You are here

Sveci, blaženi i sluge Božije

npr. 10.4.2020
npr. 10.4.2020

Sveti Ignacije iz Laconija

Laconi, Nuoro, 17.prosinca 1701. - Cagliari, 11. svibnja 1781.
Sveti Ignacije iz Laconija

   Sveti Ignacije iz Laconija (Ignazio da Laconi), talijanski kapucin, brat laik, rođen je 17. prosinca 1701. kao Vincenzo Peis u Laconiju (sardinijski Làconi, provincija Oristano) na otoku Sardiniji, kao drugi od sedmero djece, u siromašnoj i pobožnoj seljačkoj obitelji. Od malih nogu isticao se svojom dobrotom i pobožnošću. Nije učio ni čitati ni pisati, ali ga je njegova majka podučavala vjeronauku. Za njega je crkva imala neodoljivu moć privlačnosti pa su ga često rano ujutro vidjeli kako kleči na otvorenom i čeka da se otvori župna crkva. Kad je Vincenzu bilo 17 godina, teško se razbolio. Zavjetovao se da će stupiti u kapucine, ako mu Majka Božja izmoli zdravlje. Ozdravio je, ali je uživajući u životu zaboravio na svoj zavjet. Lakoumno je provodio dane, a tada je, tri godine kasnije, 1721, dobio novu opomenu. Jednog dana je jašio na konju, koji se iznenada prestrašio i jurio kroz neprohodno grmlje, pored dubokih provalija.

   Zahvaćen smrtnim strahom, Vincenzo je zazvao zagovor svetog Franje Asiškog, sjetio se svoga neizvršenog zavjeta i obećao u sebi da će ga ispuniti. U taj čas Vincenzov konj se zaustavio i nastavio se kretati mirnim korakom. Već sljedećeg dana mladić je krenuo s ocem na put i javio se kapucinskom provincijalu u Cagliariju. Najprije je odbijen zbog slabog zdravlja, a nakon nekog vremena primljen je na pokusni rok u kapucinski samostan svetog Benedikta u Buoncamminu (Cagliari). Novi učitelj novaka smatrao ga je posve nesposobnim i neprikladnim za redovnički život i htio ga je otpustiti iz samostana. Vincenzo je otišao u samostanski hodnik, bacio se ničice pred kip Majke Božje i zavapio za pomoć.

   Marija mu je tada odgovorila: „Strpi se, i moj sin je nosio za tebe preteški križ!“ Tako je Vincenzo nastavio svoj križni put, a većinom glasova ipak mu je 1722. dozvoljeno polaganje redovničkih zavjeta. Tada je uzeo ime Ignazio. Premješten je u samostan u Iglesiasu (sardinijska provincija Carbonia-Iglesias). Bio je određen da po sardinijskim selima skuplja milostinju. Obilazio je mnoge kapucinske samostane na otoku, Sanluri, Domusnovas, Oristano, Quartu Sant'Elena. Nije samo prosio već je postao i glasoviti misionar. Poučavao je ljude u vjeri, tješio bolesne i napuštene, uveseljavao djecu i žalosne, mirio zavađene, obraćao grešnike, savjetovao očajnike. 

   Poslan je 1741. ponovno u Cagliari, glavni grad Sardinije, u samostan svetog Antuna. Tamo je 40 godina obavljao istu, prosjačku službu i postao pravi misionar tog lučkog grada. Svi su u njemu gledali pravoga sveca i rado su ga slušali. Zvali su ga „sveti otac“. Neprestano prosjačenje pribavilo mu je naklonost i poštovanje svih krugova, a on je žarkom serafskom ljubavlju, malim darovima i jednostavnim riječima, s krunicom u ruci, činio velike stvari. Iz svih krajeva Sardinije dolazili su u Cagliari ljudi i tražili njegove savjete. Kad se nakon prosjačenja umoran vraćao u samostan, pred Isusom u Presvetom Sakramentu provodio je čitave sate u klanjanju i molitvi. Brat Ignazio bio je obdaren darom proroštva i čudesa, tako da je kod vjerničkog puka bio izuzetno omiljen. Posljednje dvije godine života bio je slijep. Čudotvorac i miljenik sardinijskog naroda, preminuo je na današnji dan, 11. svibnja 1781, u Cagliariju.

   Njegove relikvije počivaju u kapucinskom samostanu svetog Antuna u Cagliariju. Papa Pio XII. proglasio ga je blaženim 16. lipnja 1940, a svetim 21. listopada 1951. Štuju ga osobito žitelji Sardinije. Zaštitnik je sardinijske provincije Oristano te mnogih župa, crkava i kapela.

   

Sveti Leopold Bogdan Mandić

Herceg-Novi, Boka Kotorska, 12. svibnja 1866. - Padova, 30. srpnja 1942.
Sveti Leopold Bogdan Mandić

San Leopoldo (Bogdano) da Castronuovo Mandic, pod ovim je imenom registriran i poznat svijetu kršćana i katolika.

Redovnik-kapucin, svećenik i ispovjednik. Zaštitnik braće kapucina u Hrvatskoj

   Sv. Leopold Bogdan Mandić Naš zemljak i svetac rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg Novom (danas Crna Gora). Njegovi roditelji, otac Petar Antun Mandić i majka Dragica (Karla) rođ. Carević, na krštenju (13. 6. 1866.) su mu dali ime Bogdan Ivan.

   Dječak se od rane mladosti odlikovao uzornim vladanjem i ljubavlju prema svojim vršnjacima i drugim prijateljima, tako da mu je kotorski biskup Kazimir Forlani prigodom ulaska u Kapucinsko sjemenište u Udinama (16. 11. 1882.) da svjedočanstvo da je "od najnježnijih godina davao primjer svake kreposti, jer je cijelom dušom nastojao oko kršćanske savršenosti".

   U sjemeništu talijanske Venecijanske provincije (koja je tada imala i svoj samostan u Herceg Novom) naš se zemljak nastavio odlikovati marljivošću u učenju, uzornim ponašanjem i pobožnošću, tako da su ga redovnički poglavari već 2. svibnja 1884. primili u novicijat u Bassau. Po ondašnjem redovničkom običaju, prilikom stupanja u novicijat i oblačenja redovničkog odijela, u znak 'novog života' poglavari mu dodjeljuju i novo ime: LEOPOLD.

   Prve redovničke zavjete položio je 4. svibnja 1885. Nakon novicijata odlazi na studij filozofije u Padovi, gdje 20. listopada 1888. polaže svečane (doživotne) zavjete. Teologiju je studirao u Veneciji gdje biva i ređen za svećenika (20. 9. 1890.).

   Već u najranijim godinama Leopold Bogdan Mandić osjetio je želju da radi na kršćanskom jedinstvu, posebno na jedinstvu između Istočne i Zapadne Crkve, kod čega je osobito mislio na crkveno jedinstvo slavenskih naroda. Zato je odmah nakon svećeničkog ređenja zamolio redovničke poglavare da ga pošalju u domovinu kako bi se mogao posvetiti radu oko jedinstva, jer je to smatrao svojim osobitim pozivom koji mu je Bog namijenio. Poglavari nisu udovoljili njegovoj želji; on se podložio njihovoj odluci i sav se predao apostolatu izmirenja ljudi s Bogom.

   Kao mladi svećenik u početku je djelovao u raznim samostanima, gdje se uvijek u duhu sv. Oca Franje rado primao svakog posla. Jedno vrijeme je djelovao i u hrvatskim krajevima, i to kao poglavar (gvardijan) samostana Gospe od Zdravlja u Zadru, a oko godinu dana (1905.-1906.) u Kopru. Svega nekoliko dana tijekom 1923. godine djelovao je i u Rijeci No, najduže boravi u Padovi (od 1906. pa do smrti 1942.) prvenstveno kao ispovjednik.

   Kad je uvidio da se neće moći posvetiti aktivnom radu za crkveno jedinstvo i spoznao da je njegovo poslanje da svoj život posveti radu za duše u ispovjedaonici, načinio je zavjet da će, među ostalim, svakoga čovjeka koji dođe k njemu na ispovijed primiti kao istočnog kršćanskog brata: u postupak sa svakim pojedinim pokornikom stavit će su svoju želju za svetim jedinstvom između kršćanskog Istoka i Zapada.

   Njegova ispovjedaonica bila je opsjednuta od ljudi svakodnevno po deset, pa i više sati; i tako kroz gotovo 40 godina! A ljudi i pokornici dolazili su ne samo iz Padove i njezine okolice, nego i iz drugih udaljenih mjesta Italije. K njemu su na ispovijed hrlili ljudi različitog društvenog statusa: od sveučilišnih profesora i biskupa do seljaka; od visokih oficira do radnika i domaćica, svećenici, industrijalci, trgovci. Svi su se oni gurali oko njegove ispovjedaonice-sobice i strpljivo čekalo svoj trenutak za izmirenjem s Bogom i ljudima.

   Leopoldov duhovni život i rad nalazio je svoje žarište i izvorište u Euharistiji, a osobitom sinovskom ljubavlju je gorio prema Bezgrešnoj koju je nazivao svojom"Gospodaricom".  Po naravi je bio nagao, u mladim je danima znao ponekad planuti i srdžbom, ali se poniznom upornošću borio protiv svoje prirode i uz duhovni napor uspio je postići takvu skromnu blagost da su ga neki čak smatrali i previše blagim, a pogotovo u ispovjedaonici. Bio je i veliki ljubitelj prijateljstva sa svim ljudima, pa su ga mnogi već za života, a osobito poslije smrti, počeli smatrati svecem i pomoćnikom obitelji u njezinim potrebama i nevoljama.

   Kad je iscrpljen ispovjedničkom službom i bolešću 30. srpnja 1942. preminuo u Padovi, vjerni ga je narod sa svoje strane odmah proglasio svecem. Njegovo se štovanje, upravo munjevitom brzinom proširilo po svim zemljama i kontinentima. U našoj domovini (Hrvatskoj) njegovo štovanje počeo je najprije širiti kardinal Alojzije Stepinac.

   Mrtvo tijelo fra Leopolda kroz 21 godinu počivalo je na gradskom groblju u Padovi, a onda je 19. rujna 1963. preneseno u kapucinsku samostansku crkvu sv. Križa u Padovi. Na temelju spontanog štovanja i brojnih svjedočanstava o zadobivenim milostima po njegovu zagovoru, crkvene vlasti su 16. siječnja 1946. otvorile proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Cijeli postupak je zaključen 20. ožujka 1952. Pošto je proces za proglašenje blaženim završen u nepune 34 godine od njegove smrti, Leopolda Bogdana Mandića blaženim je proglasio papa Pavao VI. na trgu pred bazilikom sv. Petra u Rimu 2. svibnja 1976.

   Generalni postulator Kapucinskog reda 4. srpnja 1977. uputio je Zboru za proglašenje svetaca molbu da se nastavi s postupkom i za Leopoldovo proglašenje svetim. U godini 1980.-1981. u Trentu su obavljena ispitivanja u vezi s čudom ozdravljenja Elizabete Ponzolotto, a koje je predloženo u apostolskom postupku za njegovo proglašenje svetim. Nakon što je papinski liječnički savjet potvrdio velikom većinom glasova da je ozdravljenje gospođe Ponzlotto, uslijedila je objava dekreta pape Ivana Pavla II. o dokazanom čudu koje se dogodilo na zagovor blaženog Leopolda.

 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. svečano je proglasio Leopolda svetim.

       

 

Molitve sv. Leopoldu

Devetnica Sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću

(*Može se moliti tijekom cijele godine u svim osobnim potrebama kroz devet dana!)

Sveti Leopolde Bogdane, Gospodin te je obogatio velikim blagom milosti za one koji se tebi utječu. Molimo te, isprosi nam živu vjeru i žarku ljubav, da uzmognemo biti trajno sjedinjeni s Bogom po njegovoj svetoj milosti.

Slava Ocu…

Sveti Leopolde Bogdane, tebe je božanski Spasitelj učinio savršenim oruđem svoga neizmjernog milosrđa u sakramentu pokore. Molimo te, isprosi nam milost, da se često i dobro ispovijedamo te da živimo slobodni od svakoga grijeha i postignemo savršenstvo na koje nas poziva Gospodin.

Slava Ocu…

Sveti Leopolde Bogdane, ti si izabrana posuda darova Duha Svetoga, koje si obilno izlijevao u brojne duše. Molimo te, isprosi nam da se oslobodimo od mnogih muka i nevolja koje nas pritišću i izmoli nam snagu da sve strpljivo nadvladavamo te steknemo zasluge za nebo.

Slava Ocu…

Sveti Leopolde Bogdane, koji si za svoga zemaljskoga života iskazivao nježnu ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji, našoj dragoj Majci, i za uzvrat bio obdaren mnogim milostima, a sada si s Njom u blaženstvu, moli je da svrati svoj pogled na našu bijedu i da se prema nama uvijek pokaže milosrdnom majkom.

Slava Ocu…

Sveti Leopolde Bogdane, koji si uvijek pokazivao veliko razumijevanje za ljudske patnje i utješio mnoga skršena srca, priteci nam u pomoć. U svojoj dobroti nemoj nas napustiti, nego nas utješi i posreduj nam milost za koju te s velikim pouzdanjem molimo. Amen.

Litanije sv. Leopolda Bogdana Mandića

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože,
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože
Sveto Trojstvo, jedan Bože,
Sveta Marijo

Sveti Leopolde, štovatelju Majke Božje,
Sveti Leopolde, ljubitelju Euharistije,
Sveti Leopolde, skromni slugo slugu Božjih,
Sveti Leopolde, junački slugo pomirenja,
Sveti Leopolde, pregaoče ekumenizma,
Sveti Leopolde, činitelju mnogih čuda,
Sveti Leopolde, uzore svećenika,
Sveti Leopolde, uzore ispovjednika,
Sveti Leopolde, uzore redovnika,
Sveti Leopolde, uzore molitelja,
Sveti Leopolde, uzore pokornika,
Sveti Leopolde, uzore poslušnosti,
Sveti Leopolde, uzore poniznosti,
Sveti Leopolde, uzore strpljivosti,
Sveti Leopolde, uzore pobožnosti,                               moli za nas
Sveti Leopolde, poznavatelju ljudskih srdaca,
Sveti Leopolde, poznavatelju budućnosti,
Sveti Leopolde, voditelju mnogih duša,
Sveti Leopolde, razboriti savjetniče,
Sveti Leopolde, prijatelju svih ljudi,
Sveti Leopolde, tješitelju patnika,
Sveti Leopolde, tješitelju očajnih,
Sveti Leopolde, tješitelju bolesnih,
Sveti Leopolde, dobrotvore siromašnih,
Sveti Leopolde, branitelju nevinih,
Sveti Leopolde, miritelju zavađenih,
Sveti Leopolde, ljubitelju svoga roda,
Sveti Leopolde, diko svoga Reda,
Sveti Leopolde, naš nebeski zaštitniče

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine!

Moli za nas, sveti Leopolde!
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!

Pomolimo se!

Bože, zaštitniče i prijatelju poniznih, koji si uzvisio slugu svoga Leopolda Bogdana, učinivši ga oruđem svoga milosrđa u sakramentu pokore, daj, ponizno Te molimo, da zavrijedimo jednostavnim putem vjere doći do gledanja tvoga lica u nebu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Molitva za jedinstvo kršćana

Bože, jedina prava ljubavi i savršeno jedinstvo. Ti si Svetoga Leopolda, kapucina i svećenika, ukrasio krepošću velikog milosrđa prema grešnicima i potaknuo ga da gorljivo promiče jedinstvo kršćana; daj da po njegovu zagovoru, duhom i srcem obnovljeni svima iskazujemo tvoju ljubav i puni nade radimo za jedinstvo svih vjernika. Amen.

Molitva da se isprose milosti po zagovoru sv. Leopolda

Sveti Leopolde Bogdane, Bog Te je obdario velikim milostima da uzmogneš pomagati onima koji se Tebi utječu. Evo se i ja utječem Tebi i ponizno Ti se molim: isprosi mi živu vjeru i žarku ljubav, da se predam u ruke Božje i da iz tih Božjih ruku primim pomoć u ovoj svojoj nevolji… (navesti nakane).

Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…

Molitva prije Sv. Ispovijedi

Ti, Sveti Leopolde, kojega je Bog učinio izvanrednim liječnikom duša u svetoj ispovijedi, isprosi mi milost prave pokore, da se dobro ispovjedim te da pomiren s Bogom i ljudima smijem pouzdano očekivati da Bog ispuni i ovu moju molbu… (navesti nakanu).

Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…

Molitva za pomirenje s ljudima

Sveti Leopolde Bogdane, svoj si život darovao za pomirenje među ljudima, narodima i vjerama. Isprosi mi pravi mir, slogu i ljubav u obitelji, uspjeh u svakom poslu i prijateljstvo sa svim ljudima dobre volje, da poput Tebe budem čvrst u katoličkoj vjeri, dobar sa svima, pa i s onima koji drugačije vjeruju.

Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…

Molitva Sv. Leopoldu za one koji su se udaljili od Boga

Isuse, Spasitelju, koji si po molitvi i primjeru Sv. Leopolda, kapucina, k sebi priveo i vratio mnoge duše, molim Te, po njegovu zagovoru privuci k svom Božanskom i Spasiteljskom Srcu i (navesti ime onoga za čije se obraćenje moli). Pomozi mu, da na ovom svijetu u vjeri nađe smisao i radost života i tako za Vječnost spasi dušu svoju! Amen.

Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…

Molitva Sv. Leopoldu za hrvatski narod

Gospodina Isuse Kriste, Ti si ljubio svoj narod, svoju zemlju, jezik i običaje svojih ljudskih predaka. Po Tvom je primjeru Sv. Leopolda, kapucin, služeći braći ljudima u drugoj zemlji, vjerno ljubio i svoj hrvatski narod.

I ja Te, zajedno sa Sv. Leopoldom Bogdanom, molim, da narod kojemu pripadam raste i napreduje u miru i slozi s drugim narodima, da kolijevke ne budu prazne, da se ognjišta ne ugase, da se svi prognani i izbjegli vrate svojim domovima, da za svakoga bude u domovini rada, kruha, pravde, mira i sreće, te da živimo i umiremo u Tvojoj milosti, pod zaštitom Majke Marije vjerni Velikom Zavjetu svojih pradjedova.

Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…

Molitva za duh apostolata

Sveti Leopolde, istrošio si se služeći drugima na slavu Božju i spas neumrlih duša. Danas, dok grijeh i sotona zavode svijet i duše, ukloni sablazan mnogih katolika koji se stide raditi za slavu Božju i spas duša.

Sveti Leopolde, oslobodi i mene straha, ljudskog obzira i sebičnosti, a isprosi mi od Boga apostolski žar prvih kršćana, da i ja, svojim životom, primjerom i riječju; molim i radim za dolazak boljeg svijeta i obnovu evanđeoske ljubavi i dobrote među ljudima. Amen.

Sluga Božji o. Lino (Alpinolo Hilderbrand Humbert) Maupas, franjevac i prezbiter

Split, 30. kolovoza 1866. – Parma, 14. svibnja 1924.
Sluga Božji o. Lino (Alpinolo Hilderbrand Humbert) Maupas

   Djed mu je rođen u Parizu, a u Dalmaciju je došao s Napoleonovom vojskom i bio je upravitelj vojnih bolnica Ilirskih pokrajina. Oženio se je Splićankom i imao je dva sina. Starijeg, Petra Dujma, koji je postao nadbiskup i metropolit zadarski, te mlađeg, Ivana, koji je studirao u Padovi. Ivan se je oženio dramskom umjetnicom Rozom Mariani iz Avenzzana te se nakon dužih putovanja po Italiji naseli u Splitu. U toj obitelji, među šestero sinova i četiri kćeri, po rođenju posljednji bio je Lino.

   Rođen je 30. kolovoza 1866. u Splitu, u Velom varošu (kuća Pavazza, II. kat, Sinovčića ulica); kršten je u župnoj crkvi Sv. križa, a na krštenju je dobio ime Alpinolo Hilderbrand Humbert. Do 1876. pohađa pučku školu u Splitu, kad se obitelj seli u Zadar. U obiteljskom krugu proveo je vedro i veselo djetinjstvo. Već u mladim danima zapaža se njegova sklonost svećeničkom zvanju. Njegov stric, zadarski nadbiskup mons. Petar Dujam Maupas uputio ga je na školovanje u zadarsko nadbiskupsko sjemenište, tada pod upravom otaca isusovaca. Prvu pričest primio je 21. svibnja 1879. god., a potvrdu 14. srpnja 1881. god., od svojega strica nadbiskupa. Školovanje nastavlja kod manje braće u Samostanu sv. Franje u Zadru.

   Upoznavši redovnički život i primjer fratara, odluči pristupiti u franjevački red, Provinciju sv. Jeronima u Zadru. Redovničko odijelo oblači 30. rujna 1882., u Samostanu sv. Ane u Kopru, uzevši ime fra Petar (ili Rajmund). Nakon položenih prvih zavjeta 30. rujna 1883. poglavari ga šalju u samostan na Košljun, da dovrši filozofski studij. Vratio se je u Zadar, na bogosloviju, ali u veljači 1886. zamolio je da bude otpušten. Vrativši se u obitelj, stupio je u financijsku policiju, ali van samostana nije našao smirenje te nakon godine dana zatraži ponovni primitak u red. General Reda manje braće o. Bernardino dal Vago od Portogruara ponovno ga primi i odredi mu ponovni novicijat, u samostanu Fucecchio, toskanske Provincije sv. Bonaventure. Tako ponovno oblači franjevačko odijelo, uzevši ime fra Lino. Bogoslovlje studira u Samostanu Colloviti i 18. ožujka 1889. polaže svečane zavjete. Nakon toga general Reda o. Luigi Canali od Parme, po volji generalne kurije, odredi ga u franjevačku Misiju Skutari, u Albaniji, ali to se nije ostvarilo. Naime o. Lino od mladosti je imao poteškoća s očima, a sada je po savjetu liječnika morao radi operacije i liječenja otići u Bolognu. Tamo je prešao u bolonjsku franjevačku provinciju. Slijedi premještaj u Samostan sv. Marije od Milosti (Covignano), kod Riminija, gdje je završio bogoslovni studij te 20. rujna 1890., u katedrali u Riminiju, primio podđakonat, 2. studenoga đakonat, a 30. studenoga, u Forlìju, od kasnijeg kardinala Domenica Svampe prezbiterski red. Prvu misu služio je u svetištu Gospe od Milosti, 8. prosinca 1890. Neko vrijeme boravi u Cortemaggiori i u Parmi, a zatim do 10. lipnja 1893. u Samostanu sv. Franje u Pratu. Konačno ga poglavari određuju za Samostan presvetog navještenja u Parmi, kamo stiže pješke, 12. lipnja 1893.

   Tamo je polje njegova djelovanja, mjesto njegova tridesetjednogodišnjega plodnog apostolata. Slijedeće godine imenovan je vikarom, a 1895. zamjenikom župnika. Bio je i zatvorski kapelan i duhovnik u odgojnom zavodu. Izrazito je pomagao siromasima i potrebnima. Za njih je o. Lino dao život. Njegova obitelj izvan samostana bili su siromasi Parme. Živio je s njima, molio i radio za njih. Njima je nosio hranu, odjeću i lijekove. Posebno je volio djecu. Često im je morao nositi potajno hranu u kuću. Njegove sandale prošle su sve ulice Parme, noseći potrebno i evangelizirajući.

   O. Lino Maupas umro je 14. svibnja 1924. godine, u 58. godini života, kod tvornice tjestenine, gdje se je bio našao zbog dobrotvornog rada. Pokopan je u Parmi, na gradskom groblju Villetti. Kip postavljen nad njegovim grobom prikazuje ga u hodu.

   Svake godine franjevci i građani Parme spominju se godišnjice smrti o. Lina. Postupak za beatifikaciju otpočeo je 25. srpnja 1942., u Parmi, i još uvijek je u tijeku.

Blaženi Diego iz Valdieria

Valdieri oko 1590. - † San Secondo di Pinerolo, 15 svibnja 1655.
Blaženi Diego iz Valdieria

 Neizvjestan je datum Fra Diegova je rođena u Valdieri krajem 1500. u obitelji Anfosso. Ulazi u samostan Male braće Santa Maria degli Angeli u Cuneo 1621.,  bio je čuvar Gabriele iz Entracque. Dva brata su bila sudionici misija na Vaudois sa sjedištem u samostanu u Pinerolo, zatvorena od rata  1629. U 1655,  Diego je bio u samostanu San Secondo, sa Klement Bressanone, s kojim je bio mučen od strane valdenzi bande svibanja 14. Njegovi posmrtni ostaci su raspršene u 1799 s uništavanjem crkve braće Bricherasio. U župnoj crkvi Valdieri je zabilježen na ploči.

Sveta Margarita / Margareta Kortonska

Laviano, 1247 – Cortona, 22. veljače 1297. Proglašena Sveticom 16. svibnja 1728.
Sveta Margarita / Margareta Kortonska

   Sveta Margareta Kortonska naziva se "franjevačka Magdalena" ,jer je dio života provela u priležništvu. Smrt čovjeka s kojim je živjela toliko ju je potresao da se odlučila na pokornički život. Stupila je u Treći red Svetog Franje, te je uz duhovno vodstvo braće franjevaca čudesno napredovala u svetosti. I njezin sin je postao franjevac. 

   Posvetila se skrbi za bolesne i siromašne. Uspjela je da se izgradi jedna bolnica u kojoj su posluživale "Poverelle"m žene pobožne udruge koju je osnovala Sveta Margarita. Gospodin ju je obdatio mističnim iskustvom. Rodila se u Lavianu u srednjoj Italiji.  Roditelji su je odgajali dobro i čuvali ju od svake nedostojne riječi.  Margareta se razrasla u lijepu djevjčicu. 

   Njoj je jako godilo kad su drugi počeli opažati njenu  ljepotu i milinu. U njoj je rasla i oholost. U lijepim kostimima znala je sate provoditi pred zrcalom  promatrajući ljepotu svojeg tijela. Majka ju je poticala da više pokloni pažnje svojoj duši. 

   Margareta je ostala bez  majke kad joj je bilo 8 godina. U Margariti je vremenom rasla i  želja za uživanjem svijet i tijela. Sa 16 godina otišla je služiti u grad kod nekog mladog plemića, kojemu je  osobito u oči pala njezina ljepota.  

   Za par tjedana stupili su grešan odnošaj gospadar i sluškinja. To je trajalo punih devet godina. Iz te veze se rodio i jedan sin.Jednom zgodom je Margaritin ljubavnik otputovao na nekoliko dana. Njegov se pas  vratio sam i cvilio. Margaretu je obuzeo veliki strah.  Pošla je za psom, koji ju je doveo do jame prekrite granjem.  Kad je u stranu otklonila granje nađe u jami mrtvo tijelo svojeg ljubavnika. Ubili su ga razbojnici. 

   Užasan pogled na to raspanuto tjelo izjedeno crvima.  Margareta se skamenila. Dugo je buljila u mrtvo tijelo, sa kojeg je nestala svaka ljepota.  Strašno ju je  potresla ova Božja kazna, koja je zadesila njezinog grešnog ljubavnika.  Odmah je odlučila da će se odreći grijeha i započeti oštru pokoru. U gradu, tom gnijezdu grešenja, ne može  izdržati ni koji trenutak. Kamo da krene? Suznih očiju vrati se u očev dom. No maćeha ju je otjerala kao javnu grešnicu, koja je  toliku bruku nanjela njihovoj obitelji. 

   Margareta se stoga uputi najprije u Kortonu te kod franjevaca učini veliku ispovjed cijeloga života.  Franjevci su Margaretu zajedno s njezinim sinom preporučili plemenitim gospođama kod kojih se nastanila. Margareta je započela oštru pokoru. Rasprodala je sve dragocjenosti i novac podjelila siromasima. Preko dana ništa nije jela.  Samo u predvečer uzimala je  suhi kruh i presno povrće.  Bez ičije tužbe je na sebe preuzela velika poniženja. U pokorničkom odijelu sa užetom oko vrata vrati se u svoje selo da javno od svojih mještana traži oproštenja za sablazan što je počinila grešnim životom. 

   Izrazila je spremnost da stupi u neki strogi red da bi tamo mogle više oplakivati svoje grijehe. Bila je od svećenika upozorena da mora ostati u svijetu radi  brige za sina. No bilo joj je dopušteno da stupi u Treći red Svetog Franje. Za njezinog sina su se brinule dvije gospođe, kod kojih je u pokorničkoj poniznosti služila Margareta. Kad je dječak odrastao, stupio je u Franjevački red i bi zaređen za svećenika. Margareta je nastavila sa pokorom. U više navrata je javno priznala svoje grijehe i dala svjedočanstvo o  Božjem milosrđu.  

   To potakne u Kortoni i okolici mnoge grešnike da i oni čine pokoru.Tako su se ostvarile riječi koje je Gospodin povjerio Margareti u jednom ukazanju: “ Izabrao sam te da budeš grešnicima kao zrcalo. I najtrvdokorniji grešnici  će na tvom primjeru upoznati kako sam Ja milosrdan u spašavanju. Ti ćeš  biti ljestve, stube za grešnike, po kojima će oni doći k Meni. Kćeri moja! Postavio sam te za svjetlost u tmini. U tebi dajem svijetu zvijezdu, da slijepi dobiju svjetlost a zalutali pronađu povrataak k Meni, te se tako opet nađu gore grešnici, koji su bili satrveni grijehom.  Ti si staza za one koji zdvajaju i glas smilovanja.” 

   Gospodin joj je udijelio brojne milosti. U zanosu joj je pokazao svoju neizmjernu ljubav.  A ona je na tu ljubav uzvraćala još večom pokorom.  Tako je uz  Svetu Mariju Magdalenu postala uzor pokornicima svih vremena. Ovoj Svetici je Krist objavio da će u zadnja vremena Mala braća Svetog Franeje bili pozvani da se suprostave, uđu u boj sa Antikristom. Vršila je djela ljubavi prema bolesnicima. Da više pomogne bolesnike – okupila je oko sebe suradnice i sagradila bolnicu.  Napredujući u kreposti  doživjela je milost mnogih ukazanja Spasitelja.  Plamtila je žarkom ljubavlju prema Euharistijskom Otajstvu i Kristovoj Muci. 

   Ostvarila je vrhunac anđeoske ljubavi i poklonstva. Sa serafskom ljubavlju završila je svoju pokoru 22. veljače 1297. u Kortoni. Tijelo joj je ostalo neraspadnuto.

U Franjevačkom redu njen je spomendan 16. svibnja.

Sveti Feliks / Felix Kantalicijski

Cantalice, Rieti, 1515 – Roma, 18. svibnja 1587.
Sveti Feliks / Felix Kantalicijski

   Osnovan je god. 1525. kapucinski ogranak franjevačkoga reda. Bio je to sretan pokušaj da ideal asiškoga Siromaška zaživi opet u prvotnome sjaju.  No, taj je pokušaj već g. 1542. doživio strašan udarac, kad je generalni vikar kapucinskog reda Bernardino Ochino prešao na stranu protestantske reformacije te, da umakne inkviziciji, pobjegao u Ženevu. 

   Sablazan je bila velika jer je Ochino posvuda bio poznat i slavljen kao veliki propovjednik pokore te čovjek neporočna života. Još k tome bio je Talijan pa je njegov prijelaz u tabor reformacije smatran pravim skandalom. On je bio tako velik da je i sam papa Pavao III. svoju bojazan izrazio ovim riječima: "Doskora više neće biti ni jednog kapucina!"

   No, na sreću, ta se bojazan nije obistinila. Među kapucinima je bilo odličnih redovnika, koji su živjeli prema pravilu i duhu svetog Franje. Oni su u svojim siromašnim habitima, s kapucom, bradati i s prosjačkom vrećom na leđima, obilazili sela i gradove te propovijedali više primjerom i načinom života nego riječima i učenošću. 

   Ta propovijed je tadašnoj Crkvi, koja je još uvijek bila prilično svjetska te odviše mislila na čast, sjaj i bogatstvo, bila itekako potrebna. Dobri redovnici popraviše sablazan što ju je pružio jedan od njihovih prvaka, a nju će svojim pravim evanđeoskim svjedočenjem naročito ispraviti ponizni brat "Deogratias", kako su nazivali svetog Feliksa iz Cantalice. 

   Feliks Porro rodio se g. 1515. u mjestu Cantalice u Italiji. Još kao dječak preselio se u Cittaducale, gdje je u kući Picchi služio kao pastir i radeći seljačke poslove. Sam nije znao čitati, ali je slušao kad je netko čitao životopis starih pustinjaka. To ga je potaklo da ih nasljeduje u strogom pokorničkom životu. Čudesno se god. 1544. spasio kad se izvrnuo s kolima koje su vukli volovi. Tada je odlučio ostvariti ono što je već dugo nosio u srcu: a to je da će postati redovnik kapucin.Stupio je, dakle, u kapucine te u Fiuggiju obavio godinu propisanoga novicijata. 

   U samostanu S. Giovanni Campano položio je god. 1545. redovničke zavjete posvetivši svoj život još više Bogu. Nešto više od dvije godine proboravio je u samostanima Tivoli i Viterbo-Palanzana, a onda svršetkom sljedeće godine došao u Rim u samostan Sv. Bonaventure - danas samostan S. Croce dei Lucchesi, podno Kvirinala - i ondje ostao 40 godina, sve do smrti, obavljajući službu skupljača milostinje za samostan."Feliks je bio mistični temperament. Spavao je jedva dva ili tri sata, a ostatak noći provodio u crkvi u molitvi, koja se najvećim dijelom sastojala iz razmatranja tajna Isusova života. U posljednjih 15 godina svoga života pričešćivao se svaki dan. 

   Na blagdane običavaše hodočastiti u 7 rimskih bazilika ili bi po raznim rimskim bolnicama pohađao bolesnike. Gajio je pobožnost prema Majci Djevici, koja mu se više put i ukazala" (Mariano da Alatri, kapucin, doktor crkvene povijesti na Povijesnom institutu svoga reda).Taj i takav brat Feliks, koji je stupio u kapucine kad je red bio u krizi, postade njegovo veliko svjetlo. Na njega se u potpunosti mogu primijeniti riječi sv. Pavla: "Što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake" (2 Kor 1,27). On je došao u red, kao Gospodin u svijet, ne da bude služen, već da služi. 

   Zato je i govorio: "Ja nisam brat, već samo s braćom stanujem i njihova sam tovarna živina." A kad je već ostario i primio posjet kardinala protektora i generala reda, oni mu nekim napitkom htjedoše olakšati grčeve u želucu. Ponizni im je brat odvratio: "Vojnik mora umrijeti pod oružjem, a tovarna životinja pod sedlom."Kroz 40 godina brat je Feliks dan za danom obilazio ulicama renesansnoga Rima i prosio milostinju. "Uvijek bosonog, bez sandala, bez ogrtača i zimi, zaogrnut pokrpanim haljetkom nalik na vreću, pravi vjerni učenik asiškog Siromaška. Brat Deogratias, je kao poznati sveci onih dana pripadao gradskim likovima Rima, isto onako kao Ignacije Lojola, Franjo Borgija, Alojzije Gonzaga, papa Pio V., jedno vrijeme Karlo Boromejski, Filip Neri i Kamilo de Lellis. 

   Svi oni poznavahu, štovahu i ljubljahu svetog prosjaka, ljubimca čitavoga grada. Kardinal Montalto, kasnije papa Siksto V., isprosio si je komad kruha iz njegove prosjačke torbe. Filip Neri zamolio je da mu brat natoči vina, što ga je prosjačeći dobio" (E. Mossmaier).Skromni je brat bio malih životnih zahtjeva i potreba. Za hranu mu je bilo dosta nekoliko korica kruha, za krevet par dasaka, a za uzglavak nekakav veliki smotak pod glavom. Pravo franjevačko siromaštvo u duhu zaljubljenika u gospođu siromaštinu. 

   Takav život bila je velika propovijed i snažno te uvjerljivo evanđeosko svjedočenje.Obilazeći rimskim ulicama, brat postade savjetnik jednostavnoga puka, ali i onih iz viših slojeva tadašnjega društva. Kako je bio veseljak, pjevao je pjesme, koje su djeca pa i rimske gospođe pjevale još dugo poslije svečeve smrti. Evo jedne od tih pjesama:Gesu, somma speranza, del cuor, somma baldanza. Deh! damma tanto amore,che mi basta ad amarti!Isuse, najviša nado,i srcu najveća jakosti!Molim te, daj mi toliko ljubavi,koliko će biti dostatno da te mogu ljubiti!Sveti brat Feliks bijaše obdaren raznim nadnaravnim darovima, pa tako i darom proroštva. 

   Papi Sikstu V. prorekao je da će postati papa i potaknuo ga da se tada ispravno vlada. Postavši papa, Siksto V. je htio da se za svetog brata odmah u godini smrti otvori postupak za njegovo proglašenje svetim. Ipak to nije išlo tako brzo. Svetac je umro 18. svibnja 1587., a blaženim je proglašen 1. listopada 1625. Svetim ga je proglasio tek Klement XI. i to 22. svibnja 1712. Rimski hodočasnik može posjetiti njegov grob u crkvi Bezgrješnog Začeća, Via Veneto. U samostanu kapucina u Fiuggi završio je godinu novicijata. 

   Godine 1545. je u samostanu San Giovanni Campano položio redovničke zavjete. Dvije  godine je proboravio u samaostanima Tivoli i Viterebo-Palanzana, pa je premješten u Rim, u samostan podno Kvirinala. U Rimu je ostao 40 godina, sve do smrti skupljajući milostinju za samostan. Svakodnevno je prolazio ulicama Rima kao živa slika Svetog Franje. Znao je reći: “Svi stvorovi služe da nas  uzdignu k Bogu, ako ih promatramo u pravom svjetlu  i dobrim okom.” Najćešće je uzimao da preživi samo  kruh i vodu. Cijelog je života patio od poremećaja u probavi, ali se nikada nije tužio ili tražio lakše službe.  Za počinak je koristio  je gole daske malo sati.  

   Kad bi se vratio s prošnje odmah bi pošao u crkvu na molitvu i razmatranje.  Veći dio noći provodio bi u crkvi klečeći pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Molio je  s raširenim  rukama u obliku Križa.  Njegova ćelija je bila blizu crkvneog kora. Dolazio bi u crkvu nakon što su svećenici izmolili časoslov o ponoći te bi bio u klanjanju do jutarnjeg pozdravljenja. Zada bi posluživao svećeniku koji je  imao prvu Svetu Misu sa velikom pobnžnošću te je sa žarom i suzama primao Svetu Pričest. Česta Sveta Pričest bila je hrana koja ga je snažila i činila spremnim  i sačuvala njegovu dušu čistu među svakojakim svijetom koji je posjećivao. 

   Kada je kod prošnje bio ismjehivan, napadan ili vrijeđan  odgovarao bi sa smješkom “Deo gratias” -Bogu hvala. Tako su ga djeca, ljudi, kneževi, svećenici i biskupi pozdravljali i zvali “Deo gratias!” Kad mu je liječnik u teškoj bolesti savjetovao da moli za ozdravljenje ili ublaženje boli, Sveti Feliks je odgovorio: “Isus zna što je meni potrebno. Bolovi su milosti Božje, dragocijene ruže. Zar da odbijem počast trpjeti iz ljubavi prema Isusu.  Moje tijelo  stvarno bi radije da ne pati, ali ja ne slušam njega, ono treba činiti što je volja Božja!” Za sebe je u šali znao reći da pozna samo šest slova: pet crvenih, to su Rane Isusove, i jedno bijelo, a to je Majka Božja.  

   Jednom je za vrijeme molitve pao u zanos i Blažena Djevica Marija stavila mu je u ruke Dijete Isusa. Zato ga umjetnici prikazuju sa Malim Isusom u naručju.  Umro je 18. svibnja 1587. godne. Po njegovu zagovoru događala su se mnoga čudesa.  Blaženim je proglašen 1.lipnja 1625. A u popis Svetaca uvršten je 22. svibnja 1712. Kad je papa Inocent XII. u pratnji kardinala god. 1700. posjetio ćeliju u kojoj je nekoć živio sv. Feliks, rekao je ovo: "U toj je, dakle, siromašnoj tijesnoj kolibici 40 godina stanovao taj Božji sluga. On je na ovoj zemlji bio samo jednostavan brat i skupljač milostinje za svoju braću. Sada pak s Bogom u nebu kraljuje te ga zbog njegove svetosti slave velikaši i odličnici svijeta, a s time propada slava svih knezova i monarha ovoga svijeta." Postoji, dakle, jedna nevidljiva, duhovna, evanđeoska veličina, koja nadvisuje sve posve naravne i ovozemske veličine i odlike.

Sveti Krišpin iz Viterba

Viterbo, 13. studeni 1668. - Roma, 19. svibnja 1750.
Sveti Krišpin iz Viterba

   Krišpin se rodio u Viterbu, u uličici Bottarone, 13. studenoga 1668. Kršten je 15. studenoga u crkvi sv. Ivana Krstitelja i dobio ime Petar.

   Petar je obukao kapucinsko redovničko odijelo 22. srpnja 1693. na spomendan svete Magdalene, dobivši ime pod kojim je postao poznat u povijesti svetosti: Krišpin iz Viterba. Pošto je završio godinu kušnje, 22. srpnja 1694. premješten je u Tolfu, gdje je ostao gotovo tri godine, sve do travnja 1697. Potom odlazi u Rim, gdje se zadržao svega nekoliko mjeseci.

Od 1697. Pa sve do travnja 1703. boravio je u Albanu, odakle je otišao u Monterotondo. Tu je ostao neprekidno više od šest godina, sve do listopada 1709. Potom je otišao u Orvieto, gdje je bio vrtlar sve do siječnja 1710., kada mu je povjerena služba skupljača milostinje. Tako je započelo njegovih gotovo četrdeset godina života u Orvietu, uz kraće boravke u Bassanu (posljednjih mjeseci 1715.) i Rimu (od sredine svibnja pa do kraja listopada 1744.). Najposlije, 13. svibnja 1748. otuda je konačno otputovao u rimsku bolnicu, gdje je umro 19. svibnja 1750.

Blaženim ga je proglasio papa Pio VII. 7. rujna 1806. Papa Ivan Pavao II. proglasio gaje svetim 20. lipnja 1982. On je prvi svetac kojega je taj papa proglasio.

Fra Krišpin poznat je uvelike po svojim aforizmima, izrekama, izričajima, osvrtima ili usklicima u kojima je on, kao pravi učitelj, znao sažeti ono najhitnije od svojih najdubljih uvjerenja i osjećaja. Bio je promišljen i uljudan čovjek, imao je smisao za usporedbe i za slike. Prije svega je znao pronaći prave riječi i prikladne načine kada je trebalo »opominjati« ljude bilo kojeg staleža. To je sa sretnom pronicavošću zapazio 43-godišnji brat laik Dominik iz Canepine, koji je u procesu izjavio: »Kada bi davao svoje svete opomene, običavao je to činiti na blag i ljubazan način, pokazujući svetačku duhovitost i usmjeravajući razgovor kao da je riječ o nekoj trećoj osobi, da bi tako lakše i oprezno došao do svog cilja...«

   Često podižući oči prema nebu, fra Krišpin je klicao: »O dobrote li Božje!« Ili, pozivajući da se divimo stvorenjima, govorio je: »Kako je velik Bog, kako je velik Bog!« Često je jecao: »O Gospode, zašto Vas sav svijet ne poznaje i ne ljubi?« i poticao je: »Ljubimo Boga jer on to zaslužuje.« »Ljubi Boga i nemoj griješiti, samo čini dobro i ostavi se ispraznih riječi.« Trgovce upozorava: »Pripazite, ne varajte, jer Bog nas gleda.« Nadalje: »Tko ne ljubi Boga, taj je bezumnik.« »Tko ljubi Boga čistim srcem, živi sretno i zatim zadovoljan umire.« »Tko vrši volju Gospodnju, nikad mu se ništa zla ne događa.«

   U vrijeme velike gladi ovako je poticao pouzdanje u Božju providnost: »U Boga stavi svoju nadu i imat ćeš svako obilje.« »Božja providnost mnogo više od nas misli na nas.« U istoj prigodi, onome koji je pitao kako misli priskrbiti potrebno za samostan u kojem se obitelj povećala za sedam studenata, fra Krišpin je odgovorio »da nije o tome uopće razmišljao, već da je imao tri velika skrbnika«, tj. Boga, Majku Božju i sv. Franju.

   Kada bi začuo zvuk zvona koji poziva na molitvu, opraštao se riječima da »ga je zvao njegov Gospodin Bog«, a Franji Antunu iz Viterba izjavljuje: »Zemljače, sve što činimo, sve trebamo činiti za ljubav Božju... Ja ne bih podigao niti slamčicu ako to ne bi bilo Gospodinu na slavu.« U protivnom »bio bih mučenik đavla«.

   Na fra Krišpinovu jeziku vrlo su česte bile »njegove svete izreke« o Majci Božjoj, koju je nazivao »moja Gospođa Majka«. »Tko štuje presvetu Mariju, ne može se izgubiti.« »Tko ljubi Mariju, a vrijeđa Sina, njegova je ljubav lažna.« »Tko vrijeđa Sina, ne ljubi Majku.« »Nije istinski štovatelj Marijin onaj tko uvredama ozlovoljuje njezina Božanskog Sina.« Učio je da treba ponavljati: »Presveta Marijo, budi mi svjetlo i pratnja, osobito na času moje smrti.« Kada su ga poticali da moli Bogorodicu za teške slučajeve (redovito se tražilo čudo), on je govorio: »Dopustite mi malo da se porazgovorim sa svojom Gospođom Majkom, a onda se vratite.« Ili: »Poslat ću pismenu molbu svojoj Gospodi Majci, a onda ćemo vidjeti njezin odgovor.« Odgovor nije uvijek bio onakav kakav su željeli, kao u slučaju Franje Laschija, kojemu je rekao: »Moja Gospođa Majka nije potpisala molbu koju sam uputio za zdravlje tvoga sina.«

   Kad bi pomislo na pakao, često bi uskliknuo: »O vječnosti, o vječnosti!«, premda je bio uvjeren kako se »više treba pomučiti da se prispije u pakao no da se postigne sveti raj svetim djelima«. I nadodaje: »Smrt je škola u kojoj se dovodi pred sud mnoge luđake koji su se vezali uz svijet.« Luđacima koje je susretao pomagao je da se osvijeste na vrijeme. Trgovcima je govorio: »Znajte da Bog gleda na ugovor i plaću.« Nekom čovjeku koji je navraćao u određene kuće reče: »Vrijeme je da promijeniš put ako želiš promijeniti svoj udes za nebo i za zemlju.« Također je upozoravao: »Svjetovne stvari ne vode k Bogu.« »Tko je pohlepan za dobitkom, već je osuđen.« Ali češće je nastojao uliti osjećaj pouzdanja. Tako je onima koji su ga pitali hoće li se spasiti »spremno odgovarao da će im se, ako se nadaju da će se spasiti, to i dogoditi«. »Uvijek je naglašavao da je milosrđe Božje beskrajno.« »Milosrđe je Božje, gospođo, veliko. Oslobodite se zlih djela dobrom ispovijedi.« »Svemoć nas je Božja stvorila, mudrost nas vodi, milosrđe nas spašava.« Gospođi Pauli Schiavetti, koju su mučili skrupuli, odgovorio je: »Kada čovjek čini sa svoje strane sve što zna i može, u svemu ostalome treba se baciti u more Božjega milosrđa.«

   Posebno su brojne fra Krišpinove izreke o redovničkom životu među kapucinima. S tim u vezi kliče: »O koliko samo dugujemo Gospodinu, koji nas je pozvao u sveti redovnički život.« U njemu je on služio noseći bisage i pletare, koje su bile »njegov križ«, »ali koliko je veći bio onaj Kristov!«.

Sveti Bernardin Sijenski

Massa Marittima, Grosseto, . 8. rujna 1380.- L'Aquila, 20. svibnja 1444.
Sveti Bernardin Sijenski

   Veliki pučki propovjednik XV. stoljeća u Italiji bio je franjevački misnik Sv. Bernardin Sienski. Rodio se g. 1380. u Massa Maritima kod Siene. Otac mu je posjedovao rudnik te stajao na čelu mjesne uprave. Kad su Bernardinu bile četiri godine, pomriješe mu roditelji i on osta siroče. Kako nije imao braće ni sestara, rođaci ga uzeše k sebi u Sienu, koja postade njegov zavičaj, a on će je proslaviti isto tako kao i prije njega slavna sv. Katarina Sienska.

   Bernardin je bio sposoban mladić pa se upisao na slavno Siensko sveučilište. Kao student bio je zbog svoje sposobnosti da svakome bude iskren prijatelj i zbog svoje poslovične darežljivosti veoma obljubljen. Svoju čovjekoljubivost pokazao je još više kad je u Sieni zavladala kuga. Svi bogataši pobjegoše tada iz grada i skloniše se na svojim seoskim imanjima. Iznimka je bio Bernardin, koji ostade u gradu i za jadne okužene učini veoma mnogo. Bernardin je sve svoje imanje podijelio siromasima i g. 1402. sam postao potpun siromah prigrlivši franjevačko siromaštvo. Pridružio se god. 1404. u Colombaiu opservantskoj, tj. strožoj grani franjevačkoga reda, u kojoj je zaređen za svećenika. Jedno je vrijeme djelovao u osamljenom brdskom samostanu posve nepoznat velikom svijetu. Ali Providnost ga je odatle htjela izvući te postaviti na svijećnjak da svijetli mnogima. Jednom je neki propovjednik naglo obolio pa ga je zamijenio Bernardin. Ta je propovijed toliko zanijela puk da su ga počeli na sve strane tražiti za propovjednika; i tako g. 1417. započe njegov veliki propovjednički pohod Italijom. Sveti Bernardin kao propovjednik postade veliki promicatelj pobožnosti prema Imenu Isusovu. Simbolom toga imena uresio je mnoge crkve, kuće, javne zgrade. Neki se pobuniše protiv te pobožnosti pa su protiv sveca vođena i tri crkvena sudska postupka: g. 1426. za vrijeme pape Martina V., g. 1431. za vrijeme pape Eugena IV. i g. 1438. na općem saboru u Baselu. No, na sreću, uvijek je izišla na vidjelo istina te bila dokazana Bernardinova potpuna pravovjernost, čistoća nakane i izvanredna svetost života U znak zadovoljštine za optužbe i sudove ponudili su mu za redom tri biskupske stolice: u Sieni, u Ferrari i Urbinu, no on ih je sve tri odbio.

 

   Sveti Bernardin Sienski od g. 1430. pa dalje dao se i na pisanje velikih teoloških rasprava. Pisao ih je latinskim jezikom te osvijetlio glavne dogmatske i ćudoredne istine kršćanske vjere. Pisao je i o Presvetoj Djevici, o sv. Josipu, o pitanjima duhovnoga i asketskoga života. Njegove su misli kasnije razradili i razvili mnogi teolozi, ali one uđoše i u velike marijanske enciklike Leona XIII. Iucunda semper od 8. rujna 1894. i sv. Pija X. Ad diem illum od 2. veljače 1904.

   Sv. Bernardin Sienski se bavio i josipologijom, tj. teološkim naukom o sv. Josipu. Bio je jedan od najvećih promicatelja te znanosti. On je prvi koji brani neke povlastice sv. Josipa, kao npr. da je i on uskrsnuo prije sveopćeg uskrsnuća tjelesa. Njegovo su mišljenje kasnije prihvatili veliki teolog isusovac Franjo Suarez, pa sv. Franjo Saleški, naučitelj Crkve, i napokon učeni papa Benedikt XIV. koji to mišljenje prihvaća barem kao vjerojatno.

   Sv. Bernardin je veoma zaslužan i za duhovnu obnovu franjevačkoga reda. On je mnogo utjecao na svetost velikih franjevaca svoga vremena: sv. Ivana Kapistrana, sv. Jakova Markijskoga i drugih. Kroz 4 godine obavljao je službu generalnog vikara franjevaca opservanata i broj je njihovih samostana od 20 podigao na 200. U redu je promicao i temeljitu teološku naobrazbu i studij boreći se protiv "svetog primitivizma" nekih fratara. Podizao je razna učilišta na kojima je i sam predavao. Franjevcima, koji nisu imali dovoljno teološkoga znanja, nije dao ispovijedati. Obavljao je i neka poslanstva za koja je bio zamoljen od svjetovnih vladara. Na jednom od svojih brojnih putovanja osjeti kako ga izdaju sile. Došavši, dakle, u selo S. Silvestro blizu Aquile, primi svete sakramente i preminu 20. svibnja 1444. baš uoči Spasova. Već g. 1450. na Duhove Nikola V. proglasi Bernardina svecem. Bila je to veoma svečana kanonizacija, kojoj je prisustvovalo mnogo vjernika.

   

Sv. Bernardin Sijenski bio veliki širitelj i pobornik pobožnosti prema presvetom Imenu Isusovu. Neka o tome posvjedoči i jedan izvadak iz njegova govora O slavnom imenu Isusa Krista:

“…Isusovo je ime sjaj propovjednika, zato što stvara te je njegova riječ naviještena i slušana sa sjajnim sjajem. Što misliš, otkuda u cijelom svijetu tolika, tako nenadana i tako žarka svjetlost vjere ako ne zato što se propovijeda Isus. Zar nije Bog i nas svjetlošću i užitkom tog imena pozvao u svoje divno svjetlo? Rasvijetljenima i onima koji u tom svjetlu vide svjetlost Apostol s pravom veli: Nekad bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: hodajte posvuda kao sinovi svjetla. Poradi toga, to ime valja objavljivati da svijetli, a ne da bude sakriveno. Ipak, ono se u propovijedanju ne smije iznositi nečistim srcem ili zaprljanim ustima, već ga valja čuvati u izabranoj posudi i obznanjivati…”

Pages