Sveti Jakov Markijski, kao i Sv. Bernardin Sienski te sv. Ivan da Capestrano, bijaše veliki propovjednik svoga vremena. Otkako je na blagdan Sv. Antuna Padovanskog god. 1422. u Firenzi u crkvi San Miniato, započeo s propovijedanjem, ostao je tome vjeran sve do svoje blažene smrti 28. studenoga 1476. u Napulju. Više od pola stoljeća krstario je putovima Europe propovijedajući posvuda o imenu Isusovu, što bijaše stalna omiljela tema njegovih propovijedi, kao i njegova velikog učitelja sv. Bernardina Sienskog. Propovijedao je s velikim uspjehom u Italiji, Bosni, Češkoj i Poljskoj. Često je obavljao i veoma delikatne misije u službi papa: Eugena IV., Nikole V. i Kalista III. Bila je u tome upravo poslovična njegova poslušnost. Tako se jednom nalazio baš kod stola kad mu stiže od Pape nalog da putuje u Ugarsku. On odmah ustade od stola i pođe na put. Poslušnost je uvijek shvaćao i tumačio u najstrožem smislu. 
   Giacomo della Marca, u svijetu Domenico Gangali, rodio se god. 1394. u Monteprandoneu. Veoma rano je ostao bez oca pa su ga već u sedmoj godini poslali čuvati ovce. Onda to nije bio baš lak posao jer je posvuda bilo vukova. Tako se i mali Dominik prestrašio vuka, napustio stado te pobjegao u Offidu, jednom svećeniku, svome rođaku. Kasnije će toga vuka nazvati »Božjim anđelom, a ne vukom, kako mu se nekoć činio«. 

   Dominik je tada pošao u školu koja mu je veoma dobro išla. Svršivši osnovnu i srednju školu, dakako u obliku svoga vremena, upisao se na Sveučilište u Perugiji na studij građanskog prava. Postao je bilježnik te smio nositi naslov Ser Domenico. Nastanio se u Firenzi. Na povratku u zavičajne Marche, zbog nekih obiteljskih poslova, zaustavio se u Asizu, kolijevci franjevaštva. Ondje je nakon razgovora s poglavarom samostana Sv. Marije Anđeoske, odlučio i sam stupiti u veliku franjevačku redovničku obitelj u kojoj će postati jednom od njezinih sjajnih zvijezda. Redovničke zavjete položio je 1. kolovoza 1416. U redu je dobio ime Jakov. 

   Kao svećenik jednog je dana rekao fra Bernardinu Sienskom: »Oče, ja idem propovijedati u Gubbio. A vi, kamo idete?« – Bernardin je odgovorio: »Ja ću poći u Regno.« Htio je reći da ide u Abbruzze, u Aquilu. No nekoliko dana nakon toga fra Jakov je prosvijetljen doznao da je njegov veliki i ljubljeni duhovni učitelj otišao u jedan drugi Regno; ta riječ u talijanskom znači kraljevstvo. Prekinuo je svoju propovijed te sa svima za velikog pokojnika izmolio pokornički psalam »Miserere«. A zatim je izjavio: »U ovaj čas pao je na zemlju velik stup!« I doista je tada umro Bernardin Sienski. 

   Fra Jakov Markijski bijaše velik pokornik. Velik dio života proveo je u strogom postu, često se zadovoljavajući porcijom boba kuhana na vodi. Trpio je velike napasti u tijelu pa je i po noći činio pokoru trapeći svoje tijelo. Često je bio bolestan te je tako 6 puta primio bolesničko pomazanje i to kao popudbinu za smrt. Pa ipak je kraj svega toga doživio 80 godina. 

   Kao propovjednik u propovijedima je udarao po lakomosti, škrtosti i lihvi. Ta pošast je u ono doba veoma cvala pa su bogatstvo i novac bili u rukama malog broja bogataša i lihvara koji su gulili narod. Te gulikože već je sv. Bernardin Sienski nazivao onima koji »ispijaju Kristovu krv«. Da bi se što uspješnije borio protiv toga društvenog zla, sv. Jakov je osnivao takozvana brda dobrote Monti di Pietà, gdje su siromasi mogli dobiti pomoć i zajam uz najpovoljnije uvjete. Te će dobrotvorne ustanove kasnije najuspješnije širiti sveti Bernardin da Feltre. 
Fra Jakova je na njegovim putovanjima pratio brat Venancije koji pripovijeda da mu je, dok je propovijedao po Lombardiji, bila ponuđena biskupska stolica u Milanu, no on je to odbio.

   Bio je ponizan redovnik koji je o sebi ponizno mislio. To se vidi iz toga što je neprestano molio za oproštenje. Naročito je molio svoju redovničku subraću zbog – kako je on u poniznosti mislio – lošeg primjera što im je davao. Umirući je molio: »Isus, Marija, blagoslovljena bila Isusova muka!« Brat Venancije, njegov dugogodišnji pratilac, nakon smrti svoga duhovnog učitelja Jakova Markijskog napisao je njegov životopis u kojem govori o mnogim čudesima što ih je taj svetac učinio za života i poslije smrti.

   Sveti Humilije iz Bisignana talijanski franjevac i svetac.

   Sa 27 godina, 1609., pridružio se Redu manje braće, a godinu dana kasnije, 4. rujna 1610., napravio je svoje zavjete. Umro je u dobi od 55 godina, na glasu svetosti. Na krštenju je dobio ime Luca Antonio.

   Papa Pio VI. proglasio ga je časnim slugom Božjim, 4. listopada 1780. godine. Beatificirao ga je papa Lav XIII., 29. siječnja 1882. godine, a kanonizirao sveti papa Ivan Pavao II. 19. svibnja2002. godine.

Rođena je godine 1248. u gradu Foligno u Italiji u veoma bogatoj obitelji. Udala se mlada i provodila najprije posve svjetovni život prema modi tadašnjega vremena. Od svojih je roditelja primila dobar odgoj, u braku je rodila više djece, ali je ipak bila i slaba te upala u težak grijeh. Da zlo bude veće, stidjela se priznati ga u ispovijedi pa je obavila nevaljanu ispovijed i u takvome stanju pošla i na pričest. Savjest je u njoj počela oštro reagirati i uznemirivati je. Pošla je opet na ispovijed, sve ispovjedila, ali nije izvršila zadanu pokoru, koja joj se učinila pretjeranom.

Takvim se držanjem izložila velikoj opasnosti lakomislenosti prema primanju sakramenata a i otupljenju savjesti. Bila je to teška duhovna drama koja se odigrava u dušama u tisuću varijanata.  Bog, neizmjeran u milosrđu, koji neće smrt grješnika, već da se obrati i živi, imao je s dušom Anđele iz Foligna velike nakane pa joj se smilovao i milosno je zahvatio. Anđela je u snu vidjela Spasitelja kako trpi na križu te kako će i ona zbog svojih grijeha morati mnogo trpjeti.

Gospodin je na taj način "bacio u njezinu dušu iskru svoga milosrđa, iz koje se rodila u njoj silna bol zbog grijeha koja ju je malo pomalo vodila do vrhunca savršenosti". Ona je obavila generalnu ispovijed i posve se promijenila te otada nastojala ozbiljno iz svih sila oko kršćanske savršenosti. Svoju je djecu s mnogo ljubavi uspjela odgojiti za dobre i pobožne kršćane. Bila im je brižna majka, a čitavoj kući mudra gospodarica. Svome mužu pomogla je na samrtnoj postelji da umre dobrom kršćanskom smrću. Tada je, zbilja, više ništa nije držalo uz ovaj svijet pa je svoja dobra podijelila siromasima i pošla u Asiz te zamolila da je prime u Treći franjevački red. U njemu je provela u strogoj pokori i odricanju ostatak života, a Gospodin ju je počastio raznim nutarnjim prosvjetljenjima.

Knjigu njezinih viđenja napisao je franjevac fra Arnaldo, a ona sama ju je ispravila kako bi bila što vjerodostojnija. U toj knjizi divno je opisana njezina velika ljubav prema Gospodinu, želja za molitvom i čvrsta volja da s Gospodinom bude razapeta na križ. U tome je njezina mistika: "Ako hoćeš ići na križ, odreci se svega da bi mogla biti okretna i slobodna!" Gospodin, koji se ne da nadmašiti u velikodušnosti, nagradio je njezinu veliku pokoru izvanrednim milostima. Počeo joj je govoriti i pozivati je da se približi njegovu Srcu. Anđela o tome govori ovako: "Pozvao me i rekao mi da svoja usta približim njegovu boku i pila sam svježu krv što je izlazila iz njegove otvorene rane." Posljedice su toga mističnoga susreta bile velike.

Njezinu je dušu zahvatilo veliko svjetlo i neobično razumijevanje Svetoga pisma tako da su je počeli nazivati čak "učiteljicom teologa". Postavši franjevačka trećoredica, svjetlom što ga je primila od Gospodina prosvjetljivala je sve one među kojima je apostolski djelovala. Čak je osnovala jednu zajednicu trećoredica s jednostavnim zavjetima koje su se posvećivale djelima kršćanske ljubavi. Njima je običavala govoriti: "Budite mrtve svijetu, žive zakopane; vaše srce neka uvijek bude na nebu, a samo tijelo neka ostane na zemlji!" Kad je godine 1309. došao kraj njezina zemaljskoga života, njezine susestre i svi koji su je poznavali svjedočili su da je bila prava svetica. Njezin životni put nije bio ipak posve ravan. Bilo je u njemu i krivudanja i stranputica, pala je, ali se uz Božju milost i pridigla i uspela na stazi savršenstva veoma visoko.

U poniznosti i zahvalnoj ljubavi i ona je sa sv. Pavlom mogla ponavljati: "Po milosti Božjoj jesam što jesam." Ta milost bila je prava karizma, dakle, ne samo za nju, već i za dobro svih onih s kojima se susretala, ali i kasnijih pokoljenja, jer je na sreću njezin ispovjednik sakupio njezine Uspomene i Dokumente, što sadrže njezina pisma, razgovore, viđenja i pouke. Kritičko izdanje njezinih duhovnih spisa izdao je u Parizu god. 1925. francuski isusovac otac Paul Doncoeur. I blaženu Anđelu Folinjsku možemo ubrojiti u velike mistike Crkve. Iz svoga bogatog životnog iskustva uči nas kojim se putem dolazi do takozvane ulivene kontemplacije, u kojoj duša moli s lakoćom i zadržava se trajno u Božjim tajnama.

Prije takvoga stanja valja učiniti 18 koraka pokore, a zatim još 7 u kojima duša dolazi do objave božanske intimnosti, do božanskoga pomazanja i obučavanja, do objave o vlastitom spasenju, do objave sjedinjenja i ljubavi s Bogom, ali sve i kroz mnoge patnje, slaboće pa i demonska iskušavanja. Sve nam se to može činiti odviše kompliciranim, a možda za nas obične smrtnike i suvišnim. No, ako ima pravo Židov Henri Bergson, koji je s oduševljenjem i stručnošću filozofa i psihologa proučavao spise mistika te rekao da u svakome od nas drijema mistik i čeka samo čas da se probudi, onda do tog buđenja može doći i po proučavanju i poznavanju nauke svetaca koji su se odlikovali u mistici.

Takva je duša, bez sumnje, bila i blažena Anđela iz Foligna, zato se kod nje toliko i zadržavamo.  Da u duši probudi mistika, Bog se kod raznih svetaca služio raznim sredstvima; tako je kod blažene Anđele iz Foligna početak velike želje za savršenošću bilo viđenje u snu i generalna ispovijed u kojoj je popravila prijašnje nedostojno primanje sakramenata, kod sv. Karla Boromejskog i sv. Franje Borgije dobro obavljene duhovne vježbe, kod sv. Ignacija Lojolskog čitanje života Kristova i svetaca, kod sv. Hijacinte de Marescotti ozbiljna opomena njezina ispovjednika. Ako je igdje Božja providnost na djelu, onda je to, sigurno, u životu svetaca i mistika. Divan je Bog u svojim svetima! Otkrivajući ih otkrivamo Božje neizrecive i neopisive zahvate pred kojima možemo pasti na koljena i diviti se. Dakako da su u toj božanskoj igri i sveci veoma aktivni. 

Blažena Anđela iz Foligna opisuje nam kakav je praktični život svetaca i što oni običavaju od Boga moliti. Ona kaže: "Ako želiš zadobiti Božje svjetlo, moli! Zadobivši ga, ako ga želiš umnožiti, moli! Hoćeš li vjeru, moli!, nadu, moli!, poslušnost, moli!, čistoću, moli! Hoćeš li bilo koju drugu krepost, moli!" Molitva je, dakle, ona visoka škola u kojoj su sveci naučili heroizam u krepostima i borbenu taktiku kako se dolazi do duhovne pobjede. Kako je molitva pristupačna svakome čovjeku, onda neka moli pa će tako mnogo napredovati u duhu. Dobra molitva dovodi do boljega i proživljenijega sudjelovanja u bogoslužju, do plodonosnijega primanja svetih sakramenata, do vježbanja u svakoj kreposti. Vjerujmo u toj stvari iskustvu svetaca i mistika! Rođena je godine 1248 u gradu Foligno (Italiji) u bogatoj obitleji. Od roditelja je primila dobar odgoj. Udala se mlada, u braku rodila više djece. Život je provodila prema modi tadašnjeg vremena.

A onda joj najprije umre majka, pa muž  i čak i neko dijete. Stupila je j Treći red Svetog Franje Asiškog. Stanje svoje duše je opisala  svojem duhovnom ocu franjevcu Rajnaldu: “ Počela sam razmišljati o svojem životu. Bog mi je dao milost da spoznam svoje grijehe. Prestrašila sam se vječne kazne i jako  plakala. K tome sam se sramila svojih grijeha da ih se nisam usudila ispovjedati. Primala sam Pričest nevaljalo.  Duševno sam trpila danju i noću.” Utekla se Majci Božjoj za pomoć. U duhu se bacila pred Kristov Križ. U snu je više puta vidjela Raspetoga koji joj u strašnoj muci govori: “Sve sam ovu učinio za tebe! A što ćeš mi ti dati?”  Napravila je opću ispovijed. Obećala je vječnu čistoću i da ni najmanjim dijelom svojega tijela više ne  želi uvrijediti Boga ili Božja stvorenja. Odrekla se svojeg imanja. Uz molitvu se brinula za bolesnike u bolnici. Osnovala je jednu zajednicu trećoredica s jednostavnim zavjetima, koje su se posvećivale  djelima kršćanske ljubavi.

Njima je običavala govoriti: “Budite mrtve svijetu, žive zakopane; vaše srce neka uvijek bude na Nebu, a samo tijelo neka ostane na zemlji.” Knjigu njezinih  čudesnih viđenja i utjeha napisao je franjevac franjevačkog samostana u  Folignu Fra Arnaldo, a ona sama ju je ispravila  kako bi bila što vjerodostojnija. Iz svojeg životnog iskustva nabraja 18 koraka pokore u čišćenju duše. Zatim još treba 7 koraka  do ulivene kontemplacije. U zadnjih 12 godina Tijelo Gospodinovo bilo je njezina jedina hrana. Blažena Anđela se smatrala u svojem ništavilu i oholosti nevrijednom da prima Svetu Pričest. Tada joj je rekao Gospodin: “Primi Pričest  u Ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Ja koji sam dostojan, Ja te činim dostojnom!” 

U sedmom poglavlju njezinih Objava govori se o sedam utjeha svete Euharistije. Blažena Anđela opisuje kako je vidjela Spasitelja na oltaru okružena vojskom Duhova, Prijestolja. Drugom zgodom je vidjela u svetoj Hostiji Isusa Krista u liku Djeteta, ali Djeteta s puninom moći i dostojanstva. On je sjedio na Prijestolju i imao u ruci znak vlasti. U 21. poglavlju njezinih Objava govori se o Oltarskom Sakramentu. Ona tu kaže: “Taj Sakramenat je izvor ljubavi i milosti, stoga ima ime Euharistija. S njime se prima žar i snaga molitve. Daruje duboku poniznost i vodi k savršenoj ljubavi.  Čini mi se, da oni koji svetu Žrtvu prinose ili primaju Svetu Pričest, trebaju sa većom pažnjom to sve obavljati, a ne samo brzo i površno. Treba pripaziti na sedam stvari....” Anđela je prešla u vječno blaženstvo 4. siječnja 1309. Među blažene ju je uvrstio Papa Inocent XII. Papa Klement XI. dao joj je naslov “majka teologa.” 7. svibnja 1701. a svetom 9. listopada 2013. papa Franjo. Zaštitnica je udovica, djece u smrtnoj opasnosti, osoba koje ismijavaju zbog pobožnosti i osoba koje trpe zbog različitih iskušenja, posebno seksualnih napasti.

Sveti Franjevački Prvomučenici – podnijeli su mučeništvo 1220. godine u Maroku. Sveti Franjo je više puta polazio u misije među Saracene (Arape) čeznući za mučeništvom. I svoju je redovničku braću slao u misije. Nakon generalnoga kapitula u Asizu 1219. godine polaze u Maroko šestorica braće: Vital, Berard, Petar, Oton, Akurzije i Adjut. Išli su preko Portugala gdje je Vital obolio te su se ostala petorica braće bez njega zaputila u Maroko. Ondje su podnijeli mučeništvo 1220. godine na današnji dan. Tada je sveti Franjo kliknuo: “Sada imam pravu manju braću!” Relikvije mučenika bile su prenesene u Coimbru što je mladog augustinca Fernanda oduševilo te je stupio u Red manje braće – poznati sveti Antun Padovanski.

Blaženi Franjo po volji Božjoj poslao je šestoricu najsavršenije braće u Kraljevinu Maroko, da ustrajno propovijedaju nevjernicima katoličku vjeru… Čim su ušli u grad, odmah su počeli propovijedati Saracenima koji su se zatekli na trgu… Tada su zlobni sluge vezali svecima ruke i noge… i podvrgnuli ih raznim oblicima mučenja… Marokanski kralj… ih je vlastitom rukom divljom okrutnošću poubijao.       

 Iz ljetopisa generalnih ministara Reda manje braće