You are here

Sveci, blaženi i sluge Božije

npr. 26.8.2019
npr. 26.8.2019

GOSPA ŽALOSNA

blagdan zahvalnosti Mariji na svoj boli koju je morala podnijeti

   Gospa Žalosna ili Marija od sedam žalosti je svetkovina gdje se prisjeća sedam teških trenutaka Marijina života. Spomendan se slavi 15. rujna. Pobožnost prema Gospinim žalostima ima svoj biblijski temelj u proroštvu starca Šimuna Mariji: "A tebi će samoj mač probosti dušu" (Lk 2,35).

Sedam žalosti:

  1. Šimunovo proročanstvo u hramu da će joj „mač probosti dušu",
  2. Bijeg s djetetom Isusom u Egipat,
  3. Traženje izgubljenog dječaka Isusa u hramu,
  4. Susret s Isusom na križnom putu,
  5. Boli dok su Isusa pribijali na križ,
  6. Skidanje Isusa s križa,
  7. Isusov pokop

   O Marijinim žalostima počeli su u 18. stoljeću pobožno razmišljati redovnici serviti, a zatim su nastajale mnoge bratovštine Gospinih žalosti. Servitima je 1667. Sveta Stolica posebno dopustila svetkovinu u čast Gospe od sedam žalosti. Taj blagdan 1735. preuzima čitavo španjolsko kraljevstvo, a papa Pio VII. proširio ga je 1814. na cijelu Crkvu.[1] Gospa Žalosna zaštitnica je Slovačke, američke države Mississippi, talijanske pokrajine Molise, redovničke kongregacije Svetog Križa te mnogih krajeva u Hrvatskoj.

   U umjetnosti se prikazuje u suzama, sa sedam mačeva koji joj probadaju srce. Umjesto mačeva nekada se prikazuje oko lika Bogorodice sedam medaljona s prizorima sedam žalosti.

detalj iz Franjevačke crkve u Subotici

Bezgriješno začeće

Bog je postao čovjekom, to je osnovna istina kršćanstva. Svemoguća Riječ Boga Stvoritelja, koja je savršeni božanski duh, istobitna s Ocem, sišla je u krilo Blažene Djevice Marije i snagom Duha Svetoga, treće božanske osobe, postala čovjekom. Svemogući Bog odlučio je postati nemoćnim čovjekom.

Stvoritelj svijeta odlučio je postati stvorenje. Bog, sudac neba i zemlje, sudac ljudske povijesti i svake pojedine ljudske savjesti, odlučio je postati čovjekom i tako zajedno s ljudima osuđenik. Bog, apsolutno biće koje sve posjeduje i kome ništa ne treba, postao je malim, sitnim čovjekom, te se tako našao kao prosjak, potreban ljubavi, povjerenja, hrane, sućuti i života među nama. Besmrtni, vječni Bog odlučio je postati smrtni i ograničeni čovjek. Bog, neizmjerno uzvišen sišao je u naše niske predjele, postao ponizan i ponižen. Cilj njegova dolaska na zemlju jest uzeti ljudsku sudbinu u svoje ruke te nas zajedno sve povući da prihvatimo Božju sudbinu. On je postao čovjekom, kažu crkveni oci, da bismo mi postali Bogom. Uzeo je naše ljudsko, a nama dao svoje božansko. U tom se Božjem planu odigrava sva sudbina ljudske povijesti, i svakog čovjeka u njoj.

Možda je nama, ljudima postmodernog vremena, naučenima na tvrdnje kako je znanost otkrila sve tajne, i kako je samo ono istina što spoznaje razum, ovakav navještaj ljudske sudbine i ljudske povijesti samo prazna riječ. Suvremenoj generaciji naučenoj na tvrdnje da Boga nema, našim suvremenicima koji doživljavaju napade na Crkvu i njezinu organizaciju, koji su protiv njezine političke i ine utjecajnosti u državama svijeta, protiv njezinog smještaja u položaj jačih u svijetu, ili se pak suprotstavljaju kritičkom glasu i proročkom duhu Crkve, govor o Bogu koji je postao čovjekom čini se poput mitologije. Zbog toga smo u opasnosti da budemo krivotvoritelji ljudske povijesti, nesposobni vjerovati novim otkrićima ljudskog duha.

Na taj smo način poput ljudi koji svojevremeno nisu mogli vjerovati Galileju a niti Koperniku da je Zemlja okrugla i da ona nije središte svemira, ni smo poput naših suvremenika koje nitko nije mogao uvjeriti da su Amerikanci zaista 1969. godine prvi put stigli na Mjesec. Poput suvremenika Kristofora Kolumba, kojemu nitko nije mogao vjerovati da je otkrio Novu zemlju, koju će tek kasnije nazvati Amerikom. Naš duh je toliko pomućen ateističkim, zbunjen mitološkim tezama, neprijateljstvom prema kršćanstvu i svestranim pokušajima bez argumenata da nam se dokaže kako Boga nema, da smo jedva sposobni vjerovati činjenici da je Isus iz Nazareta začet djevičanski u krilu Djevice Marije po Duhu Svetom. Zato to za nas ne može postati Radosna vijest. Time kao da bacamo blato na okno kroz koje gledamo svijet te ne možemo vidjeti stvarnu činjenicu Isusa iz Nazareta, nego samo sebe, svoje misli, svoje predrasude i ograničeno znanje. Ostajemo zatvoreni u začaranom krugu.

Isus je povijesna osoba. On je Bog koji je postao čovjekom, ili bolje, on je Sin Božji koji se utjelovio u krilu Djevice Marije iz Nazareta. To je stvarnost s kojom Crkva stoji i pada. Na našoj se zemlji odigrala nevjerojatna drama dolaska Boga među nas i početak preobrazbe čovjeka u Boga. Otkada je on sišao na zemlju, mi uzlazimo u nebo k njemu, postajemo djeca Božja. Na dan navještenja Djevici Mariji dogodila se čudesna komunikacija između našeg ljudskog i Božjeg svijeta.

Sudbina svijeta je tako dobila veliku nadu. Naše neznanje o počecima svijeta, svemira i našeg osobnog života, te naše neznanje o završetku ljudskog života, ljudske povijesti i svijeta dobilo je svjetlo. Naša moralna i etička pitanja o sveopćoj i pojedinačnoj krivici sada opterećuje manje, jer je sam Bog postavio svoja leđa pod naš teret. Naše sulude oholosti, u kojima smo otvorili Pandorinu kutiju te pustili da nam znanost izradi atomske bombe, sve zastrašujuće slike zagađenih rijeka i zatrovanog zraka, kancerozne hrane i nemoralnih politika, te neiskrenih međuljudskih odnosa, sve prijetnje terorizama, rasizama i klasnih predrasuda, svi nastupi novih nezapamćenih smrtonosnih i neizlječivih bolesti, sva moralna zastranjenja i bezizlaznost zbog neuravnoteženosti između tehnike i izvora energije, sve to više nije bauk koji nas do kraja satire. U činjenici da je Bog postao čovjekom sve to može biti pobijeđeno da ne bude mora nad čovječanstvom. Ateizam je izgubio svoju oštricu, a religije našle ispunjenje u Isusu iz Nazareta.

Zato je dan kada je anđeo Gabrijel, poslan od Boga, došao u kuću Marije iz Nazareta da traži od nje pristanak kako bi se u njoj rodio Spasitelj svijeta, najsjajnija stranica ljudske povijesti. To je dan u kojem svi pošteni ljudi našeg planeta smiju slobodno pogledati prema gore i ponosna čela znati da su preživjeli. Poražen je pakao, poraženi su zlikovci, uništen je grijeh i zloća, mrak nema vlasti nad ljudima, smrt nije kraj ljudske povijesti.

Neka nas ta nada ispuni mirom.

Bezgriješno začeće

Bog je postao čovjekom, to je osnovna istina kršćanstva. Svemoguća Riječ Boga Stvoritelja, koja je savršeni božanski duh, istobitna s Ocem, sišla je u krilo Blažene Djevice Marije i snagom Duha Svetoga, treće božanske osobe, postala čovjekom. Svemogući Bog odlučio je postati nemoćnim čovjekom.

Stvoritelj svijeta odlučio je postati stvorenje. Bog, sudac neba i zemlje, sudac ljudske povijesti i svake pojedine ljudske savjesti, odlučio je postati čovjekom i tako zajedno s ljudima osuđenik. Bog, apsolutno biće koje sve posjeduje i kome ništa ne treba, postao je malim, sitnim čovjekom, te se tako našao kao prosjak, potreban ljubavi, povjerenja, hrane, sućuti i života među nama. Besmrtni, vječni Bog odlučio je postati smrtni i ograničeni čovjek. Bog, neizmjerno uzvišen sišao je u naše niske predjele, postao ponizan i ponižen. Cilj njegova dolaska na zemlju jest uzeti ljudsku sudbinu u svoje ruke te nas zajedno sve povući da prihvatimo Božju sudbinu. On je postao čovjekom, kažu crkveni oci, da bismo mi postali Bogom. Uzeo je naše ljudsko, a nama dao svoje božansko. U tom se Božjem planu odigrava sva sudbina ljudske povijesti, i svakog čovjeka u njoj.

Možda je nama, ljudima postmodernog vremena, naučenima na tvrdnje kako je znanost otkrila sve tajne, i kako je samo ono istina što spoznaje razum, ovakav navještaj ljudske sudbine i ljudske povijesti samo prazna riječ. Suvremenoj generaciji naučenoj na tvrdnje da Boga nema, našim suvremenicima koji doživljavaju napade na Crkvu i njezinu organizaciju, koji su protiv njezine političke i ine utjecajnosti u državama svijeta, protiv njezinog smještaja u položaj jačih u svijetu, ili se pak suprotstavljaju kritičkom glasu i proročkom duhu Crkve, govor o Bogu koji je postao čovjekom čini se poput mitologije. Zbog toga smo u opasnosti da budemo krivotvoritelji ljudske povijesti, nesposobni vjerovati novim otkrićima ljudskog duha.

Na taj smo način poput ljudi koji svojevremeno nisu mogli vjerovati Galileju a niti Koperniku da je Zemlja okrugla i da ona nije središte svemira, ni smo poput naših suvremenika koje nitko nije mogao uvjeriti da su Amerikanci zaista 1969. godine prvi put stigli na Mjesec. Poput suvremenika Kristofora Kolumba, kojemu nitko nije mogao vjerovati da je otkrio Novu zemlju, koju će tek kasnije nazvati Amerikom. Naš duh je toliko pomućen ateističkim, zbunjen mitološkim tezama, neprijateljstvom prema kršćanstvu i svestranim pokušajima bez argumenata da nam se dokaže kako Boga nema, da smo jedva sposobni vjerovati činjenici da je Isus iz Nazareta začet djevičanski u krilu Djevice Marije po Duhu Svetom. Zato to za nas ne može postati Radosna vijest. Time kao da bacamo blato na okno kroz koje gledamo svijet te ne možemo vidjeti stvarnu činjenicu Isusa iz Nazareta, nego samo sebe, svoje misli, svoje predrasude i ograničeno znanje. Ostajemo zatvoreni u začaranom krugu.

Isus je povijesna osoba. On je Bog koji je postao čovjekom, ili bolje, on je Sin Božji koji se utjelovio u krilu Djevice Marije iz Nazareta. To je stvarnost s kojom Crkva stoji i pada. Na našoj se zemlji odigrala nevjerojatna drama dolaska Boga među nas i početak preobrazbe čovjeka u Boga. Otkada je on sišao na zemlju, mi uzlazimo u nebo k njemu, postajemo djeca Božja. Na dan navještenja Djevici Mariji dogodila se čudesna komunikacija između našeg ljudskog i Božjeg svijeta.

Sudbina svijeta je tako dobila veliku nadu. Naše neznanje o počecima svijeta, svemira i našeg osobnog života, te naše neznanje o završetku ljudskog života, ljudske povijesti i svijeta dobilo je svjetlo. Naša moralna i etička pitanja o sveopćoj i pojedinačnoj krivici sada opterećuje manje, jer je sam Bog postavio svoja leđa pod naš teret. Naše sulude oholosti, u kojima smo otvorili Pandorinu kutiju te pustili da nam znanost izradi atomske bombe, sve zastrašujuće slike zagađenih rijeka i zatrovanog zraka, kancerozne hrane i nemoralnih politika, te neiskrenih međuljudskih odnosa, sve prijetnje terorizama, rasizama i klasnih predrasuda, svi nastupi novih nezapamćenih smrtonosnih i neizlječivih bolesti, sva moralna zastranjenja i bezizlaznost zbog neuravnoteženosti između tehnike i izvora energije, sve to više nije bauk koji nas do kraja satire. U činjenici da je Bog postao čovjekom sve to može biti pobijeđeno da ne bude mora nad čovječanstvom. Ateizam je izgubio svoju oštricu, a religije našle ispunjenje u Isusu iz Nazareta.

Zato je dan kada je anđeo Gabrijel, poslan od Boga, došao u kuću Marije iz Nazareta da traži od nje pristanak kako bi se u njoj rodio Spasitelj svijeta, najsjajnija stranica ljudske povijesti. To je dan u kojem svi pošteni ljudi našeg planeta smiju slobodno pogledati prema gore i ponosna čela znati da su preživjeli. Poražen je pakao, poraženi su zlikovci, uništen je grijeh i zloća, mrak nema vlasti nad ljudima, smrt nije kraj ljudske povijesti.

Neka nas ta nada ispuni mirom.

Bezgriješno začeće

Bog je postao čovjekom, to je osnovna istina kršćanstva. Svemoguća Riječ Boga Stvoritelja, koja je savršeni božanski duh, istobitna s Ocem, sišla je u krilo Blažene Djevice Marije i snagom Duha Svetoga, treće božanske osobe, postala čovjekom. Svemogući Bog odlučio je postati nemoćnim čovjekom.

Stvoritelj svijeta odlučio je postati stvorenje. Bog, sudac neba i zemlje, sudac ljudske povijesti i svake pojedine ljudske savjesti, odlučio je postati čovjekom i tako zajedno s ljudima osuđenik. Bog, apsolutno biće koje sve posjeduje i kome ništa ne treba, postao je malim, sitnim čovjekom, te se tako našao kao prosjak, potreban ljubavi, povjerenja, hrane, sućuti i života među nama. Besmrtni, vječni Bog odlučio je postati smrtni i ograničeni čovjek. Bog, neizmjerno uzvišen sišao je u naše niske predjele, postao ponizan i ponižen. Cilj njegova dolaska na zemlju jest uzeti ljudsku sudbinu u svoje ruke te nas zajedno sve povući da prihvatimo Božju sudbinu. On je postao čovjekom, kažu crkveni oci, da bismo mi postali Bogom. Uzeo je naše ljudsko, a nama dao svoje božansko. U tom se Božjem planu odigrava sva sudbina ljudske povijesti, i svakog čovjeka u njoj.

Možda je nama, ljudima postmodernog vremena, naučenima na tvrdnje kako je znanost otkrila sve tajne, i kako je samo ono istina što spoznaje razum, ovakav navještaj ljudske sudbine i ljudske povijesti samo prazna riječ. Suvremenoj generaciji naučenoj na tvrdnje da Boga nema, našim suvremenicima koji doživljavaju napade na Crkvu i njezinu organizaciju, koji su protiv njezine političke i ine utjecajnosti u državama svijeta, protiv njezinog smještaja u položaj jačih u svijetu, ili se pak suprotstavljaju kritičkom glasu i proročkom duhu Crkve, govor o Bogu koji je postao čovjekom čini se poput mitologije. Zbog toga smo u opasnosti da budemo krivotvoritelji ljudske povijesti, nesposobni vjerovati novim otkrićima ljudskog duha.

Na taj smo način poput ljudi koji svojevremeno nisu mogli vjerovati Galileju a niti Koperniku da je Zemlja okrugla i da ona nije središte svemira, ni smo poput naših suvremenika koje nitko nije mogao uvjeriti da su Amerikanci zaista 1969. godine prvi put stigli na Mjesec. Poput suvremenika Kristofora Kolumba, kojemu nitko nije mogao vjerovati da je otkrio Novu zemlju, koju će tek kasnije nazvati Amerikom. Naš duh je toliko pomućen ateističkim, zbunjen mitološkim tezama, neprijateljstvom prema kršćanstvu i svestranim pokušajima bez argumenata da nam se dokaže kako Boga nema, da smo jedva sposobni vjerovati činjenici da je Isus iz Nazareta začet djevičanski u krilu Djevice Marije po Duhu Svetom. Zato to za nas ne može postati Radosna vijest. Time kao da bacamo blato na okno kroz koje gledamo svijet te ne možemo vidjeti stvarnu činjenicu Isusa iz Nazareta, nego samo sebe, svoje misli, svoje predrasude i ograničeno znanje. Ostajemo zatvoreni u začaranom krugu.

Isus je povijesna osoba. On je Bog koji je postao čovjekom, ili bolje, on je Sin Božji koji se utjelovio u krilu Djevice Marije iz Nazareta. To je stvarnost s kojom Crkva stoji i pada. Na našoj se zemlji odigrala nevjerojatna drama dolaska Boga među nas i početak preobrazbe čovjeka u Boga. Otkada je on sišao na zemlju, mi uzlazimo u nebo k njemu, postajemo djeca Božja. Na dan navještenja Djevici Mariji dogodila se čudesna komunikacija između našeg ljudskog i Božjeg svijeta.

Sudbina svijeta je tako dobila veliku nadu. Naše neznanje o počecima svijeta, svemira i našeg osobnog života, te naše neznanje o završetku ljudskog života, ljudske povijesti i svijeta dobilo je svjetlo. Naša moralna i etička pitanja o sveopćoj i pojedinačnoj krivici sada opterećuje manje, jer je sam Bog postavio svoja leđa pod naš teret. Naše sulude oholosti, u kojima smo otvorili Pandorinu kutiju te pustili da nam znanost izradi atomske bombe, sve zastrašujuće slike zagađenih rijeka i zatrovanog zraka, kancerozne hrane i nemoralnih politika, te neiskrenih međuljudskih odnosa, sve prijetnje terorizama, rasizama i klasnih predrasuda, svi nastupi novih nezapamćenih smrtonosnih i neizlječivih bolesti, sva moralna zastranjenja i bezizlaznost zbog neuravnoteženosti između tehnike i izvora energije, sve to više nije bauk koji nas do kraja satire. U činjenici da je Bog postao čovjekom sve to može biti pobijeđeno da ne bude mora nad čovječanstvom. Ateizam je izgubio svoju oštricu, a religije našle ispunjenje u Isusu iz Nazareta.

Zato je dan kada je anđeo Gabrijel, poslan od Boga, došao u kuću Marije iz Nazareta da traži od nje pristanak kako bi se u njoj rodio Spasitelj svijeta, najsjajnija stranica ljudske povijesti. To je dan u kojem svi pošteni ljudi našeg planeta smiju slobodno pogledati prema gore i ponosna čela znati da su preživjeli. Poražen je pakao, poraženi su zlikovci, uništen je grijeh i zloća, mrak nema vlasti nad ljudima, smrt nije kraj ljudske povijesti.

Neka nas ta nada ispuni mirom.

Bezgriješno začeće

Bog je postao čovjekom, to je osnovna istina kršćanstva. Svemoguća Riječ Boga Stvoritelja, koja je savršeni božanski duh, istobitna s Ocem, sišla je u krilo Blažene Djevice Marije i snagom Duha Svetoga, treće božanske osobe, postala čovjekom. Svemogući Bog odlučio je postati nemoćnim čovjekom.

Stvoritelj svijeta odlučio je postati stvorenje. Bog, sudac neba i zemlje, sudac ljudske povijesti i svake pojedine ljudske savjesti, odlučio je postati čovjekom i tako zajedno s ljudima osuđenik. Bog, apsolutno biće koje sve posjeduje i kome ništa ne treba, postao je malim, sitnim čovjekom, te se tako našao kao prosjak, potreban ljubavi, povjerenja, hrane, sućuti i života među nama. Besmrtni, vječni Bog odlučio je postati smrtni i ograničeni čovjek. Bog, neizmjerno uzvišen sišao je u naše niske predjele, postao ponizan i ponižen. Cilj njegova dolaska na zemlju jest uzeti ljudsku sudbinu u svoje ruke te nas zajedno sve povući da prihvatimo Božju sudbinu. On je postao čovjekom, kažu crkveni oci, da bismo mi postali Bogom. Uzeo je naše ljudsko, a nama dao svoje božansko. U tom se Božjem planu odigrava sva sudbina ljudske povijesti, i svakog čovjeka u njoj.

Možda je nama, ljudima postmodernog vremena, naučenima na tvrdnje kako je znanost otkrila sve tajne, i kako je samo ono istina što spoznaje razum, ovakav navještaj ljudske sudbine i ljudske povijesti samo prazna riječ. Suvremenoj generaciji naučenoj na tvrdnje da Boga nema, našim suvremenicima koji doživljavaju napade na Crkvu i njezinu organizaciju, koji su protiv njezine političke i ine utjecajnosti u državama svijeta, protiv njezinog smještaja u položaj jačih u svijetu, ili se pak suprotstavljaju kritičkom glasu i proročkom duhu Crkve, govor o Bogu koji je postao čovjekom čini se poput mitologije. Zbog toga smo u opasnosti da budemo krivotvoritelji ljudske povijesti, nesposobni vjerovati novim otkrićima ljudskog duha.

Na taj smo način poput ljudi koji svojevremeno nisu mogli vjerovati Galileju a niti Koperniku da je Zemlja okrugla i da ona nije središte svemira, ni smo poput naših suvremenika koje nitko nije mogao uvjeriti da su Amerikanci zaista 1969. godine prvi put stigli na Mjesec. Poput suvremenika Kristofora Kolumba, kojemu nitko nije mogao vjerovati da je otkrio Novu zemlju, koju će tek kasnije nazvati Amerikom. Naš duh je toliko pomućen ateističkim, zbunjen mitološkim tezama, neprijateljstvom prema kršćanstvu i svestranim pokušajima bez argumenata da nam se dokaže kako Boga nema, da smo jedva sposobni vjerovati činjenici da je Isus iz Nazareta začet djevičanski u krilu Djevice Marije po Duhu Svetom. Zato to za nas ne može postati Radosna vijest. Time kao da bacamo blato na okno kroz koje gledamo svijet te ne možemo vidjeti stvarnu činjenicu Isusa iz Nazareta, nego samo sebe, svoje misli, svoje predrasude i ograničeno znanje. Ostajemo zatvoreni u začaranom krugu.

Isus je povijesna osoba. On je Bog koji je postao čovjekom, ili bolje, on je Sin Božji koji se utjelovio u krilu Djevice Marije iz Nazareta. To je stvarnost s kojom Crkva stoji i pada. Na našoj se zemlji odigrala nevjerojatna drama dolaska Boga među nas i početak preobrazbe čovjeka u Boga. Otkada je on sišao na zemlju, mi uzlazimo u nebo k njemu, postajemo djeca Božja. Na dan navještenja Djevici Mariji dogodila se čudesna komunikacija između našeg ljudskog i Božjeg svijeta.

Sudbina svijeta je tako dobila veliku nadu. Naše neznanje o počecima svijeta, svemira i našeg osobnog života, te naše neznanje o završetku ljudskog života, ljudske povijesti i svijeta dobilo je svjetlo. Naša moralna i etička pitanja o sveopćoj i pojedinačnoj krivici sada opterećuje manje, jer je sam Bog postavio svoja leđa pod naš teret. Naše sulude oholosti, u kojima smo otvorili Pandorinu kutiju te pustili da nam znanost izradi atomske bombe, sve zastrašujuće slike zagađenih rijeka i zatrovanog zraka, kancerozne hrane i nemoralnih politika, te neiskrenih međuljudskih odnosa, sve prijetnje terorizama, rasizama i klasnih predrasuda, svi nastupi novih nezapamćenih smrtonosnih i neizlječivih bolesti, sva moralna zastranjenja i bezizlaznost zbog neuravnoteženosti između tehnike i izvora energije, sve to više nije bauk koji nas do kraja satire. U činjenici da je Bog postao čovjekom sve to može biti pobijeđeno da ne bude mora nad čovječanstvom. Ateizam je izgubio svoju oštricu, a religije našle ispunjenje u Isusu iz Nazareta.

Zato je dan kada je anđeo Gabrijel, poslan od Boga, došao u kuću Marije iz Nazareta da traži od nje pristanak kako bi se u njoj rodio Spasitelj svijeta, najsjajnija stranica ljudske povijesti. To je dan u kojem svi pošteni ljudi našeg planeta smiju slobodno pogledati prema gore i ponosna čela znati da su preživjeli. Poražen je pakao, poraženi su zlikovci, uništen je grijeh i zloća, mrak nema vlasti nad ljudima, smrt nije kraj ljudske povijesti.

Neka nas ta nada ispuni mirom.

Bezgriješno začeće

Bog je postao čovjekom, to je osnovna istina kršćanstva. Svemoguća Riječ Boga Stvoritelja, koja je savršeni božanski duh, istobitna s Ocem, sišla je u krilo Blažene Djevice Marije i snagom Duha Svetoga, treće božanske osobe, postala čovjekom. Svemogući Bog odlučio je postati nemoćnim čovjekom.

Stvoritelj svijeta odlučio je postati stvorenje. Bog, sudac neba i zemlje, sudac ljudske povijesti i svake pojedine ljudske savjesti, odlučio je postati čovjekom i tako zajedno s ljudima osuđenik. Bog, apsolutno biće koje sve posjeduje i kome ništa ne treba, postao je malim, sitnim čovjekom, te se tako našao kao prosjak, potreban ljubavi, povjerenja, hrane, sućuti i života među nama. Besmrtni, vječni Bog odlučio je postati smrtni i ograničeni čovjek. Bog, neizmjerno uzvišen sišao je u naše niske predjele, postao ponizan i ponižen. Cilj njegova dolaska na zemlju jest uzeti ljudsku sudbinu u svoje ruke te nas zajedno sve povući da prihvatimo Božju sudbinu. On je postao čovjekom, kažu crkveni oci, da bismo mi postali Bogom. Uzeo je naše ljudsko, a nama dao svoje božansko. U tom se Božjem planu odigrava sva sudbina ljudske povijesti, i svakog čovjeka u njoj.

Možda je nama, ljudima postmodernog vremena, naučenima na tvrdnje kako je znanost otkrila sve tajne, i kako je samo ono istina što spoznaje razum, ovakav navještaj ljudske sudbine i ljudske povijesti samo prazna riječ. Suvremenoj generaciji naučenoj na tvrdnje da Boga nema, našim suvremenicima koji doživljavaju napade na Crkvu i njezinu organizaciju, koji su protiv njezine političke i ine utjecajnosti u državama svijeta, protiv njezinog smještaja u položaj jačih u svijetu, ili se pak suprotstavljaju kritičkom glasu i proročkom duhu Crkve, govor o Bogu koji je postao čovjekom čini se poput mitologije. Zbog toga smo u opasnosti da budemo krivotvoritelji ljudske povijesti, nesposobni vjerovati novim otkrićima ljudskog duha.

Na taj smo način poput ljudi koji svojevremeno nisu mogli vjerovati Galileju a niti Koperniku da je Zemlja okrugla i da ona nije središte svemira, ni smo poput naših suvremenika koje nitko nije mogao uvjeriti da su Amerikanci zaista 1969. godine prvi put stigli na Mjesec. Poput suvremenika Kristofora Kolumba, kojemu nitko nije mogao vjerovati da je otkrio Novu zemlju, koju će tek kasnije nazvati Amerikom. Naš duh je toliko pomućen ateističkim, zbunjen mitološkim tezama, neprijateljstvom prema kršćanstvu i svestranim pokušajima bez argumenata da nam se dokaže kako Boga nema, da smo jedva sposobni vjerovati činjenici da je Isus iz Nazareta začet djevičanski u krilu Djevice Marije po Duhu Svetom. Zato to za nas ne može postati Radosna vijest. Time kao da bacamo blato na okno kroz koje gledamo svijet te ne možemo vidjeti stvarnu činjenicu Isusa iz Nazareta, nego samo sebe, svoje misli, svoje predrasude i ograničeno znanje. Ostajemo zatvoreni u začaranom krugu.

Isus je povijesna osoba. On je Bog koji je postao čovjekom, ili bolje, on je Sin Božji koji se utjelovio u krilu Djevice Marije iz Nazareta. To je stvarnost s kojom Crkva stoji i pada. Na našoj se zemlji odigrala nevjerojatna drama dolaska Boga među nas i početak preobrazbe čovjeka u Boga. Otkada je on sišao na zemlju, mi uzlazimo u nebo k njemu, postajemo djeca Božja. Na dan navještenja Djevici Mariji dogodila se čudesna komunikacija između našeg ljudskog i Božjeg svijeta.

Sudbina svijeta je tako dobila veliku nadu. Naše neznanje o počecima svijeta, svemira i našeg osobnog života, te naše neznanje o završetku ljudskog života, ljudske povijesti i svijeta dobilo je svjetlo. Naša moralna i etička pitanja o sveopćoj i pojedinačnoj krivici sada opterećuje manje, jer je sam Bog postavio svoja leđa pod naš teret. Naše sulude oholosti, u kojima smo otvorili Pandorinu kutiju te pustili da nam znanost izradi atomske bombe, sve zastrašujuće slike zagađenih rijeka i zatrovanog zraka, kancerozne hrane i nemoralnih politika, te neiskrenih međuljudskih odnosa, sve prijetnje terorizama, rasizama i klasnih predrasuda, svi nastupi novih nezapamćenih smrtonosnih i neizlječivih bolesti, sva moralna zastranjenja i bezizlaznost zbog neuravnoteženosti između tehnike i izvora energije, sve to više nije bauk koji nas do kraja satire. U činjenici da je Bog postao čovjekom sve to može biti pobijeđeno da ne bude mora nad čovječanstvom. Ateizam je izgubio svoju oštricu, a religije našle ispunjenje u Isusu iz Nazareta.

Zato je dan kada je anđeo Gabrijel, poslan od Boga, došao u kuću Marije iz Nazareta da traži od nje pristanak kako bi se u njoj rodio Spasitelj svijeta, najsjajnija stranica ljudske povijesti. To je dan u kojem svi pošteni ljudi našeg planeta smiju slobodno pogledati prema gore i ponosna čela znati da su preživjeli. Poražen je pakao, poraženi su zlikovci, uništen je grijeh i zloća, mrak nema vlasti nad ljudima, smrt nije kraj ljudske povijesti.

Neka nas ta nada ispuni mirom.

Bezgriješno začeće

Bog je postao čovjekom, to je osnovna istina kršćanstva. Svemoguća Riječ Boga Stvoritelja, koja je savršeni božanski duh, istobitna s Ocem, sišla je u krilo Blažene Djevice Marije i snagom Duha Svetoga, treće božanske osobe, postala čovjekom. Svemogući Bog odlučio je postati nemoćnim čovjekom.

Stvoritelj svijeta odlučio je postati stvorenje. Bog, sudac neba i zemlje, sudac ljudske povijesti i svake pojedine ljudske savjesti, odlučio je postati čovjekom i tako zajedno s ljudima osuđenik. Bog, apsolutno biće koje sve posjeduje i kome ništa ne treba, postao je malim, sitnim čovjekom, te se tako našao kao prosjak, potreban ljubavi, povjerenja, hrane, sućuti i života među nama. Besmrtni, vječni Bog odlučio je postati smrtni i ograničeni čovjek. Bog, neizmjerno uzvišen sišao je u naše niske predjele, postao ponizan i ponižen. Cilj njegova dolaska na zemlju jest uzeti ljudsku sudbinu u svoje ruke te nas zajedno sve povući da prihvatimo Božju sudbinu. On je postao čovjekom, kažu crkveni oci, da bismo mi postali Bogom. Uzeo je naše ljudsko, a nama dao svoje božansko. U tom se Božjem planu odigrava sva sudbina ljudske povijesti, i svakog čovjeka u njoj.

Možda je nama, ljudima postmodernog vremena, naučenima na tvrdnje kako je znanost otkrila sve tajne, i kako je samo ono istina što spoznaje razum, ovakav navještaj ljudske sudbine i ljudske povijesti samo prazna riječ. Suvremenoj generaciji naučenoj na tvrdnje da Boga nema, našim suvremenicima koji doživljavaju napade na Crkvu i njezinu organizaciju, koji su protiv njezine političke i ine utjecajnosti u državama svijeta, protiv njezinog smještaja u položaj jačih u svijetu, ili se pak suprotstavljaju kritičkom glasu i proročkom duhu Crkve, govor o Bogu koji je postao čovjekom čini se poput mitologije. Zbog toga smo u opasnosti da budemo krivotvoritelji ljudske povijesti, nesposobni vjerovati novim otkrićima ljudskog duha.

Na taj smo način poput ljudi koji svojevremeno nisu mogli vjerovati Galileju a niti Koperniku da je Zemlja okrugla i da ona nije središte svemira, ni smo poput naših suvremenika koje nitko nije mogao uvjeriti da su Amerikanci zaista 1969. godine prvi put stigli na Mjesec. Poput suvremenika Kristofora Kolumba, kojemu nitko nije mogao vjerovati da je otkrio Novu zemlju, koju će tek kasnije nazvati Amerikom. Naš duh je toliko pomućen ateističkim, zbunjen mitološkim tezama, neprijateljstvom prema kršćanstvu i svestranim pokušajima bez argumenata da nam se dokaže kako Boga nema, da smo jedva sposobni vjerovati činjenici da je Isus iz Nazareta začet djevičanski u krilu Djevice Marije po Duhu Svetom. Zato to za nas ne može postati Radosna vijest. Time kao da bacamo blato na okno kroz koje gledamo svijet te ne možemo vidjeti stvarnu činjenicu Isusa iz Nazareta, nego samo sebe, svoje misli, svoje predrasude i ograničeno znanje. Ostajemo zatvoreni u začaranom krugu.

Isus je povijesna osoba. On je Bog koji je postao čovjekom, ili bolje, on je Sin Božji koji se utjelovio u krilu Djevice Marije iz Nazareta. To je stvarnost s kojom Crkva stoji i pada. Na našoj se zemlji odigrala nevjerojatna drama dolaska Boga među nas i početak preobrazbe čovjeka u Boga. Otkada je on sišao na zemlju, mi uzlazimo u nebo k njemu, postajemo djeca Božja. Na dan navještenja Djevici Mariji dogodila se čudesna komunikacija između našeg ljudskog i Božjeg svijeta.

Sudbina svijeta je tako dobila veliku nadu. Naše neznanje o počecima svijeta, svemira i našeg osobnog života, te naše neznanje o završetku ljudskog života, ljudske povijesti i svijeta dobilo je svjetlo. Naša moralna i etička pitanja o sveopćoj i pojedinačnoj krivici sada opterećuje manje, jer je sam Bog postavio svoja leđa pod naš teret. Naše sulude oholosti, u kojima smo otvorili Pandorinu kutiju te pustili da nam znanost izradi atomske bombe, sve zastrašujuće slike zagađenih rijeka i zatrovanog zraka, kancerozne hrane i nemoralnih politika, te neiskrenih međuljudskih odnosa, sve prijetnje terorizama, rasizama i klasnih predrasuda, svi nastupi novih nezapamćenih smrtonosnih i neizlječivih bolesti, sva moralna zastranjenja i bezizlaznost zbog neuravnoteženosti između tehnike i izvora energije, sve to više nije bauk koji nas do kraja satire. U činjenici da je Bog postao čovjekom sve to može biti pobijeđeno da ne bude mora nad čovječanstvom. Ateizam je izgubio svoju oštricu, a religije našle ispunjenje u Isusu iz Nazareta.

Zato je dan kada je anđeo Gabrijel, poslan od Boga, došao u kuću Marije iz Nazareta da traži od nje pristanak kako bi se u njoj rodio Spasitelj svijeta, najsjajnija stranica ljudske povijesti. To je dan u kojem svi pošteni ljudi našeg planeta smiju slobodno pogledati prema gore i ponosna čela znati da su preživjeli. Poražen je pakao, poraženi su zlikovci, uništen je grijeh i zloća, mrak nema vlasti nad ljudima, smrt nije kraj ljudske povijesti.

Neka nas ta nada ispuni mirom.

Bezgriješno začeće

Bog je postao čovjekom, to je osnovna istina kršćanstva. Svemoguća Riječ Boga Stvoritelja, koja je savršeni božanski duh, istobitna s Ocem, sišla je u krilo Blažene Djevice Marije i snagom Duha Svetoga, treće božanske osobe, postala čovjekom. Svemogući Bog odlučio je postati nemoćnim čovjekom.

Stvoritelj svijeta odlučio je postati stvorenje. Bog, sudac neba i zemlje, sudac ljudske povijesti i svake pojedine ljudske savjesti, odlučio je postati čovjekom i tako zajedno s ljudima osuđenik. Bog, apsolutno biće koje sve posjeduje i kome ništa ne treba, postao je malim, sitnim čovjekom, te se tako našao kao prosjak, potreban ljubavi, povjerenja, hrane, sućuti i života među nama. Besmrtni, vječni Bog odlučio je postati smrtni i ograničeni čovjek. Bog, neizmjerno uzvišen sišao je u naše niske predjele, postao ponizan i ponižen. Cilj njegova dolaska na zemlju jest uzeti ljudsku sudbinu u svoje ruke te nas zajedno sve povući da prihvatimo Božju sudbinu. On je postao čovjekom, kažu crkveni oci, da bismo mi postali Bogom. Uzeo je naše ljudsko, a nama dao svoje božansko. U tom se Božjem planu odigrava sva sudbina ljudske povijesti, i svakog čovjeka u njoj.

Možda je nama, ljudima postmodernog vremena, naučenima na tvrdnje kako je znanost otkrila sve tajne, i kako je samo ono istina što spoznaje razum, ovakav navještaj ljudske sudbine i ljudske povijesti samo prazna riječ. Suvremenoj generaciji naučenoj na tvrdnje da Boga nema, našim suvremenicima koji doživljavaju napade na Crkvu i njezinu organizaciju, koji su protiv njezine političke i ine utjecajnosti u državama svijeta, protiv njezinog smještaja u položaj jačih u svijetu, ili se pak suprotstavljaju kritičkom glasu i proročkom duhu Crkve, govor o Bogu koji je postao čovjekom čini se poput mitologije. Zbog toga smo u opasnosti da budemo krivotvoritelji ljudske povijesti, nesposobni vjerovati novim otkrićima ljudskog duha.

Na taj smo način poput ljudi koji svojevremeno nisu mogli vjerovati Galileju a niti Koperniku da je Zemlja okrugla i da ona nije središte svemira, ni smo poput naših suvremenika koje nitko nije mogao uvjeriti da su Amerikanci zaista 1969. godine prvi put stigli na Mjesec. Poput suvremenika Kristofora Kolumba, kojemu nitko nije mogao vjerovati da je otkrio Novu zemlju, koju će tek kasnije nazvati Amerikom. Naš duh je toliko pomućen ateističkim, zbunjen mitološkim tezama, neprijateljstvom prema kršćanstvu i svestranim pokušajima bez argumenata da nam se dokaže kako Boga nema, da smo jedva sposobni vjerovati činjenici da je Isus iz Nazareta začet djevičanski u krilu Djevice Marije po Duhu Svetom. Zato to za nas ne može postati Radosna vijest. Time kao da bacamo blato na okno kroz koje gledamo svijet te ne možemo vidjeti stvarnu činjenicu Isusa iz Nazareta, nego samo sebe, svoje misli, svoje predrasude i ograničeno znanje. Ostajemo zatvoreni u začaranom krugu.

Isus je povijesna osoba. On je Bog koji je postao čovjekom, ili bolje, on je Sin Božji koji se utjelovio u krilu Djevice Marije iz Nazareta. To je stvarnost s kojom Crkva stoji i pada. Na našoj se zemlji odigrala nevjerojatna drama dolaska Boga među nas i početak preobrazbe čovjeka u Boga. Otkada je on sišao na zemlju, mi uzlazimo u nebo k njemu, postajemo djeca Božja. Na dan navještenja Djevici Mariji dogodila se čudesna komunikacija između našeg ljudskog i Božjeg svijeta.

Sudbina svijeta je tako dobila veliku nadu. Naše neznanje o počecima svijeta, svemira i našeg osobnog života, te naše neznanje o završetku ljudskog života, ljudske povijesti i svijeta dobilo je svjetlo. Naša moralna i etička pitanja o sveopćoj i pojedinačnoj krivici sada opterećuje manje, jer je sam Bog postavio svoja leđa pod naš teret. Naše sulude oholosti, u kojima smo otvorili Pandorinu kutiju te pustili da nam znanost izradi atomske bombe, sve zastrašujuće slike zagađenih rijeka i zatrovanog zraka, kancerozne hrane i nemoralnih politika, te neiskrenih međuljudskih odnosa, sve prijetnje terorizama, rasizama i klasnih predrasuda, svi nastupi novih nezapamćenih smrtonosnih i neizlječivih bolesti, sva moralna zastranjenja i bezizlaznost zbog neuravnoteženosti između tehnike i izvora energije, sve to više nije bauk koji nas do kraja satire. U činjenici da je Bog postao čovjekom sve to može biti pobijeđeno da ne bude mora nad čovječanstvom. Ateizam je izgubio svoju oštricu, a religije našle ispunjenje u Isusu iz Nazareta.

Zato je dan kada je anđeo Gabrijel, poslan od Boga, došao u kuću Marije iz Nazareta da traži od nje pristanak kako bi se u njoj rodio Spasitelj svijeta, najsjajnija stranica ljudske povijesti. To je dan u kojem svi pošteni ljudi našeg planeta smiju slobodno pogledati prema gore i ponosna čela znati da su preživjeli. Poražen je pakao, poraženi su zlikovci, uništen je grijeh i zloća, mrak nema vlasti nad ljudima, smrt nije kraj ljudske povijesti.

Neka nas ta nada ispuni mirom.

Bezgriješno začeće

Bog je postao čovjekom, to je osnovna istina kršćanstva. Svemoguća Riječ Boga Stvoritelja, koja je savršeni božanski duh, istobitna s Ocem, sišla je u krilo Blažene Djevice Marije i snagom Duha Svetoga, treće božanske osobe, postala čovjekom. Svemogući Bog odlučio je postati nemoćnim čovjekom.

Stvoritelj svijeta odlučio je postati stvorenje. Bog, sudac neba i zemlje, sudac ljudske povijesti i svake pojedine ljudske savjesti, odlučio je postati čovjekom i tako zajedno s ljudima osuđenik. Bog, apsolutno biće koje sve posjeduje i kome ništa ne treba, postao je malim, sitnim čovjekom, te se tako našao kao prosjak, potreban ljubavi, povjerenja, hrane, sućuti i života među nama. Besmrtni, vječni Bog odlučio je postati smrtni i ograničeni čovjek. Bog, neizmjerno uzvišen sišao je u naše niske predjele, postao ponizan i ponižen. Cilj njegova dolaska na zemlju jest uzeti ljudsku sudbinu u svoje ruke te nas zajedno sve povući da prihvatimo Božju sudbinu. On je postao čovjekom, kažu crkveni oci, da bismo mi postali Bogom. Uzeo je naše ljudsko, a nama dao svoje božansko. U tom se Božjem planu odigrava sva sudbina ljudske povijesti, i svakog čovjeka u njoj.

Možda je nama, ljudima postmodernog vremena, naučenima na tvrdnje kako je znanost otkrila sve tajne, i kako je samo ono istina što spoznaje razum, ovakav navještaj ljudske sudbine i ljudske povijesti samo prazna riječ. Suvremenoj generaciji naučenoj na tvrdnje da Boga nema, našim suvremenicima koji doživljavaju napade na Crkvu i njezinu organizaciju, koji su protiv njezine političke i ine utjecajnosti u državama svijeta, protiv njezinog smještaja u položaj jačih u svijetu, ili se pak suprotstavljaju kritičkom glasu i proročkom duhu Crkve, govor o Bogu koji je postao čovjekom čini se poput mitologije. Zbog toga smo u opasnosti da budemo krivotvoritelji ljudske povijesti, nesposobni vjerovati novim otkrićima ljudskog duha.

Na taj smo način poput ljudi koji svojevremeno nisu mogli vjerovati Galileju a niti Koperniku da je Zemlja okrugla i da ona nije središte svemira, ni smo poput naših suvremenika koje nitko nije mogao uvjeriti da su Amerikanci zaista 1969. godine prvi put stigli na Mjesec. Poput suvremenika Kristofora Kolumba, kojemu nitko nije mogao vjerovati da je otkrio Novu zemlju, koju će tek kasnije nazvati Amerikom. Naš duh je toliko pomućen ateističkim, zbunjen mitološkim tezama, neprijateljstvom prema kršćanstvu i svestranim pokušajima bez argumenata da nam se dokaže kako Boga nema, da smo jedva sposobni vjerovati činjenici da je Isus iz Nazareta začet djevičanski u krilu Djevice Marije po Duhu Svetom. Zato to za nas ne može postati Radosna vijest. Time kao da bacamo blato na okno kroz koje gledamo svijet te ne možemo vidjeti stvarnu činjenicu Isusa iz Nazareta, nego samo sebe, svoje misli, svoje predrasude i ograničeno znanje. Ostajemo zatvoreni u začaranom krugu.

Isus je povijesna osoba. On je Bog koji je postao čovjekom, ili bolje, on je Sin Božji koji se utjelovio u krilu Djevice Marije iz Nazareta. To je stvarnost s kojom Crkva stoji i pada. Na našoj se zemlji odigrala nevjerojatna drama dolaska Boga među nas i početak preobrazbe čovjeka u Boga. Otkada je on sišao na zemlju, mi uzlazimo u nebo k njemu, postajemo djeca Božja. Na dan navještenja Djevici Mariji dogodila se čudesna komunikacija između našeg ljudskog i Božjeg svijeta.

Sudbina svijeta je tako dobila veliku nadu. Naše neznanje o počecima svijeta, svemira i našeg osobnog života, te naše neznanje o završetku ljudskog života, ljudske povijesti i svijeta dobilo je svjetlo. Naša moralna i etička pitanja o sveopćoj i pojedinačnoj krivici sada opterećuje manje, jer je sam Bog postavio svoja leđa pod naš teret. Naše sulude oholosti, u kojima smo otvorili Pandorinu kutiju te pustili da nam znanost izradi atomske bombe, sve zastrašujuće slike zagađenih rijeka i zatrovanog zraka, kancerozne hrane i nemoralnih politika, te neiskrenih međuljudskih odnosa, sve prijetnje terorizama, rasizama i klasnih predrasuda, svi nastupi novih nezapamćenih smrtonosnih i neizlječivih bolesti, sva moralna zastranjenja i bezizlaznost zbog neuravnoteženosti između tehnike i izvora energije, sve to više nije bauk koji nas do kraja satire. U činjenici da je Bog postao čovjekom sve to može biti pobijeđeno da ne bude mora nad čovječanstvom. Ateizam je izgubio svoju oštricu, a religije našle ispunjenje u Isusu iz Nazareta.

Zato je dan kada je anđeo Gabrijel, poslan od Boga, došao u kuću Marije iz Nazareta da traži od nje pristanak kako bi se u njoj rodio Spasitelj svijeta, najsjajnija stranica ljudske povijesti. To je dan u kojem svi pošteni ljudi našeg planeta smiju slobodno pogledati prema gore i ponosna čela znati da su preživjeli. Poražen je pakao, poraženi su zlikovci, uništen je grijeh i zloća, mrak nema vlasti nad ljudima, smrt nije kraj ljudske povijesti.

Neka nas ta nada ispuni mirom.

Pages