You are here

Sveci, blaženi i sluge Božije

npr. 26.8.2019
npr. 26.8.2019

Sveti Jakov Markijski

Monteprandone, Ascoli Piceno, - rujna 1394. - Napoli, 28. studeni 1476.
Sveti Jakov Markijski

   Sveti Jakov Markijski, kao i Sv. Bernardin Sienski te sv. Ivan da Capestrano, bijaše veliki propovjednik svoga vremena. Otkako je na blagdan Sv. Antuna Padovanskog god. 1422. u Firenzi u crkvi San Miniato, započeo s propovijedanjem, ostao je tome vjeran sve do svoje blažene smrti 28. studenoga 1476. u Napulju. Više od pola stoljeća krstario je putovima Europe propovijedajući posvuda o imenu Isusovu, što bijaše stalna omiljela tema njegovih propovijedi, kao i njegova velikog učitelja sv. Bernardina Sienskog. Propovijedao je s velikim uspjehom u Italiji, Bosni, Češkoj i Poljskoj. Često je obavljao i veoma delikatne misije u službi papa: Eugena IV., Nikole V. i Kalista III. Bila je u tome upravo poslovična njegova poslušnost. Tako se jednom nalazio baš kod stola kad mu stiže od Pape nalog da putuje u Ugarsku. On odmah ustade od stola i pođe na put. Poslušnost je uvijek shvaćao i tumačio u najstrožem smislu. 
   Giacomo della Marca, u svijetu Domenico Gangali, rodio se god. 1394. u Monteprandoneu. Veoma rano je ostao bez oca pa su ga već u sedmoj godini poslali čuvati ovce. Onda to nije bio baš lak posao jer je posvuda bilo vukova. Tako se i mali Dominik prestrašio vuka, napustio stado te pobjegao u Offidu, jednom svećeniku, svome rođaku. Kasnije će toga vuka nazvati »Božjim anđelom, a ne vukom, kako mu se nekoć činio«. 

   Dominik je tada pošao u školu koja mu je veoma dobro išla. Svršivši osnovnu i srednju školu, dakako u obliku svoga vremena, upisao se na Sveučilište u Perugiji na studij građanskog prava. Postao je bilježnik te smio nositi naslov Ser Domenico. Nastanio se u Firenzi. Na povratku u zavičajne Marche, zbog nekih obiteljskih poslova, zaustavio se u Asizu, kolijevci franjevaštva. Ondje je nakon razgovora s poglavarom samostana Sv. Marije Anđeoske, odlučio i sam stupiti u veliku franjevačku redovničku obitelj u kojoj će postati jednom od njezinih sjajnih zvijezda. Redovničke zavjete položio je 1. kolovoza 1416. U redu je dobio ime Jakov. 


   Kao svećenik jednog je dana rekao fra Bernardinu Sienskom: »Oče, ja idem propovijedati u Gubbio. A vi, kamo idete?« – Bernardin je odgovorio: »Ja ću poći u Regno.« Htio je reći da ide u Abbruzze, u Aquilu. No nekoliko dana nakon toga fra Jakov je prosvijetljen doznao da je njegov veliki i ljubljeni duhovni učitelj otišao u jedan drugi Regno; ta riječ u talijanskom znači kraljevstvo. Prekinuo je svoju propovijed te sa svima za velikog pokojnika izmolio pokornički psalam »Miserere«. A zatim je izjavio: »U ovaj čas pao je na zemlju velik stup!« I doista je tada umro Bernardin Sienski. 

   Fra Jakov Markijski bijaše velik pokornik. Velik dio života proveo je u strogom postu, često se zadovoljavajući porcijom boba kuhana na vodi. Trpio je velike napasti u tijelu pa je i po noći činio pokoru trapeći svoje tijelo. Često je bio bolestan te je tako 6 puta primio bolesničko pomazanje i to kao popudbinu za smrt. Pa ipak je kraj svega toga doživio 80 godina. 

   Kao propovjednik u propovijedima je udarao po lakomosti, škrtosti i lihvi. Ta pošast je u ono doba veoma cvala pa su bogatstvo i novac bili u rukama malog broja bogataša i lihvara koji su gulili narod. Te gulikože već je sv. Bernardin Sienski nazivao onima koji »ispijaju Kristovu krv«. Da bi se što uspješnije borio protiv toga društvenog zla, sv. Jakov je osnivao takozvana brda dobrote Monti di Pietà, gdje su siromasi mogli dobiti pomoć i zajam uz najpovoljnije uvjete. Te će dobrotvorne ustanove kasnije najuspješnije širiti sveti Bernardin da Feltre. 
Fra Jakova je na njegovim putovanjima pratio brat Venancije koji pripovijeda da mu je, dok je propovijedao po Lombardiji, bila ponuđena biskupska stolica u Milanu, no on je to odbio.

   Bio je ponizan redovnik koji je o sebi ponizno mislio. To se vidi iz toga što je neprestano molio za oproštenje. Naročito je molio svoju redovničku subraću zbog – kako je on u poniznosti mislio – lošeg primjera što im je davao. Umirući je molio: »Isus, Marija, blagoslovljena bila Isusova muka!« Brat Venancije, njegov dugogodišnji pratilac, nakon smrti svoga duhovnog učitelja Jakova Markijskog napisao je njegov životopis u kojem govori o mnogim čudesima što ih je taj svetac učinio za života i poslije smrti.

 

SVI SVETI FRANJEVAČKOG REDA

SVI SVETI FRANJEVAČKOG REDA

   Blagdan Svih svetih u Franjevačkom redu odabran je upravo 29. studenoga. kada je papa Honorije III. 1223. godine potvrdio Pravilo sv. Franje. Pravilo u svojim temeljima označuje potpuno življenje Evanđelja Kristova i zacrtava put franjevačke svetosti. Svetost je u isto vrijeme jedinstvena i mnogooblična. Majka Crkva po II. vatikanskom saboru uči kako smo svi pozvani na svetost.

   „U različitima vrstama života i u različitim dužnostima žive svetost svi oni koje vodi Duh Božji i koji, poslušni Ocu klanjajući se Bogu Ocu u istini, slijede Krista siromašna, ponizna i križem opterećena, i tako zasluže biti dionicima njegove slave.“ Kršćanin prema darovima i svojim službama mora bez oklijevanja ići putem žive vjere, koja budi nadu i djelotvorna je po ljubavi. Pozvani smo bez razlike otvorenom vodstvu Duha Svetoga. Trebamo se klanjati Ocu u duhu i istini (Iv, 4, 23 ) i napredovati u krepostima: vjeri, nadi i ljubavi, te svojim primjerom i druge poticati na svetost. Najpotrebnija krepost je ljubav, ona je srž Isusovog zlatnoga pravila. „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom i svim umom svojim. Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga“ (Mt, 22, 34.- 40 ). Ne trebaju nas zaokupiti čuda i sitnice iz života svetaca, nego njihov predani odnos prema uskrslomu Kristu. Sveti ljudi ne veličaju sebe, ne glume savršenstvo, ne traže da ih oponašamo, nego po njihovu primjeru vjere, nade i ljubavi nasljedujemo Isusa iz Nazareta koji je jedini Put, Istina i Život (Iv,14, 6).

   „Preblaženi je otac Franjo sve ovo ispunio najsavršenije. Imao je izgled i oblik serafa... Braća koja su s njime boravila znadu kako je danomice i neprestano govorio o Isusu... O, koliko je puta za stolom, za vrijeme blagovanja Isusa slušao i spominjao ili o njemu razmišljao... Sav je bio obuzet Isusom: Isusa je nosio u srcu, Isusa u ustima, Isusa u očima, Isusa u rukama, Isusa je u svima udovima tijela nosio.“ (1Čel 115)

            Pozvani smo na svetost! Samo je Bog svet u potpunosti, a blaženi ljudi imaju udio u njegovoj slavi. Sa svetima - Bogu odanim ljudima čiji je život protekao u skladu s Božjom voljom, ostvarimo potpuni smisao svoga života. Poput svetih ljudi odvojimo se od svjetine koja srlja životom i utapa se u prosječnosti i nezdravu sebeljublju! Ne samo sebi živjeti, nego i drugima koristiti! (sv. Franjo Asiški ) - jer upravo smo zato na zemlji. Ljubav prema Bogu posvjedočimo ljubeći sve ljude i gubavce poput sv. Franje, kako bi se jednom svi našli zajedno u slavi sa svetima slaveći Boga. 

Sveti Humilije iz Bisignana

Bisignano, 26. kolovoza 1582. - Bisignano, 26.(30.) studenog 1637
Sveti Humilije iz Bisignana

   Sveti Humilije iz Bisignana talijanski franjevac i svetac.

   Sa 27 godina, 1609., pridružio se Redu manje braće, a godinu dana kasnije, 4. rujna 1610., napravio je svoje zavjete. Umro je u dobi od 55 godina, na glasu svetosti. Na krštenju je dobio ime Luca Antonio.

   Papa Pio VI. proglasio ga je časnim slugom Božjim, 4. listopada 1780. godine. Beatificirao ga je papa Lav XIII., 29. siječnja 1882. godine, a kanonizirao sveti papa Ivan Pavao II. 19. svibnja2002. godine.

 

Sveti Ambrozije

sveti biskup i crkveni naučitelj
ambrozije

Svetac biskup - Rodio se vjerojatno u gradu Trieru oko god. 339. Potjecao je iz veoma ugledne rimske obitelji. Otac mu je bio visoki carski činovnik uGaliji. Ambrozije je studirao u Rimu govorništvo i pravo. Oko god. 370. postao je guverner (legatus consularis) u sjevernoj Italiji sa sjedištem u Milanu.

Kad je u tom gradu umro arijanski biskup Auksencije, kler i narod jednodušno su izabrali Ambrozija za njegova nasljednika na biskupskoj stolici, premda je bio tek katekumen, tj. pripravnik za sveto krštenje. Taj izbor sigurno nije bio bez višeg nadahnuća. Milano je tada trebao nadbiskupa Ambrozijeva kova.

Ambrozije se dao krstiti, a u roku od 8 dana primio je sve redove sve do biskupskoga. Pod vodstvom svećenika Simplicijana, koji će ga kasnije naslijediti, radio je ozbiljno oko toga da stekne što temeljitiju teološku izobrazbu studirajući osobito grčke svete oce. Kao biskup istakao se osobito u poučavanju svoga stada, u obrani Crkve protiv poganstva, arijanstva – naučavanja što je nijekalo Kristovo božanstvo – te protiv drugih hereza. Bio je vrstan i utjecajan savjetnik i pomoćnik careva: Gracijana, koji se prvi od rimskih careva odrekao naslova »vrhovni svećenik«, Valentinijana II. iTeodozija Velikog, koji je kršćanstvo proglasio državnom vjerom, a poganstvo zakonom zabranio. Arijanstvo je osuđeno nakon koncila održanog uAkvileji na kojem je predsjedavao sveti Ambrozije.[1] Akvilejski koncil se održao 381. godine.[1]

Ambrozije je, također, bio velik pobornik neovisnosti Crkve o državnoj vlasti, izbjegavajući ipak sukobe s državom, no, kad se radilo o pravdi i zakonu, bio je neumoljiv. Tako je prisilio cara Teodozija da čini pokoru što je u naglosti skrivio strahovit pokolj u Solunu god. 390. Sam veliki car morao je priznati da je Ambrozije jedini prelat koji je dostojan imena biskup.

Svoju literarnu djelatnost razvio je sv. Ambrozije ponajviše u propovijedi i katehezi, kojima se posvećivao svim žarom svoga pastirskog bića. Mnogo je tumačio i Sveto pismo općenito u prenesenom i mističnom značenju, izvodeći iz njega moralne pouke za život. Pisao je i dogmatske te polemičke spise o vjeri, o Duhu Svetome, o otajstvima, o pokori, o sakramentima.

Glasovito mu je i moralno-poučno djelo O dužnostima službenika. Evo nešto iz tog djela: »Mislili su (naime filozofi) da dužnosti izviru iz onoga što je dobro i što je korisno, i da biramo između toga dvoga što je preče; a kad se desi, te se sukobe dva dobra i dvije koristi, pitat će se što je bolje, što li korisnije. Prije svega se, dakle, na troje cijepa dužnost: na dobro i na korisno i na ono što je preče. Zatim su to troje razdijelili u pet vrsta: u dva dobra i dvije koristi i na sud u izboru. Prve dvije vrste, kažu, tiču se Časti i poštenja u životu, druge probitka, obilja, moći, imutka, a o izboru odlučuje sud. Tako oni. A mi ono što je časno i dobro ne mjerimo mjerom sadašnjosti, nego više mjerom budućnosti; i ništa nije, kažemo, korisno doli ono što koristi milini onoga vječnog života, a ne ugodnosti sadašnjega. I ne vidimo nikakve koristi od imanja i obilja blaga, nego to držimo za štetu, ako se ne odbaci; više je, sudimo, teret kad imaš, nego gubitak kad trošiš…«

Sv. Ambrozije veliča također Bogu posvećeno djevičanstvo i bogomajčinsko Marijino dostojanstvo, osobito u djelu o Djevicama, što ga je napisao za svoju sestru Marcelinu, redovnicu uRimu. Tu stavlja Bl. Gospu kao ogledalo svima djevicama. »Ona je uzor djevičanstva… Koliko vrlina sjaji u jednoj samoj Djevici! Utočište čistoće, zastava vjere, uzor pobožnosti, djevica u kuci, pomoćnica za svećenstvo, majka u hramu. Ona, koja je već na zemlji provodila nebeski život, zaslužila je da obitava na nebesima. Marija, dakle, uzevši bubanj predvodit će korove djevica pjevajući Gospodinu i blagoslivljajući Ga što je prošla more svijeta, a da nije potonula u njegov vrtlog. I tada će svi klicati: Pristupit ću k Božjem žrtveniku, k Bogu koji razveseljuje moju mladost. Prinosim Bogu žrtvu hvale i prinosim Svevišnjemu svoje zavjete…«

Među značajna djela sv. Ambrozija valja spomenuti i nekoliko veoma potresnih posmrtnih govora, kao što su njegovu bratu Satiru, caru Valentinijanu II. i Teodoziju Velikom.

Evo jedan odlomak iz posmrtnog govora bratu Satiru: »Vama, predraga braćo, pobožni narode, najveća hvala što moju tugu držite svojom, što mislite da je vas zadesila ova samotinja naša, i što s nekom novom ljubavlju iznosite plač čitavoga grada, želje svake dobi, svakoga staleža. Nije ovo bol samilosnog srca u pojedinca, nego neka služba u prilog opće ljubavi; ili ako vas dira samilost prema meni, što sam izgubio takva brata, ono imam plod obilat, imam zalog srca vašega. Volio bih da je brat živ, ali opet – opća odanost u sreći godi, u nesreći blaži… Tebi sada, svemožni Bože, preporučujem nedužnu dušu, Tebi prinosim žrtvu svoju. Primi milostivo i vedro bratski dar, žrtvu svećenika svojega! Taj prilog svoj šaljem već unaprijed, u tom zalogu dolazim k Tebi – u zalogu žica, ne novca. Nemoj dati da dugo časim – ja, dužnik tolikog duga! Nisu kamate ljubavi bratske malene, niti je od male cijene glavnica prirode što je množi porast kreposti. Kadar sam podnositi ako mi je skoro podmiriti.«

Od sv. Ambrozija sačuvana su također brojna pisma, divni uskrsni himan »Exsultet«, koji se toliko svidio velikom kršćaninu naših dana Paulu Claudelu, da su mu pred njim »glasovi Pindara iSofokla postali dosadni«.

Sv. Ambrozije istakao se, napokon, i kao pjesnik himana, tako ga s pravom nazivaju »ocem latinskoga himna«. Njegovi jasni, krepki stihovi, upravo su kao stvoreni za pjevanje pa su stoga i ušli u kršćansko bogoslužje, postavši prave pučke pjesme, uzor pjesništvu te vrste na Zapadu.

U Govoru protiv Auksencija o predaji crkava govori sv. Ambrozije: »Kažu da sam pjesmama svojim zaslijepio narod. Da, ne tajim. Divna je čarolija, od koje nema ništa snažnije. Ta što je snažnije nego priznavati Trojstvo što ga svaki dan slave usta naroda! Natječu se, naizmjence ispovijedaju vjeru, znadu pjesmom slaviti Oca i Sina i Duha Svetoga. Svi su, dakle, postali učitelji, a jedva bi mogli biti učenici.«

Sv. Ambrozije, koji je god. 374. bio posvećen za milanskog biskupa, umro je u istom gradu 4. travnja 397. pun zasluga za svoju biskupiju, a i za opću Crkvu. Ljubav i briga za dobro Crkve nagnala ga je na putovanje čak u naše krajeve u stari Sirmium, današnju Srijemsku Mitrovicu. Kad je, naime, čuo da je ondje umro biskup Germinije, došao je da se uplete u izbor novoga biskupa jer je prijašnji bio zatrovan arijanizmom i tek se pred smrt pomirio s Bogočovjekom. Carica Justina nastojala je omesti Ambrozija u tom časnom poslu pa je nahuškala arijanske žene u Sirmiju da navale na Ambrozija. I zbilja, navalile žene na Ambrozija. Jedna ga je djevojka usred crkve dohvatila, počela mu trgati misno ruho, vući ga od oltara medu žene, gdje su ga čekale šake i oštri nokti. Ali Ambrozije, malen i krhak kakav je bio, okrene se i dostojanstveno pozove djevojku na red: »Ako sam i nedostojan svećeništva, tebi ipak ne priliči na bilo kojega svećenika stavljati ruku! Boj se suda Božjega!« Ambrozijev tajnik Paulin zabilježio je da je ta djevojka malo poslije toga umrla i sutradan ju je sam Ambrozije otpratio na groblje! Za sirmijskog biskupa izabran je zaslugom svetog Ambrozija pravovjerni Anemije, čovjek nicejske vjeroispovijesti, koja priznaje i ispovijeda Kristovo božanstvo.

Ambrozije bijaše u svakom pogledu snažna ličnost, svet biskup, koji se osim Boga nije nikoga bojao, pa ni cara državne vlasti. Sačuvano nam je jedno Ambrozijevo pismo što ga je upravio caru Teodoziju, koje je divan dokument kako treba da se drži jedan kršćanin prema državi i svjetovnoj vlasti.

Kršćanin je u savjesti dužan pokoravati se zakonitoj državnoj vlasti, ali samo dotle dok ona tu vlast ne zlorabi i dok se ne drzne sebe postaviti namjesto Boga. Udari li država krivim putem, kršćanin se ravna prema riječima Svetog pisma, koje kaže: »Više se valja pokoravati Bogu nego ljudima!« To dakako sadrži i spremnost na okove i smrt, ako država traži ono što je protiv moralnoga zakona ili što je protiv objavljene istine.

Spomenimo još i to da se, slušajući snažne Ambrozijeve propovijedi, obratio na kršćanstvo veliki sveti Augustin.

Sveta Anđela iz Foligna

franjevačka trećoredica, mistika

Rođena je godine 1248. u gradu Foligno u Italiji u veoma bogatoj obitelji. Udala se mlada i provodila najprije posve svjetovni život prema modi tadašnjega vremena. Od svojih je roditelja primila dobar odgoj, u braku je rodila više djece, ali je ipak bila i slaba te upala u težak grijeh. Da zlo bude veće, stidjela se priznati ga u ispovijedi pa je obavila nevaljanu ispovijed i u takvome stanju pošla i na pričest. Savjest je u njoj počela oštro reagirati i uznemirivati je. Pošla je opet na ispovijed, sve ispovjedila, ali nije izvršila zadanu pokoru, koja joj se učinila pretjeranom.

Takvim se držanjem izložila velikoj opasnosti lakomislenosti prema primanju sakramenata a i otupljenju savjesti. Bila je to teška duhovna drama koja se odigrava u dušama u tisuću varijanata.  Bog, neizmjeran u milosrđu, koji neće smrt grješnika, već da se obrati i živi, imao je s dušom Anđele iz Foligna velike nakane pa joj se smilovao i milosno je zahvatio. Anđela je u snu vidjela Spasitelja kako trpi na križu te kako će i ona zbog svojih grijeha morati mnogo trpjeti.

Gospodin je na taj način "bacio u njezinu dušu iskru svoga milosrđa, iz koje se rodila u njoj silna bol zbog grijeha koja ju je malo pomalo vodila do vrhunca savršenosti". Ona je obavila generalnu ispovijed i posve se promijenila te otada nastojala ozbiljno iz svih sila oko kršćanske savršenosti. Svoju je djecu s mnogo ljubavi uspjela odgojiti za dobre i pobožne kršćane. Bila im je brižna majka, a čitavoj kući mudra gospodarica. Svome mužu pomogla je na samrtnoj postelji da umre dobrom kršćanskom smrću. Tada je, zbilja, više ništa nije držalo uz ovaj svijet pa je svoja dobra podijelila siromasima i pošla u Asiz te zamolila da je prime u Treći franjevački red. U njemu je provela u strogoj pokori i odricanju ostatak života, a Gospodin ju je počastio raznim nutarnjim prosvjetljenjima.

Knjigu njezinih viđenja napisao je franjevac fra Arnaldo, a ona sama ju je ispravila kako bi bila što vjerodostojnija. U toj knjizi divno je opisana njezina velika ljubav prema Gospodinu, želja za molitvom i čvrsta volja da s Gospodinom bude razapeta na križ. U tome je njezina mistika: "Ako hoćeš ići na križ, odreci se svega da bi mogla biti okretna i slobodna!" Gospodin, koji se ne da nadmašiti u velikodušnosti, nagradio je njezinu veliku pokoru izvanrednim milostima. Počeo joj je govoriti i pozivati je da se približi njegovu Srcu. Anđela o tome govori ovako: "Pozvao me i rekao mi da svoja usta približim njegovu boku i pila sam svježu krv što je izlazila iz njegove otvorene rane." Posljedice su toga mističnoga susreta bile velike.

Njezinu je dušu zahvatilo veliko svjetlo i neobično razumijevanje Svetoga pisma tako da su je počeli nazivati čak "učiteljicom teologa". Postavši franjevačka trećoredica, svjetlom što ga je primila od Gospodina prosvjetljivala je sve one među kojima je apostolski djelovala. Čak je osnovala jednu zajednicu trećoredica s jednostavnim zavjetima koje su se posvećivale djelima kršćanske ljubavi. Njima je običavala govoriti: "Budite mrtve svijetu, žive zakopane; vaše srce neka uvijek bude na nebu, a samo tijelo neka ostane na zemlji!" Kad je godine 1309. došao kraj njezina zemaljskoga života, njezine susestre i svi koji su je poznavali svjedočili su da je bila prava svetica. Njezin životni put nije bio ipak posve ravan. Bilo je u njemu i krivudanja i stranputica, pala je, ali se uz Božju milost i pridigla i uspela na stazi savršenstva veoma visoko.

U poniznosti i zahvalnoj ljubavi i ona je sa sv. Pavlom mogla ponavljati: "Po milosti Božjoj jesam što jesam." Ta milost bila je prava karizma, dakle, ne samo za nju, već i za dobro svih onih s kojima se susretala, ali i kasnijih pokoljenja, jer je na sreću njezin ispovjednik sakupio njezine Uspomene i Dokumente, što sadrže njezina pisma, razgovore, viđenja i pouke. Kritičko izdanje njezinih duhovnih spisa izdao je u Parizu god. 1925. francuski isusovac otac Paul Doncoeur. I blaženu Anđelu Folinjsku možemo ubrojiti u velike mistike Crkve. Iz svoga bogatog životnog iskustva uči nas kojim se putem dolazi do takozvane ulivene kontemplacije, u kojoj duša moli s lakoćom i zadržava se trajno u Božjim tajnama.

Prije takvoga stanja valja učiniti 18 koraka pokore, a zatim još 7 u kojima duša dolazi do objave božanske intimnosti, do božanskoga pomazanja i obučavanja, do objave o vlastitom spasenju, do objave sjedinjenja i ljubavi s Bogom, ali sve i kroz mnoge patnje, slaboće pa i demonska iskušavanja. Sve nam se to može činiti odviše kompliciranim, a možda za nas obične smrtnike i suvišnim. No, ako ima pravo Židov Henri Bergson, koji je s oduševljenjem i stručnošću filozofa i psihologa proučavao spise mistika te rekao da u svakome od nas drijema mistik i čeka samo čas da se probudi, onda do tog buđenja može doći i po proučavanju i poznavanju nauke svetaca koji su se odlikovali u mistici.

Takva je duša, bez sumnje, bila i blažena Anđela iz Foligna, zato se kod nje toliko i zadržavamo.  Da u duši probudi mistika, Bog se kod raznih svetaca služio raznim sredstvima; tako je kod blažene Anđele iz Foligna početak velike želje za savršenošću bilo viđenje u snu i generalna ispovijed u kojoj je popravila prijašnje nedostojno primanje sakramenata, kod sv. Karla Boromejskog i sv. Franje Borgije dobro obavljene duhovne vježbe, kod sv. Ignacija Lojolskog čitanje života Kristova i svetaca, kod sv. Hijacinte de Marescotti ozbiljna opomena njezina ispovjednika. Ako je igdje Božja providnost na djelu, onda je to, sigurno, u životu svetaca i mistika. Divan je Bog u svojim svetima! Otkrivajući ih otkrivamo Božje neizrecive i neopisive zahvate pred kojima možemo pasti na koljena i diviti se. Dakako da su u toj božanskoj igri i sveci veoma aktivni. 

Blažena Anđela iz Foligna opisuje nam kakav je praktični život svetaca i što oni običavaju od Boga moliti. Ona kaže: "Ako želiš zadobiti Božje svjetlo, moli! Zadobivši ga, ako ga želiš umnožiti, moli! Hoćeš li vjeru, moli!, nadu, moli!, poslušnost, moli!, čistoću, moli! Hoćeš li bilo koju drugu krepost, moli!" Molitva je, dakle, ona visoka škola u kojoj su sveci naučili heroizam u krepostima i borbenu taktiku kako se dolazi do duhovne pobjede. Kako je molitva pristupačna svakome čovjeku, onda neka moli pa će tako mnogo napredovati u duhu. Dobra molitva dovodi do boljega i proživljenijega sudjelovanja u bogoslužju, do plodonosnijega primanja svetih sakramenata, do vježbanja u svakoj kreposti. Vjerujmo u toj stvari iskustvu svetaca i mistika! Rođena je godine 1248 u gradu Foligno (Italiji) u bogatoj obitleji. Od roditelja je primila dobar odgoj. Udala se mlada, u braku rodila više djece. Život je provodila prema modi tadašnjeg vremena.

A onda joj najprije umre majka, pa muž  i čak i neko dijete. Stupila je j Treći red Svetog Franje Asiškog. Stanje svoje duše je opisala  svojem duhovnom ocu franjevcu Rajnaldu: “ Počela sam razmišljati o svojem životu. Bog mi je dao milost da spoznam svoje grijehe. Prestrašila sam se vječne kazne i jako  plakala. K tome sam se sramila svojih grijeha da ih se nisam usudila ispovjedati. Primala sam Pričest nevaljalo.  Duševno sam trpila danju i noću.” Utekla se Majci Božjoj za pomoć. U duhu se bacila pred Kristov Križ. U snu je više puta vidjela Raspetoga koji joj u strašnoj muci govori: “Sve sam ovu učinio za tebe! A što ćeš mi ti dati?”  Napravila je opću ispovijed. Obećala je vječnu čistoću i da ni najmanjim dijelom svojega tijela više ne  želi uvrijediti Boga ili Božja stvorenja. Odrekla se svojeg imanja. Uz molitvu se brinula za bolesnike u bolnici. Osnovala je jednu zajednicu trećoredica s jednostavnim zavjetima, koje su se posvećivale  djelima kršćanske ljubavi.

Njima je običavala govoriti: “Budite mrtve svijetu, žive zakopane; vaše srce neka uvijek bude na Nebu, a samo tijelo neka ostane na zemlji.” Knjigu njezinih  čudesnih viđenja i utjeha napisao je franjevac franjevačkog samostana u  Folignu Fra Arnaldo, a ona sama ju je ispravila  kako bi bila što vjerodostojnija. Iz svojeg životnog iskustva nabraja 18 koraka pokore u čišćenju duše. Zatim još treba 7 koraka  do ulivene kontemplacije. U zadnjih 12 godina Tijelo Gospodinovo bilo je njezina jedina hrana. Blažena Anđela se smatrala u svojem ništavilu i oholosti nevrijednom da prima Svetu Pričest. Tada joj je rekao Gospodin: “Primi Pričest  u Ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Ja koji sam dostojan, Ja te činim dostojnom!” 

U sedmom poglavlju njezinih Objava govori se o sedam utjeha svete Euharistije. Blažena Anđela opisuje kako je vidjela Spasitelja na oltaru okružena vojskom Duhova, Prijestolja. Drugom zgodom je vidjela u svetoj Hostiji Isusa Krista u liku Djeteta, ali Djeteta s puninom moći i dostojanstva. On je sjedio na Prijestolju i imao u ruci znak vlasti. U 21. poglavlju njezinih Objava govori se o Oltarskom Sakramentu. Ona tu kaže: “Taj Sakramenat je izvor ljubavi i milosti, stoga ima ime Euharistija. S njime se prima žar i snaga molitve. Daruje duboku poniznost i vodi k savršenoj ljubavi.  Čini mi se, da oni koji svetu Žrtvu prinose ili primaju Svetu Pričest, trebaju sa većom pažnjom to sve obavljati, a ne samo brzo i površno. Treba pripaziti na sedam stvari....” Anđela je prešla u vječno blaženstvo 4. siječnja 1309. Među blažene ju je uvrstio Papa Inocent XII. Papa Klement XI. dao joj je naslov “majka teologa.” 7. svibnja 1701. a svetom 9. listopada 2013. papa Franjo. Zaštitnica je udovica, djece u smrtnoj opasnosti, osoba koje ismijavaju zbog pobožnosti i osoba koje trpe zbog različitih iskušenja, posebno seksualnih napasti.

Sveti franjevački prvomučenici

Sv.Bernardo, Sv.Petar, Sv.Oto, Sv.Akurzije, Sv.Adjut

Sveti Franjevački Prvomučenici – podnijeli su mučeništvo 1220. godine u Maroku. Sveti Franjo je više puta polazio u misije među Saracene (Arape) čeznući za mučeništvom. I svoju je redovničku braću slao u misije. Nakon generalnoga kapitula u Asizu 1219. godine polaze u Maroko šestorica braće: Vital, Berard, Petar, Oton, Akurzije i Adjut. Išli su preko Portugala gdje je Vital obolio te su se ostala petorica braće bez njega zaputila u Maroko. Ondje su podnijeli mučeništvo 1220. godine na današnji dan. Tada je sveti Franjo kliknuo: “Sada imam pravu manju braću!” Relikvije mučenika bile su prenesene u Coimbru što je mladog augustinca Fernanda oduševilo te je stupio u Red manje braće – poznati sveti Antun Padovanski.

Blaženi Franjo po volji Božjoj poslao je šestoricu najsavršenije braće u Kraljevinu Maroko, da ustrajno propovijedaju nevjernicima katoličku vjeru… Čim su ušli u grad, odmah su počeli propovijedati Saracenima koji su se zatekli na trgu… Tada su zlobni sluge vezali svecima ruke i noge… i podvrgnuli ih raznim oblicima mučenja… Marokanski kralj… ih je vlastitom rukom divljom okrutnošću poubijao.       

 Iz ljetopisa generalnih ministara Reda manje braće

Grgur iz Nise

teolog, monah i biskup

Grgur Nisenski zajedno s bratom Bazilijem i s Grgurom Nazijanskim je bio jedan od velikih protagonista duhovnog cvjetanja, koje je promicalo izgradnju kršćanske civilizacije u četvrtom stoljeću kršćanske ere kada je Kapadocija proživljavala razdoblje intezivne i stvaralačke kulturalne životnosti. O njegovom životu znamo vrlo malo. Rođen je oko 335. te ga je potukao brat Bazilije koji je zajedno s Nazijancem bio odgojen u Atenskoj školi. Nakon što je bio lektor u Crkvi, Grgur je prigrlio službu retora i tad se vjerojatno oženio. Zatim je napustio poučavanje, te se povukao u jednu monašku zajednicu, koju je ustanovio njegov brat Bazilije u Pontu. Monaškim se pozivom oduševljava uz brata mu Bazilija i njegova majka, brat Nekracije i sestra Makrina. Između 371 i 372 je uz početno negodovanje pristao postati biskup Nisse u toj istoj Kapadociji prema želji brata Bazilija.

Bazilije se razočarao u Grgurovu vršenju biskupske dužnosti. Ponekad mu je nedostajalo tankoćutnosti u odnosu prema ljudima. Drugi put opet nije bio dovoljno čvrst kada su to prilike zahtijevale, a nije bio niti praktičan glede administrativnih poslova te je postao lak plijen klevetama i optužbama do te mjere da je bio uhićen, a zatim i premješten na dvije godine pod lažnom optužbom da je zloupotrijebio crkvene fondove. Bilo je to djelo njegovog arijanskog suparnika Demostena. 378 se vraća na stolicu. 379 je sudjelovao na sinodi u Antiohiji i 380 biva izabran za biskupa metropolitu Sebaste (današnji Sivas u Turskoj). Godine 381. sudjeluje na koncilu u Carigradu gdje je odigrao značajnu ulogu te ga je poradi toga car Teodozije I. Veliki jednim dekretom označio kao zastupnika pravovjerja. Treba naglasiti njegove zasluge na pneumatološkom području kada je trebalo sročiti saborsko Vjerovanje. Ustvari, doradio je Nicejsko Vjerovanje ubacivši paragraf o Duhu Svetom priznavši mu Boštvo. Prisustvovao je sinodi u Carigradu i 383. Propovijedao je na svečanom sprovodu kneginje Pulherije i carice Flacile 385. Nakon toga se sve manje zalazi u javne poslove. Prizorište njegova djelovanja postaje sve više monaški život. Budući da je sve manje u Carigradu, sve manje se pojavljuje na biskupskim sinodama, a sve više pohađa samostane. Još 394 se nalazi među potpisnicima carigradske sinode nakon čega mu se gubi svaki trag, pa se smatra da je tada i preminuo.

Teologija

Smrću Bazilija 379, Grgur biva umješan u prvom licu, u trinitarne i kristološke kontrovezije, nasljeđujući od brata tešku ulogu vođe u borbi protiv arijanaca. Obdaren naročito spekulativni genijem, duboko zahvaća u najteže probleme s ciljem da se približi intelektualno zahtjevnijoj sredini.

Za Grgura čovjek dolazi do spoznaje Boga tako da iz vidljivog svijeta, koji potpada pod naša osjetila, uzdiže se u nadosjetilni svijet i tamo traži Boga (per visibilia ad invisibilia). Budući da je ovakav put opasan tu priskače u pomoć Sv. pismo kao „glas Duha Svetoga“. Nejasne tekstove svetih knjiga razjašnjava nam „patrike paradosis“. Savršenije duše Duh Sveti neposredno prosvjetljuje na Zemlji, i one mogu u ekstazi vidjeti Boga licem u lice.

U objašnjenju Presvetog Trojstva služi se Platonovom filozofijom, pripisujući realnost općim pojmovima. Tako prema njemu „čovjek“ znači narav, a ne individuum. Prema tome Petar, Pavao, Marko ne znače tri čovjeka nego jednoga. Riječ Bog znači također brojčano jednu narav, a ne narav podijeljenu na pojedinačne posebne osobe. Otac, Sin i Duh Sveti je jedan Bog, a ne tri boga. Kako se vidi, Grgur je pomiješao logički i realni red. Htio je na taj način činiti Trojstvo shvatljivim. Inače je njegova trinitarna teologija ispravna. Tri božanske osobe imaju jednu zajedničku narav, djelovanje ad extra je zajedničko trima osobama. Započinje se u Ocu, razvija se kroz Sina i svršava se u Duhu Svetom. Razlika među osobama Božjim jest u odnosima. O izlaženju Duha Svetoga govori Grgur kao i ostali grčki Oci: Duh Sveti izlazi od Oca po Sinu.

Obje naravi, božanska i čovječanska sjedinjene su u Kristovoj osobi tako da nisu pomiješane (asyghytos), nego tako srašćene (symfyia) da svojstva jedne i druge naravi postaju zajednička svakoj od njih (koina ginesthai hekateras amfotera). Iz tog učenja slijedi „commnicatio idiomatum“. Grgur je jasan svjedok consecrationes instantanae.

U eshatologiji Grgur je ovisan o Origenu. Uči apokastazu, ali je napustio Origena učeći identičnost po materiji uskrsnulih tjelesa čovječjih sa sadašnjim, dok je Origen zastupao identičnost samo po formi (eides). Kad uči o vječnosti kazni na drugom svijetu, govori o „drugim periodama“. Kazne su vindikativne i medicinalne.

U nauci o otkupljenju služi se također Platonovom naukom. Isus je primio narav kolektivnog čovječanstva i zadovoljio za sve ljude u formi strogog otkupljenja (lytrosis).

Sveti Josip (Dezider) Leoniški

Leonessa, Rieti, 8.siječnja 1556 – Amatrice, 4 veljače 1612

   San Giuseppe (Desideri) da Leonessa Rodio se u Leonissi pokraj Rietija u srednjoj Italiji, 8. siječnja 1556. godine. Na krštenju mu roditelji nadjenuše ime Eufranije. U godinama odrastanja pokazivao je veliku želju za školovanjem i ljubav za djela kršćanske pokore i molitve.
Obdaren velikom oštroumnošću, već je u svojoj 12. godini postigao stupanj znanja svojih učitelja. Rano je ostao siroče. Brigu za njegov daljnji odgoj i školovanje preuzeo je njegov stric, vrlo učeni svećenik koji je živio u Viterbu. Posebno je od mještana bio zapažen, kada je u jednoj prigodnoj svečanosti u ime mjesne Akademije znanosti održao govor pred odličnicima grada. Uslijedili su brojni komplimenti, čestitke i priznanja, a uz njih i laskava ponuda za ženidbu sa kćerkom jednog uglednog bogataša. S tom ponudom se suglasio i njegov stric svećenik.
   Na sve primamljive ponude za njegovu budućnost, Eufranije je odgovorio s promišljenom i razboritom odlučnošću: “Svoje srce sam neopozivo predao i posvetio Bogu”. Poslije zauzetog studija se razbolio i vratio u svoj rodni kraj. Tu je došao u dodir s redovničkom zajednicom franjevaca kapucina. Upoznavši njihov način života, u 17. godini života odluči da postane redovnik kod franjevaca kapucina. Bio je primljen i poslan u novicijat u Carcerelle, samostan u podnožju brda Subasio.
Kao redovnik dobio je ime fra Josip. S njegovom odlukom teško se mirila njegova najbliža rodbina i htjela ga odvratiti od tog zvanja. Pokušavali su svoju namjeru ostvariti u više navrata. Najprije su to pokušali obećanjima, nagovaranjima, a onda vrijeđanjem i pogrđivanjem. Konačno su se poslužili fizičkom silom da ga udalje iz samostana, ali je sve bilo bezuspješno. Bog ga je zvao i Josip mu je ostao vjeran do kraja. Završivši potrebni studij, bio je zaređen za svećenika. Njegov je ideal bio: navještaj Evanđelja narodima, uklanjanje vjerskog neznanja te širenje spoznaje i ljubavi Kristove. U ostvarivanju tog ideala bio je nezadrživo revan i požrtvovan.
   Zatražio je da ga vrhovni poglavar Reda pošalje u misije. Otputovao je s još nekolicinom braće u Carigrad. Josip je najprije pošao u zatvor da posjeti, pomogne i utješi zarobljene kršćane. Kad je savršeno naučio turski jezik, stao je javno propovijedati Evanđelje, ali bezuspješno, te je ubrzo dospio u okove. A kad je i u kraljevskom dvoru pokušao navijestiti spasonosni Kristov nauk, osudili su ga na vješala. Bio je obješen za jednu ruku i jednu nogu, a pod njim je gorjela vatra. Tako je visio tri dana i tri noći.
Mučenik je slobodnom rukom čvrsto držao križ i propovijedao Evanđelje. Treće noći netko ga je, Josip ga je smatrao anđelom s neba, skinuo s vješala, okrijepio kruhom i vinom te mu naredio da se vrati u Italiju. Kad se vratio u svoju domovinu, nastavio je svoju apostolsku djelatnost propovijedanjem Evanđelja po selima. Njegovu su riječ pratili i potvrđivali čudesni događaji.
   S osobitom pobožnošću štovao je Presvetu euharistiju, a slobodno vrijeme provodio je s križem u ruci u razmatranju muke Isusove. Gajio je također osobitu ljubav prema siromasima. U susretu s ljudima svjedočio je neograničenu dobrotu te su ga smatrali pravim anđelom mira. Teško se razbolio od neizlječivih rana. Kad je nastupio čas njegove smrti, razgovjetno je ponavljao riječi Otkrivenja: «Evo dolazim, dolazim brzo!»
Umro je 4. veljače 1612. godine u samostanu Amatrice. Njegovi su posmrtni ostaci preneseni u kapucinski samostan njegovog rednog mjesta u Leonissu. Papa Klement XII. proglasio ga je 22. lipnja 1737. godine blaženim, a papa Benedikt XIV. 29. lipnja 1746. svetim.
Liturgijski se slavi 4. veljače.
* * * * *

Iz duhovne ostavštine sv. Josipa Leoniškog
 

Svaki je kršćanin živa knjiga evanđeoske nauke

   Evanđelje i dobra vijest o Gospodnjem dolasku na svijet po Djevici, ne mora se napisati samo na materijalnim pergamenima, nego poglavito u našim srcima, u našoj nutrini. To je, naime, razlika između pisanog zakona i zakona milosti: onaj se zove pisani zakon, jer je bio urezan u kamenim pločama, a ovaj se zove zakon milosti, jer se utiskuje u srce ljudi ulijevanjem milosti Duha Svetoga. Tako je Gospodin obećao po proroku Jeremiji: Sklopit ću s vama novi savez, ne kao savez što sam ga sklopio s vašim ocima. A o novom savezu dodaje: Dat ću vam svoj zakon u njihovim srcima.
   Dakle, svaki kršćanin treba biti živa knjiga iz koje se može čitati evanđeoska nauka. Tako je govorio Pavao Korinćanima: Vi ste naše pismo, napisano ne crnilom, nego duhom Boga živoga posredstvom naše službe, ne na pločama od kamena, nego na pločama tjelesnim – u srcima. Papir za pisanje je naše srce, a pisac je Duh Sveti po mojoj službi, jer je moj jezik pisaljka hitra pisara.
O kad bi jezik propovjednika, pokrenut od Duha Svetoga, umočen u krvi neokaljanog Jaganjca, danas brzo pisao u vašim srcima? Ali, kako se može pisati na papiru koji je već ispisan? Ako se prijašnje ne ukloni, novo se ne može pisati. U vašim je srcima upisana lakomost, oholost, razuzdanost i ostale mane. Kako ćemo mi upisati poniznost, poštenje i ostale kreposti, ako se ne uklone prijašnje mane? Kad bi ljudi u sebi imali takvo pismo, svaki bi od njih, kako je rečeno, bio pismo koje bi na svoj način svojim primjerom učilo druge. Stoga dodaje Pavao: Vi ste pismo koje svi ljudi čitaju i poznaju.

   Tako trebaju postupati starješine i propovjednici u obraćanju duša, da na ugodan način privuku sve na put istine; ne mogu se svi istim sredstvima uvjeravati. Zato je Pavao, najmarljiviji Kristov službenik i osvajač duša, govorio: Židovima sam postao kao Židov, onima koji su bez zakona kao da sam bez zakona. Napokon se svima prilagođavao. Zato dodaje: Svima sam postao sve da sve pridobijem za Krista.
(Analecta Ord. Min. Cap., 1897., str. 281 - 283.)

"Tri su stvari svojstvene redovniku: ljubiti Boga svim srcem, neprestano Ga hvaliti ustima, bližnjemu svijetliti primjerom dobrih djela. Nitko tko se daje na duhovni ili redovnički život, neće moći postići savršenost bez ljubavi Božje. Tko ima ljubav, bogat je, mada to i ne zna; tko nema ljubavi veoma je nesretan."

Pages