You are here

Sveci, blaženi i sluge Božije

npr. 26.8.2019
npr. 26.8.2019

Sveta Marija Franciska od pet Rana

djevica,trećoredica franjevaca Alkantaraca ( 1715. - 1791. )

   Rođena je u Napulju 25.3. 1715. i dobila ime Ana Marija Rosa Nikoleta. Otac joj je bio marljiv ali grub  obrtnik svile u Napulju. Njezina je majka od supruga mnogo patila. Kada je Mariji bilo tek dvije godine željela je da joj govore samo o pobožnim temama. A kada joj je majka išla u crkvu prihvatila se nje da je se nije mogla odstraniti. Prva riječ koju je uputila svećeniku  bijaše molba: “Učinite što je potrebno da i ja mogu primiti Svetu Pričest!” Kada bi ugledala svećenika bi uskliknula: “Vidite blago Kristovo – pogledajte Pomazanika!” U sedmoj godini sa velikom pobožnošću primila je Svetu Pričest. Odbila je ponudu za udaju jednog bogatog mladog viteza. 

   Iako je imala protivljenje oca, ipak je dobila dopuštenje i stupila u Treći red Svetog Petra Alkantarskog – na što se pripremala devetnicom u čast Majke Božje i živjela je te dane samo od Svete Pričesti koju je svakodnevno primala. Ostala je doduše u kući kod strogog oca i radila teške poslove i strpljivo podnašala grdnje i uvrede.  Kušnja je trajala i sa strane crkvenih poglavara punih sedam godina. Prihvatila je mrtvenja i odricanja. Njezina utjeha bijaše Sveta Pričest. Za vrijeme  Svete Pričesti ukazao joj se nebeski Zaručnik – Isus Krist  i dao joj svojih pet svetih Rana. Kada više nije stanovala u očevom domu, mogla je više vremena imati slobodno – posjećivala bi u gradu crkvu gdje je upravo bilo četrdeset satno klanjanje – da tamo satima boravi. 

   U nekim crkvama se koncem korizme  cjelodnevno izlagalo Presveto. Trećoredica Marija je od jutra pa do večernjeg blagoslova klečala nepomična a da ne bi uzimala hrane i pića. Njezina je jedina misao bila da pravi društvo Spasitelju. Privikla se na praksu da dnevno počasti 33 puta Najveće Dobro  u čast 33 godina zemaljskog Isusova boravka. Kada radi  bolesti ili druge zapreke nije mogla ići  u crkvu na poklon, odlazila je na ravni krov svoje kuće i okrenula bi se prema crkvi i tu se poklonila i pozdravila Spasitelja. Ovako se molila: “Moj Zaručniče! Ti si Radost mojeg  srca! Blaženog li jezika koji te je primio sada. Blaženi zidovi što moje najvrednije Blago čuvate u ovoj crkvi! Kad bi moje srce moglo biti goruća vatrena peć ljubavi, tako velika kao cijeli svijet da te toliko mogu ljubiti. 
 


   O blaženih li svećenika koji to Sunce, kojima je uvijek tako blizu, premili Gospodin!” Poticala je i druge da češće idu u pohod Isusu ili se bar duhovno pričeste. Za nju je bila neopisiva muka kada nije mogla primit Svetu Pričest.  Samo vrlo rijetko je uzimala ponešto, no redovito je bila bez zemaljske hrane. Već od ranog jutra bi klečeći pred crkvenim vratima čekala otvaranje crkve. Često se događalo da je sveta Hostija umakla iz ruke svećenika i spuštena na njezin jezik. Od 59. godina svojega redovničkog života samo je sedam mjeseci mogla proboraviti u samostanu. Sve drugo vrijeme je najprije provela kod svoje obitelji, pa iako slabog zdravlja mnogo je radila. Po majčinoj smrti napusti gruboga oca i služila je kod jednog trgovca  kao odgojiteljica djece. Gospodarica ju ocrni i stavi pred sud s krivom optužbom, da je pronevjerila novac svojem gospodaru.  

   Morala je podnositi i druge neugodnosti i progonstva, no nevolje su je još više približile Bogu. Bila je veoma darežljiva prema siromasima – davala im je hranu i odjela. U posljednjoj bolesti Sveta Pričest bila joj je jedina okrjepa. Želudac joj nije primao nikoju drugu hranu.  Neposredno pred smrt primi Pričest, poljubi Raspelo. Bilo je to 6. listopada 1791. Papa Pio IX. proglasio ju je blaženom 1843. a  svetom 29. lipnja 1867.

 

      

Sveti Alojzije Luigi Guanella

trećoredac (1842-1915)
Sveti Alojzije Luigi Guanella

   Sveti Luigi Guanella, talijanski svećenik i utemeljitelj dvije redovničke družbe, rođen je 9. prosinca 1842. u Fracisciu, naselju općine Campodolcino (provincija Sondrio, biskupija Como, Lombardija), kao deveto od trinaestero djece Lorenza Guanelle i Marije Bianchi, u siromašnoj i pobožnoj obitelji. Stupio je u sjemenište s 12 godina, studirao na Kolegiju Gallio u Comu, a zaređen je za svećenika 1866. Svećeničku službu obavljao je 1866. u Prostu (Valchiavenna, provincija Sondrio), a od 1867. do 1875. u Savognu, zabačenom naselju općine Piuro, na visini od 932 metra.

   Surađivao je od 1875. do 1878. s velikim svecem, don Ivanom Boscom, vodeći brigu za male beskućnike u Torinu, a od 1878. do 1881. bio je župnik u Traoni (provincija Sondrio), gdje je otvorio školu za siromašnu djecu. Bio je župnik u gradiću Pianello del Lario (provincija Como), od 1881. do 1890. Godine 1886. otvorio je tamo Kuću Božanske Providnosti (Casa della Divina Provvidenza) i utemeljio družbu Kćeri svete Marije od Providnosti (Figlie di Santa Maria della Provvidenza), po svojem osnivaču nazvane Guanelliane.

   Ta je družba 1917. dobila papinsko odobrenje, a danas u njoj djeluje više od 700 sestara u više od 100 kuća, u Europi, Aziji, Sjevernoj i Južnoj Americi. Godine 1908. don Luigi je utemeljio i mušku družbu, Sluge milosrđa ( Servi della Carità ), nazvanu Guanelliani. Družba je dobila papinsko odobrenje 1935, a danas u njoj djeluje više od 500 braće u više od 70 kuća, u Europi, Aziji, Africi, Sjevernoj i Južnoj Americi. 

 

   

   Don Luigi Guanella bio je neumorna duša, dobri samaritanac, a radio je do posljednjeg daha, pisao meditacije i neprestano služio nevoljnicima i nemoćnicima. Neizmjerno je volio život i želio da svi dostojno žive, naročito siromasi. Bio je prijatelj i savjetnik blaženog Andree Carla Ferrarija i pape Pija X. Isušio je i iskrčio močvarnu zemlju na području Sondrija i izgradio ustanovu za hednikepirane osobe. Boravio je 1912. među talijanskim emigrantima u Americi, a 1913. osnovao Bratstvo svetog Josipa, čiji članovi, njih 10 milijuna, diljem svijeta neprestano mole za umiruće. U siječnju 1915, don Luigi je obilazio i pomagao ljude koji su nastradali u potresu na području Màrsica (Abruzzo).

   Hrabro je i odlučno vjerovao velikoj zapovijedi koju je Gospodin Isus istaknuo u odgovoru zakonoznancu, kada je rekao da je druga zapovijed, ljubav prema bližnjemu, slična prvoj. Don Luigi Gonella preminuo je na današnji dan, 24. listopada 1915, u gradu Comu (Lombardija), od posljedica moždanog udara. Blaženim ga je proglasio 1964. papa Pavao VI, a svetim 2011. papa Benedikt XVI, koji ga je nazvao „drugom i učiteljem, utjehom i okrepom najsiromašnijih i najslabijih“. Njegove relikvije nalaze se u svetištu Presvetog Srca Isusovog u Comu.

 

Sveti Daniel i drugovi mučenici

mučenici, Maroko 1227.
Sveti Daniel i drugovi mučenici

   Sveti Daniel i drugovi - druga je skupina franjevačkih mučenika; prva je takozvana Franjevački prvomučenici iz 1220. godine. Nakon smrti Svetog Franje braća su često i odvažno išla u misije. 

   Tako 1227. godine pođoše u Maroko sedmorica braće: Daniel, bivši provincijal Kalabrije, vođa skupine, Anđeo, Samuel, Domno, Leon, Hugolin i Nikola. Došavši u Ceutu počeli su navještati Evanđelje stanovništvu koje je bilo uglavno muslimansko. 

   Brzo ih uhvatiše te predvedoše kralju koji od njih zatraži da se odreknu svoje kršćanske vjere te prihvate islam. Oni to hrabro i odlučno odbiše te su bili izloženi mučenju, a potom im odrubiše glave i "oni predadoše Bogu duše krvlju okupane" (opis mučenja iz pera jednog suvremenika."

 

Sveti Serafin iz Montegranara

brat kapucin, mistik (1540-1604)
Sveti Serafin iz Montegranara

   Rodio se u Montegranaru oko 1540. kao drugi od četvero djece, a na krštenju je dobio ime Feliks. Bio je slabašna zdravlja i otac, koji je bio zidar, poslao ga je da pomaže nekom seljaku čuvati stado. U tišini prirode upoznao je ljepotu sabranosti i molitve, tako da se pripovijedaju mnogi čudesni događaji koji su se dogodili u njegovu djetinjstvu. Kada mu je umro otac, stariji brat, koji je preuzeo sav zidarski posao, pozvao ga je natrag kući da bude barem zidarski pomoćnik, ali Feliks je bio potpuno neprikladan za taj posao i zato je morao neprestance trpjeti prijekore i udarce razdražljivog brata. 

   On se smatrao pozvanim na život pokore, u pustinji, o kojem je doznao čitajući o životu pustinjaka. Saopćivši jednoga dana nekoj pobožnoj djevojci iz Lora Picena te svoje želje, ona mu je govorila o kapucinima i o njihovoj duhovnosti, koja je pogodna za ispunjenje njegovih težnja. Na taj je prijedlog odgovorio s oduševljenjem odmah se zaputio u samostan u Tolentinu. Stupivši u novicijat u Jesiju, u prvotni samostan kraj Tabana, prilikom oblačenja redovničkog odijela dobio je ime Serafin. I tu je položio svoje redovničke zavjete.

   Nakon novicijata poslan je u mjesto zavjetovanika, gdje se nalazio gvardijan koji je želio da sve stvari u samostanu budu na svome mjestu i da braća laici poslužuju svećenike, u skladu s našom ustanovom. Fra Serafin je rekao kako je bio neprikladan za bilo koji posao, da gdje god bi ga se stavilo, nije činio stvari kako treba, i zato mu je otac gvardijan zadavao pokore i mnoga mrtvljenja, kojima su se pridružile posebne đavolske napasti koje su fra Serafina dovele do mnogih tjeskoba te je čak pomišljao napustiti redovnički život. Jednog posebnog dana molio je u crkvi pred Presvetim Sakramentom i u molitvi se teško potužio Gospodinu govoreći: 'Gospodine, ova su braća vidjela moj život. Ako nisam bio prikladan za zavjetovanje, nisu me trebali pripustiti, ali budući da su me pripustili, zašto me muče tolikim mrtvljenjima?'

   Tada je začuo glas Presvetog Sakramenta koji mu reče: 'Fra Serafine, zar to nije put služenja meni koji sam toliko pretrpio za spasenje ljudskoga roda?' Taj je glas fra Serafina jako prestrašio i uz pomoć Duha Svetoga počeo se povlačiti u sama sebe i obećao je, da bi sebe pobijedio, kako će, svaki put kada mu bude nešto učinjeno ili rečeno što mu nije po volji, izmoliti krunicu Majci Božjoj, čiji je bio veliki štovatelj. Tako je i stao činiti. Nakon što se vježbao neko vrijeme u toj molitvi, moleći jednom tako pred Presvetim Sakramentom, začuo je po drugi puta onaj glas: 'Fra Serafine, budući da si iz ljubavi prema meni pobijedio i zatajio sebe, zatraži od mene bilo kakvu milost koju želiš, i od mene ćeš je dobiti.'«

   To zatajenje i odricanje sama sebe tajna je njegove svetosti. Primljene milosti doista su bile tako preobilne da mu je jedan poglavar naredio da prestane s tolikim čudesnim znakovima. Divna čudesa evala su oko skromnog i priprostog brata. Izjave u procesima su neprekidan niz čudesnih događaja. Dovoljno je bilo poljubiti njegov plašt, pomilovati mu ruku, pa čak i samo izgovoriti njegovo ime pa da okorjele bolesti nestanu i beznadni se slučajevi riješe.
Savršeno je opsluživao pravilo siromaštva i bio potpuno suobličen pokorničkom, kontemplativnom i apostolskom duhovnošću u duhu Konstitucija Reda. Znao je crkvu pretvoriti u svoju sobicu, jer je, osobito noću, običavao više boraviti u crkvi no u svojoj sobici. I ako bi ga netko poskrivečki promatrao i on bi to uočio, pretvarao bi se da glasno spava: »O sveti čovječe« - odgovarao bi u šali onome tko bi mu spočitavao to nepoštovanje - »ja spavam više u crkvi no u blagovaonici.«

   Bio je doslovce žedan misa, euharistije, sakramenata, molitve, trpljenja. Zaljubljen u otajstva Krista i Majke Božje, zanosio bi se razmišljajući o njima i padao bi u zanos. Želio je da je u zajednici u Loretu ili u Rimu da može posluživati kod mnogih misa svakog dana. Gotovo nepismen, znao je govoriti s izvanrednom stručnošću i blagošću o Božjim stvarima, a kada je bio prisiljen poslušnošću držati govore u blagovaonici, njegove riječi, bilo da je tumačio psalam Ti što prebivaš pod zaštitom Svevišnjega, ili posljednicu Stala plačuć tužna Mati, bile su tako potresne i ganutljive da su svi plakali.
Puk koji ga je poznavao, opisivao ga je verističkim govorom i slikovito: »Imao je neurednu bradu i bio je uvijek raščupan... zadah mu je jako zaudarao... odjeća mu je bila puna zakrpa, spuštena uvijek s lijeve strane i ispod se mogao vidjeti kostrijet... vrat mu je bio uvijek crven i pun bolova ili svrabeži... apsolutno nije želio da mu netko dotiče ramena... silno je volio cvijeće i mališane.« Činjenica je da su upravo djeca bila uvijek u prvom planu tako čovječnim i poniznim svecima. I upravo će »dječica« razglašavati svojim povicima po gradu Ascoliju fra Serafinovu smrt, koja je nastupila u rano poslijepodne 12. listopada 1604.: »Umro je svetac! Umro je svetac!«

Blaženim ga je proglasio papa Benedikt XIII. 1729., dekretom od 18. srpnja.
Klement XIIl. uvrstio ga je u popis svetaca 16. srpnja 1767.

 

 

Blaženi Honorat Kozminski

kapucin, (1829. - 1916.)
Blaženi Honorat Kozminski

   Blaženi Honorat, na krštenju Vjenceslav Kuzminski, rodio se u Poljskoj, u mjestu Biala Podlaska, 16. listopada 1829. g. Njegovi roditelji bili su veoma marljivi kako na svojim poslovima tako i u odgoju svoje djece. Mali Vjenceslav pohađao je OŠ. u svom rodnom mjestu i svaki je dan s veseljem posluživao kod svete mise kao ministrant. Svi su o njemu stjecali dojam da je nadaren i dobar dječak, sklon glazbi.Nakon nekoliko godina, njegova se obitelj preseli u industrijsko središte u mjesto Wloclawek. U mjestu Plock-u Vjenceslav je pohađao gimnaziju i završio ju je s najboljim uspjehom. Nakon toga postavljalo mu se pitanje: Kamo dalje? Otac mu je savjetovao da upiše školu primijenjene umjetnosti u Varšavi. Nedugo nakon toga umre mu otac. Gubitkom oca naglo se promijenio u životu i vladanju, te se zbog toga počeo otuđivati od svoje majke kao i od svega dobra u čemu su ga roditelji bili poučili, te je u tome mjestu izašao na glas kao velika propalica. Kasnije će i sam zapisati: “U mladosti sam bio velika propalica, otvoreno i direktno sam vrijeđao Boga, nijekao ga i ponašao se kao da ga nema. Čak sam se borio protiv Njega i nastojao sam i druge odvratiti od Boga, izjavljujući da mi svatko može pljunuti u lice, ako se ikada kasnije obratim..”Nedugo nakon toga dospijeva u zatvor i u kojem teško obolijeva, optužen kao vođa pokreta protiv ruskih porobljivača. U toj svojoj bolesti i klevetama počeo je razmišljati o svojoj prošlosti. Molitve majke i milost Božja nisu ga napuštale, premda je on svoj pogled odvratio od Boga. Božji zahvat u njegovom životu dogodio se na blagdan Uznesenja Marijina 1846. g. Toga se dana ponovno vratio svojoj vjeri koju bijaše izgubio. Spasile su ga dvije majke, kako je kasnije stalno ponavljao: Presveta Djevica i njegova majka Alexandra.

   Od toga dana on se ponovno vrati svojoj majci, nastavi studij i počinje ponovno ispravno živjeti, kako su ga učili njegovi roditelji.
U Wloxlaweku jednom prigodom je otkrio svećeniku svoju dušu u sakramentu pomirenja, a to je također učinio i u kapucinskoj crkvi u Varšavi. Tu je prvi put osjetio zov da se intenzivnije posveti služenju Bogu. Tu želju je također priopćio i svojoj majci, ali ona to uopće nije uzimala za ozbiljno. Ali, kad je majci saopćio da želi postati fratar tj. franjevac-kapucin, ona se čvrsto usprotivila. On se nije obazirao na njezino protivljenje, već je otišao franjevcima kapucinima u Varšavu i zamolio poglavare da ga prime u Red.Već 15. prosinca 1846. g. nalazimo ga u Lubartov-u, mjestu gdje su varšavski franjevci-kapucini imali svoj novicijat. Tu je 21. prosinca obukao redovničko odijelo, te dobio novo ime fra Honorat i od tada je započeo novi život. Nastavio je sa studijem da bi, pošto je položio doživotne zavjete (siromaštva, čistoće i poslušnosti), 27. prosinca 1852. g. bio posvećen za svećenika. Odmah je zaorao brazdu svećeničkog i apostolskog djelovanja u čemu je imao velik uspjeh i odjek. U vršenju svećeničkih i redovničkih dužnosti zalagao se do krvi.

   Život mu se najkraće rečeno odvijao između propovjedaonice i ispovjedaonice.U propovijedi za vrijeme beatifikacije papa Ivan Pavao II. ovako je ocrtao profil i posebne vrline našega blaženika:
Evo onoga kome je Gospodin dao svoju milost: redovnika velikodušna i do kraja posvećena idealu manjeg brata kapucina, istinskog duhovnog sina sv. Franje, svećenika i apostola, revnog sluge sakramenta pomirenja i oprosta. Njegova herojska služba u ispovijedaonici postade istinsko duhovno vodstvo. Imao je velik dar otkrivanja i pokazivanja putova božanskog zvanja. Bijaše čovjek postojane molitve, posebno klanjanja Presvetom Sakramentu; uronjen u Boga i u isto vrijeme otvoren zemaljskoj stvarnosti. Jedan svjedok očevicac reče da je uvijek hodio s Bogom. Kao što je poznato, živio je u teškim vremenima za domovinu i Crkvu. Poljska je bila pretrpjela podjele. U tzv. Kraljevstvu Poljske, nakon ustanka u siječnju, bilo je proglašeno ratno stanje. Bijahu ukinuti svi redovi, ostali su samo neki samostani, osuđeni na smrt, jer su novicijati bili zatvoreni. Na svim područjima školstva vladao je policijski teror. Tada je naš blaženik napisao načelo koje je postalo nadahnuće za njegovu apostolsku aktivnost: “Stanje” redovnika i redovnica je božanska ustanova i ne može ga ponestati, jer bez njega se Evanđelje ne bi moglo ostvarivati, zato može i mora promijeniti samo oblik”(...).

   Tražio je ugledne osobe i zajedno s njima dijelio svoju brigu za sudbinu domovine, Crkve i redovničkih instituta u Poljskoj. Kako je rječito njegovo povjerenje: “Treba žarko moliti, Gospodin želi nešto od mene... sve češće dolaze k meni duše različite dobi, znanja, slobodno, i traže da im pokažem put, žele poći u samostan, i posebno traže dozvolu da učine zavjet čistoće....” (Duhovni dnevnik).          U Nowem Miastu fra Honorat je ostao sve do svoje blažene smrti. Gospodin ga 16. prosinca 1916. g. pozvao da primi nagradu vječnoga života. Posmrtni ostaci o. Honorata sahranjeni su u kripti kapucinske crkve u istoimenom mjestu. Narod ga je odmah počeo štovati kao sveta redovnika. Kad je počeo postupak za njegovu beatifikaciju, bili su dobro prostudirani svi njegovi spisi, a osobito “Duhovni dnevnik” kao i ostale njegove izjave. Na temelju mnogih svjedočanstava Crkva je ispitala život i postupke sluge Božjega o. Honorata. Pronašavši da je kreposno živio, odlučila je da ga proglasi uzorom koji valja imati pred očima u usmjeravanju kršćanskoga života na slavu Božji i za dobro ljudi. Papa Ivan Pavao II. proglasio je 16. listopada 1988. g. oca Honorata blaženim.

   Život i djelo oca Honorata, franjevca kapucina iz Biale Podlaske - napisao je kardinal S. Wyszynski - bez sumnje je događaj od neizmjerne vrijednosti za Crkvu u Poljskoj, a njegova proslava znak providnosti i obnove redovničkog života, posebno za nas franjevce-kapucine (fra Flavio Roberto Carraro, generalni ministar OFMCap).Na 10. obljetnicu svoga pontifikata, 16. listopada 1988. g. u Rimu na Trgu sv. Petra, papa Ivan Pavao II. uzdigao je na čast oltara slugu Božjega o. Honorata Kozminskog, svećenika iz Reda Manje braće Kapucina. Kapucinski red, inače plodan svetošću, tako je službeno dobio još jednog blaženika.

 

Blažena Humiliana Cerchi

mistik, harizmatik i pustinjak (1219-1246)
Blažena Humiliana Cerchi

PRIJEVOD U TIJEKU

Blessed Humiliana Cerchi
(Umiliana de' Cerchi)

Feast Day – June 7
 

Humiliana was a descendant of the ancient noble family of the Cerchi, and was born in Florence in 1219. From her earliest childhood she was much given to all works of piety, and those who knew her were convinced that she was called for the service of God rather than for the world.

But her father, who had six daughters and twelve sons, and aimed through their alliances to increase the power and reputation of his house, promised Humiliana in marriage to a nobleman when she was but sixteen years old. The humble daughter submitted to the wish of her father and married the nobleman, who proved to be entirely unworthy of her. He was miserly and avaricious, and dealt harshly with his young wife. But she retaliated only with meekness, patience, and charity, seeking consolation with God and in works of charity towards her neighbor.

Her heroic virtues shone forth when her husband fell dangerously ill after five years of married life. She not only nursed him, in a spirit of sacrifice, until his death, but she ceded the entire family fortune to her husband’s relatives, with the single condition that they make restitution for all the injustices he had committed.

She then withdrew to her father’s house. But when he kept urging her to contract a second marriage, she left the house and family. She now received the habit of the Third Order, becoming the first Tertiary in Florence, and led an unusually austere life in her retirement. She never left her solitude except to visit the churches or to render services of charity to the poor and sick.

  

SVETA TEREZIJA AVILSKA

zaštitnica subotičke katedrale-bazilike,grada Subotice i subotičke biskupije. (1515.- 1582.)
SVETA TEREZIJA AVILSKA

   Terezija Avilska, obično zvana Velika, ili Terezija od Isusa, rođena je 28. ožujka 1515. u Gotarrenduri kod Ávile, u španjolskoj pokrajini Castilli, a ime koje su joj dali po rođenju bilo je Teresa Sánchez de Cepeda y Ahumada. Prema vlastitom svjedočanstvu, roditelji su joj bili bogobojazni ljudi, koji su svoju mnogobrojnu djecu (devet dječaka i četiri djevojčice) nastojali odgajati tako da upiju životne i kršćanske vrijednosti. Tako je i Terezija rasla u bogobojaznosti i iznimnom zanimanju za sve što je bilo duhovno, ali je jednako uživala i u sasvim svjetovnim stvarima, koje su je, kako je kasnije ocijenila, udaljavale od Boga.

   Čitala je još kao mala životopise svetaca i viteške romane, koji su joj razbuktavali maštu pa je nerijetko i sama poželjela učiniti nešto izrazito junački. Štoviše, jednom je prilikom improvizirala svoj bijeg od kuće, kako bi na takav način sama postala mučenica, a onda i svetica. Bilo joj je tada manje od 9 godina.

   Kada je imala 12 godina, umrla joj je majka, te se od tada još više otvara religioznom iskustvu, moleći Majku Božju da joj ona bude majka i prati ju kamo god ide. Raste i sazrijeva u vjeri, a poseban su joj poticaj u tome bile duhovne knjige koje je čitala kao učenica u avilskoj školi, gdje su joj učiteljice bile augustinke. Ipak, uživa i u svjetovnoj literaturi i u tom smislu njezina duhovnost ostaje relativno površna.

   Sa svojih 20 godina, odnosno 1535. god. ulazi u karmelićanski samostan Utjelovljenja u Ávili. Međutim, tri godine po ulasku u samostan toliko se teško razboljela da je naredne četiri godine ležala u komi, gotovo kao mrtva, a potom joj 1543. god. umire otac, dok su njezina braća, jedan za drugim, emigrirali u Ameriku, a sve je to itekako ostavilo traga na njezina kasnija promišljanja.

   Unatoč objektivno teškom životnom putu i krhkom zdravlju, bila je vrlo snažnog karaktera, čvrste volje i radosna duha. Sama je svoj život doživljavala kao trajnu borbu sa svojim slabostima, odnosno nije se u potpunosti predavala redovničkom životu i Božjoj ljubavi, nego je svemu više pristupala formalistički. Sve dok jednom prilikom nije pronađen jedan kip teško izranjenog Krista, koji ju je toliko dojmio da se od tada njezin duhovni život potpuno promijenio.

   Željna da tu duhovnost i predanje Bogu prenese i na druge, odlučila je obnoviti karmelićanski red, pa je tako, uz potporu biskupa grada, osnovala u Ávili 1562. god. prvi reformirani karmel, a potom je u narednim godinama osnovala i druge. Među njima se posebno ističe onajbosonogih karmelićana, kojega je 1568. god., zajedno sa svetim Ivanom od Križa, utemeljila u mjestu Duruelu, nedaleko od Ávile, a koji će biti poticaj za nove slične karmele, te će uskoro biti organizirana i priznata provincija bosonogih karmelićanki.

   Dijeleći sličnu želju za obnovom, nadahnutom reformama Tridentskoga sabora, zajedno je sasvetim Ivanom od Križa neumorno radila na osnivanju novih karmela, te ju je u takvim nastojanjima zatekla i smrt. Kad se, naime, nakon što je osnovala karmel u Burgosu, vraćala u Ávilu, umrla je u Albi de Tormesu, nedaleko od Salamance, u noći s 14. na 15. listopada 1582. god. Papa Pavao V. proglasio ju je blaženom 1614. god., svetom ju je proglasio papa Grgur XV. 1622. god., a crkvenom naučiteljicom papa Pavao VI. 1970. god. Spomendan joj se slavi na dan njezine smrti – 15. listopada.

   Iako nije imala akademsku naobrazbu, nego je sama proučavala crkvene teološke i duhovne spise, njezina se djela, ponajviše opisi vlastite duhovnosti, mističnih doživljaja Božje ljubavi i askeze, procjenjuju iznimno vrijednima i poticajnima. U tom smislu se posebno ističe autobiografsko djelo Knjiga života, opomene i savjeti karmelićankama novakinjama sažeti u knjizi Put k savršenosti, najpoznatije njezino mistično djelo Zamak duše (Unutarnji dvorac), teKnjiga osnutaka, u kojoj progovara o novosnovanoj zajednici bosonogih karmelićanki. Svojim je djelima, služeći se obilato alegorijama i pučkim slikama, pokazala iznimnu duhovnu i poticajnu snagu, a istovremeno i umjetničko-književnu vrijednost.

   Štuje se kao zaštitnica Španjolske, bolesnika, djece bez roditelja, čipkara, redovnika i ljudi koje ismijavaju zbog njihove vjere.

    O svetoj Tereziji Avilskoj papa Benedikt XVI. održao je katehezu, koja se može pročitati na stranici vatican.va.

   Katedrala-bazilika manjeg reda, stona crkva Svete Terezije Avilske, SUBOTICA

Blaženi Albert Sarizanski

franjevac (1384-1450)
Blaženi Albert Sarizanski

PRIJEVOD U TIJEKU

Blessed Albert of Sarziano

Blessed Albert of Sarziano

(Beato Alberto di Sarziano)

Confessor, First Order

Albert, of the illustrious family of Bertini, was born in Tuscany in 1384. At the age of fifteen he was entrusted to the Franciscan Fathers that he might pursue his studies with them. Among his professors was the celebrated Bartholomew of Pisa, who died in 1401 at the age of one hundred ten years.

Favored by God with extraordinary talent, Albert soon distinguished himself among his fellow students. Withal, he remained so humble and devout that at the age of twenty he asked his professors for the habit of the order.

After his ordination he was permitted to continue his studies, and soon became so proficient that he ranked among the most eminent scholars of Italy, especially in the knowledge of Latin and Greek. He was equally well educated in theology and was particularly interested in the science of the saints, in virtue and perfection.

In 1414 he met St Bernardine of Sienna, and became a whole-hearted supporter of the latter’s promotion of strict observance of the rule. His first and greatest care now was to make himself pleasing to God. With the consent of his superiors, and despite his great learning and zeal for souls, he continued to live in holy seclusion for seven years more, devoting his time to prayer, to practices of penance and to religious study. During an entire year he accompanied St Bernardine on his missionary journeys, and only then did he take up the task of preaching. The times were turbulent when Blessed Albert of Sarziano entered upon his apostolic labors. The Turks were rapidly advancing toward the West; Italy was in constant dread of their arrival. Moreover, the Greeks who had fallen away from the Church of Rome, were the cause of much worry to the Apostolic See. Within the bosom of the Church, antipopes, who always found adherents, rose against the lawful representative of Christ. Also, there was the continual strife between the Guelphs and the Ghibellines, between the pope and the imperial factions, especially in northern Italy, so that city was armed against city, and frequently one group of citizens rose up against another group. In so disturbed a period, rebellion and barbarity, godlessness and indecency overrode all bounds.

Albert perceived that it would be necessary to undertake his work armed, so to say, with fire and sword. In forceful terms he denounced the vices of the times, and most eloquently did he portray the punishments of divine justice. It was as though the trumpets of the last judgment had sounded. Crowds gathered from all sides to hear him, and no church was large enough to accommodate the concourse of people, which at times reached the number of fifty or sixty thousand. Conversions were numerous, and not infrequently of a very remarkable nature. Factions were reconciled with each other; those who had been enemies of the Church returned to her; sinners desisted from their evil ways. Wherever good will was in evidence, Albert manifested tender sympathy with the weaknesses of men.

In Venice a man came to Blessed Albert of Sarziano and told him about his evil life, saying that he would gladly be converted, but it seemed impossible to get rid of his vices. The missionary encouraged him and imposed upon him the simple injunction to assist daily at holy Mass and to give an alms. A few days later, the poor sinner returned, made a contrite confession and began to lead a Christian life.

When Pope Eugene IV learned of the influence which Blessed Albert of Sarziano exercised over the hearts of men, he sent him as his envoy to Greece, and later to Egypt, Armenia, Ethiopia, and India, in all of the places he accomplished much good for the Church and for the salvation of souls. Sometimes God confirmed his works by miracles.

After successfully filling many offices in the order, Blessed Albert of Sarziano died on the feast of the Assumption of Our lady, August 15, 1450. St John Capistrano saw his soul take its flight to heaven. Although the title of Blessed has been conferred on him in popular devotion, this cult has not yet been confirmed by the Holy See.

*from The Franciscan Book of Saints, by Fr. Habig, OFM

Sveti Ivan iz Montekorvina

fratar, veliki misionar dalekog istoka (1247-1328)
Sveti Ivan iz Montekorvina

   Misijsko djelovanje fra Ivana iz Montekorvina ima svoj početak u molbi mongolskog velikog kana Kublaja koji je ovlastio mletačke trgovce, braću Mateja i Nikolu Polo, da zamole od pape 100 mudrih ljudi koji će Mongolima propovijedati vjeru u Isusa.7 Cim je Grgur X. postao papa godine 1271., iskoristi priliku i pošalje kanu braću Polo s dominikancima fra Nikolom iz Nikozije i fra Vilimom iz Tripolisa. Dok su braća Polo iz Armenije proslijedila dalje i stigla u Kublajev dvor, misionari su ostali u Armeniji. Nekoliko godina poslije toga Nikola III. je odredio 5 franjevaca za Mongoliju. Ni ovi nisu onamo stigli.8 To će uspjeti za pape Nikole IV, kojega s pravom nazivaju »papom misija srednjega vijeka«. S njim se otvara velika misijska epopeja male braće u Kini.0

   Papa onamo šalje već iskusnog misionara i diplomata fra Ivana iz Montekorvina koji je više godina djelovao kao misionar u Armeniji odakle ga je armenski kralj Haiton II. poslao Sv. Stolici zbog važnog posla. Nikola IV. uzima ga za apostolskog legata i misionara i šalje na Daleki Istok k mongolskom vladaru s posebnim pismom. Ponio je još mnogo pisama upravljenih raznim vladarima i visokim ličnostima zemalja kroz koje je fra Ivan trebao proći.10 U današnjoj sjevernoj Kini, u Pekingu, zvanom Kambalek, fra Ivan se sjajno snašao iako je nailazio na velike smetnje i teškoće, osobito od strane monofizita. Naučio je mongolski. Preveo je Psaltir i Novi Zavjet, izgradio mnogo crkava, čak i samostan nedaleko kanova dvora i u kratko vrijeme pokrstio preko 6 000 ljudi. Ali, žetva je bila usporena bez radnika na Božjoj njivi. Stoga fra Ivan šalje mnoga pisma na Zapad i vapije za pomoć.

   Obraća se Sv. Stolici i starješinstvu svoga reda neposredno i posredno preko subraće Krimske ili Kazarske kustodije. Iz njegovih ;se pisama osjeća glas vapijućeg u pustinji, glas čovjeka koji je sasvim predan Božjem djelu.11 Red i Sv. Stolica nisu se oglušili. Misionari franjevci i dominikanci — d iz drugih redova — odlaze u Mongoliju i na Daleki Istok. Velik je potez pape Klementa V. koji 23. srpnja 1307. uspostavlja crkvenu hijerarhiju u Kini;12 naređuje fra Gonsalvu iz Bilbaa, genralu franjevačkog reda da odmah izabere sedam vrsnih, kreposnih i učenih redovnika, da ih dade u ime Apostolske Stolice zarediti za biskupe i pošalje u Kinu gdje će oni zarediti i posvetiti za nadbiskupa i patrijarhu Istoka fra Ivana iz Montekorvina i pomagati mu kao sufragani.13

 

   U istvari bilo ih je šest imenovano i posvećeno za biskupa. Imena su im: fra Andrija iz Kaštela, fra Gerard Albuinu, fra Nikola liz Bantra, fra Ulriik đz Sexfriedsdorfa i fra Vilim iz Vilanove. Fra Vilim nije odmah pošao na put. Cini se da je pošao u Tatarsku god. 1308.1/1 Poslije je postao biskup u Sagoni na Korzici (1323) i naposljetku u Trstu, godine 1327. Ondje je umro god. 1330. i pokopan u samostanu sv. Franje. Prezimenom se zvao Franchi.15 Namjesto njega papa je imenovao sedmog biskupa fra Andreucoija iz Asiza koji se pridružio ostalima.16 Dvojica od ovih: Nikola i Urlik, nisu stigli u Kinu jer su ubijeni za vjeru negdje u Indiji.17 Ostali: Gerard, Pelegrin i Andrija izvršili su palpino naređenje. Posvetili su fra Ivana za nadbiskupa godine 1313. i pomagali mu u službi kao zaytunski biskupi. Kambelečkoj (Pekinškoj) metropoliji pripadale su u Kini biskupije u Zaytunu i Armaleku. Osim ovih biskupija pod istu metropoliju pripadale su biskupije sa sjedištem u Kumuku, Kafi, Šaraju i Tani,18 a nalazile su se izavn Kine. Te misionare i biskupe slijede brojne grupe i mnogi pojedinci tijekom 14. i 15. stoljeća. 

   Fra Ivanovo je djelo vrlo važno za katoličku stvar. Neumorno je radio za Božju stvar sve do svoje blažene sm rti. Umro je na glasu svetosti 1328.

Blaženi Baltazar Ravaschieri iz Chiavarija

franjevački prezbiter (1419-1490)
Blaženi Baltazar Ravaschieri iz Chiavarija

PRIJEVOD U TIJEKU

Beato Baltasar Ravaschieri de Chiavari, religioso presbítero
fecha: 17 de octubre
fecha en el calendario anterior: 25 de octubre
n.: 1419 - †: 1492 - país: Italia
canonización: Conf. Culto: Pío XI 8 ene 1930
hagiografía: «Franciscanos para cada día» Fr. G. Ferrini O.F.M.
En Binasco, de la Lombardía, beato Baltasar de Chiavari Ravaschieri, presbítero de la Orden de los Hermanos Menores.
 

 

Baltasar Ravaschieri, nació en la familia de los condes de Lavagna en Chiavari, rivera de Levante en 1420. Hijo de una devota familia, creció en la inocencia, en la bondad y en la piedad. Ingresó joven entre los Hermanos Menores, estudió, se laureó en teología, fue ordenado sacerdote y se dedicó a la predicación. Era gran amigo del beato Bernardino de Feltre.

 

Virtuoso y activo, fue primero elegido guardián, luego Ministro provincial en Génova. Fácil habría sido predecir para él una carrera más brillante aún en la Orden o en la Iglesia si la gota no lo hubiera atacado en forma agudísima paralizando casi del todo sus movimientos. Del mal que lo tenía postrado hizo un constante ejercicio de gimnasia espiritual quemando las etapas de su carrera hacia la santidad. En el convento de Binasco cerca de Milán era llevado en brazos a la iglesia, allí permanecía largas horas solitario, orando y meditando. O se hacía llevar a un bosque donde confesaba a los fieles, los aconsejaba, los consolaba. En aquel bosque, lo sorprendió un día una fuerte nevada sin que nadie se acordara de él. El primero que lo encontró tuvo la sorpresa de observar que la nieve no había caído sobre su cuerpo, aquel cuerpo dolorido y paralizado que se había convertido en palestra de perfección para el espíritu.

 

Todos los días era llevado en brazos por los hermanos para asistir a la Santa Misa, tomar parte en la recitación del oficio divino y sobre todo escuchar por larguísimas horas, a veces casi todo el día, las confesiones de los fieles, atraídos por la fama de su santidad. Baltasar en su inmovilidad intensificó su vida de íntima unión con Dios y ofreció sus sufrimientos físicos y morales al amor misericordioso de Jesús por la conversión de los pecadores, que en gran número supo acercar a Dios. Desde la llanura de Pavía acudían a él los devotos que le llevaban sus enfermos para que obtuviera de Dios su curación, las madres le llevaban sus niños para que los bendijera.

 

Seis años sufrió con perfecta serenidad de los santos el extenuante martirio de la gota. Pero ya la hermana muerte estaba por llegar para invitarlo al eterno descanso. Consumido por el mal que le había martirizado sus miembros, serenamente expiró el 17 de octubre de 1492, a la edad de 72 años. Fue sepultado en una urna de mármol.

Pages