You are here

Sveci, blaženi i sluge Božije

npr. 21.9.2020
npr. 21.9.2020

Sveta Janja Asiška (Agneza)

Asiz 1197 - Asiz 16. studeni 1253.
Sveta Janja Asiška (Agneza)

   Sveta Janja Asiška - sestra je Svete Klare, utemeljiteljice "Reda siromašnih sestara", klarisa. Rodila se u Asizu 1197. godine, na krštenju je dobila ime Katarina. Kći je Favaronea Offreduccija i Hortulane, te sestra Svete Klare.

   Nakon što je Klara napustila njihov plemićki dom, odluči se i Katarina slijediti svoju stariju sestru prihvativši život siromaštva te uzme ime Janja. Jedno je vrijeme u samostanu Sv. Damjana, a onda pođe u Firencu gdje je otvorila samostan klarisa gdje je bila poglavarica.

   Potom je osnovala samostane klarisa u Mantovi, Veneciji i Padovi.

   Veoma je željela povratak u Sveti Damjan što joj je omogućeno te je u njemu živjela sve do smrti  27. kolovoza 1253. godine. 

   Od njenog groba su bježali zlodusi, a Dog je tamo ostvarivao brojna čudesa.

   Njezino je štovanje odobrio Benedikt XIV. Spominjemo da su Svetu Klaru i Svetu Janju kasnije slijedile najmlađa sestra Beatrica i majka Hortulana.

U Katoličkoj Crkvi je spomen Svete Janje Asiške 16. studenoga,a u Franjevačkom redu 19. studenog.

   
 

Blažena Marija Milagros Ortelles Gimeno

Zaragoza 29. studeni 1882. - Valencia 20. studeni 1936.
Blažena Marija Milagros Ortelles Gimeno

PRIJEVOD JE U TIJEKU

Beata Maria dei Miracoli (Milagros) Ortelles Gimeno Vergine e martire

http://www.santiebeati.it/dettaglio/93150

 

Martirologio Romano: Nel villaggio di Picadero de Paterna sempre nel territorio di Valencia in Spagna, beata Maria dei Miracoli Ortells Gimeno, vergine dell’Ordine delle Clarisse Cappuccine e martire, che nella medesima persecuzione fu coronata dal martirio per la testimonianza di fede resa a Cristo. 

 

Nacque a Valencia il 29 novembre 1882, nella via Zaragoza. Fu la terza e ultima figlia degli sposi D. Enrique Ortells e Donna Dolores Gimeno. Fu battezzata il 30 novembre 1882 nella chiesa parrocchiale di san Juan Bautista. Durante la sua infanzia fu molto devota e l’ambiente familiare in cui crebbe era eminentemente cristiano. Il suo vicini ricordano che: “la sua pietà era straordinaria, il suo amore alla penitenza singolare, fino al punto che un giorno sua madre la sorprese mentre stava aspirando cattivi odori, non avendo altro modo per mortificarsi...In chiesa, invece di sedersi sulla sedia, si sedeva per terra...”. 
Suor Virtudes, cappuccina, ricorda che suor Milagros “entrò in quest’Ordine cappuccino portata dal suo desiderio di maggiore perfezione. Sua madre le proponeva di essere religiosa Riparatrice, ma essa non volle accettare cercando la maggiore strettezza della Regola cappuccina”. Entrò nel monastero delle Cappuccine di Valencia il 9 ottobre 1902. Lì ricordano che “quando entrò lo fece con molto entusiasmo”. In questo monastero ebbe gli incarichi di infermiera, refettoriera, rotara, sagrestana e Maestra delle novizie, tutti uffici che disimpegnò con fedeltà. 
Le sue sorelle religiose descrivono la sua autentica personalità con questi tratti: “Era molto caritatevole e si offriva sempre a prestare qualsiasi servizio alle sorelle religiose. La si vedeva sempre raccolta interiormente. Dopo il mattutino di mezzanotte era solita rimanere ancora per un po’ di tempo, con l’intenzione di praticare maggiore penitenza.” “Godeva fama di santità fra le sue sorelle di religione, fino al punto che esclamavano sempre: ‘E’ una piccola santa’”.”La sua pietà era solida; la sua caratteristica più notevole era il suo amore all’Eucaristia e all’Immacolata. La sua penitenza era straordinaria, usava discipline, cilici, ecc. Era molto stimata da tutte le religiose e osservava molto bene tutte le Regole. Evidenti in lei erano la preghiera e la presenza di Dio. Chiaramente manifesta era la sua umiltà, credendosi indegna di cariche e anche di ricevere l’Eucaristia”. 
Allo scoppio della rivoluzione dovette rifugiarsi in casa della sorella Maria, a Valencia, e lì conduceva una vita di preghiera e di raccoglimento. Poi si rifugiò in una casa della via Maestro Chapí, di Valencia, dove c’erano pure altre religiose della Dottrina cristiana. Lì sarebbe stata presa da un gruppo di miliziani il 20 novembre 1936 e uccisa insieme ad altre 17 religiose della Dottrina cristiana, nel luogo conosciuto come “Picadero de Paterna”. Fu sepolta nel cimitero di Valencia. Il 30 aprile 1940 i suoi resti furono esumati e portati nel monastero delle Cappuccine di Valencia, dove riposano attualmente.

  

Sveti Leonardo Portomauricijski

Porto Maurizio, 20. prosinca 1676. - Rim, 26. studenog 1751.
Sveti Leonardo Portomauricijski

   Školovao se u isusovačkom Rimskom kolegiju. Bio je odličan učenik i imao je mogućnost da postane liječnik, ali je postao franjevac. Godine 1697. stupio je u franjevački red i zaredio se 1702. godine.

   Uzor mu je bio sv. Petar Alkantarski. Kao pučki misionar, Leonardo Portomauricijski putovao je cestama Italije četrdeset godina, propovijedajući u 339 misijskih putovanja, od kojih se ističe boravak u Rimu tijekom jubileja 1740. godine.

   Sudjelovao je pripremama za Svetu godinu 1750. koja je kulminirala svečanim otvaranjem postaja Križnog puta u rimskom Koloseumu. Sveti Alfons Liguori rekao je za njega da je najveći misionar 18. stoljeća.

   Bio je tipičan propovjednik na temperamentan talijanski način. Njegove su propovijedi imale u sebi nešto dramatično i tragično. Propovijed bi popratio javnim bičevanjem ili bi ruku stavio na plamen zapaljene baklje.

   Ljudi su masovno hrlili na njegove propovijedi, njima redovito ostajali duboko potreseni, a on je bio neumoran u naviještanju pokore u duhu Kristove muke, pozivajući sve na skrušenje, obraćenje te istinski kršćanski život.

 

   Jedan je od najvećih promicatelja križnoga puta. Za života je dao izgraditi 572. postaje Križnoga puta, uključujući i poznati križni put u Koloseumu[2][3] koji je 1750. godine posvetio papaBenedikt XIV. i proglasio Koloseum mjestom spomena na kršćanske mučenike antike. Za vrijeme misije u Korzici, rekao je Leonardo pred javnošću: "Želim umrijeti u misiji, s mačem u ruci protiv pakla." Umro je u Rimu na 26. studeni 1751.

   Osim djelovanja riječju sveti Leonardo je radio i perom. Uz propo­vijedi i govore napisao je i više drugih djela pobožnog sadržaja. Neka su njegova djela objelodanjena za života, a druga poslije smrti. Među njima je i 450 pisama duhovnoga vodstva.[4] Poznata je njegova trostruka lozinka, koju je preporučivao svojim pokornicima: „Nikada ništa protiv Boga - Nikada ništa, ako ne s Bogom - Nikada ništa, ako ne za Boga!" Papa Pio VI. proglasio ga je blaženim 19. lipnja 1796., a papa Pio IX. proglasio ga je svecem 29. lipnja 1867. Papa Pio XI. proglasio ga je zaštitnikom pučkih misija 1923. godine.

 

Sveti Franjo Antun Fasani

Lucera, 6. kolovoza 1681. - Lucera, (27) 29. studeni 1742.
Sveti Franjo Antun Fasani

   Sveti Franjo Antun Fasani, redovnik Franjevac konventualac, na neobican je nacin zivio "obicno" svakodnevlje, temeljeci svoj zivot na nasljedovanju Krista i sv. Franje Asiskoga. Zvali su ga "otac ucitelj", jer je bio vrlo nadarena osoba, mudar i blag poucitavatelj, iskusan vodic putovima krscanskoga savrsenstva i neumoran apostol. Nezasticeni i potrebni u njemu su imali brata uvijek spremna stati na njihovu stranu, zastititi ih i pomoci im u njihovim tegobama; biti njihov glas.
   Franjo Antun rodjen je u mjestu Lucera, pokrajina Puglia, 16. kolovoza 1681.g., u obitelji skromnih radnika. Vrlo mlad pokucao je na vrata franjevackog samostana u svome rodnome mjestu, gdje su se odmah ocitovali njegovi darovi; nevinost zivota, duh pokore i siromastva, serafski zar. Tako su mu otvorena vrata novicijata u samostanu Monte Saint'Angelo na Garganu.
   Novicijat je jos i danas vazna provjera stvarne spremnosti pojedinaca na redovnicki zivot. Onaj tko tu provjeru prodje moze posvetiti svoj zivot Bogu, polazuci zavjete: cistoce, poslusnosti i siromastva. Franjo Antun uspjesno je prosao provjeru, pa se 23. kolovoza 1696. obvezao zivjeti prema Pravilu svetog Franje Asiskoga. Nakon toga je poslan dovrsiti svoju duhovnu i kulturnu formaciju u samostanu Asizu, gdje ga je nutarnjem zivotu poucavao sluga Bozji- Josip Antun Marcheselli.
   Svecenicko redjenje 11. rujna 1705. oznacilo je kraj razdoblja priprave. Neposredno nakon toga, otac Fasani je u Rimu, na Kolegiju svetoga Bonaventure, stekao i titulu magistra teologije.
Vrativsi se u Asiz, neko se vrijeme posvetio propovijedanju po selima okolice Asiza. Potom se 1707.g. trajno nastanio u samostanu u Luceri, gdje je ucinio i prve stvarne korake redovnickog zivota.
Skola, propovijedaonica i ispovijedaonica bijahu povlastena mjesta tog snaznog i intenzivnog apostolata, koji je privukao zanimanje svega okolnog kraja.

 
   No, otac Fasani zabriljirao je takodjer i u upravljanju zajednicama fratara, koje su u njemu gledale uzor pridrzavanja franjevackog pravila. Djelovao je prvo kao lektor i upravitelj studija na filozofskom kolegiju u Luceri, zatim gvardijan samostana i magistar novaka, te naposljetku ministar provincije franjevaca konventualaca Saint'Angela, koja je obuhvacala Capitanatu i Molise.
   U nekoliko knjiga skupio je svoje propovijedi, koje su se uvijek odlikovale jednostavnoscu, kako bi ih svi mogli razumjeti, a posebno oni najponizniji i najskromniji, prema kojima je osjecao pravu franjevacku privlacnost. Njegova je pozornost prema siromasima i patnicima bila vrlo velika i intenzivna, te je svoj konkretni izricaj pronasla u prikupljanju i dijeljenju darova siromasima o Bozicu.
Svoju je svecenicku revnost i ljubav usmjerio napose prema zatvorenicima i osudjenicima na smrt, koje je osobno pratio do mjesta smaknuca, kako bi im bio bliz u tom tragicnom, zadnjem casu. Pobrinuo se i za obnovu crkve sv. Franje u Luceri, koja je 35 godina bila njegovo svecenicko prebivaliste, koje se zavrsilo 29. studenoga 1742.g., (na prvi dan devetnice Bezgresnoj), gdje i danas pocivaju njegovi zemni ostaci. 
   Blazenim ga je proglasio papa Pio XII., 15. travnja 1951., a u knjigu svetih upisao papa Ivan Pavao II., 13. travnja 1986.g.

 

fra Krizostom Keresteš (Körösztös Krizosztom) i fra Krištof Kovač (Kovács Kristóf)

mučenik
fra  Krizostom Keresteš (Körösztös Krizosztom)

P. Krizostom Keresteš (Körösztös Krizosztom)

1909.-1944.

1. Životopis

Otac Krizostom se rodio u Pečuhu 10. siječnja 1909. godine. Na krštenju je dobio ime Imre (Mirko). Franjevački habit je obukao 11. rujna 1925. godine u Sečenju (Szécsény). Tu je bio franjevački novak i tu je položio svoje privremene redovničke zavjete. Svečane (vječne) zavjete položio je 20. prosinca 1930. godine u Đenđešu (Gyöngyös), gdje je primio i svećeničko ređenje 19. lipnja 1932. godine.

Između 1932.-35. u Sečenju je obavljao je službu propovjednika, kapelana, učitelja pjevanja braće nesvećenika, voditelja skauta. Godine 1935. postavljen je za vikara samostana u Sigetvaru (Szigetvar) odakle je vraćen u Sečenj. Godine 1937. premješten je u Mohač, odakle 1937. godine odlazi u New York za mađarskoga pučkog misionara. Godine 1940. i 1941. živi u samostanu u Šimontornji (Simontornya), Godine 1942. postaje vojnim kapelanom, a od 23. srpnja 1943. godine poglavarom novoosnovanoga bratstva u Novom Sadu, gdje djeluje kao propovjednik, ispovjednik i duhovnik franjevačkoga Trećeg reda.

2. Mučeništvo

Dana 26. listopada 1944. vlast u Novom Sadu su preuzeli partizani. P. Krizostom je već unaprijed računao s tim, i zbog toga je htio spasiti braću koja su ostala s njim. Prilikom uhićenja jedan od braće je uspio ishoditi da o. Krizostoma puste zbog bolesti. On je to međutim uvjetovao da puste i njegovu braću na slobodu. Stražari to nisu prihvatili te su 26. listopada i njega odveli u logor.

Dana 27. listopada u 22 sata došli su vojnici i pročitali između ostalih i ime p. Krizostoma, s time da su ga pod izlikom puštanja kući smjestili u drugu baraku.

Dana 28. listopada 1944. godine navečer između 8 i 9 sati prozvane su osobe svezali po troje i prisilili ih na trčanje. Vojnici su ih tukli do smrti. Stanovnici barake promatrali su kroz prozor taj događaj. A vojnik koji je sljedećega dana donio hranu ispričao je da su „...starog popa na smrt pretukli”. Drugoj dvojici franjevaca su naredili da iskopaju masovnu grobnicu za ubijene.

3. Spomen na mučeništvo

Zapreka javnom štovanju bili su jugoslavenski komunizam i činjenica da je Mađarima i službeno bila pripisana kolektivna krivnja. Prema izjavi Karolja Harmatha, mjesnoga poglavara, bivšega generalnog delegata franjevačkog reda, vjernici ga smatraju mučenikom.

O njihovom odvođenju snimljen je i film u kojim svjedoci govore o događajima. Pored toga i crkvene publikacije spominju junaštvo p. Krizostoma, a mađarska franjevačka provincija smatra ga jednim od svoji mučenika. Na spomen pločama postavljenima u našim samostanima  (Buda, Buda-Pašaret, Sečenj) nalazi se i njegovo ime na popisu mučenika.

4. Izvori koji govore o njegovu mučeništvu

- suvremeni provincijski i biskupijski spisi

- pisana sjećanja, film o događajima

- izjava očevidaca

- ranije skupljena crkvena sjećanja

- spisi povjesničara

Sažetak

P. Krizostom Keresteš bio je žrtva međunacionalnoga sukoba, ali je on u takvoj situaciji svjesno prihvatio da ostane s onima koji su bili povjereni njegovoj pastoralnoj brizi. Zadnjih dana je čak dva puta imao priliku da spasi svoju redovničku braću, a kada oni na to nisu pristali, i sam je ostao, premda je imao mogućnost da ode. Svjesno je računao s činjenicom smrti. Pored međunacionalnoga sukoba, protukatolički stav partizanskih jedinica umnogome je pothranjivao mržnju koja je bila uzrokom mučeništva.

Peregrin Kalman OFM

MOLITVA ZA PROGLAŠENJE BLAŽENIM NAŠIH MUČENIKA

Silni i pravedni Bože!

Ti si u životima svojih slugu Krizostoma, Krištofa i drugova na čudesan način objavio otajstvo križa kad si njihovim prihvaćanjem žrtve obznanio svjetlost vjere u tami diktatura.

Molimo te, proslavi svoje sluge u svojoj Crkvi da njihov primjer ispovijedanja vjere i mučeništva i danas bude ohrabrujući izvor u nasljedovanju siromašnoga i poniznoga Krista.

Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

 

 

Krištof Kovač (Kovács Kristóf)

1914.-1944.

1. Životopis

Otac Krištof je rođen 16. prosinca 1914. u Jasberenju (Jászberény). Na krštenju je dobio ime István. Franjevački habit je obukao u Sečenju (Szécsény) 29. kolovoza 1933. godine U Sečenju je proveo svoj novicijat i ondje je položio i prve redovničke zavjete 30. kolovoza 1934. godine. Svečane zavjete je položio 8. rujna 1937. godine u Đenđešu (Gyöngyös), a tu je bio zaređen i za svećenika 29. lipnja 1938. godine.

Mjesta službovanja: Rožnjo 1939.-40.: propovjednik i kapelan, diskret, učitelj braće nesvećenika, - Pečuh 1940.-41.: kapelan i ispovjednik, - Kassa 1941-43: propovjednik i kapelan, diskret, učitelj braće nesvećenika, Debrecin 1943.-44.: propovjednik. Godine 1944. premješten je ponovo u Pečuh, ali je tražio da mu bude dopušteno poći u Novi Sad.

2. Mučeništvo

Prema izvorima franjevačke provincije posebno je molio premještaj u novosadski samostan, jer je kao svećenik htio umrijeti za svoju vjeru. Kako se približavala opasnost, svjesno je odabrao da ostane među povjerenim mu vjernicima, iako je imao mogućnosti da ode.

Uhićen je 26. listopada 1944. godine. Dana 28. listopada ubili su njegova gvardijana, p. Krizostoma. Kad god mu se pružila prilika p. Krištof  kretao se među zarobljenima, razgovarao s njima, i zbog toga su ga jako zavoljeli. Dana 1. studenoga su ga zajedno s njegovim subratom p. Mihaljom i jednim dijelom zarobljenika tjerali prema Petrovaradinu. Tu su njih dvojica dobar dio proveli u ispovijedanju. Dana 2. studenog su morali nastaviti hod. Sa svećenicima su posebno okrutno postupali. Vojnici su ih namjerno izdvajali iz kolone uzvicima: „Popovi napred”. Njihovu dušobrižničku prisutnost su pripisivali služenju fašistima. Krištofa i Mihalja su prisiljavali da nose oružje i tako trče, udarali su ih željeznim šipkama i puškama, kundacima su ih tukli po leđima. Od udarca šipke Krištofovo čelo je ranjeno, a od batinanja nije više mogao hodati. Bližnji su mu pritekli, ali je izgubio svijest. Posljednje riječi su mu bile: „Sic debuit esse!”. Vojnici su ga htjeli ustrijeliti. Nisu to odmah učinili, nego su ga bacili na ruski kamion koji ga je odvezao prema Inđiji, gdje su ga ubili vojnici. Nije poznato gdje je pokopan.

3. Spomen na mučeništvo

Zapreka javnom štovanju bili su jugoslavenski komunizam i činjenica da je Mađarima i službeno bila pripisana kolektivna krivnja. Prema izjavi Karolja Harmatha, mjesnoga poglavara, bivšega generalnog delegata Franjevačkog reda, vjernici ga smatraju mučenikom.

O njihovu odvođenju snimljen je i film u kojem svjedoci govore o događajima. Pored toga i crkvene publikacije spominju junaštvo p. Krištofa, a mađarska franjevačka provincija ga smatra jednim od svojih mučenika. Na spomen pločama postavljenima u našim samostanima (Buda, Buda-Pašaret, Sečenj) nalazi se njegovo ime na popisu mučenika.

4. Izvori koji govore o njegovom mučeništvu

- suvremeni provincijski i biskupijski spisi

- pisana sjećanja, film o događajima

- izjava očevidaca

- ranije skupljena crkvena sjećanja

- spisi povjesničara

Sažetak

O. Krištof Kovač se na unutarnji poticaj svjesno spremao na mučeništvo, svoju humanost je sačuvao i usred progona. Prema iskazu još i danas živoga svjedoka o. Mihalja Kamaraša, vojnici su ga izričito mučili i ubili iz mržnje prema svećeništvu.

(Kálmán Peregrin OFM)

 

Sveti Jakov Markijski

Monteprandone, Ascoli Piceno, - rujna 1394. - Napoli, 28. studeni 1476.
Sveti Jakov Markijski

   Sveti Jakov Markijski, kao i Sv. Bernardin Sienski te sv. Ivan da Capestrano, bijaše veliki propovjednik svoga vremena. Otkako je na blagdan Sv. Antuna Padovanskog god. 1422. u Firenzi u crkvi San Miniato, započeo s propovijedanjem, ostao je tome vjeran sve do svoje blažene smrti 28. studenoga 1476. u Napulju. Više od pola stoljeća krstario je putovima Europe propovijedajući posvuda o imenu Isusovu, što bijaše stalna omiljela tema njegovih propovijedi, kao i njegova velikog učitelja sv. Bernardina Sienskog. Propovijedao je s velikim uspjehom u Italiji, Bosni, Češkoj i Poljskoj. Često je obavljao i veoma delikatne misije u službi papa: Eugena IV., Nikole V. i Kalista III. Bila je u tome upravo poslovična njegova poslušnost. Tako se jednom nalazio baš kod stola kad mu stiže od Pape nalog da putuje u Ugarsku. On odmah ustade od stola i pođe na put. Poslušnost je uvijek shvaćao i tumačio u najstrožem smislu. 
   Giacomo della Marca, u svijetu Domenico Gangali, rodio se god. 1394. u Monteprandoneu. Veoma rano je ostao bez oca pa su ga već u sedmoj godini poslali čuvati ovce. Onda to nije bio baš lak posao jer je posvuda bilo vukova. Tako se i mali Dominik prestrašio vuka, napustio stado te pobjegao u Offidu, jednom svećeniku, svome rođaku. Kasnije će toga vuka nazvati »Božjim anđelom, a ne vukom, kako mu se nekoć činio«. 

   Dominik je tada pošao u školu koja mu je veoma dobro išla. Svršivši osnovnu i srednju školu, dakako u obliku svoga vremena, upisao se na Sveučilište u Perugiji na studij građanskog prava. Postao je bilježnik te smio nositi naslov Ser Domenico. Nastanio se u Firenzi. Na povratku u zavičajne Marche, zbog nekih obiteljskih poslova, zaustavio se u Asizu, kolijevci franjevaštva. Ondje je nakon razgovora s poglavarom samostana Sv. Marije Anđeoske, odlučio i sam stupiti u veliku franjevačku redovničku obitelj u kojoj će postati jednom od njezinih sjajnih zvijezda. Redovničke zavjete položio je 1. kolovoza 1416. U redu je dobio ime Jakov. 


   Kao svećenik jednog je dana rekao fra Bernardinu Sienskom: »Oče, ja idem propovijedati u Gubbio. A vi, kamo idete?« – Bernardin je odgovorio: »Ja ću poći u Regno.« Htio je reći da ide u Abbruzze, u Aquilu. No nekoliko dana nakon toga fra Jakov je prosvijetljen doznao da je njegov veliki i ljubljeni duhovni učitelj otišao u jedan drugi Regno; ta riječ u talijanskom znači kraljevstvo. Prekinuo je svoju propovijed te sa svima za velikog pokojnika izmolio pokornički psalam »Miserere«. A zatim je izjavio: »U ovaj čas pao je na zemlju velik stup!« I doista je tada umro Bernardin Sienski. 

   Fra Jakov Markijski bijaše velik pokornik. Velik dio života proveo je u strogom postu, često se zadovoljavajući porcijom boba kuhana na vodi. Trpio je velike napasti u tijelu pa je i po noći činio pokoru trapeći svoje tijelo. Često je bio bolestan te je tako 6 puta primio bolesničko pomazanje i to kao popudbinu za smrt. Pa ipak je kraj svega toga doživio 80 godina. 

   Kao propovjednik u propovijedima je udarao po lakomosti, škrtosti i lihvi. Ta pošast je u ono doba veoma cvala pa su bogatstvo i novac bili u rukama malog broja bogataša i lihvara koji su gulili narod. Te gulikože već je sv. Bernardin Sienski nazivao onima koji »ispijaju Kristovu krv«. Da bi se što uspješnije borio protiv toga društvenog zla, sv. Jakov je osnivao takozvana brda dobrote Monti di Pietà, gdje su siromasi mogli dobiti pomoć i zajam uz najpovoljnije uvjete. Te će dobrotvorne ustanove kasnije najuspješnije širiti sveti Bernardin da Feltre. 
Fra Jakova je na njegovim putovanjima pratio brat Venancije koji pripovijeda da mu je, dok je propovijedao po Lombardiji, bila ponuđena biskupska stolica u Milanu, no on je to odbio.

   Bio je ponizan redovnik koji je o sebi ponizno mislio. To se vidi iz toga što je neprestano molio za oproštenje. Naročito je molio svoju redovničku subraću zbog – kako je on u poniznosti mislio – lošeg primjera što im je davao. Umirući je molio: »Isus, Marija, blagoslovljena bila Isusova muka!« Brat Venancije, njegov dugogodišnji pratilac, nakon smrti svoga duhovnog učitelja Jakova Markijskog napisao je njegov životopis u kojem govori o mnogim čudesima što ih je taj svetac učinio za života i poslije smrti.

 

SVI SVETI FRANJEVAČKOG REDA

SVI SVETI FRANJEVAČKOG REDA

   Blagdan Svih svetih u Franjevačkom redu odabran je upravo 29. studenoga. kada je papa Honorije III. 1223. godine potvrdio Pravilo sv. Franje. Pravilo u svojim temeljima označuje potpuno življenje Evanđelja Kristova i zacrtava put franjevačke svetosti. Svetost je u isto vrijeme jedinstvena i mnogooblična. Majka Crkva po II. vatikanskom saboru uči kako smo svi pozvani na svetost.

   „U različitima vrstama života i u različitim dužnostima žive svetost svi oni koje vodi Duh Božji i koji, poslušni Ocu klanjajući se Bogu Ocu u istini, slijede Krista siromašna, ponizna i križem opterećena, i tako zasluže biti dionicima njegove slave.“ Kršćanin prema darovima i svojim službama mora bez oklijevanja ići putem žive vjere, koja budi nadu i djelotvorna je po ljubavi. Pozvani smo bez razlike otvorenom vodstvu Duha Svetoga. Trebamo se klanjati Ocu u duhu i istini (Iv, 4, 23 ) i napredovati u krepostima: vjeri, nadi i ljubavi, te svojim primjerom i druge poticati na svetost. Najpotrebnija krepost je ljubav, ona je srž Isusovog zlatnoga pravila. „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom i svim umom svojim. Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga“ (Mt, 22, 34.- 40 ). Ne trebaju nas zaokupiti čuda i sitnice iz života svetaca, nego njihov predani odnos prema uskrslomu Kristu. Sveti ljudi ne veličaju sebe, ne glume savršenstvo, ne traže da ih oponašamo, nego po njihovu primjeru vjere, nade i ljubavi nasljedujemo Isusa iz Nazareta koji je jedini Put, Istina i Život (Iv,14, 6).

   „Preblaženi je otac Franjo sve ovo ispunio najsavršenije. Imao je izgled i oblik serafa... Braća koja su s njime boravila znadu kako je danomice i neprestano govorio o Isusu... O, koliko je puta za stolom, za vrijeme blagovanja Isusa slušao i spominjao ili o njemu razmišljao... Sav je bio obuzet Isusom: Isusa je nosio u srcu, Isusa u ustima, Isusa u očima, Isusa u rukama, Isusa je u svima udovima tijela nosio.“ (1Čel 115)

            Pozvani smo na svetost! Samo je Bog svet u potpunosti, a blaženi ljudi imaju udio u njegovoj slavi. Sa svetima - Bogu odanim ljudima čiji je život protekao u skladu s Božjom voljom, ostvarimo potpuni smisao svoga života. Poput svetih ljudi odvojimo se od svjetine koja srlja životom i utapa se u prosječnosti i nezdravu sebeljublju! Ne samo sebi živjeti, nego i drugima koristiti! (sv. Franjo Asiški ) - jer upravo smo zato na zemlji. Ljubav prema Bogu posvjedočimo ljubeći sve ljude i gubavce poput sv. Franje, kako bi se jednom svi našli zajedno u slavi sa svetima slaveći Boga. 

Sveti Humilije iz Bisignana

Bisignano, 26. kolovoza 1582. - Bisignano, 26.(30.) studenog 1637
Sveti Humilije iz Bisignana

   Sveti Humilije iz Bisignana talijanski franjevac i svetac.

   Sa 27 godina, 1609., pridružio se Redu manje braće, a godinu dana kasnije, 4. rujna 1610., napravio je svoje zavjete. Umro je u dobi od 55 godina, na glasu svetosti. Na krštenju je dobio ime Luca Antonio.

   Papa Pio VI. proglasio ga je časnim slugom Božjim, 4. listopada 1780. godine. Beatificirao ga je papa Lav XIII., 29. siječnja 1882. godine, a kanonizirao sveti papa Ivan Pavao II. 19. svibnja2002. godine.

 

Sveti Ambrozije

sveti biskup i crkveni naučitelj
ambrozije

Svetac biskup - Rodio se vjerojatno u gradu Trieru oko god. 339. Potjecao je iz veoma ugledne rimske obitelji. Otac mu je bio visoki carski činovnik uGaliji. Ambrozije je studirao u Rimu govorništvo i pravo. Oko god. 370. postao je guverner (legatus consularis) u sjevernoj Italiji sa sjedištem u Milanu.

Kad je u tom gradu umro arijanski biskup Auksencije, kler i narod jednodušno su izabrali Ambrozija za njegova nasljednika na biskupskoj stolici, premda je bio tek katekumen, tj. pripravnik za sveto krštenje. Taj izbor sigurno nije bio bez višeg nadahnuća. Milano je tada trebao nadbiskupa Ambrozijeva kova.

Ambrozije se dao krstiti, a u roku od 8 dana primio je sve redove sve do biskupskoga. Pod vodstvom svećenika Simplicijana, koji će ga kasnije naslijediti, radio je ozbiljno oko toga da stekne što temeljitiju teološku izobrazbu studirajući osobito grčke svete oce. Kao biskup istakao se osobito u poučavanju svoga stada, u obrani Crkve protiv poganstva, arijanstva – naučavanja što je nijekalo Kristovo božanstvo – te protiv drugih hereza. Bio je vrstan i utjecajan savjetnik i pomoćnik careva: Gracijana, koji se prvi od rimskih careva odrekao naslova »vrhovni svećenik«, Valentinijana II. iTeodozija Velikog, koji je kršćanstvo proglasio državnom vjerom, a poganstvo zakonom zabranio. Arijanstvo je osuđeno nakon koncila održanog uAkvileji na kojem je predsjedavao sveti Ambrozije.[1] Akvilejski koncil se održao 381. godine.[1]

Ambrozije je, također, bio velik pobornik neovisnosti Crkve o državnoj vlasti, izbjegavajući ipak sukobe s državom, no, kad se radilo o pravdi i zakonu, bio je neumoljiv. Tako je prisilio cara Teodozija da čini pokoru što je u naglosti skrivio strahovit pokolj u Solunu god. 390. Sam veliki car morao je priznati da je Ambrozije jedini prelat koji je dostojan imena biskup.

Svoju literarnu djelatnost razvio je sv. Ambrozije ponajviše u propovijedi i katehezi, kojima se posvećivao svim žarom svoga pastirskog bića. Mnogo je tumačio i Sveto pismo općenito u prenesenom i mističnom značenju, izvodeći iz njega moralne pouke za život. Pisao je i dogmatske te polemičke spise o vjeri, o Duhu Svetome, o otajstvima, o pokori, o sakramentima.

Glasovito mu je i moralno-poučno djelo O dužnostima službenika. Evo nešto iz tog djela: »Mislili su (naime filozofi) da dužnosti izviru iz onoga što je dobro i što je korisno, i da biramo između toga dvoga što je preče; a kad se desi, te se sukobe dva dobra i dvije koristi, pitat će se što je bolje, što li korisnije. Prije svega se, dakle, na troje cijepa dužnost: na dobro i na korisno i na ono što je preče. Zatim su to troje razdijelili u pet vrsta: u dva dobra i dvije koristi i na sud u izboru. Prve dvije vrste, kažu, tiču se Časti i poštenja u životu, druge probitka, obilja, moći, imutka, a o izboru odlučuje sud. Tako oni. A mi ono što je časno i dobro ne mjerimo mjerom sadašnjosti, nego više mjerom budućnosti; i ništa nije, kažemo, korisno doli ono što koristi milini onoga vječnog života, a ne ugodnosti sadašnjega. I ne vidimo nikakve koristi od imanja i obilja blaga, nego to držimo za štetu, ako se ne odbaci; više je, sudimo, teret kad imaš, nego gubitak kad trošiš…«

Sv. Ambrozije veliča također Bogu posvećeno djevičanstvo i bogomajčinsko Marijino dostojanstvo, osobito u djelu o Djevicama, što ga je napisao za svoju sestru Marcelinu, redovnicu uRimu. Tu stavlja Bl. Gospu kao ogledalo svima djevicama. »Ona je uzor djevičanstva… Koliko vrlina sjaji u jednoj samoj Djevici! Utočište čistoće, zastava vjere, uzor pobožnosti, djevica u kuci, pomoćnica za svećenstvo, majka u hramu. Ona, koja je već na zemlji provodila nebeski život, zaslužila je da obitava na nebesima. Marija, dakle, uzevši bubanj predvodit će korove djevica pjevajući Gospodinu i blagoslivljajući Ga što je prošla more svijeta, a da nije potonula u njegov vrtlog. I tada će svi klicati: Pristupit ću k Božjem žrtveniku, k Bogu koji razveseljuje moju mladost. Prinosim Bogu žrtvu hvale i prinosim Svevišnjemu svoje zavjete…«

Među značajna djela sv. Ambrozija valja spomenuti i nekoliko veoma potresnih posmrtnih govora, kao što su njegovu bratu Satiru, caru Valentinijanu II. i Teodoziju Velikom.

Evo jedan odlomak iz posmrtnog govora bratu Satiru: »Vama, predraga braćo, pobožni narode, najveća hvala što moju tugu držite svojom, što mislite da je vas zadesila ova samotinja naša, i što s nekom novom ljubavlju iznosite plač čitavoga grada, želje svake dobi, svakoga staleža. Nije ovo bol samilosnog srca u pojedinca, nego neka služba u prilog opće ljubavi; ili ako vas dira samilost prema meni, što sam izgubio takva brata, ono imam plod obilat, imam zalog srca vašega. Volio bih da je brat živ, ali opet – opća odanost u sreći godi, u nesreći blaži… Tebi sada, svemožni Bože, preporučujem nedužnu dušu, Tebi prinosim žrtvu svoju. Primi milostivo i vedro bratski dar, žrtvu svećenika svojega! Taj prilog svoj šaljem već unaprijed, u tom zalogu dolazim k Tebi – u zalogu žica, ne novca. Nemoj dati da dugo časim – ja, dužnik tolikog duga! Nisu kamate ljubavi bratske malene, niti je od male cijene glavnica prirode što je množi porast kreposti. Kadar sam podnositi ako mi je skoro podmiriti.«

Od sv. Ambrozija sačuvana su također brojna pisma, divni uskrsni himan »Exsultet«, koji se toliko svidio velikom kršćaninu naših dana Paulu Claudelu, da su mu pred njim »glasovi Pindara iSofokla postali dosadni«.

Sv. Ambrozije istakao se, napokon, i kao pjesnik himana, tako ga s pravom nazivaju »ocem latinskoga himna«. Njegovi jasni, krepki stihovi, upravo su kao stvoreni za pjevanje pa su stoga i ušli u kršćansko bogoslužje, postavši prave pučke pjesme, uzor pjesništvu te vrste na Zapadu.

U Govoru protiv Auksencija o predaji crkava govori sv. Ambrozije: »Kažu da sam pjesmama svojim zaslijepio narod. Da, ne tajim. Divna je čarolija, od koje nema ništa snažnije. Ta što je snažnije nego priznavati Trojstvo što ga svaki dan slave usta naroda! Natječu se, naizmjence ispovijedaju vjeru, znadu pjesmom slaviti Oca i Sina i Duha Svetoga. Svi su, dakle, postali učitelji, a jedva bi mogli biti učenici.«

Sv. Ambrozije, koji je god. 374. bio posvećen za milanskog biskupa, umro je u istom gradu 4. travnja 397. pun zasluga za svoju biskupiju, a i za opću Crkvu. Ljubav i briga za dobro Crkve nagnala ga je na putovanje čak u naše krajeve u stari Sirmium, današnju Srijemsku Mitrovicu. Kad je, naime, čuo da je ondje umro biskup Germinije, došao je da se uplete u izbor novoga biskupa jer je prijašnji bio zatrovan arijanizmom i tek se pred smrt pomirio s Bogočovjekom. Carica Justina nastojala je omesti Ambrozija u tom časnom poslu pa je nahuškala arijanske žene u Sirmiju da navale na Ambrozija. I zbilja, navalile žene na Ambrozija. Jedna ga je djevojka usred crkve dohvatila, počela mu trgati misno ruho, vući ga od oltara medu žene, gdje su ga čekale šake i oštri nokti. Ali Ambrozije, malen i krhak kakav je bio, okrene se i dostojanstveno pozove djevojku na red: »Ako sam i nedostojan svećeništva, tebi ipak ne priliči na bilo kojega svećenika stavljati ruku! Boj se suda Božjega!« Ambrozijev tajnik Paulin zabilježio je da je ta djevojka malo poslije toga umrla i sutradan ju je sam Ambrozije otpratio na groblje! Za sirmijskog biskupa izabran je zaslugom svetog Ambrozija pravovjerni Anemije, čovjek nicejske vjeroispovijesti, koja priznaje i ispovijeda Kristovo božanstvo.

Ambrozije bijaše u svakom pogledu snažna ličnost, svet biskup, koji se osim Boga nije nikoga bojao, pa ni cara državne vlasti. Sačuvano nam je jedno Ambrozijevo pismo što ga je upravio caru Teodoziju, koje je divan dokument kako treba da se drži jedan kršćanin prema državi i svjetovnoj vlasti.

Kršćanin je u savjesti dužan pokoravati se zakonitoj državnoj vlasti, ali samo dotle dok ona tu vlast ne zlorabi i dok se ne drzne sebe postaviti namjesto Boga. Udari li država krivim putem, kršćanin se ravna prema riječima Svetog pisma, koje kaže: »Više se valja pokoravati Bogu nego ljudima!« To dakako sadrži i spremnost na okove i smrt, ako država traži ono što je protiv moralnoga zakona ili što je protiv objavljene istine.

Spomenimo još i to da se, slušajući snažne Ambrozijeve propovijedi, obratio na kršćanstvo veliki sveti Augustin.

Sveta Anđela iz Foligna

franjevačka trećoredica, mistika

Rođena je godine 1248. u gradu Foligno u Italiji u veoma bogatoj obitelji. Udala se mlada i provodila najprije posve svjetovni život prema modi tadašnjega vremena. Od svojih je roditelja primila dobar odgoj, u braku je rodila više djece, ali je ipak bila i slaba te upala u težak grijeh. Da zlo bude veće, stidjela se priznati ga u ispovijedi pa je obavila nevaljanu ispovijed i u takvome stanju pošla i na pričest. Savjest je u njoj počela oštro reagirati i uznemirivati je. Pošla je opet na ispovijed, sve ispovjedila, ali nije izvršila zadanu pokoru, koja joj se učinila pretjeranom.

Takvim se držanjem izložila velikoj opasnosti lakomislenosti prema primanju sakramenata a i otupljenju savjesti. Bila je to teška duhovna drama koja se odigrava u dušama u tisuću varijanata.  Bog, neizmjeran u milosrđu, koji neće smrt grješnika, već da se obrati i živi, imao je s dušom Anđele iz Foligna velike nakane pa joj se smilovao i milosno je zahvatio. Anđela je u snu vidjela Spasitelja kako trpi na križu te kako će i ona zbog svojih grijeha morati mnogo trpjeti.

Gospodin je na taj način "bacio u njezinu dušu iskru svoga milosrđa, iz koje se rodila u njoj silna bol zbog grijeha koja ju je malo pomalo vodila do vrhunca savršenosti". Ona je obavila generalnu ispovijed i posve se promijenila te otada nastojala ozbiljno iz svih sila oko kršćanske savršenosti. Svoju je djecu s mnogo ljubavi uspjela odgojiti za dobre i pobožne kršćane. Bila im je brižna majka, a čitavoj kući mudra gospodarica. Svome mužu pomogla je na samrtnoj postelji da umre dobrom kršćanskom smrću. Tada je, zbilja, više ništa nije držalo uz ovaj svijet pa je svoja dobra podijelila siromasima i pošla u Asiz te zamolila da je prime u Treći franjevački red. U njemu je provela u strogoj pokori i odricanju ostatak života, a Gospodin ju je počastio raznim nutarnjim prosvjetljenjima.

Knjigu njezinih viđenja napisao je franjevac fra Arnaldo, a ona sama ju je ispravila kako bi bila što vjerodostojnija. U toj knjizi divno je opisana njezina velika ljubav prema Gospodinu, želja za molitvom i čvrsta volja da s Gospodinom bude razapeta na križ. U tome je njezina mistika: "Ako hoćeš ići na križ, odreci se svega da bi mogla biti okretna i slobodna!" Gospodin, koji se ne da nadmašiti u velikodušnosti, nagradio je njezinu veliku pokoru izvanrednim milostima. Počeo joj je govoriti i pozivati je da se približi njegovu Srcu. Anđela o tome govori ovako: "Pozvao me i rekao mi da svoja usta približim njegovu boku i pila sam svježu krv što je izlazila iz njegove otvorene rane." Posljedice su toga mističnoga susreta bile velike.

Njezinu je dušu zahvatilo veliko svjetlo i neobično razumijevanje Svetoga pisma tako da su je počeli nazivati čak "učiteljicom teologa". Postavši franjevačka trećoredica, svjetlom što ga je primila od Gospodina prosvjetljivala je sve one među kojima je apostolski djelovala. Čak je osnovala jednu zajednicu trećoredica s jednostavnim zavjetima koje su se posvećivale djelima kršćanske ljubavi. Njima je običavala govoriti: "Budite mrtve svijetu, žive zakopane; vaše srce neka uvijek bude na nebu, a samo tijelo neka ostane na zemlji!" Kad je godine 1309. došao kraj njezina zemaljskoga života, njezine susestre i svi koji su je poznavali svjedočili su da je bila prava svetica. Njezin životni put nije bio ipak posve ravan. Bilo je u njemu i krivudanja i stranputica, pala je, ali se uz Božju milost i pridigla i uspela na stazi savršenstva veoma visoko.

U poniznosti i zahvalnoj ljubavi i ona je sa sv. Pavlom mogla ponavljati: "Po milosti Božjoj jesam što jesam." Ta milost bila je prava karizma, dakle, ne samo za nju, već i za dobro svih onih s kojima se susretala, ali i kasnijih pokoljenja, jer je na sreću njezin ispovjednik sakupio njezine Uspomene i Dokumente, što sadrže njezina pisma, razgovore, viđenja i pouke. Kritičko izdanje njezinih duhovnih spisa izdao je u Parizu god. 1925. francuski isusovac otac Paul Doncoeur. I blaženu Anđelu Folinjsku možemo ubrojiti u velike mistike Crkve. Iz svoga bogatog životnog iskustva uči nas kojim se putem dolazi do takozvane ulivene kontemplacije, u kojoj duša moli s lakoćom i zadržava se trajno u Božjim tajnama.

Prije takvoga stanja valja učiniti 18 koraka pokore, a zatim još 7 u kojima duša dolazi do objave božanske intimnosti, do božanskoga pomazanja i obučavanja, do objave o vlastitom spasenju, do objave sjedinjenja i ljubavi s Bogom, ali sve i kroz mnoge patnje, slaboće pa i demonska iskušavanja. Sve nam se to može činiti odviše kompliciranim, a možda za nas obične smrtnike i suvišnim. No, ako ima pravo Židov Henri Bergson, koji je s oduševljenjem i stručnošću filozofa i psihologa proučavao spise mistika te rekao da u svakome od nas drijema mistik i čeka samo čas da se probudi, onda do tog buđenja može doći i po proučavanju i poznavanju nauke svetaca koji su se odlikovali u mistici.

Takva je duša, bez sumnje, bila i blažena Anđela iz Foligna, zato se kod nje toliko i zadržavamo.  Da u duši probudi mistika, Bog se kod raznih svetaca služio raznim sredstvima; tako je kod blažene Anđele iz Foligna početak velike želje za savršenošću bilo viđenje u snu i generalna ispovijed u kojoj je popravila prijašnje nedostojno primanje sakramenata, kod sv. Karla Boromejskog i sv. Franje Borgije dobro obavljene duhovne vježbe, kod sv. Ignacija Lojolskog čitanje života Kristova i svetaca, kod sv. Hijacinte de Marescotti ozbiljna opomena njezina ispovjednika. Ako je igdje Božja providnost na djelu, onda je to, sigurno, u životu svetaca i mistika. Divan je Bog u svojim svetima! Otkrivajući ih otkrivamo Božje neizrecive i neopisive zahvate pred kojima možemo pasti na koljena i diviti se. Dakako da su u toj božanskoj igri i sveci veoma aktivni. 

Blažena Anđela iz Foligna opisuje nam kakav je praktični život svetaca i što oni običavaju od Boga moliti. Ona kaže: "Ako želiš zadobiti Božje svjetlo, moli! Zadobivši ga, ako ga želiš umnožiti, moli! Hoćeš li vjeru, moli!, nadu, moli!, poslušnost, moli!, čistoću, moli! Hoćeš li bilo koju drugu krepost, moli!" Molitva je, dakle, ona visoka škola u kojoj su sveci naučili heroizam u krepostima i borbenu taktiku kako se dolazi do duhovne pobjede. Kako je molitva pristupačna svakome čovjeku, onda neka moli pa će tako mnogo napredovati u duhu. Dobra molitva dovodi do boljega i proživljenijega sudjelovanja u bogoslužju, do plodonosnijega primanja svetih sakramenata, do vježbanja u svakoj kreposti. Vjerujmo u toj stvari iskustvu svetaca i mistika! Rođena je godine 1248 u gradu Foligno (Italiji) u bogatoj obitleji. Od roditelja je primila dobar odgoj. Udala se mlada, u braku rodila više djece. Život je provodila prema modi tadašnjeg vremena.

A onda joj najprije umre majka, pa muž  i čak i neko dijete. Stupila je j Treći red Svetog Franje Asiškog. Stanje svoje duše je opisala  svojem duhovnom ocu franjevcu Rajnaldu: “ Počela sam razmišljati o svojem životu. Bog mi je dao milost da spoznam svoje grijehe. Prestrašila sam se vječne kazne i jako  plakala. K tome sam se sramila svojih grijeha da ih se nisam usudila ispovjedati. Primala sam Pričest nevaljalo.  Duševno sam trpila danju i noću.” Utekla se Majci Božjoj za pomoć. U duhu se bacila pred Kristov Križ. U snu je više puta vidjela Raspetoga koji joj u strašnoj muci govori: “Sve sam ovu učinio za tebe! A što ćeš mi ti dati?”  Napravila je opću ispovijed. Obećala je vječnu čistoću i da ni najmanjim dijelom svojega tijela više ne  želi uvrijediti Boga ili Božja stvorenja. Odrekla se svojeg imanja. Uz molitvu se brinula za bolesnike u bolnici. Osnovala je jednu zajednicu trećoredica s jednostavnim zavjetima, koje su se posvećivale  djelima kršćanske ljubavi.

Njima je običavala govoriti: “Budite mrtve svijetu, žive zakopane; vaše srce neka uvijek bude na Nebu, a samo tijelo neka ostane na zemlji.” Knjigu njezinih  čudesnih viđenja i utjeha napisao je franjevac franjevačkog samostana u  Folignu Fra Arnaldo, a ona sama ju je ispravila  kako bi bila što vjerodostojnija. Iz svojeg životnog iskustva nabraja 18 koraka pokore u čišćenju duše. Zatim još treba 7 koraka  do ulivene kontemplacije. U zadnjih 12 godina Tijelo Gospodinovo bilo je njezina jedina hrana. Blažena Anđela se smatrala u svojem ništavilu i oholosti nevrijednom da prima Svetu Pričest. Tada joj je rekao Gospodin: “Primi Pričest  u Ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Ja koji sam dostojan, Ja te činim dostojnom!” 

U sedmom poglavlju njezinih Objava govori se o sedam utjeha svete Euharistije. Blažena Anđela opisuje kako je vidjela Spasitelja na oltaru okružena vojskom Duhova, Prijestolja. Drugom zgodom je vidjela u svetoj Hostiji Isusa Krista u liku Djeteta, ali Djeteta s puninom moći i dostojanstva. On je sjedio na Prijestolju i imao u ruci znak vlasti. U 21. poglavlju njezinih Objava govori se o Oltarskom Sakramentu. Ona tu kaže: “Taj Sakramenat je izvor ljubavi i milosti, stoga ima ime Euharistija. S njime se prima žar i snaga molitve. Daruje duboku poniznost i vodi k savršenoj ljubavi.  Čini mi se, da oni koji svetu Žrtvu prinose ili primaju Svetu Pričest, trebaju sa većom pažnjom to sve obavljati, a ne samo brzo i površno. Treba pripaziti na sedam stvari....” Anđela je prešla u vječno blaženstvo 4. siječnja 1309. Među blažene ju je uvrstio Papa Inocent XII. Papa Klement XI. dao joj je naslov “majka teologa.” 7. svibnja 1701. a svetom 9. listopada 2013. papa Franjo. Zaštitnica je udovica, djece u smrtnoj opasnosti, osoba koje ismijavaju zbog pobožnosti i osoba koje trpe zbog različitih iskušenja, posebno seksualnih napasti.

Pages