19. studeni 1876. Milano - 10 prosinca 1930. Milano
U kapeli Katoličkog sveučilišta u Milanu nalazi se grob na kojemu piše: "Vico Necchi, franjevački trećoredac"
Sveti Franjevački Prvomučenici – podnijeli su mučeništvo 1220. godine u Maroku. Sveti Franjo je više puta polazio u misije među Saracene (Arape) čeznući za mučeništvom. I svoju je redovničku braću slao u misije. Nakon generalnoga kapitula u Asizu 1219. godine polaze u Maroko šestorica braće: Vital, Berard, Petar, Oton, Akurzije i Adjut. Išli su preko Portugala gdje je Vital obolio te su se ostala petorica braće bez njega zaputila u Maroko. Ondje su podnijeli mučeništvo 1220. godine na današnji dan. Tada je sveti Franjo kliknuo: “Sada imam pravu manju braću!” Relikvije mučenika bile su prenesene u Coimbru što je mladog augustinca Fernanda oduševilo te je stupio u Red manje braće – poznati sveti Antun Padovanski.
Blaženi Franjo po volji Božjoj poslao je šestoricu najsavršenije braće u Kraljevinu Maroko, da ustrajno propovijedaju nevjernicima katoličku vjeru… Čim su ušli u grad, odmah su počeli propovijedati Saracenima koji su se zatekli na trgu… Tada su zlobni sluge vezali svecima ruke i noge… i podvrgnuli ih raznim oblicima mučenja… Marokanski kralj… ih je vlastitom rukom divljom okrutnošću poubijao.
Iz ljetopisa generalnih ministara Reda manje braće
PRIJEVOD JE U TIJEKU
http://www.santiebeati.it/dettaglio/39250
https://it.wikipedia.org/wiki/Santa_Verdiana
Grgur Nisenski zajedno s bratom Bazilijem i s Grgurom Nazijanskim je bio jedan od velikih protagonista duhovnog cvjetanja, koje je promicalo izgradnju kršćanske civilizacije u četvrtom stoljeću kršćanske ere kada je Kapadocija proživljavala razdoblje intezivne i stvaralačke kulturalne životnosti. O njegovom životu znamo vrlo malo. Rođen je oko 335. te ga je potukao brat Bazilije koji je zajedno s Nazijancem bio odgojen u Atenskoj školi. Nakon što je bio lektor u Crkvi, Grgur je prigrlio službu retora i tad se vjerojatno oženio. Zatim je napustio poučavanje, te se povukao u jednu monašku zajednicu, koju je ustanovio njegov brat Bazilije u Pontu. Monaškim se pozivom oduševljava uz brata mu Bazilija i njegova majka, brat Nekracije i sestra Makrina. Između 371 i 372 je uz početno negodovanje pristao postati biskup Nisse u toj istoj Kapadociji prema želji brata Bazilija.
Bazilije se razočarao u Grgurovu vršenju biskupske dužnosti. Ponekad mu je nedostajalo tankoćutnosti u odnosu prema ljudima. Drugi put opet nije bio dovoljno čvrst kada su to prilike zahtijevale, a nije bio niti praktičan glede administrativnih poslova te je postao lak plijen klevetama i optužbama do te mjere da je bio uhićen, a zatim i premješten na dvije godine pod lažnom optužbom da je zloupotrijebio crkvene fondove. Bilo je to djelo njegovog arijanskog suparnika Demostena. 378 se vraća na stolicu. 379 je sudjelovao na sinodi u Antiohiji i 380 biva izabran za biskupa metropolitu Sebaste (današnji Sivas u Turskoj). Godine 381. sudjeluje na koncilu u Carigradu gdje je odigrao značajnu ulogu te ga je poradi toga car Teodozije I. Veliki jednim dekretom označio kao zastupnika pravovjerja. Treba naglasiti njegove zasluge na pneumatološkom području kada je trebalo sročiti saborsko Vjerovanje. Ustvari, doradio je Nicejsko Vjerovanje ubacivši paragraf o Duhu Svetom priznavši mu Boštvo. Prisustvovao je sinodi u Carigradu i 383. Propovijedao je na svečanom sprovodu kneginje Pulherije i carice Flacile 385. Nakon toga se sve manje zalazi u javne poslove. Prizorište njegova djelovanja postaje sve više monaški život. Budući da je sve manje u Carigradu, sve manje se pojavljuje na biskupskim sinodama, a sve više pohađa samostane. Još 394 se nalazi među potpisnicima carigradske sinode nakon čega mu se gubi svaki trag, pa se smatra da je tada i preminuo.
Teologija
Smrću Bazilija 379, Grgur biva umješan u prvom licu, u trinitarne i kristološke kontrovezije, nasljeđujući od brata tešku ulogu vođe u borbi protiv arijanaca. Obdaren naročito spekulativni genijem, duboko zahvaća u najteže probleme s ciljem da se približi intelektualno zahtjevnijoj sredini.
Za Grgura čovjek dolazi do spoznaje Boga tako da iz vidljivog svijeta, koji potpada pod naša osjetila, uzdiže se u nadosjetilni svijet i tamo traži Boga (per visibilia ad invisibilia). Budući da je ovakav put opasan tu priskače u pomoć Sv. pismo kao „glas Duha Svetoga“. Nejasne tekstove svetih knjiga razjašnjava nam „patrike paradosis“. Savršenije duše Duh Sveti neposredno prosvjetljuje na Zemlji, i one mogu u ekstazi vidjeti Boga licem u lice.
U objašnjenju Presvetog Trojstva služi se Platonovom filozofijom, pripisujući realnost općim pojmovima. Tako prema njemu „čovjek“ znači narav, a ne individuum. Prema tome Petar, Pavao, Marko ne znače tri čovjeka nego jednoga. Riječ Bog znači također brojčano jednu narav, a ne narav podijeljenu na pojedinačne posebne osobe. Otac, Sin i Duh Sveti je jedan Bog, a ne tri boga. Kako se vidi, Grgur je pomiješao logički i realni red. Htio je na taj način činiti Trojstvo shvatljivim. Inače je njegova trinitarna teologija ispravna. Tri božanske osobe imaju jednu zajedničku narav, djelovanje ad extra je zajedničko trima osobama. Započinje se u Ocu, razvija se kroz Sina i svršava se u Duhu Svetom. Razlika među osobama Božjim jest u odnosima. O izlaženju Duha Svetoga govori Grgur kao i ostali grčki Oci: Duh Sveti izlazi od Oca po Sinu.
Obje naravi, božanska i čovječanska sjedinjene su u Kristovoj osobi tako da nisu pomiješane (asyghytos), nego tako srašćene (symfyia) da svojstva jedne i druge naravi postaju zajednička svakoj od njih (koina ginesthai hekateras amfotera). Iz tog učenja slijedi „commnicatio idiomatum“. Grgur je jasan svjedok consecrationes instantanae.
U eshatologiji Grgur je ovisan o Origenu. Uči apokastazu, ali je napustio Origena učeći identičnost po materiji uskrsnulih tjelesa čovječjih sa sadašnjim, dok je Origen zastupao identičnost samo po formi (eides). Kad uči o vječnosti kazni na drugom svijetu, govori o „drugim periodama“. Kazne su vindikativne i medicinalne.
U nauci o otkupljenju služi se također Platonovom naukom. Isus je primio narav kolektivnog čovječanstva i zadovoljio za sve ljude u formi strogog otkupljenja (lytrosis).
San Giuseppe (Desideri) da Leonessa Rodio se u Leonissi pokraj Rietija u srednjoj Italiji, 8. siječnja 1556. godine. Na krštenju mu roditelji nadjenuše ime Eufranije. U godinama odrastanja pokazivao je veliku želju za školovanjem i ljubav za djela kršćanske pokore i molitve.
Obdaren velikom oštroumnošću, već je u svojoj 12. godini postigao stupanj znanja svojih učitelja. Rano je ostao siroče. Brigu za njegov daljnji odgoj i školovanje preuzeo je njegov stric, vrlo učeni svećenik koji je živio u Viterbu. Posebno je od mještana bio zapažen, kada je u jednoj prigodnoj svečanosti u ime mjesne Akademije znanosti održao govor pred odličnicima grada. Uslijedili su brojni komplimenti, čestitke i priznanja, a uz njih i laskava ponuda za ženidbu sa kćerkom jednog uglednog bogataša. S tom ponudom se suglasio i njegov stric svećenik.
Na sve primamljive ponude za njegovu budućnost, Eufranije je odgovorio s promišljenom i razboritom odlučnošću: “Svoje srce sam neopozivo predao i posvetio Bogu”. Poslije zauzetog studija se razbolio i vratio u svoj rodni kraj. Tu je došao u dodir s redovničkom zajednicom franjevaca kapucina. Upoznavši njihov način života, u 17. godini života odluči da postane redovnik kod franjevaca kapucina. Bio je primljen i poslan u novicijat u Carcerelle, samostan u podnožju brda Subasio.
Kao redovnik dobio je ime fra Josip. S njegovom odlukom teško se mirila njegova najbliža rodbina i htjela ga odvratiti od tog zvanja. Pokušavali su svoju namjeru ostvariti u više navrata. Najprije su to pokušali obećanjima, nagovaranjima, a onda vrijeđanjem i pogrđivanjem. Konačno su se poslužili fizičkom silom da ga udalje iz samostana, ali je sve bilo bezuspješno. Bog ga je zvao i Josip mu je ostao vjeran do kraja. Završivši potrebni studij, bio je zaređen za svećenika. Njegov je ideal bio: navještaj Evanđelja narodima, uklanjanje vjerskog neznanja te širenje spoznaje i ljubavi Kristove. U ostvarivanju tog ideala bio je nezadrživo revan i požrtvovan.
Zatražio je da ga vrhovni poglavar Reda pošalje u misije. Otputovao je s još nekolicinom braće u Carigrad. Josip je najprije pošao u zatvor da posjeti, pomogne i utješi zarobljene kršćane. Kad je savršeno naučio turski jezik, stao je javno propovijedati Evanđelje, ali bezuspješno, te je ubrzo dospio u okove. A kad je i u kraljevskom dvoru pokušao navijestiti spasonosni Kristov nauk, osudili su ga na vješala. Bio je obješen za jednu ruku i jednu nogu, a pod njim je gorjela vatra. Tako je visio tri dana i tri noći.
Mučenik je slobodnom rukom čvrsto držao križ i propovijedao Evanđelje. Treće noći netko ga je, Josip ga je smatrao anđelom s neba, skinuo s vješala, okrijepio kruhom i vinom te mu naredio da se vrati u Italiju. Kad se vratio u svoju domovinu, nastavio je svoju apostolsku djelatnost propovijedanjem Evanđelja po selima. Njegovu su riječ pratili i potvrđivali čudesni događaji.
S osobitom pobožnošću štovao je Presvetu euharistiju, a slobodno vrijeme provodio je s križem u ruci u razmatranju muke Isusove. Gajio je također osobitu ljubav prema siromasima. U susretu s ljudima svjedočio je neograničenu dobrotu te su ga smatrali pravim anđelom mira. Teško se razbolio od neizlječivih rana. Kad je nastupio čas njegove smrti, razgovjetno je ponavljao riječi Otkrivenja: «Evo dolazim, dolazim brzo!»
Umro je 4. veljače 1612. godine u samostanu Amatrice. Njegovi su posmrtni ostaci preneseni u kapucinski samostan njegovog rednog mjesta u Leonissu. Papa Klement XII. proglasio ga je 22. lipnja 1737. godine blaženim, a papa Benedikt XIV. 29. lipnja 1746. svetim.
Liturgijski se slavi 4. veljače.
* * * * *
Iz duhovne ostavštine sv. Josipa Leoniškog
Svaki je kršćanin živa knjiga evanđeoske nauke
Evanđelje i dobra vijest o Gospodnjem dolasku na svijet po Djevici, ne mora se napisati samo na materijalnim pergamenima, nego poglavito u našim srcima, u našoj nutrini. To je, naime, razlika između pisanog zakona i zakona milosti: onaj se zove pisani zakon, jer je bio urezan u kamenim pločama, a ovaj se zove zakon milosti, jer se utiskuje u srce ljudi ulijevanjem milosti Duha Svetoga. Tako je Gospodin obećao po proroku Jeremiji: Sklopit ću s vama novi savez, ne kao savez što sam ga sklopio s vašim ocima. A o novom savezu dodaje: Dat ću vam svoj zakon u njihovim srcima.
Dakle, svaki kršćanin treba biti živa knjiga iz koje se može čitati evanđeoska nauka. Tako je govorio Pavao Korinćanima: Vi ste naše pismo, napisano ne crnilom, nego duhom Boga živoga posredstvom naše službe, ne na pločama od kamena, nego na pločama tjelesnim – u srcima. Papir za pisanje je naše srce, a pisac je Duh Sveti po mojoj službi, jer je moj jezik pisaljka hitra pisara.
O kad bi jezik propovjednika, pokrenut od Duha Svetoga, umočen u krvi neokaljanog Jaganjca, danas brzo pisao u vašim srcima? Ali, kako se može pisati na papiru koji je već ispisan? Ako se prijašnje ne ukloni, novo se ne može pisati. U vašim je srcima upisana lakomost, oholost, razuzdanost i ostale mane. Kako ćemo mi upisati poniznost, poštenje i ostale kreposti, ako se ne uklone prijašnje mane? Kad bi ljudi u sebi imali takvo pismo, svaki bi od njih, kako je rečeno, bio pismo koje bi na svoj način svojim primjerom učilo druge. Stoga dodaje Pavao: Vi ste pismo koje svi ljudi čitaju i poznaju.
Tako trebaju postupati starješine i propovjednici u obraćanju duša, da na ugodan način privuku sve na put istine; ne mogu se svi istim sredstvima uvjeravati. Zato je Pavao, najmarljiviji Kristov službenik i osvajač duša, govorio: Židovima sam postao kao Židov, onima koji su bez zakona kao da sam bez zakona. Napokon se svima prilagođavao. Zato dodaje: Svima sam postao sve da sve pridobijem za Krista.
(Analecta Ord. Min. Cap., 1897., str. 281 - 283.)
"Tri su stvari svojstvene redovniku: ljubiti Boga svim srcem, neprestano Ga hvaliti ustima, bližnjemu svijetliti primjerom dobrih djela. Nitko tko se daje na duhovni ili redovnički život, neće moći postići savršenost bez ljubavi Božje. Tko ima ljubav, bogat je, mada to i ne zna; tko nema ljubavi veoma je nesretan."
Sveti Petar Krstitelj rodio se u Španjolskoj 1542. godine. Kad je završio školovanje i postao svećenik, pošao je u istočne zelje da propovijeda Evanđelje. Više je godina djelovao u Filipinima. Godine 1593. poslan je s još pet redovničke braće franjevaca u Japan. Tu se neumorno trudio i mnoge obratio na pravu vjeru te gradio crkve i bolnice. Ali kad su nastupile vjerske i političke razmirice i apostolski rad dokinu, Petar je uhvaćen i iz izrugivanje svjetine odveden u Nagasaki. Tu je s ostalim franjevcima i tri isusovca te petnaest franjevačkih trećoredaca osuđen na smrt na križu. Slavno su mučeništvo podnjeli 5. veljače 1598.godine
Iz pisama Svetog Petra Krstitelja 4. siječnja i 2. veljače 1597.
"Od braće, koja su ovdje, šestorica su uhvaćeni i u zatovru smo zadržani više dana zajedno s trojicom Japanaca iz Družbe Isusove, od njih je jedan bio sa zavjetima, ostali kršćani vjernici; na broj svih nas je bilo dvadeset i četiri. Sada smo na putu u ovom dosta studenom zimskom mjesevu, i vode nas s konjima pod jakom stražom. Naime nekih je dana određeno više os dvije stotine ljudi da nas čuvaju. Ali nas to nije smetalo, išli smo utješeni i radosni u Gospodinu, jer u presudi protiv nas donešenoj, rečeno je da nas treba razapeti na križ što smo protiv kraljeve zapovijedi popovijedali Božji Zakon a drugi stoga što su kršćani. Koji su željeli umrijeti za Krista sada imaju zgodnu priliku. Smatram da bi vjernici ovoga mjesta bili jako ohrabreni, da su ovdje bili redovnici našega Reda, ali zasigurno znaju, dok god vlada ovaj kralj, ne može se dugo boraviti u Japanu u našem odijelu, jer kralj brzo preseljava u vječni život, kamo i nas vodi.
Osuda, koja je protiv nas izrečena, nošena je pred nama ispisana na ploči. Tu se kaže da smo osuđeni jer smo propovijedali Nauan zakon (naime kršćanski) protiv Tayeosama zapovijedi. I kad stignemo u Nagasaki, bit ćemo razapeti. Zbog toga smo bili najviše radosni i u Gospodinu utješeni jer gubimo svoj život zbog propovijedanja Njegova Zakona. Ovdje smo nas šestorica braće i osamnaest Japanaca, svi osuđeni na smrt; jedni kao propovjednici, a drugi kao kršćani, iz Družbe Isusove jedan brat, drugi katehista i treći laik.
Izvedoše nas iz zatvora i staviše na kola. Svima je odsjećen dio uha i tako nas vozili ulicama Meaca a pratilo nas je mnogo osoba i vojnika i opet su nas vratili u zatvor. Drugog dana svezaše nam čvrsto ruke na leđima i požurujući nas konjima odvedoše u Usaku. Slijedećega dana ponovno nas izvdu iz zatvora, posade nakonje i vodili su nas ulicama grada.
Osim toga doveli su nas u grad Sakaj i tu učinili isto: u ova tri grada uvijek je bio prisutan državni glasnik. Znali smo da smo osuđeni na smrt, ali tek kad smo bili u Usaki, obaviješteni smo da je u tu svrhu naređeno da idemo u Nagasaki. Vaša ljubav, iz ljubavi prema Bogu, neka nas usrdno preporuči Bogu, da žrtva našega života bude primljena od Boga. Koliko sam ovdje čuo, mislim da ćemo biti raspeti slijedeećeg petka, naime toga istoga dana u Meaci odsjekli su na dio jednog uha, što smo primili kao dar Božji, stoga vas ve žarko molimo da iz ljubavi Božje molite za nas.
Predraga braćo, pomozite nas svojim molitvama da naša smrt bude prihvaćena u Nebu pred Božanskim veličanstvom, kamo se po Volji Božjoj nadamo da idemo, i mi ćemo se vas sjećati, pa ni ovdje nisam zaboravio vašu ljubav: cijelim svojim srcem ljubio sam vas i ljubim. Preporučujem vam mir i ljubav Gospodina našega Isusa Krista. Zbogom, predraga braćo, jer nema više vremena za razgovor. Osim u Nebu. Sjećajte me se!"
Isusovac Pater Josip Antolović je o mučeniku Pavlu Miki napisao slijedeće:
Sveti Pavao Miki, po narodnosti Japanac, a po zvanju isusovac, živio je u prijelomno doba povijesti svoga naroda. Uslijed pada središnje vlasti dinastije Ashikaga-Shogunates Japan je gotovo kroz 100 godina postao poprištem beskonačnih borba između brojnih daimyja, tj. feudalnih knezova. Nešto slično kao prije ujedinjenja i u Italiji. Sredinom XVI. stoljeća militaristički vođe Oda Nobunaga i Toyotomi Hideioski postavljali su pomalo temelje narodnog jedinstva i postepenog smirivanja situacije, ali to je potpuno bilo ostvareno tek u narednom stoljeću.
U to nemirno doba nesigurnost je prijetila kako životu pojedinaca tako isto i svem društvenom poretku. Ono što je bilo odlučujuće bila je vojnička korektnost i viteško držanje. Jaki vođe nastojali su učvrstiti vlast u svojim rukama, a njome utjecati na sudbinu što većeg broja ljudi.
U isto vrijeme promicala se domaća nacionalna kultura, osobito u originalnom graditeljstvu, slikarstvu i drugim granama umjetnosti, pa i u književnosti. Dodir sa Zapadom, osobito s Portugalcima, u mnogočemu je obogatio život Japanaca. Želja za nekom sabranošću i produbljenjem našla je svoj tipičan izražaj u čajnim obredima, koji su se tada naročito gajili u širokim narodnim slojevima. Sve je to budilo nacionalnu svijest o vlastitoj vrijednosti i ponos na domaću kulturu.
Sv. Franjo Ksaverski počeo je godine 1549. u Japanu prilično uspješno misionariti. Taj rad naišao je kasnije na mnoge poteškoće. Domaće japanske religije, duboko povezane s narodnom kulturom, počele su pružati kršćanstvu žilav otpor. U Yamaguchiju je bila veoma živa kršćanska zajednica koja je mnogima bila trn u oku. Unatoč svemu tomu, kršćanstvo se i dalje širilo. Godine 1852. Crkva u Japanu brojila je već 150.000 pokrštenih duša.
Kako se preko 40 godina Družba Isusova jedina bavila misijskim radom u Japanu, to je japanska pobožnost stajala pod velikim utjecajem isusovačke duhovnosti, osobito duhovnih vježbi sv. Ignacija. Vizitatora misija isusovca o. Alessandra Valignana, koji je prvi put g. 1579-82. obišao Japan, silno se dojmio vjerski žar japanskih kršćana pa je u svojim izvještajima dao oduška velikoj nadi za budućnost Crkve u Japanu. Kako je bio vrstan organizator i dobar planer, stvorio je odličan program za budući misijski rad. Vrijednost je toga programa u tome što se nastojao prilagoditi mentalitetu Japanaca.
Militaristički vlastodršci pokazivali su se ispočetka veoma skloni kršćanstvu. Ipak je godine 1587. jedan veoma utjecajan između njih, Toyotomi Hideyoshi, nenadano promijenio svoje držanje. Zabranio je daljnje širenje kršćanske vjere i zapovjedio da se iz Japana istjeraju svi misionari. Uzrok tim oštrim mjerama mogla je biti sumnja u veze misionara sa strancima, a i strah za vlastiti utjecaj. I od toga je trenutka Crkva u Japanu bila izložena svakojakim iskušenjima, opasnostima i pritiscima svake vrste. Nastupiše teški dani jer se nebo nad Crkvom silno naoblačilo. Bilo se bojati i najgorega.
Godine 1593. došla je s Filipina u Japan skupina franjevaca. Oni su smjeli ostati u Japanu pa su svojim karitativnim djelima, osobito po bolnicama te brinući se za siromahe i gubavce, pružili pred javnošću divno svjedočanstvo za nauk Evanđelja. Ipak je položaj Crkve u Japanu bio i dalje ugrožen. Zemlju su još opteretile različite elementarne nepogode te nesretni rat s Korejom. Nova je kriza nastupila kad je španjolski brod San Felipe na putu iz Manile u Mexico pristao uz japansku obalu. To je bilo shvaćeno, a posve krivo, kao da se radi o posve ratnim namjerama prema Japanu.
U vezi s tom nategnutom aferom Hideyoshi je 6 franjevaca, među njima 3 svećenika, i 15 njihovih japanskih pomoćnika osudio na smrt na križu. Tom popisu osuđenih pribrojana su i 3 člana Družbe Isusove, svi Japanci: Pavao Miki, skolastik, dakle, bez posljednjih zavjeta, i 2 brata Ivan Soan Goto i Jakov Kisai. Oni su pripadali isusovačkoj rezidenciji u Osaki. Uz njih su još bila pridružena 2 japanska kršćanina tako da je 5. veljače 1597. u svemu pogubljeno 26 mučenika. Navedena trojica bili su prvi mučenici isusovci u Japanu. Slijedit će ih na tome slavnome putu još mnogi.
Pavao Miki u dobi od 5 godina primio je krštenje skupa sa svojim roditeljima koji ga kasnije povjeriše isusovcima na odgoj. Godine 1586., kad su mu bile 22 godine, stupio je u novicijat Družbe Isusove. Prve zavjete položio je godine 1588. Zatim je 3 godine studirao u mjestu Arie. Latinski mu je bio veoma težak jezik. Ubrzo je počeo djelovati kao katehist i propovjednik, a to mu je kao domaćem sinu išlo dobro od ruke. Bio je sposoban za dijalog s nekršćanima. Nakon uspješnog djelovanja u Kyushu pozvan je u središnji Japan gdje je također lijepo djelovao među samurajima, tzv. višim slojevima japanskog društva. Tamo je u prosincu godine 1596. bio i zatvoren. Njegov je život neprestani rast u nasljedovanju Krista raspetoga i sav u službi naviještanja Evanđelja. O tome svjedoče njegova brojna pisma, osobito ona iz zatočeništva. A njegovo posljednje pismo krasna je ispovijest vjere u Krista od mučenika koji za svoju vjeru ide hrabro u smrt.
Ostala dva Mikijeva subrata: Ivan Soan, po svom rodnom otoku nazvan Goto, i Jakov Kisai, iako su od njega bili različite dobi, bili su s njime združeni jednakom vjernošću Kristu i željom za mučeništvom.
Ivan Soan, 19-godišnjak, kao sin kršćanskih roditelja bio je već od mladosti veoma povezan s Družbom Isusovom. Jakovu Kisaiu bile su 64 godine. On se sav posvetio razmatranju tajnâ Isusove muke i vjernom služenju Crkvi u raznim poslovima. Obojica su žarko željela mučenički poginuti skupa sa slavnim propovjednikom Pavlom Mikijem. Malo pred smrt smjeli su položiti isusovačke zavjete.
Sva trojica tih isusovačkih prvomučenika u Japanu ispunila su na uvjerljiv i potresan način onu Gospodinovu zapovijed: "Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!" (Mt 16,24). Sva trojica su ispunila životni ideal svoga isusovačkog zvanja iz knjižice Duhovnih vježbi "prinoseći veće cijene i veće vrijednosti".
Nalazeći se pribijen na križ, kao i njegov božanski Učitelj, Pavao Miki je s križa prisutnima ovako progovorio: "Kad sam već došao do ovog trenutka, držim da među vama nema toga koji bi vjerovao da ću sad prešutjeti istinu pa vam izjavljujem da nema nijednog puta k spasenju do onoga što ga imaju kršćani. Taj me put uči da oprostim neprijateljima i svima koji me uvrijediše pa rado opraštam kralju i svim začetnicima moje smrti i molim ih da se dadu uvesti u kršćanski krst."
Kao potomak plemenite atenske obitelji, Egidije je rano napustio Grčku, kao i slavu ovoga svijeta, da bi uFrancuskoj živio kao pustinjak, usred šume. Za uzglavlje je odabrao kamen, za ležaj golo tlo, a za hranu korijenje i divlje plodove. Sretan je slavio Boga. Za vrijme šumskog lova, Flavije, gotski kralj, upoznao je svetoga pustinjaka, pa su ga se njegove riječi dojmile. Kako Egidije nije htio doći živjeti u dvoru, kralj Flavije je oko 680. dao sagraditi samostan u šumi nazvan Saint-Gilles gdje je pustinjak mogao zainteresirane poučavati monaškom životu prema pravilu Avetog Benedikta. Sveti je Egidije, u francuskom Gilles, veoma popularan Svetac u Francuskoj, gdje petnaestak općina nosi njegovo ime, u Belgiji, gdje u Bruxellesu jedna gradska četvrt nosi njegovo ime, a ubrojen je i u broj svetih pomoćnika, što mu je proširilo štovanje i izvan granica Francuske. Središte je njegova štovanja jedna opatija u okružju grada Nîmesa, gdje mu se nalazi grob. Iz toga su groba njegove relikvije po srednjovjekovnom običaju dijeljene i prenašane po Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj. Najveći se dio svečeva tijela čuva u Toulouseu, u crkvi Saint Sernin.
Sveti je Egidije živio kao pustinjak u Provanci. Oko g. 680., najvjerojatnije uz pomoć zapadnogotskog kralja Wambe, sagradio je na ušću Rhone samostan, u kojem je kao opat vodio skupine redovnika. Taj je samostan po njegovu imenu kasnije nazvan SaintGilles. Umro je na glasu velike svetosti, a grob mu je bio jedna od omiljelih postaja na hodočasničkom putu što je vodio u Compostellu. Hodočasnici svetom Jakovu neminovno su se s velikom pobožnošću zaustavljali i molili i na grobu sv. Egidija. Danas, kad se polako opet budi smisao za pučku pobožnost, njezino bolje razumijevanje i vrednovanje, lakše ćemo razumjeti tu srednjovjekovnu odanost Svecima i hodočašćenje na svetačke grobove.
Svetog su Egidija kao pomoćnika zazivali u pomoć protiv straha i duševnih bolesti. Blagdan mu je upisan u Rimski martirologij prvi rujna. Svecu su u Francuskoj podignute brojne crkve, tako u Parizu, BourgleReineu, Thiaisu. Koji put ga na slikama prikazuju skupa s biskupom Sensa sv. Lupom. U divnoj katedrali u Chartresu, remekdjelu kršćanske umjetnosti, sveti je Egidije prikazan na pročelju – tamo je njegov kip – i u samoj crkvi na dva prozora.
Pius Parsch, pišući o sv. Egidiju, kaže: »Sveca zazivaju u pomoć kao jednoga od 14 pomoćnika u bolesti i pošasti. Sveci nam žele olakšati i naš zemaljski udes, a kad je to podređeno našem vječnom spasenju, žele nas osloboditi i od bolesti i patnje. Ako je pak koja bol ili bolest potrebna za naše spasenje, tada nam u tom slučaju sveci ne mogu pomoći. Samo u tom smislu – u vidu našega vječnoga spasenja – smijemo zazivati svece pomoćnike u nevolji.« Sve, dakle, mora biti podređeno volji Božjoj i našem vječnom udesu.
Ljubav između Franje i gospođe Jakobe
Dok je, s jedne strane, vrlo dobro poznato da je sv. Franjo ljubio „gospođu siromaštinu“, s druge strane, bila i druga gospođa, ljudsko biće od krvi i mesa, koju je Franjo također ljubio. To je bila lijepa i pobožna rimska plemkinja, Jakoba de Settesoli. Ona je bila udovica i živjela na dvoru u Rimu kod obitelji Frangipana, jedne od najstarijih rimskih obitelji. Nekoliko godina nakon smrti sv. Franje, obitelj Frangipana protjerala je iz Rima papu Grgura IX. Prije toga vremena, jedan član iz obitelji Frangipana bio je protupapa.
Jakoba je, međutim, ostala zapažena zbog svoje plemenitosti i svetosti. Ona i sv. Franjo bili su istinski prijatelji preko deset godina. Franjina subraća usporedili su je s Marijom Magdalenom jer, kao i Marija Magdalena, ona je je bila u stanju mnogo ljubiti. Oboje, i Franjo i Jakoba, imali su veliku i snažnu ljubav prema Kristu i to je bio temelj njihova vjernog i srdačnog prijateljstva. Franju je nju nazivao „brat Jakoba“ jer je o njoj razmišljao kao o jednom od svoje braće.
Kada je zadnji put posjetio Rim 1223. godine Franjo je donio na dvor, gdje je Jakoba živjela, janje kao dar. O tom janjetu može se razmišljati kao o nasljedniku leoparda koji je jedno vrijeme slobodno se skitao na tom istom dvoru i kojega je obitelj Frangipana držala da se ponosi svojom okrutnošću. Taj je leopard zapravo ubio domaćeg slugu. Janje, koje je Franjo donio, bilo je simbol Janjeta Božjega koji je došao da oduzme grijehe svijeta. Janje je reklo: „Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze; blagoslivljajte one koji nvas proklinju i molite za one koji vas zlostavljauju“. U društvu koje je slavilo rat, prolijevanje krvi i osvetu, Franjo je priželjkivao i predviđao kako će Janje trijumfirati nad leopardom.
Jakoba je imala privilegij da je bila u Asizu za vrijeme smrti sv. Franje u listopadu 1226. godine. Kad je sv. Franjo bio blizu svoje smrti, braća su uvidjeli da je bilo potrebno pozvati i Jakobu da bude blizu dok je Franjo umirao. Iako ženama nije bilo dopušteno u klauzuru, to pravilo moralo se prekršiti zbog ljubavi prema Kristu koju su Franjo i Jakoba imali jedno prema drugom. Ali kada se glasnik spremao poći za Rim i dovesti Jakobu, ona i njezino društvo stigli su u samostan. Mistični glas pozvao je Jakobu da odmah ide u Asiz i ona je poslušala taj glas. Kad je stigla, odmah je pitala je li Franjo još živ. Doznala je da je on još uvijek živ i da je on tražio da je vidi prije nego što umre.
Kao žena, koja je pomazala Isusa sa skupocjenom pomašću (na zaprepaštenje Jude) prije njegove smrti, Jakoba je također donijela nekoliko darova za Franju:
Crveni svileni jastuk s carskim orlovima i lavovima s dvora obitelji Frangipane izvezeni na jastuku. Isus nam je dao prispodobu o siromašnom čovjeku Lazaru kojega je Abraham bio utješio u kraljevstvu Božjem... Jakoba je, činilo se, davala siromašnom i bolesnom Franji okus utjehe koja treba doći.
Habit, svijeće i tamjan za sprovod. Očito, žena je trebala pobrinuti se za detalje koje braća, kao muškarci, nisu predvidjeli.
Bijeli svileni veo s tri slova, AMA, uvezena naokolo. Ta slova znače „ljubav“ u latinskom i talijanskom. Jakoba je jasno prepoznala zanosnu snagu i nakon Franjina života.
Mala košarica šećera i bombone od badema. Jakoba je znala da je Franjo volio te bombone i na taj je način željela izraziti ljubav Božju prema Franji.
Ovi su darovi privremeno oživjeli Franju, spriječiti drugu ženu, sestru smrt, koja je također trebala posjetiti Franju. Kreposna ljubav između Franje i Jakobe izaziva naš moderni metalitet koji s jedne strane izjednačuje „ljubav“ sa seksualnošću, a na drugoj strani stavlja granice na ljubav. Ljubav između Franje i Jakobe pokazuje da, dok mi stavljamo granice na ljubav, Bog ne stavlja granice.
Djetinjstvo i mladost
Alojzije Stepinac peto je od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, pedeset kilometara od Zagreba. Kršten je sljedećeg dana na ime Alojzije Viktor.
Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.
Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice.
U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran.
Svećeničko ređenje
Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.
Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.
26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.
U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadanjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.
U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.
Najmlađi biskup
Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.
Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.
Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji.
Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik "Hrvatski Glas"). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641-1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984.
Ratni vrtlog
Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.
Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: "Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili." A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: "Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: "Oče naš koji jesi na nebesima!" I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?" Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz - da bi na taj način spasili svoj život - prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer "kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju".
Njemu su se sa svih strana utjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima: Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima itd. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.
Komunistički napadi
Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće "narodnu Crkvu", neovisnu o Svetoj Stolici. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.
Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.
U rujna 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana.
Uslijedio je još bjesniji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.
Montirani sudski proces
Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovjest za koje je svetinje on spreman položiti i život.
Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava.
19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951. Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.
Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.
Uzništvo i smrt
U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale.
Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka.
Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, "policitemia rubra vera", tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.
Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže "ex aerumnis carceris" - od "zatvorskih tegoba", ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: "Oče, budi volja tvoja!"
Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca. Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti po zagovoru bl. Stepinca neprestano rese taj divni prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog zagovornika kao i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.
Ti jedini, Kriste, kadar si spasiti svakog pojedinca!
Ti jedini, Kriste, kadar si spasiti obiteljinaše!
Ti jedini, Kriste, kadar si spasiti narod naš i domovinu našu!
Bez Tebe neće koristiti - nikakvi državnici,
nikakvi vojskovođe,
nikakvi političari,
nikakvi ideolozi.
Tu, eto, našu živu vjeru došli smo da ispovjedimo na ovom Kongresu.
( Iz propovijedi Blaženog Alojzija Stepinca na Euharstijskom Kongressu u Karlovcu 1936. godine.)
PRIJEVOD U TIJEKU:
|
Beato Angelo Tancredi da Rieti |
|
Il beato Angelo Tancredi da Rieti fu uno dei primi discepoli di san Francesco, e cioé uno dei primi frati minori. Angelo Tancredi era un nobile cavaliere, fu il primo cavaliere ad unirsi a Francesco. Nel 1223 lavorava a Roma, a servizio del cardinale di "Santa Croce in Gerusalemme" Leone Brancaleone. E proprio in quegli anni Angelo Tancredi conobbe Francesco d'Assisi. Trascorse con il frate serafico gli ultimi due anni della sua vita. Angelo assieme ai compagni Leone e Rufino confortò Francesco, mentre stava morendo, cantandogli il Cantico delle Creature. Con Leone e Rufino egli scrisse la celebre "Leggenda dei tre compagni" e, nel 1246, una lettera da Greccio al ministro generale Crescenzo di Iesi. Tancredi da Rieti è sepolto vicino alla tomba di Francesco nella cripta della basilica di Assisi. E lo stesso san Francesco, volendo delineare l'identikit dell'autentico frate minore, così scriveva: «Sarebbe un buon frate minore colui che avesse la cortesia di Angelo, che fu il primo cavaliere entrato nell'Ordine e fu adorno di ogni gentilezza e bontà». (Avvenire) |
|
Il Beato Angelo Tancredi da Rieti fu uno dei primi discepoli di San Francesco, e cioè uno dei primi dodici frati minori. Angelo Tancredi era un nobile cavaliere, fu il primo cavaliere ad unirsi a Francesco. Nel 1223 lavorava a Roma, a servizio del cardinale di “Santa Croce in Gerusalemme” Leone Brancaleone. Francesco giunse anch'egli al palazzo del cardinale Leone, pensando di rimanere per alcuni giorni, durante il suo ultimo viaggio a Roma, quando Papa Onorio III diede la sua approvazione alla nuova Regola. Angelo preparò una stanzetta per lui in una torre solitaria, ma Francesco vi rimase solo una notte, perché i demoni lo torturarono. Insieme a Bernardo, Leone e Rufino, Angelo Tancredi rimase accanto a Francesco durante gli ultimi due anni della sua vita.
|
