You are here

Sveci, blaženi i sluge Božije

npr. 24.6.2022
npr. 24.6.2022

Sveta Marija Agredska

Ágreda, 02. travnja 1602. – Ágreda, 24. svibnja 1665.
Sveta Marija Agredska
   Marija Agredska ( María di Ágreda)  postala je slavna i po svojim mnogobrojnim spisima, mnogo puta izdavanim i na razne jezike prevođenim. Rodila se u Agredi, u pokrajini Burgos, u Španjolskoj 2. travnja 1602. od oca Francesca Fernandeza Coronela i majke Katarine, rođene Arana. Bila je čudo od djeteta jer se već u dobi od 8 godina na Božić posvetila Gospodinu darujući mu svoje djevičanstvo, a u 12. godini već je htjela postati redovnica. Čudo je zapravo bila već sama obitelj iz koje je Marija potekla. I njezina je majka bila duboko pobožna, kontemplativna i mistična duša, pa je nadahnuta odozgor i uz suglasnost ispovjednika kanila svoju kuću pretvoriti u samostan, u kojem bi u povučenosti živjela s Marijom i s drugom kćerkom, koja je također željela u samostan. Marijin je otac uz pristanak žene stupio u franjevački red, gdje su mu se već nalazila dva sina. Takvo nešto u Španjolskoj nije neobično ni danas. Znamo za slučaj obitelji De Aldama, iz koje potječe i glasoviti teolog mariolog, isusovac, otac De Aldama. Kao mariološki stručnjak s veoma zapaženim predavanjem sudjelovao je i na Međunarodnom mariološkom kongresu u Zagrebu.

   Marijina je majka ostvarila svoj planirani naum. Dolaskom triju sestara bosonogih franjevki mogla je 8. prosinca 1618. otvoriti samostan i posvetiti ga Bezgrješnom Začeću. Svečano su u nj ušle 13. siječnja javno obukavši redovničko odijelo, Marija, uzevši ime Marija od Isusa, njezina majka s imenom Katarina od Presv. Sakramenta i mlađa joj sestra s imenom Jeronima od Presv. Trojstva. Njima su se pridružile druge djevojke iz Agrede. Svršivši sretno propisani novicijat, Marija se 2. veljače 1620., na blagdan Isusova prikazanja u hramu, po redovničkim zavjetima konačno i neopozivo sva prikazala Bogu. S njome je polagala zavjete i njezina majka, a mlađa je sestra zbog prerane dobi morala još čekati. Svečanosti je prisustvovao i Franjo od Presv. Sakramenta, Marijin otac i Katarinin muž, koji je već prije postao redovnik franjevac.

   Teško je nama koji nismo mistici razumjeti ono što je nakon toga uslijedilo. Mariju su kroz 40 godina zahvatile i držale neopisive fizičke i duševne muke, tako da je sama priznala kako je podnosila prave smrtne muke ne mogavši ipak umrijeti. U isto vrijeme bila je obasipana i darovima i viđenjima u kojima je često gledala Isusa svega izranjenoga, koji ju je poticao da iz ljubavi prema njemu drage volje podnosi svoje muke. Marija je čeznula za što skrivenijim životom s Bogom, a koji će tuđim očima biti zastrt velom najdublje tajne. Zato je i molila Gospodina da je ne obasipa osjetnim zanosima. A Gospodin ju je svojom milošću dovodio do najvišeg stupnja kontemplacije.

   Po zagovoru Blažene Gospe Marija je iz Agrede bila čudesno oslobođena svojih velikih zala i boljetica, koje su je sprječavale da u svemu sudjeluje u zajedničkom redovničkom životu. Oslobođena njih, ali ne tereta ljubavi prema Ljubljenome, činila je velike pokore. Spavala je samo dva sata na golom podu ili na stolu, bičevala se sve do krvi, nosila na tijelu cilicij, teška užeta i lance, tri dana u tjednu postila o kruhu i vodi. Nama razmaženima, djeci suvremenoga potrošačkoga društva, to sve može izgledati nadasve pretjerano. Možda u tom ima pretjeranosti, ali ne naginjemo li mi u protivnom pravcu također prema pretjeranosti?

   Marijina pokora nije bila svrha samoj sebi, nije bila zatvorena u se, već otvorena prema Gospodinu i prema dušama. Ona je, poput njega na križu, žeđala za spasom duša te je za obraćanje nevjernika prikazivala mnoge žrtve i molitve. Njezini životopisci čak spominju da je Gospodin s njom mnogo puta učinio čudo bilokacije, tj. da je u isto vrijeme bila prisutna na dva različita udaljena mjesta: u svom samostanu u Španjolskoj i u Americi, gdje je tamošnjim Indijancima propovijedala na njihovu jeziku. Te pojave spominje u svom lijepom prikazu o Božjoj službenici u Enciklopediji svetaca i Antonio Blasucci, konventualac, docent duhovne teologije na Papinskom teološkom fakultetu sv. Bonaventure u Rimu.

   Marija Agredska bila je u dobi od 25 godina izabrana za poglavaricu svoga samostana i u toj je službi, izuzev razmaka od tri godine, ostala sve do smrti. Njezino je vodstvo kuće bilo u svakom pogledu primjerno i izvanredno, pa je samostan u Agredi tada bio među najboljima u Španjolskoj.

   Po nalogu svoga duhovnoga vođe Marija je god. 1637. počela pisati svoj slavni ali i prijeporni spis Mistica ciudad de Dios (Tajanstveni Božji grad), u kojem na veoma subjektivan način opisuje život Majke Božje. Ona se zapravo već 10 godina spremala za pisanje toga djela. Kad ga je počela pisati, pisala ga je brzo. Kroz 20 dana bio je već gotov prvi dio djela. Jedna kopija rukopisa dana je španjolskom kralju Filipu IV. jer on je to izričito tražio u želji da ga ispitaju tadašnji ugledni teolozi. Ti su pregledali rukopis te izrekli sud da je vrijedan pohvale.

   No o djelu je bilo i drugačijih mišljenja. Godine 1645. zamijenio je Marijina redovitog ispovjednika jedan drugi. On joj je zapovjedio da spali i taj i ostale svoje spise, što je ona bez ikakve tužbe izvršila. Kasnije dođe pod duhovno vodstvo Andrije da Fuenmayora, koga su mnogi smatrali čovjekom velikog duhovnog iskustva i veoma mudrim i pronicavim. Taj je Mariji zapovjedio da ponovno napiše život Gospe, ali i svoj, pogotovo sve one velike i izvanredne milosti što ih je primila od Gospodina. Marija je poslušala, dala se marno na posao pa je u roku od 5 godina dovršila Božji mistični grad. On se uz male izuzetke slagao posve s prvom kopijom. Teolozi koji su ispitali to djelo dali su o njemu veoma povoljan i optimističan sud, priznavši ga čak kao "nauk primljen s neba".

   Uz pisanje mističnih djela Marija je imala i veliku korespondenciju. Pisala je papi Aleksandru VII. neka svoj veliki ugled kao opći pastir Crkve upotrijebi za promicanje mira među narodima. Kroz 22 godine napisala je brojna pisma španjolskome kralju Filipu IV., u kojima mu daje mnoge duhovne savjete kako za njegovo dobro tako i za dobro njegovih podanika i domovine.

   Marija Agredska umrije 24. svibnja 1665., baš na duhovski blagdan, na glasu svetosti, te poznata kao velika mističarka koja je od Gospodina primila mnogo izvanrednih darova. Postupak za njezino proglašenje blaženom pokrenut je veoma brzo, već g. 1673., za pontifikata Klementa X. Od tada nosi naslov časne Božje službenice, ali do njezine beatifikacije nije došlo ni do dana današnjega. Tijelo Marije Agredske počiva u njezinu samostanu. Među odlične posjetitelje njezina groba valja ubrojiti g. 1667. Karla II., španjolskoga kralja i donu Mariju Gabrijelu od Savoje, španjolsku kraljicu. Ona je posjetila Marijin grob godine 1702.

   Marijino glavno djelo, životopis Blažene Gospe, izdan je prvi put g. 1670. u Madridu, a onda su uslijedila brojna izdanja i prijevodi. Glasovit je njemački prijevod, koji je g. 1954. i dalje, izišao u Zürichu u 8 svezaka. Popratno pismo tome izdanju na latinskom, poljskom, engleskom, portugalskom, arapskom i grčkom jeziku napisao je tadašnji substitut u Državnom tajništvu Njegove Svetosti, kasniji kardinal Angelo Dell' Acqua.

   Djelo je Marije Agredske prevedeno i na hrvatski jezik, a prijevod je doživio dva izdanja: g. 1932. i 1933. Prevela ga je sestra Marija Asunta, trećoredica, a rukopis dotjerao hrvatski književnik Petar Grgec. Izdavač je bio Treći red svetog Franje u Zagrebu. Prevoditeljica je kao neku poruku čitateljima napisala nekoliko svojih misli, a od njih za bolje razumijevanje djela navodimo ove:

  

Sveti Filip Neri

1515-1595
Sveti Filip Neri

   Prijatelji su ga zbog vesele naravi i dobrodušnosti zvali “Dobri”. Bio je duhovit, pun razumijevanja za sve. Zbog toga je postao uzor napuštenoj djeci koju je okupljao u “Oratoriju Božanske ljubavi”, gdje ih je držao podalje od lošega društva i odgajao za časne ljude i uvjerene kršćane. Za tu djecu i za zdravlje njihovih duše i tijela Filip nije prezao prositi po ulicama ili vratima raskošnih palača. Jednoga mu je dana tako jedan gospodin, razbješnjen njegovim zahtjevima i želeći ga se riješiti – opalio pljusku. Filip se time nimalo nije dao smesti: “Ovo je bilo za mene – rekao je smiješeći se – i na tome Vam hvala. A sada mi dajte nešto za moju djecu.”

   Sveti Filip Neri rođen je u Firenci 1515. Otac mu je bio bilježnik, a majka mu je rano umrla. Unatoč tome gubitku, imao je sretno djetinjstvo, zahvaljujući, između ostalog, svojoj radosnoj i blagoj naravi. Proučavao je glazbu i pjesništvo, a volio je i uživao u Božjoj prirodnoj ljepoti. S 18 godina su ga poslali u Cassino k jednome ujaku trgovcu, kako bi od njega naučio zanat. Kroz prozor njegove trgovine Filip je promatrao brda Cassina, kojima dominira veličanstvena opatija, pa ubrzo više nije niti primjećivao ništa drugo.

    Međutim, nije bio stvoren za monaški život. Nekoliko je mjeseci posjećivao benediktince u opatiji, da bi se potom odlučio preseliti u Rim gdje je počeo studirati na Sapienzi. No, ni u studiju nije pronašao ono što je tražio pa je s 24 godine skupio sve knjige što ih je posjedovao (zadržavši samo Bibliju i djelo ‘Summa theologica’ sv. Tome Akvinskoga), prodao ih, a utržak podijelio siromasima.

   Nakon toga je postao putujući propovjednik i neumorni posjetitelj najsiromašnijih četvrti grada, najzapuštenijih bolnica, najmračnijih zatvora – posvuda pronoseći svjedočanstvo tople kršćanske ljubavi.

   Godine 1551. zaređen je za svećenika. Odmah nakon toga uspostavio je svoj prvi Oratorij, temelj organizacije koja će 1575. biti u potpunosti odobrena pod naslovom “Kongregacije oratorija”, kako bi se, po mogućnosti u njegovu stilu “obrazovanja kroz razonodu”, nastavilo njegovo djelo pomaganja napuštenoj djeci.

   Iako je u mladosti odbacio svoje knjige (a tu je gestu ponovio pred smrt, spalivši sve sto je sam napisao), to ne znači kako sv. Filipa Nerija trebamo doživljavati kao neznalicu. Naprotiv! Imao je posve zadovoljavajuće obrazovanje, te je bio savjetnikom skromnih ljudi, ali i tako istaknutih osoba kao sto su bili: papa Pio IV., papa Klement VIII. i sv. Karlo Boromejski. Filip je posjedovao veliko nutarnje bogatstvo, bio je krajnje čovječan u odnosima s drugima i upravo franjevački otvoren radosti življenja, spokoju, u prihvaćanju sebe i vlastitih granica.

   “Povuci se, Gospodine, povuci se. Zadrži val Svoje milosti” – govorio bi kada bi mu srce bilo ispunjeno radošću i zahvalnošću. Istovremeno je Gospodina molio neka mu drži ruku na glavi jer će “u protivnome Filip, bez Tvoje pomoći, činiti po svome”.

 

   Za vrijeme svete mise ponekad bi ga znala obuzeti ekstaza, ali je on, kako bi spriječio da se ti “ushiti” prometnu u jalove spektakle, uz misal spremnu za korištenje držao i knjigu dosjetki župnika Arlotta. Na kraju svete mise, otpuštajući vjernike, običavao je reći: “Završilo je vrijeme vaše molitve, ali i dalje traje vrijeme za činiti dobro.”

   Znao je odlično u krilatice pretakati nauk i duhovnu mudrost kršćanstva, pa su brojne njegove izreke, prenesene usmenom predajom, postale vjerskom baštinom mnogih naraštaja, što svjedoči o velikom i odlučujućem utjecaju koji je izvršio na vjerski i društveni život svoga, a i ne samo svoga vremena.

   Umro je s 80 godina, nakon što je ujutro 25. svibnja 1595. slavio svetu misu kličući i pjevajući od radosti. Nitko osim njega nije slutio da će brzo umrijeti. Već sljedeće noći liječnici su, pregledavajući njegovo tijelo, pronašli srčani mišić veći no uobičajeno, dok su se dva rebra bila povukla kako bi dala prostora otkucajima toga srca prepuna ljubavi za Boga i bližnjega. Nebeski je zaštitnik mladih.

 

Molitva sv. Filipu Neriju

O predragi moj sveti zaštitniče Filipe, stavljam se pod tvoje okrilje iz ljubavi prema Isusu.

Zbog Njegove ljubavi, koja je i tebe izabrala, molim tvoj zagovor kako bi me On u pravo vrijeme poveo u raj. Žarko te molim usavrši me u istinskoj pobožnosti, poput one koju si i ti imao, prema Duhu Svetom, Trećoj Osobi Presvetog Trojstva. Onako kao što je On na Pedesetnicu čudesno ispunio tvoje srce svojom milošću pomozi i meni zadobiti sve potrebno za vječni spas. Pribavi mi Njegovih sedam velikih darova, kako bi i moje srce gorjelo za vjeru i svetost.

Izmoli za mene:

– dar mudrosti, kako bih mogao više voljeti nebo od zemlje i znao razlikovati istinu od laži;
– dar razuma, kako bi se u moj duh utisnula otajstva Božje Riječi;
– dar savjeta, kako bih mogao izabrati pravi put u dvojbama;
– dar jakosti, kako bih se hrabro i ustrajno znao boriti  s dušmanima;
– dar znanja, kako bih mogao djelovati s čistom nakanom na veću slavu Božju;
– dar pobožnosti, kako bih mogao postati pobožnim i savjesnim;
– dar svetog straha Božjeg kako bih u svim mojim duhovnim blagoslovima zadržao poštovanje, samozataju i trijeznost.

Preblagi Oče, uzore čistoće i mučeniče ljubavi, moli za me.

Sveti Feliks iz Nikozije

Nicosia, 05. studenog 1715. – Nicosia, 27/31. svibnja 1787.
Sveti Feliks iz Nikozije

   Jakov Amoroso (Feliks) rodio se u Nikoziji 5. studenoga 1715. Mladost je proveo izvanredno kreposno. Tomu treba tražiti razlog u činjenici što su njegovi roditelji, Filip Amoroso i Karmela Pirro, kojima je Bog dao Feliksa 5. studenoga 1715., podižući brojnu obitelj u siromaštvu, bili bogati strahom Božjim i čvrstim kršćanskim svjedočanstvom. Otac Filip popravljao je obuću u polumračnoj sobici i od njegova rada obitelj je jedva uspijevala spajati kraj s krajem. No htio je da i njegov sin izuči taj zanat te ga je, čim je malo odrastao, povjerio najpoznatijoj postolarskoj radionici u gradu s mnogo radnika, koju je vodio Giovanni Ciavarelli. 

   Premda je bio još vrlo mlad, u svome vjerničkom žaru uspio je ne samo posjećivati pobožno udruženje kapucinskih suradnika, tzv. »kapunčičiće«, koji su djelovali pri samostanu u Nikoziji, nego se u nj i upisao i zatim obukao i odjeću udruženja, s malom franjevačkom kapuljačom, usvajajući s milinom kapucinsku duhovnost. I tu je duhovnost očitovao u svim svojim djelima i dok je radio.

   »Kada je ulazio u prodavaonicu« - pripovijeda jedan svjedok koji je bio kolega postolar - »skidao je kapu s glave i pozdravljao bi sve govoreći: 'U svakom času i u svakom trenutku neka uvijek bude hvaljen Presveti Oltarski Sakrament.' Kao pravi »kapučinčić«, čim bi začuo zvonjavu u obližnjemu kapucinskom samostanu, kleknuo bi na koljena i molio, a pozivao bi i druge: »Zvoni povečerje. Sluge Božje, izmolimo svetu krunicu na čast Presvete Djevice.«

   Činilo se kao da je stvoren za kapucina. No trebao je još mnogo godina čekati. S 18 godina pokucao je na vrata samostana da ga prime kao brata laika, budući da nije bio školovan. Uvijek je nailazio na odlučno odbijanje, jer je za siromašnu obitelj njegov rad bio nezamjenjiv. Kad su mu umrli roditelji, Jakov je ponovio molbu i  nakon deset godina čekanja, »kapučinčić« je mogao postati pravi brat kapucin, odlučivši, uzevši ime Feliks iz Nikozije, ići istim stopama Feliksa Kantalicijskog, u tolikoj mjeri da je postigao zadivljujuće podudarnosti sa svojim uzorom: kao i on stupio je u novicijat u 28. godini, zavjete je položio u 29. godini, bio je skupljač milostinje 43 godine u svojoj rodnoj Nikoziji (kao sveti Feliks u Rimu) i umro u 72. godini.

   Poslije godine novicijata u Mistretti, fra Feliks je poslan u svoju Nikoziju, gdje je ostao kao skupljač milostinje cijeli život, postavši u gradu živa prisutnost duhovnosti ukorijenjena u narodu i zato nedodirljiva. To objašnjava njegov dug i jedini boravak, mimo svakoga pravila u Redu, u kapucinskom samostanu u Nikoziji (Colle dei cappuccini). U samostanu se prihvaćao svakog posla: bio je skupljač milostinje, vratar, vrtlar, postolar, bolničar. Proširio je krug skupljanja milostinje i izvan rodnoga grada u okolnim mjestima, kao u Capizziju, Ceramiju, Gaglianu, Mistretti i drugdje. Išao je od kuće do kuće, sabran i suzdržljiv, tih, s krunicom u ruci, hodao je - pripovijeda jedan svjedok - »s očima u špilji', to jest čvrsto zatvorenih očiju, kao unutar špilje, uvijek u tišini, i činilo mi se, kada sam ga gledao, da je uvijek sabran u Bogu«. Jedina rečenica, koju su već svi naučili, bila je zahvala sa smiješkom: »Neka to bude za ljubav Božju.« Sebe je od milja nazivao »u sciccareddu« (magarčić), samostanskim magarcem koji je, nakon skupljanja milostinje, dolazio natovaren kao ondašnja zaprežna kola u Siciliji.

   Na ulici je poučavao djecu osnovama katekizma i, da ih privuče, dijelio im kruh i slatkiše. Štoviše, činio je to na svoj praktičan način. Iz svojih, uvijek punih, džepova izvlačio je za siromašnu neishranjenu djecu i loše odjevene mališane darove: jedan orah, tri lješnjaka, pet slatkiša, deset slanutaka, podsjećajući pritom djecu da je Bog jedan u tri osobama, daje pet rana Isusa raspetoga i deset zapovijedi Božjih: mali darovi i milovanja predstavljali su malu pouku u vjeri. Kao što je Feliks Kantalicijski činio po rimskim ulicama, tako je i on poučavao simpatične pjesmice začinjene molitvama, djelima teoloških kreposti.

   Kada je susretao siromašne koji su nosili drva ili druge teške stvari, nudio im je svoju pomoć. Ali i svaka druga patnja duboko je odjeknula u njegovu srcu. Ne bi mirovao dok ne bi štogod učinio za potrebne. Bolesnima je uvijek bio spreman služiti, danju i noću.

   Svake je nedjelje išao posjetiti zatvorenike i donosio im hranu. Njegov poglavar i ispovjednik o. Makarije iz Nikozije svjedoči da je »svima pomagao, sve je popravljao, u duhovnim i u materijalnim stvarima, koliko je mogao, čuvajući kruh i meso i drugo da dadne potrebnima, a kada mu je to poslušnost dopuštala, otkidao je i od svojih usta. Uvijek bi to činio ako mu je bilo dopušteno. I hodao je ovamo i onamo moleći i odjeću i pomoć od dobrostojećih da sve zaodjene i sve zbrine. Kada to nije mogao, to je za njega bila tolika muka, da je osjećao kao da će umrijeti.«

 

 Taj njegov poglavar zemljak s njim je strogo postupao tijekom 23 godine, dok je bio njegov duhovnik. Svima su bili poznati njegovi prijekori i nadimci kojima je ponižavao svoga fra Nezadovoljka: lijenčina, dvoličnjak, varalica naroda, svetac iz Meke. Svim tim grubim i oštrim tonovima potpuna je suprotnost bio blagi ton odgovora: »Neka to bude za ljubav Božju.«

   Bio je nepismen. Njegova je pobožnost bila jednostavna, riječ životni čin, a ne razumsko promišljanje. Osobito je štovao Euharistiju, Žalosnu Gospu i raspetog Isusa.

   Kao nepogrješiv lijek za svako zlo koristio je Gospine »zapise«, izrezane papirnate trake, na kojima su bili otisnuti pobožni zazivi Djevici na latinskom ili sicilijanskom jeziku. Uvijek ih je nosio sa sobom i često bi ih dijelio. Vješao bi ih na vrata kuća gdje su bili bolesnici ili siromasi, na bačve iz kojih je dobivao vino za milostinju, bacao bi ih u vatru koja je zahvaćala snopove spremne za vršidbu, u zrnje pocrnjelo zbog prirodnih nepogoda, u popucale i prazne cisterne vode, i množile su se milosti i čudesa, koja su često bila prave šale providnosti.

   Oslobođen svih obveza, fizički gotovo onemoćao zbog teških pokora i odricanja, bio je uvijek spreman na svaki oblik pomoći, osobito bolesnicima u samostanu. Dok su se fizičke snage iscrpljivale zbog malaksalosti i njegove 72 godine, rasla je snaga njegove sabranosti u Bogu i njegova radosna i jednostavna poslušnost. Ako se govorilo da je sv. Franjo Asiški postao uosobljenje molitve, za fra Feliksa bi se moglo reći da je bio uosobljena poslušnost, kao čin čiste ljubavi. I to je bila njegova posljednja i jedina poruka. Krajem svibnja 1787. »u sciccareddu«, samostanski magarčić, sišavši u klaustar da se pobrine za svoje ljekovito bilje koje je uzgajao radi bolesnika, srušio se na gredicu od nemoći. U krevetu, pošto je primio sakramente i preporučio se u ruke sv. ocu Franji, često je zazivao Mariju. U petak, 31. svibnja, zatražio je od svoga poglavara dopuštenje da umre i dobio dopuštenje na treće traženje. Ozaren svojim blagim smiješkom, na izdisaju je jedva čujnim glasom prozborio: »Neka to bude na slavu Božju« i naklonio glavu.

   Papa Leon XIII. proglasio ga je blaženim 12. veljače 1888., a papa Benedikt XVI. svetim 23. listopada 2005.

 

   "Siromasi su osoba Isusa Krista, i zato se moraju poštivati. Promatrajmo u siromasima i bolesnima samoga Boga i pritječimo im u pomoć sa svim žarom srca i prema svojim snagama. Tješimo blagim riječima jadne bolesnike i spremno im priskočimo u pomoć. Zabludjele nikada nemojmo prestati ispravljati na razborite i ljubazne načine."

 

Sveta Baptista (Kamila) iz Varana

Camerino, 09. travnja1458. - Camerino, 29/31. svibnja 1524.
Sveta Baptista (Kamila) iz Varana

   Kamila Kratitelja iz Varana rođena je 9. travnja 1458. u Camerinu, u bogatoj plemićkoj obitelji. Odgajana je u obilju te joj je pruženo najkvalitetnije obrazovanje. Kada joj je bilo deset godina čula je propovijed franjevca Dominika Leoniškog  za Veliki petak i osjetila duhovni poziv. Međutim, smatrala je smiješnim duhovni život redovnika i redovnica. Jedan dan je pronašla knjigu koja je sadržavala meditacije o muci Kristovoj, a koje je čitala svaki petak dok je klečala pred raspelom. Kako su godine prolazile, poziv je bivao sve glasniji.

   Njezin otac je, međutim, imao drugačije planove za nju. Nije htio ni čuti o duhovnom pozivu te joj je namijenio jednog plemića za udaju. Odbila je to snažno te je s 23 godine otišla i prijavila se u samostan gdje je priznala da je imala i ukazanja. Tvrdila je da joj je Isus dao tri ljiljana koja su predstavljala intenzivno odbacivanje svijeta, srce ispunjeno poniznošću te goruću želju za trpljenjem zla.

  Najznačajniji trenutak u njezinom životu bio je onaj kada joj se ukazivala sv. Klara punih 15 dana. Pisala je meditacije ispunjene ljubavlju prema Kristu. Bila je dugo bolesna i depresivna te je tvrdila da ju je u to vrijeme sotona iskušavao. Kada se trgnula iz depresije napisala je pismo svećeniku čiju je propovijed slušala kao desetogodišnjakinja i čije su riječi izazvale njezin duhovni poziv.

   Zahvalila mu je na svemu, misleći da će ubrzo umrijeti. Međutim, živjela je još 30 godina nakon toga. 

 
   Prema nalogu pape Julija II. osnovala je samostan u Fermu, a tijekom života je napisala nekoliko desetina knjiga s meditacijama i opisima ukazanja koje je imala. 
Preminula je 31. svibnja 1524. za vrijeme kuge, a njezini posmrtni ostaci pohranjeni su u samostanu u Camerinu. Papa Benedikt XVI. proglasio ju je svetom 2010. u Vatikanu.

Sveti Ferdinand III.Kralj

kralj Leona i Kastilije, franjevački trećoredac 1198. - 1252.
Sveti Ferdinand III.Kralj

   Sveti Ferdinand je rođen g. 1198. kao sin leonskoga kralja Alfonza IX. i Berenguele Kastilske. U njemu će se ta dva kraljevstva sjediniti u jedno i stvoriti jezgru kasnije velike španjolske kraljevine. Prerana smrt Henrika I., kastiljskoga kralja, nenadano je donijela kastiljsku krunu njegovoj sestri Berengueli. Ona je velikom mudrošću tu krunu u srpnju 1217. prepustila svome sinu Ferdinandu, koga na velikoj skupštini u Valladolidu kastiljski plemići priznadoše za kralja. 

   Svladavši velike poteškoće dobio je god. 1230. u posjed i Leonsko kraljevstvo, koje njegov otac prije smrti ostavi ipak oporučno svojim kćerima Sanciji i Dolci. Sveti Ferdinand se godine 1217. oženio s Beatricom, kćerkom Filipa švapskoga, unukom cara Fridriha Barbarosse. Iz sretnoga braka, koji je trajao samo 15 godina, rodilo se osmero djece. Nakon smrti prve žene Ferdinand se po drugi put oženio i to s Ivanom Ponthieu, koja mu rodi još troje djece. 

   Kod svih članova svoje brojne obitelji uživao je velik ugled. Svi su ga poštivali i ljubili. Ferdinand kao najmoćniji kralj na Iberskom poluotoku kroz 30 je godina nastojao potisnuti islam kao političku silu natrag u Afriku, odakle je u španjolsku arapskim osvajanjima i došao. To je bilo i nastojanje papâ onoga vremena i brojnih križarskih vojna. Ferdinandu je pošlo za rukom osvojiti strateški važne utvrde i gradove, kao što su: Baeza, Cordoba, Sevilla, pa je zbog toga i zadobio naslov "osvajača Andaluzije". 

   Osvojivši natrag nekoć kršćanske krajeve, nastojao je da se katolička vjera u njima obnovi. Ponovno su bile uspostavljene biskupije u Baezi, Cordobi, Sevilli, Cartageni i Badajozu. Kralj  Sveti Ferdinand je znao koliko vrijedi mudar savjet, stoga se okružio vijećem od 12 savjetnika, s kojima se o važnim pitanjima svoga kraljevstva redovito savjetovao. Da bi mogao vladati što bolje u miru i pravednosti, započeo je i s izradbom jednoga zakonika. Promicao je znanost i umjetnost jer je bio uvjeren da one mogu unaprijediti čovjekovo savršenstvo. Zato je mnogo pripomogao procvatu Sveučilišta u Salamanci, pod svoju je naročitu zaštitu uzeo Sveučilište u Valenciji i učilište u Valladolidu. Pripomogao je i procvatu redovničkoga života u svome kraljevstvu, osobito novih redova franjevaca, dominikanaca i trinitaraca. Podigao im je brojne zadužbine. 

 
   Osim vladalačkih, vojničkih i mecenatskih vrlina kralja je resila iskrena pobožnost, osobito prema Majci Božjoj. Za svoje velike pobjede i uspjehe bio je zahvalan Gospodinu, a za svoje ljudske nedostatke znao je činiti javnu pokoru. I svetu je poputbinu, unatoč teškoj bolesti u duhu, pokore primio klečeći na koljenima na tlu. Umirući 30. svibnja 1252. izgovorio je ove riječi: "Gospodine, gol sam izišao iz krila svoje majke zemlje i gol joj se prikazujem; o Gospodine, primi moju dušu u izabranu četu tvojih slugu!" Nije čudo da ga je narod poslije smrti počeo častiti kao sveca. Do konca XVII. stoljeća to je štovanje bilo omeđeno samo na Sevillu. Klement X., proglasivši ga 4. veljače 1671. svetim, proširio je njegovo štovanje na cijelu Crkvu. Na slikama ga često prikazuju veoma mlada lica upravljena prema kipu Majke Božje, koji je uvijek sa sobom nosio. Kao svoga naročitog zaštitnika zazivaju ga kršćanski vladari, zatvorenici i siromasi.

 

Isprava kojom kralj Ferdinand III. podijeljuje pavlinskom samostanu sv. Jelene povlasticu održavanja tjednih sajmova i godišnjeg sajma o blagdanu sv. Jelene

Sveta Ivana Orleanska , Johana ili Jeanne d’Arc

Sveta Ivana Orleanska

   Jedva da je koja žena tako presudno utjecala na povijest svoje domovine i naroda kao Sveta Jeanne D'Arc (Ivana Arška), jednostavna seoska djevojka, koja sa 17 godina života stade na čelo francuske vojske te u nevjerojatnom vojnom pohodu oslobodi svoju domovinu od vlasti tuđinca, a nakon dvije godine, upavši u ruke neprijatelja, bude osuđena i spaljena na lomači. Kratak život od 1412-1431, ali kako neobičan i tragičan! Njezina se tragika pretvorila ipak u trijumf, jer ju je Crkva g. 1909. proglasila blaženom, a g. 1920. svetom. 

   Jedinstvena ličnost Jeanne D'Arc, u isto vrijeme i čarobna i zagonetna, zanosila je maštu mnogih umjetnika, mislilaca, pjesnika i pisaca proze.Shakespeare je Djevicu Orleansku kao neprijateljicu svoga naroda pristrano prikazao kao vješticu i prostitutku.Cinični Voltaire ju je obasuo zajedljivim prezirom. Kamo sreće da je on sam imao hrabrosti i karakternosti kao jedna Jeanne D'Arc!Schiller ju je u svojoj poznatoj drami prikazao takvu kakva u stvarnosti nije bila.Pravi, objektivni pristup Djevici Orleanskoj omogućen je tek od g. 1849. kad je učenjak Quicherat u pet svezaka objavio sačuvana akta procesa protiv one koja je iz svoje domovine otjerala osvajače Engleze. Njezino je povijesno značenje u tome što je 100-godišnji rat između Francuske i Engleske, kad se njezinoj domovini bližila već katastrofa, pretvorila u neočekivanu pobjedu. Stvorila je, dakle, u povijesti svoga naroda jednu prekretnicu. 

   Do toga je rata došlo zato što su engleski kraljevi svojatali pravo na francusko prijestolje.Otkada je Vilim Osvajač, otisnuvši se iz Normandije, osvojio Veliku Britaniju i postao njezinim kraljem, Engleska je držala u svojoj vlasti neke dijelove Francuske. Engleska je god. 1339. oružjem htjela osvojiti cijelu Francusku. I tako je došlo do rata što trajaše jedno stoljeće, a izgledalo je kao da uopće nikada više ni neće svršiti. Veliki dio Francuske potpade pod vlast njezina nadmoćnog neprijatelja. Kroz to su vrijeme ljudi podivljali, financije se srozale, polja ostajala pusta i neobrađena. Tim zlima pridružiše se i druga: horde pljačkaša su harale i palile, a onda i česta pošast kuge. 

   Francuzi su među sobom bili strašno nesložni i gložili se, a kralj im je bio samo jedna figura.Karlo VII., slabić, sin suluda čovjeka, nije bio još ni okrunjen za kralja, a neprijatelji su Englezi stajali već pred Orleansom. Osvojili su ga i pošli dalje. Francuzima je moral strašno opao i baš u toj očajnoj i bezizlaznoj situaciji stupa na pozornicu Jeanne D'Arc, Bogom odabrana junakinja, uzor pravog domoljublja, koja će svoju domovinu izvesti iz položaja poniženja i vratiti joj otetu čast.Ivana se rodila 6. siječnja 1412. u Domremyju, pokrajine Lorene. Bila je jedno od petero djece seljačke obitelji Jakova D'Arca i Izabele Romée. Do trinaeste godine u njezinu životu nije bilo ništa neobična. Bila je kao i sva druga normalna seoska djeca. Ako se već tada može govoriti o nekim njezinim vrlinama, onda bi to bile: pobožnost, ljubav prema siromasima i velika te vedra dobroćudnost prema svakome.U trinaestoj godini života Ivanica postade dionicom nekih viđenja. 

   Ukazaše joj se sv. Mihovil i svete djevice i mučenice Katarina i Margareta te joj u ime "nebeskog Kralja" objaviše da je njezina zadaća osloboditi Francusku od Engleza i svečano okruniti kralja. Trebalo je vremena dok se Ivana uvjeri u svoju misiju. No kad se uvjerila, onda je ništa više nije moglo zaustaviti. Ona je išla naprijed kao gonjena nekom nevidljivom silom.Uspjelo joj je god. 1429. o svojoj životnoj zadaći uvjeriti Roberta de Baudricourta, kapetana Vaucouleursa. Taj joj je dao pratnju i poslao kralju u Chinon. Nakon 11 dana jahanja stigla je 23. veljače u taj grad, a dva dana kasnije primio ju je u audienciju sam kralj. On ju je poslao u Poitiers da je ondje ispitaju teolozi i prelati. Nakon tri tjedna ispitivanja izrečen je o njoj povoljan sud.

   Sad je bila sposobna za djelovanje pa je u kratko vrijeme pokrenula nepokretnoga kralja te na njegov dvor i među njegove vojnike unese neki neopisivi žar i želju za oslobođenjem domovine.Na čelu francuske vojske krene sama Ivana prema Orléansu te nakon dvije pobjedonosne bitke oslobodi taj grad i njegovu okolicu. Odatle krenu prema Reimsu te kod Pataya izvojeva opet jednu pobjedonosnu bitku. U reimskoj katedrali kralj je pomazan i okrunjen kao i njegovi prethodnici. Taj događaj do tada razjedinjene Francuze ujedini oko vladara i svi se gradovi, kuda je prolazio, natjecahu radosnim klicanjem kralju. Ivana je sada htjela voditi rat sve dok Englezi ne budu posve otjerani iz Francuske. No kralj, na žalost, pod utjecajem loših savjetnika poče voditi vlastitu politiku.Nakon neuspjeha kod Pariza, gdje je Ivana bila ranjena, hrabra djevojka morade prekinuti borbu. Nastavila ju je tek u proljeće g. 1430., kad je pohitjela u Compiegne, što su ga opsjedali Burgunđani. 

   No, ondje bi zarobljena i doskora predana Englezima. Protiv nje je pokrenut postupak na kojem je upravo čudesnom jasnoćom i teološkom točnošću odgovarala na sva postavljena pitanja. Osuđena kao vještica, 30. svibnja 1431. spaljena je na lomači. Dogodilo se to u gradu Rouenu."Gledano zemaljski, mučeništvo je Ivane bilo poraz, nadnaravno gledano, uspon. Ona je u tom udesu na savršen način ispunila zadaću Kristova učenika: na se je uzela križ i slijedila ga. Kao o Kristu i o njoj se govorilo da zavodi narod i da je u savezu s Beelzebubom. Kao Krist i ona je čula najprije kako joj kliču 'Hosana!', a onda 'Raspni ga!' Kao Krist i ona je prepatila getsemansku agoniju, od svojih ostavljena i neprijateljima predana. Kao Krist stajala je pred sucima bez obrane, bila zlostavljana od vojnika, čas hrabro govorila, čas šutjela. I Ivanini su suci bili veliki svećenici, pismoznanci i predstavnici okupatora, koji su jedini imali pravo izreći sud i izvršiti ga. 

   I taj je sud išao za pogubljenjem osuđenika, smatrajući da u ime Božje sudi zbog hule i veleizdajstva, a sve na temelju lažnih svjedoka. I taj je sud bio vođen iz straha da se ne bi zamjerilo cezaru. Ivana je isto tako kao i Krist pretrpjela zapuštenost i bila poslušna sve do smrti. I opet su se krvnici pokajnički udarali u prsa. Posmrtnim ostacima bile su uskraćene počasti. Na Kristov grob navaljen je kamen, a Ivanin je pepeo prosut u Seinu. Ali je opet i proslava uslijedila poslije poniženja. I tako se Ivana na jedinstven način potpuno suobličila Kristu, što je prema Pavlu zadaća svakog kršćanina. Ona je s Kristom trpjela i umrla, da s njime i uskrsne. Još je u smrti grlila njegov križ, a na usnama imala njegovo ime" (Gisbert Kranz).To je najdivnija poruka ove neobične svetice. Ta je poruka daleko važnija od svega drugoga u njezinu životu. Kršćanin se poput Ivane u svemu mora suobličiti s Kristom kao učenik sa svojim učiteljem i sluga sa svojim gospodarom.

   Rehabilitirana je pri obnovi procesa 1456. Blaženom ju je 1909. proglasio papa Pio X, a svetom 1920. papa Benedikt XV. Dan njezine uspomene francuski je nacionalni praznik. Simbol francuskog domoljublja, inspirirala je mnoge književnike, likovne umjetnike i glazbenike. Zaštitnica je Francuske, zarobljenika, zatvorenika, mučenika, vojnika, oporbe crkvenim vlastima, osoba kojima se rugaju zbog pobožnosti, žrtava silovanja te mnogih naselja, župa i crkava diljem Francuske i svijeta.

Pages