You are here

Sveci, blaženi i sluge Božije

npr. 27.1.2020
npr. 27.1.2020

Blažena Margareta iz Castella

Metola, 1287 - Città di Castello, 13. travnja 1320.
Blažena Margareta iz Castella

   Margareta od Castella, rođena je 1287. godine. Rođena je u dvorcu Metola (često je stoga nazivaju Margareta iz Metole), od plemićkih roditelja, oca Parisia i majke Emilie od Metole. No, njezin se otac nije baš ponašao „plemenito”. Dok mu je supruga bila trudna, Parisio je bahato mislio da će dobiti zdravog sina, a time i nasljednika.

   No, planirana svečanost proslave ovog radosnog događaja iznenada je opozvana rođenjem strašno izobličene djevojčice. Margareta je bila neobično malena rasta, grbava, izobličena lica, njezina desna noga bila je kraća od lijeve, a bila je i slijepa. Roditelji su se prema njoj odnosili vrlo okrutno. Držali su je skrivenu od rodbine i prijatelja, a što je najgore, i od sebe samih. Mjesni župnik bio je užasnut takvim njihovim ponašanjem, i svim je silama pokušavao utjecati na Margaretina oca kako bi ovaj bio barem malo bolji prema svojoj kćeri. Ali, roditelji su ostali tvrda srca.

NAPUŠTENA U NEPOZNATOM GRADU

   Kad je Margareti bilo šest godina, otac ju je zazidao u ćeliju uz kapelicu skrivenu u šumi, kako nitko od njihovih prijatelja ne bi saznao da dijete uopće postoji. U tom samotnom okruženju, Margareta je proživjela četrnaest godina. Već spomenuti svećenik redovito je posjećivao napuštenu djevojčicu, te joj je postao jedini prijatelj i učitelj. Od drva joj je načinio štap kako bi mogla lakše hodati. Poučavao ju je Svetom Pismu, obrazovao ju, i omogućio joj da primi svete sakramente. Odmah je shvatio kako je dijete vrlo bistro i poučljivo. Ubrzo je napamet naučila desetak psalama, a jednog se jutra probudila i znala ih napamet svih 150. Skromno je obrazložila kako je to znanje dar. Nakon dugog vremena, njezini su roditelji ipak odlučili odvesti Margaretu do svetišta u Città di Castellu kako bi izmolili njezino ozdravljenje. No, Margareta nije ozdravila. Roditelji su je zato, razočarani, bez ijedne riječi ostavili u stranom gradu. Sirota Margareta dugo ih je čekala na pragu crkve, brinući se da im se nije što dogodilo. Pronašli su je tako prosjaci, te su je prihvatili kao jednu od njih. Ona im je zbog toga bila veoma zahvalna, a mnoge je od njih dovela Kristu. Iako ograničena svojim fizičkim nedostacima, Margareta je bila bistra uma, a zbog svojih patnji i fizičke boli koju je neprestano trpjela, bila je izuzetno dobra srca i blage naravi, puna sućuti prema svima, osobito prema onima koji trpe.

   Ljudi Citta di Castella veoma su zavoljeli Margaretu. Zbog njezine velike ljubavi prema Kristu, već spomenuti svećenik pokušao joj je omogućiti ulaz u lokalni samostan. Međutim, poglavarica samostana nije mogla povjerovati da je Margareta dijete tako ugledne i bogate obitelji, pa je nije željela primiti jer Margareta nije imala miraza. Ipak, poglavarica je otputovala u posjet župniku koji je Margaretu krstio, te je, uvjerivši se u Margaretino porijeklo, ipak primila Margaretu u samostan. Ali, pravila ponašanja u samostanu bila su vrlo labava, i samostanom se jako loše upravljalo. Margareta se tiho i nenametljivo držala svojih pravila koja je smatrala primjerenijima. Nije se tako zamjerala nikome, ali se sestrama nikako nije sviđala, pa su je stoga „zamolile” da napusti samostan. Kad su ljudi saznali kako se prema Margareti loše odnose, tom su samostanu prestale stizati donacije. Margareta je iz tog samostana izašla i postala trećoretkinja dominikanskog reda. Spomenuti samostan kasnije je zatvoren.

POŽAR

   Margareta je, unatoč deformacijama, uvijek bila ljubazna i vesela. Imućna obitelj Offrenduccio zapazila je njezinu blagu narav, te ju je unatoč nedostacima uzela u svoju kuću i povjerila joj brigu za djecu. Jednom prilikom, tu je kuću zahvatio požar. Treba napomenuti da su kuće tada bile građene od drva, i da su krovovi bili načinjeni od slame, tako da je vatra mogla u trenu progutati cijelu kuću, kao i kuće u blizini. Vlasnici kuće očajavali su vidjevši dim, a kada su shvatili da se Margareta nalazi na katu kuće zahvaćene vatrom, obuzeo ih je užas. Zvali su je u nadi da će malena svetica nekako ipak izaći iz goruće kuće. Međutim, nakon nekoliko trenutaka ugledali su je kako stoji na prozoru savršeno mirna. Polako je skinula svoj maleni ogrtač i bacila ga dolje, okupljenim ljudima, mirno ih uputivši neka ogrtač bace u plamen. Očajni ljudi odmah su poslušali, i u trenutku kada je ogrtač pao u vatru, ona se odmah ugasila.

PLEMKINJE POSTALE REDOVNICE

   Ista ta obitelj, Offrenduccio, dijelila je kuću s jednako imućnom i uglednom obitelji Macreti. Njihova šesnaestogodišnja kći Francesca odrasla je uz Margaretu, i bila je jako bliska s njom, a Margareta ju je poučavala u vjeri. Jednoga dana obje su obitelji imale goste. Margareta je također bila prisutna. Nakon opuštenog razgovora, svetica je rekla kako će Francesca Macreti i njezina majka jednoga dana postati trećoretkinje dominikanskog reda. Svi su se tome nasmijali znajući kako je gospođa Macreti ravnodušna prema pitanjima vjere. Međutim, nakon samo nekoliko mjeseci, umro je gospodin Macreti, a njegova neutješna supruga utjehu je pronašla u Bogu. Zajedno sa svojom kćerkom postala je trećoretkinja dominikanskog reda, baš kako je svetica prorokovala. Imućne i ugledne obitelji voljele su Margaretu i cijenile su njezino društvo. Ustvari, voljeli su je svi, osim njezinih vlastitih roditelja. No, iako su njezini roditelji prema njoj pokazali okrutnost, Margareta im to nikada nije zamjerila, štoviše, osjećala se krivom što im je nanijela sramotu svojim rođenjem.

OŽIVJELI

   Blaženoj Margareti pripisuju se brojna druga čudesa, od kojih su svakako najintrigantnija ona o oživljavanju mrtvih. Jednom je prilikom, tako, maleni dječak pao u rijeku i utopio se. Njegova je majka iz sveg srca zavapila blaženoj Margareti, i dijete se vratilo u život. Nekog je drvosječu ubio medvjed. Nekoliko sati kasnije, njegovi prijatelji pronašli su njegovo unakaženo tijelo. Odnijeli su ga njegovoj kući. Njegova supruga i djeca okupljeni oko mrtvaca molili su se Margareti da po njezinu zagovoru Bog obnovi i oživi njihova muža i oca. Čovjek se vratio u život. Neko je dijete palo na ulicu s visokog balkona i poginulo. Po Margaretinu zagovoru, neozlijeđeno se vratilo u život.

   Umrla je 13. travnja 1320. u dobi od 33 godina. Kod ukopa su građani tražili da se "svetica" pokopa u crkvi. Svećenici su se tome usprotivili. No  kod ukopa se dogodilo čudo - djevojčica invalid je ozdravila. Tako je ipak patnica pokopana u crkvi. Na njezin zagovor dogodilo se preko 200 čudesa. Budući da je njezin les dotrajao - zamijenjen je 1558. Tom prilikom je pronađeno da je njezina odjeća bila trula, ali tijelo očuvano, neraspadnuto. Blaženom ju je proglasio papa Pavao V. 19. listopada 1609. Zaštitnica je neželjenih.

www.sveci .net

     

Sveta Lidvina

Schiedam (Nizozemska), 18 ožujka 1380. - ivi, 14. travnja 1433.

   Bolesnici i patnici naći će u svetoj Lidvini krasan uzor kako se podnosi dugogodišnja patnja. Već je njezino rođenje, barem znakovito, bilo povezano s patnjom. Rodila se ona u malom ribarskom gradiću Schiedamu, nedaleko od Rotterdama, u Nizozemskoj, 18. ožujka 1380., baš na Cvjetnicu, kad se u obližnjoj župnoj crkvi pobožno pjevala Muka po Mateju. Njezin će život biti usko povezan s tom Mukom jer će kroz 38 godina, podnoseći strpljivo i Bogu odano tešku bolest, na svome tijelu nadopunjavati ono što još nedostaje Kristovim mukama i tako postati vjerna zaručnica Krista Patnika. I njezino ime, na nizozemskom Lijdewijde, znači mnogo trpjeti i trpjeti s velikom strpljivošću. Tako za nju ona latinska poslovica "nomen omen", već je ime znamenje, vrijedi na osobit način.

   Lidvina, jedino žensko između devetero djece, potjecala je iz skromne obitelji. Po naravi je bila vrlo vedre ćudi pa je zbog toga imala mnogo prijateljica. Njezin osunčani smiješak na usnama budio je kod svih simpatije i prijateljske osjećaje. Kad je poodrasla i postala djevojka, bila je takve ljepote da su se oči mnogih mladića zaustavljale na njoj.

   Roditelji su već pomalo počeli računati na dobru udaju svoje kćeri. Kad je ona to saznala, izjavila je da ima druge misli te da ne misli na udaju. Štoviše, rekla je da bi u slučaju prisile na udaju zamolila Boga da joj pošalje bolest i iznakazi tijelo. Roditelji, vidjevši njezinu odlučnost, kao pametni ljudi ostaviše je na miru. To je od njih bila lijepa gesta, makar su mogli misliti kako bi njezinom dobrom udajom i sami mogli poboljšati svoje materijalno stanje. Imali su više ljudskosti, idealizma te prave roditeljske ljubavi prema svome porodu negoli sebičnosti i računice koje, na žalost, kod raznih udaja nisu baš tako rijetka pojava.

   U zimi god. 1395/1396. neka je teška bolest djevojku jako oslabila. Nije još pravo ni ozdravila kad je jednog dana njezine prijateljice pozvaše na zimski šport, na sklizanje na ledu. Lidvina se ispočetka pozivu opirala, no napokon je ipak pristala te pošla na sklizanje. Nespretnošću jedne od djevojaka Lidvina je pala te slomila rebro. Morali su je sa sklizališta odmah odnijeti kući i položiti u krevet. Bilo je to baš na Svijećnicu, blagdan Gospodinova prikazanja u Hramu, dan Simeonova proročanstva o maču boli, a godine Gospodnje 1396. Od toga za nju sudbonosnog dana Lidvina više neće silaziti s kreveta niti će se njezine noge doticati tla. Liječnici su se uzalud trudili da s ozlijeđenoga mjesta otklone otok. Stanje se djevojke iz dana u dan sve više pogoršavalo. Prvi tadašnji liječnik zemlje, doktor Godfried Sonderdanck, osobni liječnik nizozemskih grofova, izjavio je da se tu radi o neobičnu slučaju i da tu ljudsko znanje pred Božjom rukom mora zašutjeti. Lidvina je trpjela teške boli. Njezino je tjelesno tkivo počelo pomalo trunuti. Dakako da je to za sve one koji su joj se približavali bilo nešto strašno i odvratno, no ljudi su počeli s njome sve više i suosjećati te je sažalijevati. Bolest se širila po cijelom tijelu na kojem se pokazaše strašne rane. Bilo joj je zahvaćeno i desno oko pa je na nj oslijepila. I na nju su se mirne duše mogle primijeniti Izaijine riječi: "Ne bijaše na njoj ljepote ni sjaja da bismo se u nju zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidjela" (Iz 53,2). Nekadašnja Lidvinina ljepota i ljupkost iščezoše netragom, "a lice joj je bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličila na čovjeka" (Iz 52,14).

   Bolest sama po sebi još ne čini svetim, a Toma Kempenac čak tvrdi da se oni koji mnogo putuju i boluju ne posvećuju. Posvećuju se u bolesti samo oni koji je primaju kao dar iz Božje ruke i koji je strpljivo nose. Lidvina je malo-pomalo morala naučiti tu tešku lekciju. U tom joj je bio učitelj njezin ispovjednik Jan Pot. On ju je učio kako u bolesti svoju volju valja podložiti Božjoj i kako se valja suobličiti s Kristom Patnikom, s onim "koji je naše bolesti ponio i naše boli na se uzeo, dok smo mi držali da Ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše Njega, za opačine naše Njega satriješe. Na Njega pade kazna - radi našeg mira, Njegove nas rane iscijeliše" (Iz 53,4-5). Razmišljanje nad 53. Izaijinim poglavljem Lidvini postade kruh svagdašnji, škola trpljenja, u kojoj se naučila kako kršćanin mora iz solidarnosti s Kristom trpjeti "i ne otvarajući usta svojih" (usp. Iz 53,7). Razmišljanje o Kristovim Mukama posta Lidvini na bolesničkoj postelji, prikovanoj na križ, svakidašnje zanimanje, ali i neiscrpivo vrelo snage. Ona se tako poistovjetila s Kristovom Mukom da je počela upravo osjećati kako ne trpi sama, već Krist u njoj i preko nje.

   Bez Kristova primjera, blizine, povezanosti s Njime, nemoguće je zamisliti da bi jedno krhko i slabašno ljudsko biće izdržalo 38 godina najtežih muka. Životopisci spominju čak da je kasnije u patnjama osjećala veliku utjehu. To je bila nagrada odozgor za predano trpljenje. Gospodin je Svojoj zaručnici patnici utisnuo u tijelo Svoje Rane, a tješio ju je i Svojom vidljivom prisutnošću te prisutnošću svoje Majke i svetičina Anđela Čuvara. Bolesničina postelja, mjesto patnje i muka postade i mjestom utjehe i duhovne radosti koju mogu osjetiti samo one duše što se Gospodinu sasma predaju.

   Glas se o bolesnici Lidvini i njezinu trpljenju, strpljivom podnašanju bolesti, pronio na daleko, pa počeše ljudi k njoj hodočastiti kao svetici. Dolazili su iz Flandrije, Njemačke i Engleske. Koncem Svetoga tjedna god. 1433. Lidvina je zamolila Gospodina: "Dopusti mi da trpim toliko koliko osobno zaslužujem, pa da bih bez Čistilišta mogla prispjeti do promatranja Tvoga blaženoga Lica!" Gospodin joj je odgovorio: "Tvoje su želje uslišane. Za dva dana ćeš sa svojim sestrama Djevicama u raju pjevati aleluja." Isus, vjeran u Svom obećanju, pozvao je Svoju zaručnicu patnicu k Sebi. Bilo je to na uskrsni utorak 14. travnja 1433. Leon XIII. godine 1890. potvrdio je njezino štovanje, a Kongregacija obreda godine 1892. odobrila je službu Božju - misu i časoslov za njezin blagdan. Svetičine relikvije časte se po raznim crkvama i samostanima Austrjie, Belgije i Nizozemske.

   Lidvinino rođenje u znaku Isusove muke na Cvjetnicu rascvalo se preko životnoga križnog puta u uskrsnu radost. To je putokaz za sve kršćane, osobito za bolesnike i patnike.

   Dodatak Životopisu:

   Rodila se u malom ribarskom gradiću Schiedamu, nedaleko od Rotterdama u Nizozemskoj. Dogodilo se to ovako: Njezina majka trudnica bila je  na Cvjetnicu, 18. ožujka 1380. prisutna u župnoj crkvi kada se pjevala Muka po Mateju. Uhvate je porođajni bolovi. Požuri kući i rodi kćer. Nadjenu joj ime Lidvina, na nizozemskom Lijdewijde, što znači mnogo trpjeti i trpjeti s velikom strpljivošću.  Otac joj se zvao Petar, bio je noćni stražar svojeg mjesta. Ime majci je bilo Petronila.  Uz Lidvinu su imali još osam sinova.

   Lidvina je bila vedre naravi i izvanredne ljepote. Već je u dvanaestoj godini doživjela prve prosce za udaju. No Lidivna je to odbila i rekla roditeljima da bi u slučaju prisile na udaju zamolila Boga da joj pošalje  bolest i iznakazi tijelo.

   Na Svijećnicu 1396. pošla je sa braćom i prijateljicama na sklizanje po ledu. Klizali su se mladi uhvativši se za ruku velikom brzinom. Na kraju reda se nalazila Lidivina. Držala se za ruku brata Vilima. Vilim nehotice otpusti sestrinu  ruku. Lidivina se silom zaleti u jedan željezni stup nad rijekom Maas. Djevojka ostade ležati na ledu. Vilim podigne krvavo lice drage sestrice, kojoj je iz usta tekla krv. Brzo su donijeli male ljestve, stavili na njih ranjenicu  i ponijeli kući.  Liječnik je ustanovio lom rebara i druge teške nutarnje rane.

   “Za volju Božju, pa to neće umrijeti moja kćerka?” – jecala je zdvojna  majka.“To je u Božjim rukama,” odvrati liječnik. “Ali pitanje je, ne bi li bilo bolje za djevojku, kad bi ju Bog uzeo k sebi.” Liječnici su se uzalud trudili da s ozljeđenog mjesta otklone otok.  Stanje se djevojke iz dana u  dan sve više pogoršavalo. Prvi tadašnji liječnik zemlje, doktor Godfried Sonderdanck, osobni liječnik holandskih grofova, izjavio je da se tu radi o neobičnu slučaju te da tu ljudsko znanje mora zašutjeti pred Božjom rukom.Sveta Lidivna je prvi godina bolesti jako željela da ozdravi. Gorko je plakala kada bi u posjetile zdrave prijateljice.

   Lidivina je trpjela teške boli. Bolest se širila po cijelom tijelu, na kojem se pokazaše strašne rane. Bilo joj je zahvaćeo i desno oko pa je na nj oslijepila. Lice joj se iznakazilo.

   Ispočetka je sa velikom mukom mogle nekako doći do crkve. Ali nakon pet godina bolesti, postalo joj je tako zlo da više nije mogla napustiti svoju postelju punih 33 godine.

   Njezin župnik Ivan Pot davao joj je prvih godina njezine bolesti samo dvaput godišnje Tijelo Gospodnje. U to vrijeme je bila velika mlakost u primanju Pričesti. Po savjetu svog svećenika Lidvina je počela razmatrati Muku Isusovu. To je činila tokom dana u sedam dijelova. Pa potom cijeli dan i noć, jer godinama nije imala sna.

   U početku bolesti Sveta Lidivna je uzimala nešto kruha i mlijeka. No zadnjih 19 godina života nije mogla ništa uzeti nego samo Svetu Pričest. Jednom zgodom  nakon Pričesti bolesnice kod kuće obećao joj je župnik da će joj donijeti Pričest opet nakon četiri tjedna.

   “Četiri tjedna moram čekati”, prestraši se Lidivina. “Zar ne bi mogli doći prije? Kada bi ja  jednom imala ključ od Svetohraništa kao Vi, pa kad bih  Vas vidjela da se mučite od gladi – kako Vam ne bi dala Kruh Života, kako Vi to činite! Imajte smilovanja sa svojom siromašnom kćerkom, koja na ovoj zemlji nema drugu utjehu doli Isusovu Ljubav, i nema drugo sredstvo da održi život nego Tijelo Isusovo!” Svećenik je bio ganut  pa je bio spreman da joj donese Svetu Pričest svakih 14 dana.

   Jedan svećenik je imao dužnost da iskuša Svetu Lidivinu. U vrijeme Svete Pričesti pružio je Svetici neposvećenu hostiju. Svetica spoznavši da je to samo kruh rekla je: “Velečasni gospodine, dajte mi drugu Hostiju, jer to što držite u svojoj ruci nije Isus Krist.”

   Sveta Lidivina je kroz 17 godina ležala nepomična na leđima, mogla je pomicati samo glavu i lijevu ruku. Od ležanja je imala puno rana, k tomu je na tijelu imala otvor  sa jako puno crvi. No za čudu  kraj nje se nije osjetio neugodan zadah.

   Živjela je u strašnoj oskudici, ispočetka je ležala na slamnjači a kasnije na golim daskama, jer se posteljina lijepila za rane. S vremenom je Lidivnu napala vodena bolest, groznica, glavobolja i zubobolja. Kako je na desno oko posve oslijepila, a lijevo postalo tako nježno, da nije mogla podnositi svjetla, a da joj iz oka ne poteče krv, morala je dan i noć boraviti u tami.         Slično kao Sveti Franjo Asiški i Sveta Lidvina je imala viđenje Isusa u kojem  su svijetle zrake od Isusovih Rana  renile Lidvinine noge, ruke i srce. Gospodin je tješio  Lidivinu svojom vidljivom prisutnošću te prisutnošću svoje Majke  i svetičina Anđela Čuvara.  Bolesničina postelja, mjesto patnje i muka postade i mjestom utjehe i duhovne radosti.

   Glas o bolesnici Lidivini  i njezinom strpljivom podnošenju bolesti, pronio se na daleko, pa počeše ljudi k njoj hodočastiti kao svetici. Dolazili su iz Flandrije, Njemačke i Engleske.

   Koncem Svete Sedmice godine 1433. Ludivna je zamolila Gospodina:

“Dopusti mi da trpim toliko koliko osobno zaslužujem, pa da bih bez Čistilišta  mogla prispjeti do promatranja Tvoga blaženog Lica.!” Gospodin joj je odgovorio:

“Tvoje su želje uslišane. Za dva dana ćeš s tvojim sestrama  Djevicama u  Nebu pjevati Aleluja.”  Na uskrsni utorak 14. travnja 1433. Isus je došao  po  Lidvinu.

Papa Lav XIII. potvrdio je njezino štovanje, njezin spomen 14. travnja.

    

Sveta Bernardica Soubirus

vidjelica, djevica i redovnica (1844. - 1879.)
Sveta Bernardica Soubirus

   Sveta Bernardica se rodila 17. veljače 1844. godine u Lurdu kao prva kći iz obitelji mlinara Franje Soubirous i Lujze r. Casterot. Poslije nje rodile su se u obitelji još tri sestre. Gradić Lurd nalazi se na jugu Francuske ispod visokih Pirineja s kojih 20.000 stanovnika. Grad se nalazi uz rijeku Gavu, ispod brijega na kojem je starinska tvrđava. Iz njezinog djetinjstva poznato je da je bila pobožna djevojčica i ujedno je pomagala roditeljima u svemu što je bilo potrebno u obitelji. To se već vidi kod prvog Gospina ukazanja uz rječicu Gavu, kamo je Bernardica s dvije djevojčice došla brati drva, o čemu svjedoči ona sama.

Gospa mi je govorila

   Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave brati drva s dvije djevojčice, kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, a na svakoj je nozi imala žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica.
Kada to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Trgnuh ruku u krilo svoje haljine, i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelu prekrižiti, ali ne mogoh podići ruku k čelu, i ona (krunica) ispadne. A pošto se ona Gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu; Gospođa je prebirala zrnca krunice, ali nije micala usnama. Kad završih krunicu, viđenja odmah nestade.
Pitala sam stoga one dvije djevojčice jesu li štogod primijetile. Rekoše da nisu, nego me samo zapitaše što im to imam otkriti. Dadoh im na znanjekako sam vidjela Gospođu odjevenu u bijele haljine, ali ne znam tko je; upozorih ih da o tome šute. One me zatim potakoše da se onamo ne vratim, ali sam to odbila. Navratih zato u nedjelju, jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva…

   Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako trebam upozoriti svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem iz izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora, uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dadne znak da ne govori o rijeci, i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, nađoh tu samo malo ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nato uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se na to povuče i ja odstupih.
Vraćala sam se onamo kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grješnika. Više sam je puta pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon, podigavši ruke i uprijevši oči u nebo, reče mi: «Ja sam Bezgrješno začeće».
   Tih mi je petnaest dana otkrila i one tri tajne, i zabranila mi da ih ikome kazujem, što sam dosad vjerno poslušala

Radoznalost naroda dovodi djevojčicu u neprilike

   Kad je narod doznao za viđenja, sve se više počeo okupljati oko špilje. To je uzbunilo vlasti, te su Bernardicu počele grubo ispitivati nastojeći je uhvatiti u laži. No ona je čvrsto stajala uz ono što je čula i vidjela, te se nije dala smesti. Ništa nije ni dodala ni oduzela od onoga što je na početku izjavila o viđenjima.
Vlasti su htjele spriječiti okupljanje naroda, te su oko špilje dale napraviti drvenu ogradu, ali navala naroda bila je jača od svih prijetnji i sprječavanja. Na izvoru se pojavljivao sve veći mlaz vode, a nekoliko čudesnih ozdravljenja dogodilo se već tijekom ukazanja.

   Kod jednog ukazanja bio je posve blizu Bernardice dr. Douzou, kada su ljudi opazili kako djevojčica drži svijeću a plamen joj zahvaća ruku. Htjeli su joj maknuti svijeću, ali im je dr. Douzou to zabranio jer je primijetio da Bernardica za vrijeme viđenja ništa ne osjeća, da je sva uronjena u viđenje, a plamen svijeće tijekom 8 minuta, koliko ju je doticao, ipak joj nije nimalo opržio ruku.
Lurdski župnik Peyremal bio je prema vidjelici prilično osoran što je od njega više puta tražila da se ispuni želja Gospođe, tj. da se na mjestu ukazanja podigne crkvica. Tražio je ime One koja se ukazala, a Bernardica ga nije znala.
Konačno je na blagdan Gospodnjeg navještenja 25. ožujka 1858. godine bilo ukazanje, u kojemu je Gospođa s neba napokon otkrila svoje ime, izrekavši ga na domaćem dijalektu: Que soy èra Imaculado Councepciou – Ja sam Bezgrješno začeće!» Kad je Bernardica došla župniku da mu napokon otkrije kako se Gospa zove (u nastavku Gospa a ne više Gospođa), jako se tome začudila jer nije shvaćala takav naziv, budući da se nitko u njihovu mjestu nije tako zvao. Župniku Peyremalu, koji je znao da tu tajnu vjere još nije na vjeronauku tumačio djeci, upravo to Bernardičino neznanje bijaše potvrdom da djevojčica nije ništa izmislila, nego da je taj naziv čula od Gospe. Malo se začudio, ali je počeo i vjerovati da je to potvrda neba za dogmu, tj. vjersku istinu o Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije, koju je 8. prosinca 1854. godine proglasio papa Pio IX.

Bernardičin daljnji život

   Bilo bi dugo posebno zalaziti u svako daljnje Gospino ukazanje i kako su ona utjecala na Bernardicu. Izgleda da je gore spomenuto ukazanje na blagdan Gospodnjeg navještenja učinilo prevrat u djevojčici. Ovdje vrijedi spomenuti samo neke važne datume iz njezina života:
- U kapeli gostinjca časnih sestara iz Neversa primila je 7. travnja iz ruku župnika prvu svetu pričest.

- Na blagdan Gospe Karmelske 16. srpnja imala je posljednje nenajavljeno Gospino ukazanje u istoj špilji Massabielle, što je po redu bilo osamnaesto.
- Svetu krizmu primila je 5. veljače 1860. godine. Kao učenica sestara preselila se u njihov gostinjac.
- Tu ju je iste godine 7. prosinca saslušavao biskup mons. Laurence iz Tarbes-a, koji osnovao komisiju za istraživanje lurdskih ukazanja.
- Nakon tri godine saslušavanja sa strane komisije, biskup je 18. siječnja 1862. godine proglasio vjerodostojnost ukazanja, jer kod

njih se «nalaze svi prepoznatljivi znakovi istine, te vjernici imaju pravo da vjeruju u njihovu istinitost».
- Gospin kip prema Bernardičinu opisu postavljen je u špilju 4. travnja 1864. godine, a izradio ga je lionski kipar Josip Fabish.
- Dvije godine kasnije (1866.) počela je gradnja velike bazilike, a već 19. svibnja bila je posvećena njena kripta.

Bernardica postaje časna sestra

   Kod početka gradnje bazilike na spomen Gospe Lurdske 1866. godine Bernardica nije sudjelovala, jer se 19. svibnja 1864. godine oprostila o špilje te pošla u postulat sestara u lijepi samostan svetog Gildarda blizu grada Nevers-a. U samostanu je dobila ime «Marija Bernarda». Često je pobolijevala, a tijekom cijeloga života imala je napadaj astme. Siromaštvo, bolest i trpljenje obilježili su njezin život.
Pa i kada je ušla u samostan, trebala je podnositi ponižavanja i omalovažavanja, kako bi je sestre kao «vidjelicu iz Lurda» očuvale od oholosti. Zbog njezine bolesti zavjeti su joj bili odgođeni. Tek kad joj je život bio ugrožen, nije joj se više moglo uskratiti polaganje zavjeta. Tako je prvo zavjetovanje mogla položiti 25. listopada 1866. godine, i to kao zavjete pred smrt. U samostanu je vršila službu sakristanke.
   Pa i svečani zavjeti kao konačna odluka za život u redovničkoj zajednici, bili su joj odgođeni radi teške bolesti. Uz već spomenutu astmu, Bernardica je bolovala sušice (tuberkuloze) kostiju, te je triput primila sakrament bolesničkog pomazanja.
Shrvana teškim disanjem, srčanim smetnjama i velikim bolovima u kostima, Bernardica je 16. travnja 1897. u 31. godini života podlegla svojim patnjama.
   Kad su je neposredno prije smrti još jednom zapitali što kaže o svom životu, izrekla je svojom krajnjom snagom: «Vidite, moj je život sasvim jednostavan. Gospa se sa mnom poslužila, a mene su onda poslali u kut. Tu je moje mjesto, tu sam sretna i tu ostajem». Preminula je s riječima na usnama: «Sveta Marijo, Majko Božja, moli za me jadnu grješnicu!»
Kad su joj pričali o ozdravljenjima po zagovoru Gospe Lurdske, ona je uvjerljivo govorila da ta čudesa nisu za nju nego za druge. Bog je nju odredio za patnju da bi se grješnici obratili. Čini se da je u tome tajna koju je Gospa povjerila samo njoj.

Sveta Bernardica u bolesti

Sveta Bernardica je dugo godina bolovala od astme, tuberkuloze kostiju i pluća. Bez štaka nije mogla prijeći preko sobe. Malo prije smrti posjetio ju je jedan novinar i postavio pitanje: "Je li vam, sestro, teško što ste bolesna?"  Odgovorila je: " Bog zna, da mi je teško! Čitav život željela sam poučavati djecu, a sad se moram od njih kriti, da ih ne bih zarazila tuberkulozom. Čitav život željela sam da mi je njegovati bolesnike, a sada moram jednu bolničku sestru oteti od bolesnika i vezati je uza se. Čitav život željela sam obilaziti svijetom i pozivati ljude da skupa sa mnom hvale Boga, a evo ne mogu prijeći ni prekosobe." A onda je dodala: "Ali znam da je ovo volja Božja. I zato sam najsretnije biće na svijetu. Ni skim na svijetu ne bih se zamijenila za sudbinu." Novinar je napisao: " u njezinim patnjama kao da se Nebo spustilo na zemlju."

Čudesna ozdravljenja poslije njezine smrti

   Nakon smrti Bog je malu Bernardicu na njezin zagovor proslavio čudesnim ozdravljenjima. Bila je pokopana u kapeli svetog Josipa usred samostanskog vrta u Neversu.
Trideset godina nakon njezine smrti, kada su povodom postupka za njezino proglašenje blaženom otvorili njezin grob, njezino su tijelo našli bez i najmanjeg traga trulosti, dok su se povoji, u koje je bilo zamotano njezino tijelo, raspali a križ je zarđao. Onako kako je tada ležala, blažena Bernardica Soubirous danas počiva u jednom lijesu obrubljenom zlatom i kristalom u samostanskoj kapeli u Neversu, u svom crnom redovničkom odijelu, pognute glave i raširenih ruku iznad srca. Tu mogu hodočasnici i nakon više od sto godina od smrti, promatrati Bernardicu koja djeluje kao da spava.
   O Bernardici ne postoje nikakve legende. Ono što je na njoj čudesno, očituje se na činjenici da je jedna siromašna i neuka djevojka sa sela postala povodom za ponovno oživljavanje štovanja Majke Božje i u naše vrijeme. Lurd je postao novi izvor milosti, čiji izvor napaja cijeli zemaljski krug. Da se u Lurdu događaju čudesa, to nije sporno. Njihov broj ne kaže puno; ono što ima značenje jeste, da fenomen postoji i da ispada iz okvira naravnog. Lurdska čudesa, kao i sva druga čudesa, su bez sumnje samo znakovi po kojima se Bog objavljuje, jer čudo je iznimka – uvijek je bila i uvijek će ostati.
Bernardicu je 14. srpnja 1925. godine papa Pio XI. proglasio blaženom, a na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 8. prosinca 1933. svetom. Njezin spomendan Crkva slavi na obljetnicu njezine smrti 16. travnja.

Duhovna oporuka svete Bernardice Soubirous

 
 

Za dane u koje si došla Djevice Marijo,

i za one u koje nisi došla,

neću ti moći zahvaliti, osim u Raju.

Ali i za pljusku koju sam dobila,

za ruganja i uvrjede,

za one koji su me smatrali ludom.

za ona koji su me smatrali lažljivicom,

za one koji su me smatrali koristoljubivom,

hvala ti Gospe!

Za pravopis koji nikad nisam znala,

za pamćenje koje nikad nisam imala,

za moje neznanje i moju glupost, hvala!

Hvala, hvala, jer da je na zemlji bila

neka djevojčica gluplja od mene,

bila bi nju izabrala!

Za moju majku koja je umrla daleko,

za muku koju sam pretrpjela kada me

moj otac, umjesto da pruži ruke svojoj

maloj Bernadetti, oslovio:

„sestro Marie-Bernarde“, hvala Ti, Isuse.

Hvala ti što si napojio gorčinom

ovo srce prenježno, koje si mi dao;

Hvala ti na Majci Josephini,

koja me proglasila: posve beskorisnom!

Hvala Ti što sam bila Bernadette, kojoj

su prijetili zatvorom, jer sam te vidjela,

Djevice sveta;

Što su me ljudi gledali kao rijetko zvjere;

ona Bernadette tako slabička da su,

vidjevši je, govorili: „Zar je to sve?“;

na tome Ti hvala, o moj Bože!

Na ovoj duši koju si mi dao,

na unutarnjoj pustinji i suši,

na Tvojoj noći i Tvojim sijevanjima,

na Tvojim Tišinama i Tvojim munjama,

na svemu, na Tebi – odsutnom i prisutnom,

hvala, o Isuse!

Sveti Benedikt Josip Labré

prosjak, konteplativac i hodočasnik
Sveti Benedikt Josip Labré

Sveti zaštitnik Benedikt Josip (Benoît-Joseph) Labré, pobožni francuski prosjak („prosjak vječnog klanjanja“, „Božji skitnica“). Rodio se 25. ožujka 1748. u selu Amettes, nedaleko grada Boulogne-sur-Mer (departman Pas-de-Calais, sjeverna Francuska), kao najstarije od petnaestero djece skromnog trgovca. Polazio je mjesnu školu koju je vodio tamošnji kapelan. Nije bio naročito nadaren učenik, ali je za svoje godine bio neobično ozbiljan. Javno je činio pokoru i za najmanje grijehe.

   Učio je s 12 godina latinski kod svojeg ujaka i kuma, župnika u Érinu, s nadom da će postati svećenik. Sa 16 godina želio je stupiti u trapistički samostan, ali tome se opirala cijela obitelj. Drugi ujak, također svećenik, savjetovao mu je da se pridruži kartuzijancima, ali oni ga nisu primili. Propješačio je 280 kilometara do trapističke opatije u Normandiji, ali ga ni oni nisu primili. Tada je stupio u kartuziju Neuville i ostao na kušnji 6 tjedana, ali nije izdržao. Ušao je 1769. u cistercitski samostan, ali su ga poglavari proglasili neprikladnim jer im se činio previše mirnim i nedovoljno uravnoteženim. Stupio je u Treći red svetog Franje i krenuo pješke u Rim, s nadom da će tamo pronaći prikladni red i samostan.

   

Krajem kolovoza 1770. stigao je u Chieri nedaleko Torina, odakle je roditeljima napisao posljednje pismo. Stjecajem okolnosti postao je “Božji sirotan”, prosjak i lutalica. 

Oprostio se od materijalnih dobara, hodao u poderanoj i prljavoj odjeći, oko vrata su mu visjeli križ i krunica, a na ramenu je nosio svoje bogatstvo: Novi Zavjet, djelo Tome Kempenca “Nasljeduj Krista” i časoslov što ga je molio svaki dan. Lutajući cestama neprestano je molio, a sve što je isprosio, komadić kruha, dijelio je s drugim siromasima. Noći i dane provodio je pod vedrim nebom, spavao pod kakvim stablom ili uz neku ogradu. Obišao je više puta glasovita prošteništa kao što su Loreto, Assisi, Napulj, Bari, Fabriano, Compostela, Einsiedeln, Paray-le-Monial. Provodio je dane u katedralama, u neprestanom klanjanju pred Presvetim, obavljao marijanske pobožnosti te zapadao u ekstaze, levitacije i bilokacije.

   Malo je govorio, mnogo propovijedao i mirno podnosio poniženja i uvrede. Pripisuju mu brojna ozdravljenja i čudesa, među njima i umnožavanje kruha za svoje suputnike siromahe. Posljednje godine života proveo je u Rimu, noćio je obično na Colosseumu, a njegove savjete tražili su ljudi svih staleža i naraštaja. Umro je u Rimu 17. travnja 1783, u dobi od 35 godina. Tek što je umro, Rimom se proširila vijest: “Umro je svetac!”

   Pokopali su ga u rimskoj crkvi Santa Maria ai Monti, a u roku od 3 mjeseca njegovom zagovoru pripisali su više od 100 čudesnih ozdravljenja. Blaženim ga je 1860. proglasio papa Pio IX, a svetim 1881. papa Leon XIII. Zaštitnik je prosjaka, lutalica, beskućnika, hodočasnika, skitnica, neženja, duševnih bolesnika, osoba koje nisu prihvatili crkveni redovi te mnogih župa i crkava diljem svijeta.

 

Osnutak franjevačkog reda i prva braća

prvo Pravilo života po Evanđelju je usmeno potvrdio papa Inocent III., a za točan se datum smatra 16. travnja 1209. g
Franjevački red provincija sv.Ćirila i Metoda

Povijest franjevačkog Reda

 

 

Sv. Franjo Asiški nije svojim djelovanjem želio osnovati nikakav Red, niti zajednicu. On je svojom jednostavnošću i gorljivošću za Boga mnoge ljude potaknuo na promjenu svoga života. Kako je bio izniman Božji svjedok nadahnjivao je ljude svoga vremena da žive u siromaštvu i jednostavnosti poput njega, a neki su mu se i priključili, te su tako postali braća.

Prvi brat koji je pristupio Franji i želio živjeti s njime je brat Bernardo Kvintavalski. Odmah drugi dan po njegovom dolasku otišli su do crkve sv. Nikole, gdje su se pomolili Bogu da potvrdi Bernardovu odluku. Ta odluka je i potvrđena trostrukim otvaranjem Evanđelistara. Bernardo je prodao sve što je imao i sav prihod dao siromasima, kako je i pisalo u Evanđelju što su ga otvorili. Uskoro su počeli pristizati i drugi koji su željeli ovako živjeti. Braća su po dvoje išli i pronosili Radosnu vijest u svakome mjestu u koje su zašli.

Broj braće je rastao i Franjo je ubrzo uvidio da će im trebati nekakvo Pravilo po kojemu bi uredili način života. Tako je uzeo vremena i napisao Pravilo, pri čemu se uglavnom služio riječima sv. Evanđelja. Ovo prvo Pravilo života po Evanđelju je usmeno potvrdio papa Inocent III., a za točan se datum smatra 16. travnja 1209. g. Prvo pisano Pravilo odobreno je 29. studenog 1223. g. od strane pape Honorija III. Time je osnovan Red Manje braće (Prvi franjevački Red)

Bez svete Klare, nema velikog dijela povijesti franjevačke obitelji. Poticala je iz imućne obitelji di Offreduccio. Imajući uzora u Franji, pobjegla je od svoje obitelji Franji i njegovoj braći. Obukli su je u tuniku u noći sa 18. na 19. ožujka 1212. g. u crkvi sv. Marije Anđeoske. Taj čin oblačenja smatra se osnivanjem Reda Siromašnih sestara (Red svete Klare ili klarise). Pravilo klarisa je potvrđeno od strane pape Inocenta IV. 9. kolovoza 1253. g., dva dana prije smrti sv. Klare. Klarise su Drugi Red franjevačke obitelji.

U raznim previranjima unutar Prvoga Reda, odmah nakon Franjine smrti, braća su se razdvajala u mišljenjima i obdržavanju Pravila. 1517. g. službeno (formalno pravno) dolazi do razdvajanja Prvoga Reda na braću opservante i konventualce. U daljnjoj povijesti nastali su i braća kapucini, što je službeno potvrđeno 1619. g.

Postoji i Treći red franjevačke obitelji. Teško je odrediti godinu osnutka trećeg Reda, ali smatra se da je to 1221. g. kada Franjo piše Pismo vjernicima kao svojevrsni oblik života u svijetu. No Red zapravo nije „osnovan“, nego je to pokornički Red po primjeru i nadahnuću života sv. Franje. Treći Red se razdvaja na samostanski i svjetovni. Treći samostanski Red sv. Franje obuhvaća oko 400 ogranaka. Franjevačkom svjetovnom Redu (FSR) pripadaju laici koji imaju svoje obitelji i žive po primjeru i nadahnuću sv. Franje. Upravo pod okrilje FSR –a se ubraja i Franjevačka mladež (Frama)!

Sveta Kateri (Katarina) Tekakwitha

Osserneon (Auriesville), New York, 1656 - Caughnawaga, Canada, 17. travnja 1680.
Sveta Kateri (Katarina) Tekakwitha

NIKLA IZ REDOVA DOMORODACA.

   Kateri Tekakwitha bila je kći Kenneronkwe, poglavice Mohikanaca, i Tagaskouite, pobožne rimokatolkinje iz Indijanskoga plemena Algonquian. Rođena je u utvrdi Mohikanaca Ossernenon, nedaleko današnjega mjesta Auriesville u američkoj državi New York, godine 1656. Njenu su majku krstili  i obrazovali francuski misionari u Trois-Rivières, poput mnogih drugih obraćenika iz plemena Abenaki. Otac joj je bio poganin, Irokez. Irokeza danas ima jošoko 50.000 tisuća i žive u rezervatima oko rijeke St. Lawrence i jezera Ontario.Spomenuli smo da  je njezina mati bila iz indijanskog plemena Algonkina. Algonkini su bili lovci, skupljači plodova, ribari, a uzgajali su i kukuruz. Danas ih ima još50.000 u Kanadi i 40.000 u Sjedinjenim Američkim Državama. Kateri je rano  ostala siroče kad su joj umrli roditelji. Preživjela je i boginje. Od posljedica te bolesti od 1660. godine Katarina je imala strašno unakaženo lice. Tako malu djevojčicu je onda preuzeo jedan rođak, komu je Kateri pomagala u kućnim poslovima.

   KRŠTENA KAO ODRASLA DJEVOJKA.  U dobi od 20 godina, krstio ju je otac Jacques de Lamberville, isusovac, i to na sam Uskrs, 18. travnja 1676.  godine. Upravo je na krštenju i uzela ime Kateri, što je zapravo Mohikanska verzija francuskoga imena Catherine (Katarina). Indijansko ime Tekakwitha ima ozbiljno značenje: "ona koja stvari dovodi u red". To ime znači i kratkovidu osobu, koja se u hodu oslanja na štap koji nosi ispred sebe. Tada je započela njezina priprava za svetu Pričest. Na Božić 1677. godine se prvi put pričestila, a milost ju je tako zahvatila da je pokazivala izvanredne znakove svetosti. Nakon krštenja na Blagovijest položila je zavjet djevičanstva.                                                                      

 Oni koji su preuzeli skrb nad njom nisu nimalo voljeli kršćanske misionare te je Kateri trpjela progonstvo jer se odbila odreći svoga kršćanskoga načina življenja. „Želim biti kršćanka, pa makar me to stajalo života” – govorila je. Njeni su joj skrbnici uskraćivali hranu kada bi nedjeljom odbijala raditi na polju. Neprestano je bila izložena udarcima, kritici, obezvrjeđivanju i ismijavanju. Pokušali su je natjerati na brak. Njezini je sunarodnjaci nisu mogli razumjeti. Zato su je oni progonili. Ugrožavali su čak i njezin život. Kad joj je radi toga njezin rođak poganin zaprijetio, Katarina je, kako bi spasila goli život, pobjegla u isusovačku misiju Svetog Franje Ksaverskoga u Sault, kod Montreala. Tako je 1675. godine prvi put došla u kontakt s kanadskim katoličkim misionarima. Utočište je našla u jednoj stabilnoj zajednici domorodaca u Kahnawake u Quebecu, gdje se posvetila molitvi, pokori i gdje se starala za bolesne i stare.                                 

   MOLITVA, SVETA MISA I POKORA. Često se povlačila u šumu te pred križem urezanim u jedno stablo provodila sate u razmatranju Isusove muke. No, Kateri nije bila samo velika pokornica i pustinjakinja, već je redovito dolazila u crkvu na Svetu Misu, a pomagala je na misiji i kod obitelji koja ju je udomila. Gospodin ju je iskušao i raznim kušnjama. Nutarnjim mukama i kušnjama Kateri je pridodavala i oštre vanjske pokore. Sve se više posvećivala Bogu, uvijek željna potpunog posvećenja Bogu. Shrvana bolima i patnjama umrla je 17. travnja 1680. godine. Posljednje riječi su joj bile: "Isuse - Marijo - volim vas!"Bilo su joj 24 godine. Posljednje su joj riječi bile "Isuse, ja te volim!" Očevidci svjedoče da su Katarini, nakon što je umrla, nestali ožiljci od boginja, te joj je lice odavalo veliku ljepotu. Smatra se da su mnogi bolesnici ozdravili na dan njezinog sprovoda. Pedeset godina poslije njezine smrti u Meksiku je osnovan samostan za američke domorodačke sestre, da bi tamošnje redovnice danomice molile za njezino proglašenje blaženom.                                                                                                                 

   DJEVOKA HEROJSKIH KREPOSTI. Glas o njezinoj svetosti raširio se na sve strane pa je poveden i postupak za proglašenje blaženom. Dekretom Svete kongregacije obreda od 3. siječnja 1943., nakon pomnoga i svestranog ispitivanja, priznat je herojski stupanj njezinih kreposti. To je u kanonskom postupku vrlo važan korak. Njezinu kauzu vodio je u Rimu generalni postulator Družbe Isusove o. Pavao Molinari. Katarinu Tekakwitha proglasio je blaženom Ivan Pavao II. 22. lipnja 1980. Tako je Katarina prva između sjevernoameričkih domorodaca koja je uzdignuta na čast oltara. Zato je američki urođenici predano štuju. Samo u Sjedinjenim Američkim Državama je njezino štovanje prisutno bar u tri nacionalna svetišta: u Fodni (New York), u nacionalnom svetištu sjevernoameričkih mučenika u mjestu Auriesville (New York), i u nacionalnom svetištu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u Washingtonu.

   NA ČAST OLTARA Premda je proces njezine kanonizacije počeo 1884. godine, tek 3. siječnja 1943. papa Pijo XII. ju je proglasiočasnom službenicom Božjom, dok ju je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženom 22. lipnja 1980. godine. Papa Benedikt XVI. ju je proglasio svetom 21. listopada 2012. Spomendan Svete Katarine se u Sjedinjenim Američkim Državama slavi 14. srpnja. Kateri je zaštitnica Montreala, Kanade i američkih domorodaca. Njezinu pomoćmogu zazivati bolesnici koji pate od zaraznih bolesti, siročad, kao i mlade djevojke.

   Nazivaju je: “Ljiljanom Mohikanaca,”, “Mohikanskom Djevicom,” “Nježnim i Čistim Ljiljanom,” “Cvijetom među Istinskim Ljudima,” “Ljiljanom Čistoće“ te “Novom Zvijezdom Novoga Svijeta.” Prema riječima vlč. Lawrencea G. Lovasika, Kateri su pripadnici njena plemena Mohikanaca nazivali “najljepšim cvijetom što je ikada niknuo među ljudima crvene boje kože,” a te su riječi uklesane i u njen nadgrobni spomenik.

   Kateri Tekakwitha slijedila je naraštaj svetaca u koji se ubrajaju sveti Ivan de Brebeuf te Isaac Jogues i drugovi, čime je potvrdila drevnu kršćansku izreku: „krv svetaca sjeme je novih kršćana.”

Molitva za pomoć  po zagovori

SVETE  KATERI TEKAWITHA

Svemogući, milosrdni Oče,

hvala ti za svjedočanstvo Tvoje ljubljene kćeri

Kateri Tekawitha.

Svojim životom slatke čistoće, postojanosti u kušnjama,

i nepokolebljiva pouzdavanja u Tvoje milosrđe,

postala je znak svijetu: svijetu koji je u velikoj potrebi za ufanjem.

Nasljedujući primjer Tvoga Sina,

Gospodina našega Isusa Krista,

postigla je savršenu ljubav

te se ispunila revnošću za vršenje Tvoje volje.

Sada je, zahvaljujući nadahnuću Duha Svetoga,

i po vlasti danoj Tvojoj Svetoj Crkvi,

taj Ljiljan Čistoće ubrojen među Tvoje Svete.

Udijeli nam milost pouzdavanja

U Tvoju božansku pomoć

Što ćemo je izobilno primiti po njenu zagovoru. Amen 

Pages