You are here

Sveci, blaženi i sluge Božije

npr. 26.1.2021
npr. 26.1.2021

Blažena Filipa Mareri

Mareri, Petrella Salto, Rieti, 1190/1200 - Borgo San Pietro 16.veljače 1236
Blažena Filipa Mareri

Blažena Filipa Mareri, djevica. Rođena oko 1195. g. u okolici Rietija, umrla 16. 2. 1236. g. u Borgo San Pietru. Prva klarisa proglašena svetom.

 

______________________________________________________________

PRILAGOĐENA INFORMACIJA - OPĆA:

Treba osobito istaknuti da je to i razdoblje svetačkoga života među klarisama što je sigurno udarilo čvrste i zdrave temelje za daljnji razvoj. Spomenimo svetice: Klara (1253), Janja Asiška (1253), Janja Praška (1282) blažene: Helena Enselmini (1231), Filipa Mareri (1236), Salomeja Krakovska (1268), Elizabeta Francuska (1270), Margarita Colonna (1280), Kunegunda Ugarska (1292), Jolanda Ugarska (1298), Matija Nazzarei (1320), Klara iz Riminija (1326) i druge. Vjerne franjevačkom duhu, klarise su već u to vrijeme prisutne i u misijskim krajevima među saracenima, pa nikakvo čudo da imamo i mučenica. Kad je 1289. godine pao Tripoli u ruke sultana, cijela zajednica klarisa mučena je i pobijena. Dvije godine poslije toga mučeničkom je smrću umrlo i 70 sestara klarisa u Toemaidi. Sve 3 su one slijedile primjer svoje opatice i kad su vidjele da je opasnost blizu, strašno su si nagrdile lice da sačuvaju blago svetoga djevičanstva. 

Blaženi Luka Belludi

1205- Padova 17. veljače 1286
Blaženi Luka Belludi

Blaženi Luka Belludi, prijatelj svetog Antuna Padovanskog

PRIJEVOD U TIJEKU:_

Beato Luca Belludi Francescano

17 febbraio

Etimologia: Luca = nativo della Lucania, dal latino

Martirologio Romano: A Padova, beato Luca Belludi, sacerdote dell’Ordine dei Minori, discepolo e compagno di sant’Antonio. 

 

Della nobile Famiglia dei Belludi di Padova, entrò nell’Ordine Francescano a 25 anni, la tradizione vuole che sia stato lo stesso s. Francesco a vestirlo col saio. Di ottima cultura perché è probabile che abbia frequentato la rinomata Università di Padova.
Sacerdote nel 1227, Luca si incontrò con s. Antonio da Padova, di cui divenne discepolo fedele fino alla morte di lui, per questo fu chiamato "Luca di s. Antonio". Fu uno dei redattori dei ‘Sermones’ del Santo.
Con le sue preghiere e con l’intervento in sogno di s. Antonio, Padova fu liberata dalle prepotenze del tiranno Ezzelino da Romano (20 giugno 1256). Il beato morì il 17 febbraio 1286.
Il suo corpo fu deposto nella stessa urna che aveva contenuto il corpo di s. Antonio. Nel 1971 fu traslato in altra tomba sempre nella Basilica del Santo a Padova. Da sempre considerato beato, titolo confermato dopo regolare processo da Pio XI il 18 maggio 1927.
Rimangono di lui i “Sermones dominicales” che si conservano integralmente nella Biblioteca Antoniana di Padova. E’ stato detto di lui dai massimi storici: “Fu discepolo e compagno di s. Antonio, uomo veramente dottissimo, eccellente fra i predicatori e nella dottrina e vita poco dissimile dal suo Maestro”.
E’ invocato dagli studenti per il buon esito degli esami.

Autore: Antonio Borrelli

  

Blaženi Ivan od Triora

1760-1816
Blaženi Ivan od Triora

   Ivan od Triora, blaženi mučenik u Kini, rodio se 15. ožujka 1760. u Triori, u Italiji, u ulici zvanoj Molini, od oca Antuna Marije i Marije Pasqua Ferreironi. U mladenačkoj dobi od 17 godina ušao je u red asiškoga sveca sv. Franje. Stupio je u rimsku provinciju Sv. Marije na Aracoeli, gdje se nalazila centrala franjevačkog reda. Franjevački habit obukao je 1. ožujka 1777. u samostanu Sv. Bernardina u Orteu kod Rima te zamijenio svoje krsno ime Franjo Marija u Ivan. Ta promjena imena htjela bi označiti neko novo rođenje na jedan drugi, savršeniji život. 

   Završivši sretno propisane nauke i kušnje, zaređen je za svećenika. Kroz nekoliko godina u samostanu Tivoli predavao je filozofiju, a u Corneto Tarquinia teologiju. U ovom drugom samostanu, kao i u Velletri, vršio je službu gvardijana, tj. kućnog poglavara. Sve je to znak da je bio ozbiljan redovnik komu se mogla povjeriti svaka služba. 

   No, otac Ivan nije htio ostati u domovini. Njega je vukla želja u misije. S blagoslovom poglavara godine 1798. krenuo je iz Rima u Lisabon da bi odande otputovao u Kinu. Kako nije imao dosta novaca da plati put, morao je u Lisabonu ostati godinu dana. 

   Sretno je ipak 17. siječnja 1800. stigao u Macao, vrata Kine, gdje su franjevci imali veoma stare samostane. No i tu je morao ostati godinu dana dok mu napokon nije pošlo za rukom da probije barijeru Kineskoga Carstva. Prvo polje njegova rada bila je provincija Hu-Nan. U toj je prostranoj provinciji kroz dvije i pol godine radio tako revno da je u kratko vrijeme u pratnji jednog kineskog svećenika mogao obići gotovo sve kršćanske zajednice koje su bile bez svećenika. Njegov neporočan život, anđeoska strpljivost i čudesna ljubaznost privukli su mu srca mnogih Kineza idolopoklonika, ali i kršćana, koji su zbog toga što su dulje vremena bili lišeni sakramenata već napola bili pogani. Da bi svoje vjernike odgajao za vjernost i čvrstoću u vjeri te ih što bolje pripremio na moguća progonstva, posvuda je širio pobožnost Križnoga puta, koja je u provinciji Hu-Nan bila nepoznata. Bio je uvjeren da će vjernici, promatrajući Spasitelja na Križnom putu, i sami po njegovoj muci i križu zadobiti potrebnu snagu za hrabro ispovijedanje svoje vjere i život po njoj. 

   Godine 1804. prešao je u Kiang-si i to u okružje Ha-chung-fu, u kojem se nalazilo nekoliko tisuća kršćana. Da obiđe čitavo to područje trebalo mu je ništa manje nego 8 dana naporna putovanja. Tu je ostao sve do godine 1812. 

   Prilike u kojima je bl. Ivan evangelizirao bile su veoma teške. Protiv širenja kršćanstva izdavani su najstroži dekreti, a nije manjkalo ni doušnika plaćenika koji su stalno tragali za misionarima tako da im je glava bila neprestano u torbi. Ali hrabro srce Ivanovo nije poznavalo straha ni zapreka. 

   Nekih Judâ se uvijek nađe pa je tako bilo i ovdje. Ivana je izdao jedan katehist, javivši mandarinima da je Europejac, stranac i službenik kršćanske vjere. Načinjen je prepad na kuću u kojoj je stanovao, ali je Ivanu uspjelo da odjeven kao seljak prođe kroz redove vojnika i skloni se u Hu-nan. Bilo je to jako uzbudljivo. 

  Godine 1815. progonstvo se protiv kršćana zaoštrilo pa su mnogi misionari i katehisti pozatvarani, a među njima i blaženi Ivan. U očekivanju carskog dopisa čamio je u teškom zatvoru sve do dana svoga slavnog mučeništva. Prije nego je bio pogubljen, po običaju kineskih kršćana, htio je još jedanput javno posvjedočiti svoju vjeru: neka svi znaju zašto umire. Učinio je to tako da se pet puta bacio na zemlju i poklonio Bogu. Dokrajčili su ga na vrlo okrutan način: 7. veljače 1816. bio je jednostavno zadavljen. 

   Tri godine poslije smrti tijelo mu je u dragocjenom lijesu preneseno u nadbiskupsku palaču u Macao, a zatim u katedralu. Pola stoljeća kasnije na zahtjev generala reda relikvije su mu prenesene u Rim u crkvu Sv. Marije in Araceoli. Slavni kineski mučenik Ivan od Triora 27. svibnja svete godine 1900. proglašen je blaženim te postavljen za uzor svima koji imaju hrabrosti poći u misije i ondje raditi oko evangelizacije naroda. Blagdan se blaženikov slavi danas, a u rimskoj četvrti Garbatella posvećen mu je jedan trg. Red sv. Franje ima mnogo svetaca, blaženika i mučenika. U toj divnoj kruni poput dragocjenog bisera svijetli i lik ovoga blaženog mučenika i misionara. 

Blažena Amata de Corano iz Asiza

II r. sestre sv.Klare * - 20. veljače 1254.
Blažena Amata de Corano iz Asiza

   O blaženoj Amati se malo zna. Neke povijesne činjenice o njoj do danas nisu razjašnjene. U Miraculi sestre Cecilije spominje se jedna opsjednuda žena, koja je posjećivala rimski samostan Svetog Siksta i koju je sveti Dominik oslobodio od opsjednutost : Njoj Dominik da ime Amata (Voljena).

   Nakon hodočašća na grob svetog Jakova u Campostellu, Amata posjećuje Ceciliju i druge sestre koje su prešle u samostan svete Janje u Bolonji. Prema tome ispada da Amata nije monahinja nego žena milosno ozdravljena od svetog Dominika i prema kojoj su njengove duhovne kćeri osjećale zahvalnost i prijateljstvo.

   Štovanje Dijane, Cecilije i Amate odobrijo je 24. prosinca 1891. Lav XIII i njihov blagdan se slavi 9. lipnja. Tijela blaženica nalaze do dan danas u samostanu blažene Janje (Agneze) u Bolonji.

Sluga Božiji fra Jordan Mai

1. rujan 1866. u Buer i.W.; † 20. veljače 1922 u Dortmund; ( kršten kao Heinrich Theodor Mai )
Sluga Božiji fra Jordan Mai

   U Jordanu Mai, franjevačkom bratu pomoćniku, imamo Božjeg ugodnika koji nam je vremenski posve bliz. On je umro na današnji dan godine 1922. Rodio se 1. rujna 1866. u mjestancu Buer, biskupije münsterske u Njemačkoj. Otac mu se zvao Henrik, a majka Elizabeta, rođena Wittkemper. Na krštenju je dobio tri imena: Henrik, Teodor, Herman. Dječak je bio vrlo bistar, poučljiv, sklon pobožnosti, a od dobrih roditelja primio je duboko kršćanski odgoj. Kad mu je bilo 14 godina, na Bijelu nedjelju 1880., prvi put je pristupio stolu Gospodnjem. Bio je to jedan od najljepših i najsretnijih dana njegova života. Henrik je bio u dobi kad je prilično mogao doživjeti veličinu susreta sa Spasiteljem u Euharistiji. Njemu je otkrio i povjerio svoju dušu. Primio je i sakrament potvrde, a Duh Sveti je izabrao njegovu dušu da od nje učini remek-djelo milosti.

   Henrik je sve do svoje 28. godine živio bez ikakvih naročitih problema, radeći skupa sa svojim roditeljima. G. 1894. kanio je stupiti u brak s jednom djevojkom iz svoga kraja, ali je za vrijeme duhovnih vježbi, koje je vodio isusovac o. Hüklenbrock, osjetio u duši prvi zov da stupi u redovnički stalež. Djevojka u koju se zaljubio nije znala za njegove osjećaje pa je u kolovozu 1894. stupila u samostan. To je utjecalo i na njegovu odluku. On se odlučio konačno za redovništvo te stupio u franjevački red kao brat pomoćnik. Njegovoj se odluci doduše opro otac, ali on je bio čvrst te je u samostanu Harreveld u Nizozemskoj obukao franjevački habit, uzevši novo ime Jordan. Nakon novicijata proveo je kao oblat 4 godine u samostanu u Paderbornu i drugdje. Pripušten je 29. kolovoza 1901. po svečanim zavjetima prvom redu sv. Franje.

   Najveći dio života u redovništvu proveo je kao kuhar, a vršio je i druge niže poslove. Svoj fizički rad znao je povezati s molitvom i duhom sabranosti pa je u samostanu u Dingelstadtu i Dortmundu bio uzor i redovničkoj subraći i mnogim vjernicima koji su ga upoznali. U Dortmundu je 20. veljače 1922. umro na glasu svetosti. Godine 1960. sveta Kongregacija obreda izdala je dekret o uvođenju apostolskog procesa za njegovu beatifikaciju.

http://www.bruder-jordan-mai.de/

  

Sveti Pipin Landenski -Stariji

575. – Landen (Brabante, Belgija), 28 februar 640 .
Sveti Pipin Landenski -Stariji

   Pipin Landenski (fr. Pépin de Landennem. Pippin von Landen, rođ. oko 580. — umro 27. februara 640. godine), poznat i kao Pipin StarijiPipin Stari ili Pipin I, bio je franački majordom Austrazije u vreme vladavinemerovinškog kralja Dagoberta I. Docnije je bio majordom i Zigeberta III od 639. do svoje smrti.

   Po Fredegarovoj hronici, glavnom izvoru za Pipinov životopis, njegov otac se zvao Karloman. Njegov nadimak Landenski najverovatnije upućuje na grad Landen, danas u flamanskom delu Belgije, kao na njegovo mesto rođenja. Pipin je ponekad nazivan i Pipin I, kao i Stari ili Stariji, čime se podvlači njegovo mesto unutar porodice Pipinida. Udajom Pipinove ćerke Bege za Ansegisela, sina Arnulfa, episkopa Meca, došlo je do ujedinjenja dva moćna klana, Pipinida i Arnulfinga, iz koje će se izroditi buduća dinastija Karolinga.

   Pipin se zajedno sa nekolicinom plemića iz Austrazije i Burgundije 613. okrenuo protiv stare regentkinje, kraljice Brunhilde koja je vladala u ime svog praunuka Zigeberta II. Sem Pipina i Arnulfa u ovoj grupi nezadovoljnika, koji su prebegli kralju Neustrije Hlotaru II, bili su i Varnahar II i Radon. Njih dvojicu Fredegar je opisao kao "najmoćnije velikaše Austrazije". Odmetnici su Hlotara priznali za zakonitog regenta i čuvara malodobnog kralja i obećali su mu da neće pomagati Brunhildu.

   Hlotar je ubrzo pogubio Brunhildu, Zigeberta i njegovog brata Korbona i postao kralj najzad ujedinjene merovinške Galije. Po prethodnom sporazumu u Andernahu (danas u porajnskojNemačkoj), novi kralj je potvrdio Radona za majordoma Austrazije, a Barnahara za majordoma Burgundije. Pipin je na svoju nagradu morao da čeka do 623. kada je Hlotar postavio svog maloletnog sina Dagoberta za kralja Austrazije. Tada je postao majordom Austrazije, dok je njegov stari prijatelj Arnulf imenovan za glavnog savetnika mladog kralja.

   Savremenici su Pipina hvalili zbog mudrosti u pružanju saveta i dobroj upravi. Iako su neki neprijatelji pokušavali da kralja okrenu protiv njega, Pipin je uspeo da se održi sve do 629. godine. Tada se iz danas nepoznatih razloga povukao, milom ili silom, sa mesta majordoma i otišao da živi na svojim porodičnim imanjima.

   Tek po Dagobertovoj smrti 639. godine Pipin je ponovo preuzeo položaj majordoma Austrazije u ime Zigeberta III. Njegov glavni zadatak bio je da nadgleda podelu kraljevske riznice između Zigeberta i njegovog brata Hlodoveha II u čije ime je Neustrijom i Burgundijom vladala kraljeva maćeha Nanthilda. Zigbertov deo nasleđa je ubrzo dobijen zahvaljujući prijateljstvu između Pipina i Ega, burgundskog majordoma. Kunibert Kelnski, budući glavni savetnik kralja Zigeberta, primio je deo riznice u Kampijeu i preneo je u Mec. Nedugo zatim, Pipin i Ego su umrli. Pipinova popularnost bila je tolika da, iako nikada nije zvanično kanonizovan, neke martirologije su ga ubrojale među svece. Uspomena na njega je obeležavana 21. februara.

Pipin Landenski je sa svojom suprugom Itom imao dva sina i dve ćerke:

  • Bega, udata za Ansegisela i kasnije kanonizovana
  • Gertruda, zamonašila se u manastiru koji je osnovala njena majka u Nivelu i takođe je docnije kanonizovana.
  • Grimoald, majordom Austrazije (643—656)
  • Bavon (ili Alouin), pustinjak, takođe kasnije kanonizovan.

 

Blažena Antonija iz Firenze Badessa

1401. Firenza, - 28. 2. 1472. L’Aquila
Blažena Antonija iz Firenze Badessa

Blažena Antonija Firentinska, djevica. Rođena godine 1401. g. u Firenzi, umrla 28. 2. 1472. g. u L’Aquili.

Iz izvora na Hrvarskom:

U 15. stoljeću bilo je više pokušaja da se klarise obnove, ali svi su oni polazili odozgor. Tako 1431. godine Eugen IV. povjerava generalnome ministru Vilhelmu iz Casale da uspostavi disciplinu i red u svim samostanima klarisa. Nije to išlo lako, pa 4 se negdje valjalo poslužiti i silom. Isti je Papa naredio da se sve imaju zvati Redom sv. Klare pa makar živjele po različitim Pravilima. Prva reforma započinje zapravo pokretom opservancije u Prvome Redu. Na zahtjev klarisa i Sv. Stolice upravo su opservanti preuzeli brigu, osobito duhovnu, za klarise, čime je obnova doista zaživjela. U tome se osobito isticao sv. Ivan Kapistran. Svakako treba reći da u tome razdoblju u gotovo svim samostanima imamo i klarisa koje su se u tome posvetile kao što su sv. Katarina Vigri iz Bologne (1463), sv. Eustohija iz Messine (1485), bl. Felicija Meda (1444), bl. Antonija iz Firenze (1472), bl. Serafina Sforza (1478), bl. Ljudevita Savojska (1503), bl. Paola Montaldi iz Mantove (1514), bl. Margarita iz Lorena (1521), i bl. Batista iz Varana (1524). Osim u Italiji obnova je bila osobito snažna u Španjolskoj i u južnoj Francuskoj. Potkraj 15. stoljeća uglavnom su svi samostani klarisa prihvatili tu obnovu, ali je bilo i opiranja reformi. 

http://www.ofm.hr/kozari_bok/svetci/povijest_klarisa

   

Sveti Albin Angerski, biskup (Zoran)

Vannes, Francuska, oko 496 - 10. ožujak 550.
Sveti Albin Angerski Vescovo (Zoran)

Sant' Albino di Angers Vescovo   

Sveti Albin ( francuski Aubin, a kod nas poznato kao Zoran ili Zorislav.), je bio biskup Angersa u Francuskoj. To je vrlo stara biskupija, osnovana već u IV. stoljeću.Sveti Albin se rodio oko godine 469. u Vannesu, u Bretanji, i to u plemićkoj obitelji. Postao je monah, a godine 504. opat samostana u Tincillacu. Kroz gotovo četvrt stoljeća mudro i sveto vodio je svoju opatiju pa nije čudo da se glas o njegovim vrlinama raširio daleko i široko. 

   Taj glas je pridonio ne malo da je na želju naroda izabran za biskupa u Angersu, premda se tome vrlo opirao.Postavši biskupom naročito se istaknuo u borbi protiv jednoga prilično raširenog ćudorednog zla. Bile su to incestuozne, to jest rodbinske ženidbe među plemićima. Rodbinske po krvnom srodstvu, a ono je po prirodnom ćudorednom i pozitivnom crkvenom zakonu zapreka za ženidbu.Sveti Albin kao biskup sudjelovao je na pokrajinskom saboru godine 538. i 541. u Orleansu, dok ga je godine 549. zastupao opat Sapando. Zbog svoga energičnog stava u mnogim pitanjima došao je u sukob s nekim biskupima, a plemićima se tako zamjerio da su mu prijetili i smrću. 

   Moralna pomoć koju mu je pružio sv. Cezarije dala mu je nove snage za njegov daljnji težak i opasan rad na ćudorednom preporodu tadašnjega društva. Bio je to u onim teškim vremenima tvrd rad, ali zato tim potrebniji jer je nove narode, koji su tek primali kršćanstvo, a baštinili stare loše navike, valjalo naučiti na jedan savršeniji život.Iscrpljen godinama, a još više radom, biskup Albin je umro 1. ožujka 550. u Angersu te ondje i pokopan u crkvi Sv. Petra. No već godine 556. posvećena je njemu samome jedna crkva, a u njezinu kriptu preneseni su njegovi posmrtni ostaci.Kod te nove crkve brzo je podignuta i opatija, a prvi joj je opat bio Albinov prijatelj i pouzdanik Sapando. 

   Već iz djela Sv. Grgura Turonskoga, važnoga crkvenog povjesničara, saznajemo da je već u njegovo doba, a to je VI. stoljeće, kult Sv. Albina, biskupa, bio vrlo raširen. On se iz Francuske proširio u Njemačku, Englesku, pa čak i Poljsku, pa je sveti Albin u srednjem vijeku bio jedan od popularnijih svetaca. Kao borac za ćudoređe u ženidbi i obitelji može nam i danas biti uzorom. I danas je ta Božja ustanova i osnovna stanica društva ugrožena mnogim zlima. Potrebni su nam sveci i proroci koji će štititi i čuvati obitelji.II. vatikanski sabor, govoreći o današnjoj obitelji, kaže: "Dostojanstvo te ustanove ne sja svagdje istom jasnoćom jer je potamnjuje mnogoženstvo i pošast rastave, takozvana slobodna ljubav i druge deformacije. Pored toga bračna se ljubav vrlo često oskvrnjuje sebičnošću, hedonizmom i nedopuštenim postupcima kojima se sprječava rađanje.Današnje ekonomske, društveno-psihološke i političke prilike unose osim toga ozbiljan nered u obitelji... Zato koncil izlažući jasnije neka poglavlja crkvenog nauka, želi poučiti i ohrabriti kršćane i sve ljude koji nastoje štititi i promicati izvorno dostojanstvo braka i njegovu uzvišenu i svetu vrijednost" (Radost i nada - Pastoralna uredba o Crkvi u suvremenom svijetu, br. 47). www.sveci.net

// vescovo =tal. biskup //

   

- Zaštitnik: siromašnih, zatvorenika,...

Sveta Janja Praška (Agneza, Ines - Češka)

Praga, 1211 – Praga, 2. ožujka 1282.

Sant' Agnese di Boemia   

   Sveta Janja ili Agneza Prašku (češki Svatá Anežka Česká), srednjovjekovnu češku kraljevnu koja je svoj život posvetila dobročinstvima i širenju Radosne vijesti. Rodila se 20. siječnja 1211. u Pragu kao najmlađa kći češkog kralja Přemysla I.

Otakara i kraljice Konstance, sestre mađarskog kralja Andrije II. Otac ju je još kao trogodišnju djevojčicu zaručio s Boleslavom, sinom šleskoga vojvode Henrika Bradatog.

Hedviga, majka njezinoga zaručnika, povjerila je djevojčicu redovnicama cistercitkinjama u šleskom samostanu Trzebnica (Trebnitz), koje su joj omogućile kršćanski odgoj.

Kad je njezin zaručnik smrtno stradao u lovu, šestogodišnju Janju vratili su u Prag. Otac ju je želio udati za nekog od moćnih europskih vladara, ali naišao je kod nje na odlučan otpor.

Odrasla je i razvila se u snažnu osobu, a u srcu je osjetila želju da krene Kristovim putem.

Kad je 1230. umro njezin otac, papa Grgur IX. oslobodio ju je svih mogućih ženidbenih obveza, a ona je svoje raskošne haljine zamijenila skromnom redovničkom odorom i nastanila se u jednog od najsiromašnijih praških četvrti. 

 

   Posvetila se brizi za siromahe, prognanike i bolesnike (među njima i gubavce) i zamolila svoga brata, kralja Vjenceslava, da u Pragu sagradi bolnicu, crkvu i samostan za franjevce. Franjevci su je povezali sa svetom Klarom, a Klara je tako zavoljela češku princezu da ju je nazivala „polovicom svoje duše“ i poslala joj kao podršku pet svojih redovnica. Redovito su razmjenjivale pisma, od kojih su neka i sačuvana. Janja je u Pragu osnovala prvi samostan klarisa, stupila u njega na Duhove 1234, postala njegovom poglavaricom i u njemu provela ostatak života. Uz franjevce i klarise u Pragu su niknule bolnice, sirotišta i svratišta, nastala je čitava gradska četvrt s tri crkve, a sveta Janja bila je duša tog izvanrednog apostolskog i socijalnog podviga. Pročula se i po svojim čudesnim ozdravljenjima, proročanstvima, vizijama i ekstazama. Franjevački pokret širio se iz Praga po cijeloj Češkoj i u Poljsku te su osnovani mnogi muški i ženski samostani.

   Kad je procvao dobro organizirani redovnički život, Janja se povukla u anonimnost i živjela povučeno. Preminula je u Pragu 6. ožujka 1282. Njezin grob ponovno je otkriven 1930. u staroj praškoj crkvi svetog Jakoba. Blaženom ju je proglasio 1874. papa Pio IX, a svetom 1989. papa Ivan Pavao II.

Pages