena milosno ozdravljena od svetog Dominika i prema kojoj su njengove duhovne kćeri osjećale zahvalnost i prijateljstvo.

   Štovanje Dijane, Cecilije i Amate odobrijo je 24. prosinca 1891. Lav XIII i njihov blagdan se slavi 9. lipnja. Tijela blaženica nalaze do dan danas u samostanu blažene Janje (Agneze) u Bolonji.

Sluga Božiji fra Jordan Mai

1. rujan 1866. u Buer i.W.; † 20. veljače 1922 u Dortmund; ( kršten kao Heinrich Theodor Mai )
Sluga Božiji fra Jordan Mai

   U Jordanu Mai, franjevačkom bratu pomoćniku, imamo Božjeg ugodnika koji nam je vremenski posve bliz. On je umro na današnji dan godine 1922. Rodio se 1. rujna 1866. u mjestancu Buer, biskupije münsterske u Njemačkoj. Otac mu se zvao Henrik, a majka Elizabeta, rođena Wittkemper. Na krštenju je dobio tri imena: Henrik, Teodor, Herman. Dječak je bio vrlo bistar, poučljiv, sklon pobožnosti, a od dobrih roditelja primio je duboko kršćanski odgoj. Kad mu je bilo 14 godina, na Bijelu nedjelju 1880., prvi put je pristupio stolu Gospodnjem. Bio je to jedan od najljepših i najsretnijih dana njegova života. Henrik je bio u dobi kad je prilično mogao doživjeti veličinu susreta sa Spasiteljem u Euharistiji. Njemu je otkrio i povjerio svoju dušu. Primio je i sakrament potvrde, a Duh Sveti je izabrao njegovu dušu da od nje učini remek-djelo milosti.

   Henrik je sve do svoje 28. godine živio bez ikakvih naročitih problema, radeći skupa sa svojim roditeljima. G. 1894. kanio je stupiti u brak s jednom djevojkom iz svoga kraja, ali je za vrijeme duhovnih vježbi, koje je vodio isusovac o. Hüklenbrock, osjetio u duši prvi zov da stupi u redovnički stalež. Djevojka u koju se zaljubio nije znala za njegove osjećaje pa je u kolovozu 1894. stupila u samostan. To je utjecalo i na njegovu odluku. On se odlučio konačno za redovništvo te stupio u franjevački red kao brat pomoćnik. Njegovoj se odluci doduše opro otac, ali on je bio čvrst te je u samostanu Harreveld u Nizozemskoj obukao franjevački habit, uzevši novo ime Jordan. Nakon novicijata proveo je kao oblat 4 godine u samostanu u Paderbornu i drugdje. Pripušten je 29. kolovoza 1901. po svečanim zavjetima prvom redu sv. Franje.

   Najveći dio života u redovništvu proveo je kao kuhar, a vršio je i druge niže poslove. Svoj fizički rad znao je povezati s molitvom i duhom sabranosti pa je u samostanu u Dingelstadtu i Dortmundu bio uzor i redovničkoj subraći i mnogim vjernicima koji su ga upoznali. U Dortmundu je 20. veljače 1922. umro na glasu svetosti. Godine 1960. sveta Kongregacija obreda izdala je dekret o uvođenju apostolskog procesa za njegovu beatifikaciju.

http://www.bruder-jordan-mai.de/

  

Sveti Pipin Landenski -Stariji

575. – Landen (Brabante, Belgija), 28 februar 640 .
Sveti Pipin Landenski -Stariji

   Pipin Landenski (fr. Pépin de Landennem. Pippin von Landen, rođ. oko 580. — umro 27. februara 640. godine), poznat i kao Pipin StarijiPipin Stari ili Pipin I, bio je franački majordom Austrazije u vreme vladavinemerovinškog kralja Dagoberta I. Docnije je bio majordom i Zigeberta III od 639. do svoje smrti.

   Po Fredegarovoj hronici, glavnom izvoru za Pipinov životopis, njegov otac se zvao Karloman. Njegov nadimak Landenski najverovatnije upućuje na grad Landen, danas u flamanskom delu Belgije, kao na njegovo mesto rođenja. Pipin je ponekad nazivan i Pipin I, kao i Stari ili Stariji, čime se podvlači njegovo mesto unutar porodice Pipinida. Udajom Pipinove ćerke Bege za Ansegisela, sina Arnulfa, episkopa Meca, došlo je do ujedinjenja dva moćna klana, Pipinida i Arnulfinga, iz koje će se izroditi buduća dinastija Karolinga.

   Pipin se zajedno sa nekolicinom plemića iz Austrazije i Burgundije 613. okrenuo protiv stare regentkinje, kraljice Brunhilde koja je vladala u ime svog praunuka Zigeberta II. Sem Pipina i Arnulfa u ovoj grupi nezadovoljnika, koji su prebegli kralju Neustrije Hlotaru II, bili su i Varnahar II i Radon. Njih dvojicu Fredegar je opisao kao "najmoćnije velikaše Austrazije". Odmetnici su Hlotara priznali za zakonitog regenta i čuvara malodobnog kralja i obećali su mu da neće pomagati Brunhildu.

   Hlotar je ubrzo pogubio Brunhildu, Zigeberta i njegovog brata Korbona i postao kralj najzad ujedinjene merovinške Galije. Po prethodnom sporazumu u Andernahu (danas u porajnskojNemačkoj), novi kralj je potvrdio Radona za majordoma Austrazije, a Barnahara za majordoma Burgundije. Pipin je na svoju nagradu morao da čeka do 623. kada je Hlotar postavio svog maloletnog sina Dagoberta za kralja Austrazije. Tada je postao majordom Austrazije, dok je njegov stari prijatelj Arnulf imenovan za glavnog savetnika mladog kralja.

   Savremenici su Pipina hvalili zbog mudrosti u pružanju saveta i dobroj upravi. Iako su neki neprijatelji pokušavali da kralja okrenu protiv njega, Pipin je uspeo da se održi sve do 629. godine. Tada se iz danas nepoznatih razloga povukao, milom ili silom, sa mesta majordoma i otišao da živi na svojim porodičnim imanjima.

   Tek po Dagobertovoj smrti 639. godine Pipin je ponovo preuzeo položaj majordoma Austrazije u ime Zigeberta III. Njegov glavni zadatak bio je da nadgleda podelu kraljevske riznice između Zigeberta i njegovog brata Hlodoveha II u čije ime je Neustrijom i Burgundijom vladala kraljeva maćeha Nanthilda. Zigbertov deo nasleđa je ubrzo dobijen zahvaljujući prijateljstvu između Pipina i Ega, burgundskog majordoma. Kunibert Kelnski, budući glavni savetnik kralja Zigeberta, primio je deo riznice u Kampijeu i preneo je u Mec. Nedugo zatim, Pipin i Ego su umrli. Pipinova popularnost bila je tolika da, iako nikada nije zvanično kanonizovan, neke martirologije su ga ubrojale među svece. Uspomena na njega je obeležavana 21. februara.

Pipin Landenski je sa svojom suprugom Itom imao dva sina i dve ćerke:

  • Bega, udata za Ansegisela i kasnije kanonizovana
  • Gertruda, zamonašila se u manastiru koji je osnovala njena majka u Nivelu i takođe je docnije kanonizovana.
  • Grimoald, majordom Austrazije (643—656)
  • Bavon (ili Alouin), pustinjak, takođe kasnije kanonizovan.

 

Blažena Antonija iz Firenze Badessa

1401. Firenza, - 28. 2. 1472. L’Aquila
Blažena Antonija iz Firenze Badessa

Blažena Antonija Firentinska, djevica. Rođena godine 1401. g. u Firenzi, umrla 28. 2. 1472. g. u L’Aquili.

Iz izvora na Hrvarskom:

U 15. stoljeću bilo je više pokušaja da se klarise obnove, ali svi su oni polazili odozgor. Tako 1431. godine Eugen IV. povjerava generalnome ministru Vilhelmu iz Casale da uspostavi disciplinu i red u svim samostanima klarisa. Nije to išlo lako, pa 4 se negdje valjalo poslužiti i silom. Isti je Papa naredio da se sve imaju zvati Redom sv. Klare pa makar živjele po različitim Pravilima. Prva reforma započinje zapravo pokretom opservancije u Prvome Redu. Na zahtjev klarisa i Sv. Stolice upravo su opservanti preuzeli brigu, osobito duhovnu, za klarise, čime je obnova doista zaživjela. U tome se osobito isticao sv. Ivan Kapistran. Svakako treba reći da u tome razdoblju u gotovo svim samostanima imamo i klarisa koje su se u tome posvetile kao što su sv. Katarina Vigri iz Bologne (1463), sv. Eustohija iz Messine (1485), bl. Felicija Meda (1444), bl. Antonija iz Firenze (1472), bl. Serafina Sforza (1478), bl. Ljudevita Savojska (1503), bl. Paola Montaldi iz Mantove (1514), bl. Margarita iz Lorena (1521), i bl. Batista iz Varana (1524). Osim u Italiji obnova je bila osobito snažna u Španjolskoj i u južnoj Francuskoj. Potkraj 15. stoljeća uglavnom su svi samostani klarisa prihvatili tu obnovu, ali je bilo i opiranja reformi. 

http://www.ofm.hr/kozari_bok/svetci/povijest_klarisa

   

Sveti Albin Angerski, biskup (Zoran)

Vannes, Francuska, oko 496 - 10. ožujak 550.
Sveti Albin Angerski Vescovo (Zoran)

Sant' Albino di Angers Vescovo   

Sveti Albin ( francuski Aubin, a kod nas poznato kao Zoran ili Zorislav.), je bio biskup Angersa u Francuskoj. To je vrlo stara biskupija, osnovana već u IV. stoljeću.Sveti Albin se rodio oko godine 469. u Vannesu, u Bretanji, i to u plemićkoj obitelji. Postao je monah, a godine 504. opat samostana u Tincillacu. Kroz gotovo četvrt stoljeća mudro i sveto vodio je svoju opatiju pa nije čudo da se glas o njegovim vrlinama raširio daleko i široko. 

   Taj glas je pridonio ne malo da je na želju naroda izabran za biskupa u Angersu, premda se tome vrlo opirao.Postavši biskupom naročito se istaknuo u borbi protiv jednoga prilično raširenog ćudorednog zla. Bile su to incestuozne, to jest rodbinske ženidbe među plemićima. Rodbinske po krvnom srodstvu, a ono je po prirodnom ćudorednom i pozitivnom crkvenom zakonu zapreka za ženidbu.Sveti Albin kao biskup sudjelovao je na pokrajinskom saboru godine 538. i 541. u Orleansu, dok ga je godine 549. zastupao opat Sapando. Zbog svoga energičnog stava u mnogim pitanjima došao je u sukob s nekim biskupima, a plemićima se tako zamjerio da su mu prijetili i smrću. 

   Moralna pomoć koju mu je pružio sv. Cezarije dala mu je nove snage za njegov daljnji težak i opasan rad na ćudorednom preporodu tadašnjega društva. Bio je to u onim teškim vremenima tvrd rad, ali zato tim potrebniji jer je nove narode, koji su tek primali kršćanstvo, a baštinili stare loše navike, valjalo naučiti na jedan savršeniji život.Iscrpljen godinama, a još više radom, biskup Albin je umro 1. ožujka 550. u Angersu te ondje i pokopan u crkvi Sv. Petra. No već godine 556. posvećena je njemu samome jedna crkva, a u njezinu kriptu preneseni su njegovi posmrtni ostaci.Kod te nove crkve brzo je podignuta i opatija, a prvi joj je opat bio Albinov prijatelj i pouzdanik Sapando. 

   Već iz djela Sv. Grgura Turonskoga, važnoga crkvenog povjesničara, saznajemo da je već u njegovo doba, a to je VI. stoljeće, kult Sv. Albina, biskupa, bio vrlo raširen. On se iz Francuske proširio u Njemačku, Englesku, pa čak i Poljsku, pa je sveti Albin u srednjem vijeku bio jedan od popularnijih svetaca. Kao borac za ćudoređe u ženidbi i obitelji može nam i danas biti uzorom. I danas je ta Božja ustanova i osnovna stanica društva ugrožena mnogim zlima. Potrebni su nam sveci i proroci koji će štititi i čuvati obitelji.II. vatikanski sabor, govoreći o današnjoj obitelji, kaže: "Dostojanstvo te ustanove ne sja svagdje istom jasnoćom jer je potamnjuje mnogoženstvo i pošast rastave, takozvana slobodna ljubav i druge deformacije. Pored toga bračna se ljubav vrlo često oskvrnjuje sebičnošću, hedonizmom i nedopuštenim postupcima kojima se sprječava rađanje.Današnje ekonomske, društveno-psihološke i političke prilike unose osim toga ozbiljan nered u obitelji... Zato koncil izlažući jasnije neka poglavlja crkvenog nauka, želi poučiti i ohrabriti kršćane i sve ljude koji nastoje štititi i promicati izvorno dostojanstvo braka i njegovu uzvišenu i svetu vrijednost" (Radost i nada - Pastoralna uredba o Crkvi u suvremenom svijetu, br. 47). www.sveci.net

// vescovo =tal. biskup //

   

- Zaštitnik: siromašnih, zatvorenika,...

Sveta Janja Praška (Agneza, Ines - Češka)

Praga, 1211 – Praga, 2. ožujka 1282.

Sant' Agnese di Boemia   

   Sveta Janja ili Agneza Prašku (češki Svatá Anežka Česká), srednjovjekovnu češku kraljevnu koja je svoj život posvetila dobročinstvima i širenju Radosne vijesti. Rodila se 20. siječnja 1211. u Pragu kao najmlađa kći češkog kralja Přemysla I.

Otakara i kraljice Konstance, sestre mađarskog kralja Andrije II. Otac ju je još kao trogodišnju djevojčicu zaručio s Boleslavom, sinom šleskoga vojvode Henrika Bradatog.

Hedviga, majka njezinoga zaručnika, povjerila je djevojčicu redovnicama cistercitkinjama u šleskom samostanu Trzebnica (Trebnitz), koje su joj omogućile kršćanski odgoj.

Kad je njezin zaručnik smrtno stradao u lovu, šestogodišnju Janju vratili su u Prag. Otac ju je želio udati za nekog od moćnih europskih vladara, ali naišao je kod nje na odlučan otpor.

Odrasla je i razvila se u snažnu osobu, a u srcu je osjetila želju da krene Kristovim putem.

Kad je 1230. umro njezin otac, papa Grgur IX. oslobodio ju je svih mogućih ženidbenih obveza, a ona je svoje raskošne haljine zamijenila skromnom redovničkom odorom i nastanila se u jednog od najsiromašnijih praških četvrti. 

 

   Posvetila se brizi za siromahe, prognanike i bolesnike (među njima i gubavce) i zamolila svoga brata, kralja Vjenceslava, da u Pragu sagradi bolnicu, crkvu i samostan za franjevce. Franjevci su je povezali sa svetom Klarom, a Klara je tako zavoljela češku princezu da ju je nazivala „polovicom svoje duše“ i poslala joj kao podršku pet svojih redovnica. Redovito su razmjenjivale pisma, od kojih su neka i sačuvana. Janja je u Pragu osnovala prvi samostan klarisa, stupila u njega na Duhove 1234, postala njegovom poglavaricom i u njemu provela ostatak života. Uz franjevce i klarise u Pragu su niknule bolnice, sirotišta i svratišta, nastala je čitava gradska četvrt s tri crkve, a sveta Janja bila je duša tog izvanrednog apostolskog i socijalnog podviga. Pročula se i po svojim čudesnim ozdravljenjima, proročanstvima, vizijama i ekstazama. Franjevački pokret širio se iz Praga po cijeloj Češkoj i u Poljsku te su osnovani mnogi muški i ženski samostani.

   Kad je procvao dobro organizirani redovnički život, Janja se povukla u anonimnost i živjela povučeno. Preminula je u Pragu 6. ožujka 1282. Njezin grob ponovno je otkriven 1930. u staroj praškoj crkvi svetog Jakoba. Blaženom ju je proglasio 1874. papa Pio IX, a svetom 1989. papa Ivan Pavao II.

Sveta majka Terezija Eustochio Verzeri

Bergamo, 31. srpnja 1801. - Brescia, 3. ožujka 1852.
Sveta majka Terezija Eustochio Verzeri
Santa Teresa Eustochio Verzeri
 
   Sonet LXXXI napisan je u povodu smrti sv. Majke Tereze Eustochio Verzeri, osnivateljice reda kćeri Presvetog Srca Isusova, zene koja je na određeni način Ani bila uzor u redovnićkom zivotu. Diveći joj se u napisanim stihovima govori kako je Bog u Terezi pokazao izvanredne moći svoje slave, cijeneći je kao zenu kojaje cijeli svoj zivot protrosila za dobrobit dusa. Tojoj nije bilo dovoljno, negoje ijedan dio čistih plemenitih djevojaka učinila učiteljicama svih istinskih vrlina, pa sad one nastavljaju njezinu misiju vođenja dusa u nebo, gdje ona boravi (Or ch 'Essa :tene sono i pi'è le smile).
   U povodu premješta- nja posmrtnih ostataka pok. Majke Tereze Eustachio s groblja u oratorij samostana kćeri Presvetog Srca Isusova u Bresci, napisani su stihovi u kojima zbor redovnica poziva Terezino cisto i sveto tijelo, dostojno obožavanja, tijelo u kojem je nekoć poćivala njezina lijepa duša, koja sad sretno pjeva u nebu himne slave Bogu, da se vrati u mirno boravište gdje je tolike mlade djevojke, sada ponos Brcscic, skupila oko sebe. Pozivaju da s tijelom ​dođe i duh, ozivljujući i dalje njezinu obitelj, da je učini dostojnom njezina zaručnika i nje same, kako bi jednom, kad na nebu otvori oći, mogla tamo gdje kraljuje vječna radost, ugledati među svetima svaku svoju kćer. Ovo je ujedno i posljednji Anin sonet prema tiskanom izdanju iz 1852. godine.
 
  

Sluga Božiji Ante Antić

Šepurine, otok Prvić, 16. travnja 1893. - Zagreb, 4. ožujka 1965.
Sluga Božiji Ante Antić

  Ante Antić se rodio se 16. travnja 1893. u Prvić-Šepurini na otočiću Prviću kod Šibenika od oca Tome i majke Tade r. Vlahov koji su rodili desetoro djece, a Ante im bijaše šesto dijete po redu; Primio je sakrament krštenja 8. svibnja 1893. u župnoj crkvi sv. Jelene. Nadjenuli su mu ime Ante-Marko. Ime Ante dali su u čast sv. Ante Padovanskog jer su se redoitelji zavjetovali da će, ako "Tada rodi zdravo dijete dati ime Ante i poslat će ga da po Božjoj volji postane redovnik-svećenik u Redu sv. Ante". Drugo ime Marko dodali su na spomen prvome djetetu koje je umrlo u prvoj godini rođenja;

  Osnovno školovanje pohađao je u Zatonu od 1899. do 1905. Pred kraj osnovnog školovanja Antin otac Toma napomenuo je ženi Tadi da ne zaboravi zavjet kojeg su učinili prije Antina rođenja; a primljen je u sjemenište u Snju 5. kolovoza 1905. godine;

  Ušao je u novicijat na blagdan Rana sv. Franje 17. rujna 1911. godine na otočiću Visovcu. Oblači redovnički habit i uzima krsno ime fra Ante koje mu je učitelj novaka pokušavao tri puta izmijeniti; Položio je prve jednostavne zavjete 17. rujna 1912. na Visovcu u ruke provincijala Karla Eterovića; Studirao je filozofiju od 1912.  do 1914. u Franjevačkom učilištu u Zaostrogu; studirao je teologiju od 1914. do 1918. na Franjevačkoj visokoj bogolosviji u Makarskoj;

  Zaređen je za svećenika 29. srpnja 1917. godine u crkvi sv. Lovre u Šibeniku (po rukopoloženju šibenskog biskupa Luke Pappafava); a slavio je mladu misu u Zatonu na blagdan Gospe Snježne 5. kolovoza 1917. godine;  imenovan je za podmagistra 1917. godine (magistar je bio fra Petar Grabić); i postao je učitelj novaka 1919. godine dekretom Uprave provincije;

Magistar klerika je od 1925. i vršio tu službu do 1956. godine (u Makarskoj od 1925. do 1946. i u Zagrebu od 1946. do 1956. godine). Kroz to razdoblje svoje slobodno vrijeme posvećivao je molitvi i sakramentu pokore, pisao duhovna pisma, nagovore, vršio duhovne vježbe svećenicima, redovnicama, učiteljicama, profesorima, obiteljima i ispovjedao se svakog dana pred bilo kojim svećenikom. Zadnji put se ispovjedio javno pred Provincijalom i pred svom samostanskom braćom u Zagrebu;

  Umro je na glasu svetosti 4. ožujka 1965. godine u 12.40 sati u samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu; Sprovodne obrede vodio je 8. ožujka 1965. godine u Zagrebu na Mirogoju zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić; Potom je tijelo fra Ante Antića preneseno je s Mirogoja u kriptu Majke Božje Lurdske 15. prosinca 1970. godine;

   17. studenoga 1984. godine u prostorijama nadbiskupskog dvora u Zagrebu pod predsjedanjem kardinala Franje Kuharića, zagrebačkog nadbiskupa, otvoren je postupak za beatifikaciju sluge Božjega oca fra Ante Antića; spisi procesa za postupak beatifikaciju obuhvaćaju 13.890 stranica;  u Zagrebu 8. svibnja 1995. godine završena kauza za beatifikaciju; u Rimu 31. svibnja 1995. godine otvorena kauza za beatifikaciju; a u Zagrebu 16. listopada 1998. godine otvoren proces o čudesnom ozdravljenju; u Zagrebu završen proces o čudesnom ozdravljenju 2000. godine i iste godine predan u Rim.

   Već kao sjemeništarac, a potom kao klerik i svećenik, fra Ante se isticao izvanredno kreposnim životom, osobito čistoćom i dobrotom srca, poniznošću, jednostavnošću, ljubavlju prema Kristu i Bl. Djevici Mariji, vjernošću Crkvi, svome franjevačkom redu i provinciji. Istodobnom, uronjen u Boga, bio je bliz ljudima i njihovim potrebama i problemima. Zbog svega toga već za njegova života nastao je glas o njegovoj svetosti. Taj glas nastavio se širiti i poslije smrti. Mnogi se preporučuju njegovu zagovoru kod Boga ili mu zahvaljuju za primljene milosti. To je bio dostatan razlog da se godine 1984. pokrene postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Tim je činom o. Antić dobio naslov sluga Božji.

Sveti JEREMIJA iz Vlaške (Rumunije)

Tzazo, Valacchia, Rumunjska, 29. lipnja 1556. - Napoli, 5. oűujka 1625.
Sv.Jeronimu se ukazala Djevica sa Isusom, ali bez krune. Upita je: "A gdje ti je kruna?" - " Kruna mi je moj Isus u naručju!"
  Beato Geremia da Valacchia (Giovanni) Kostistik  
 
Jeremija se rodio 29. lipnja 1556. g. u malom selu Tzazo u današnjoj Rumunjskoj. Na krštenju je dobio ime Jon (Ivan). Odgojen u zdravoj klimi kršćanske obitelji Stoice i Margarite Barbat, u mladosti je čuo Božji glas da treba – poput Abrahama – poći iz svoje zemlje ... Zbog teških uvjeta života za kršćane, poslušan evanđeoskim riječima: „Tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu ... zbog mene i Evanđelja, stostruko će primiti i život vječni baštiniti“, i majci koja mu je pričala da u „Italiji žive dobri kršćani i sveti monasi“, Jon s 18 godina napušta svoju domovinu i odlazi u Napulj, Italija, gdje živi sve do smrti.
 
   U Napulj je stigao 1578. g. Tu je upoznao braću kapucine i mislio je da su to oni „sveti monasi“ o kojima mu je majka nekoć govorila. Zatražio je da bude primljen kao njihov kandidat. U svibnju 1578. g. započeo je godinu novicijata i tom prilikom dobio novo ime Jeremija, a 8. svibnja 1579. g. polaže doživotne zavjete u Redu Manje braće Kapucina. Nakon toga, kao redovnik, prošao je kroz mnoge samostane vršeći različite službe. Od 1585. g. nalazi se u samostanu sv. Efrema Novog kao bolničar samostana. Tu je ostao 40 godina istrošivši svoj život u najvelikodušnijem služenju i uvijek s „radošću i vedrinom na licu“. S iskrenošću i radošću uvijek je molio: „Gospodine, zahvaljujem ti što sam uvijek služio i nikad nisam bio služen, uvijek sam bio podložnik i nikad nisam zapovijedao“. Fra Jeremija je po karekteru bio veseljak; bio je spretan i poduzetan.
 
   Bio je stalno spreman svima služiti i zato su ga nazivali desnom rukom svakog fratra. Bog mu je kao poseban dar služenja bolesnicima. Sebe nikada nije štedio izlažući se raznim opasnostima. Osim ove herojske ljubavi prema siromasima bio je i kontemplativna duša. Umro je 5. ožujka 1625. g. u Napulju kao žrtva ljubavi i poslušnosti za posjete jednom bolesniku. S pravom ga zato nazivaju „svjedok ljubavi koji s Istoka dolazi“. Godine 1625. otvoren je proces za njegovo proglašenje blaženim, ali je kasnije zanemaren. Kada je 1947. g. prof. Gregorio Manoilescu pronašao grob fra Jeremije, koji je pao u zaborav nakon što je talijanska vlada ukinula samostan sv. Efrema Novog i pretvorila ga u zatvor, pravoslavci i katolici iz Rumunjske pobudili su interes za njega u našem Redu i u Crkvi.
 
   Papa Ivan XXIII. potvrdio je (18. prosinca 1959) da je fra Jeremija uistinu prakticirao kreposti u herojskom stupnju. Govoreći o Jeremiji u misi beatifikacije, Papa je, izemđu ostalog rekao: „Ovaj blaženik je brat kapucin iz Vlaške kako se nekad zvala Rumunjska, sin rumunjske plemenite nacije koja nosi u svom jeziku i imenu biljeg Rima. Proslava ovog vjernog sluge Božjega nakon tri stoljeća tajnovite prikrivenosti bila je sačuvana za ove naše dane koji su obilježeni ekumenskim nastojanjima i solidarnošću među narodima na međunarodnoj razini. Blaženi Jeremija svojim dolaskom iz Rumunjske u Italiju povezao je u povijesti svog života Istok i Zapad, izgradio je značajan most između narodâ i kršćanskim Crkava“.
 
   Za vrijeme obreda, tada se posebno obratio, na rumunjskom jeziku hodočasnicima iz Rumunjske. „Obraćajući se vama Rumunjima na vašem jeziku radostan sam što ste na povišeno mjesto postavili ovu svjetiljku. Otkrili ste poruku blaženika i ujedinili ste se oko njegovog lika koji okuplja i izražava vašu kršćansku tradiciju kao i vaše težnje. U vašoj tisućljetnoj povijesti bogatoj tolikim vrednotama vjere, Jeremija iz Vlaške prvi je Rumunj koji je službeno podignut za čast oltara. Neka on koji je u svom životu ostvario skladnu sintezu između rodne i prihvaćene nove domovine, neka on sada proglašen blaženim pomogne promicanje mira među nacijama i ostvarenju jedinstva kršćana pokazujući nam put svojim primjerom djelotvorne ljubavi za braću“. Ljubljen od pravoslavaca i katolika, ponizni brat kapucin danas je slava i nada svoje domovine, Rumunjske. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 30. listopada 1983. g.
 
 
Iz govora pape Ivana XXIII. prilikom proglašenja herojskih kreposti
Uvijek u prisutnosti Gospodnjoj
   Današnji obred, veoma jednostavan, razlogom je velike radosti, koja će se iz ove vatikanske dvorane brzo proširiti na sve strane, gdje god u svijetu postoji pozornost i poštovanje za sve ono što nanovo poziva na jednu od temeljnih kršćanskih askeza, a to je svetost. Ona je uistinu jedna od nekoliko značajnih karakteristika Crkve Gospodnje. Okolnosti različite naravi nalagale bi mnoge korisne i dirljive primjene, ali se možemo ograničiti na nekoliko riječi. Recimo samo da je Rumunjska bila domovina fra Jeremije iz Vlaške, dakle, jedna stara zemlja Europe, čije ime također podsjeća na stare veze sa zajedničkom majkom naroda. Ponizni ''fratrić'' laik jednog je dana upitao svoju dobru majku što mora činiti da bi bio siguran za vječno spasenje. Ona dobra žena sinčiću je prstom pokazala upaljeno svjetlo na gori: to jest Svetu Crkvu Gospodnju. I taj mladić, odvažnošću koja nadilazi njegovu dob i odgoj, krenuo je na put, i nije se smirio sve dok nije ''doplovio do svoje druge obitelji, Franjevačkog Reda, izabranog stupa Katoličke Crkve, koji mu dade novo ime, sveti habit, pravilo nikad uzvišenije i evanđeoskije.
 
   Četrdesetsedam godina poniznog služenja: uvijek veseo, spreman, velikodušan. U nevinim fra Jeremijinim očima zrcalile su se neizmjerne ravnice njegove zemaljske domovine, kojih se on sjećao sinovskom nježnošću. Ali nije bio stranac u talijanskoj zemlji. U svojim je prosudbama cijenio Napuljski puk i iskazivao mu simpatije, a on je tog svog posvojenog sina ljubio za života i poslije smrti. Sva tajna posvećenja ove duše stoji u jednostavnosti mišljenja, odlučivanja, djelovanja: uvijek u prisutnosti Gospodnjoj: uvijek s povjerenjem u Njega i u velikoj spremnosti da prigrli božanska nadahnuća i putove poslušnosti. Poticajno za nas! Jednostavnost je ona koja oblikuje veoma privlačnu fizionomiju poniznog franjevačkog brata laika Jeremije iz Vlaške. Jednostavnost je odijelo koje priliči onom koji, približivši se Betlehemu, želi imati sigurnost da se nalazi kod Svete Obitelji kao kod svoje kuće, i biti siguran da razumije jezik Marije i Josipa, i da tumači božansku šutnju Isusovu (...).

Molitva

   Milosrdni Oče, koji si udijelio blaženom Jeremiji da nasljeduje tvog Sina u služenju braći i u potpunom žrtvovanju za njih; udijeli nam, po njegovu primjeru i zagovoru, da sudjelujući u tvome sveopćem naumu spasenja, proputujemo evanđeoskim putem poniznosti i ljubavi.

   Po Gospodinu našem Isusu Kristu...

 

Pages