You are here

Sveci, blaženi i sluge Božije

npr. 26.4.2019
npr. 26.4.2019

Blaženi Jakov Zadranin

redovnik I reda (Zadar, oko 1400 – Bitetto, 1496)
Blaženi Jakov Zadranin

   Bl. Jakov Zadranin – (Beatus Jacobus a Jadera, Beatus Jacobus Illyricus vulgo Bitecto nuncupatus, Varinđec, Varingez, Varinguer, Varinquez) jedan je od najstarijih Božjih ugodnika crkve u Hrvata. Rodio se u Zadru,čini se da se zvao Jakov Varianđec, a roditelji  su mu se zvali Leopold i Beatrice. Teške su prilike , nadiru Turci a uskoro pada pod njihovu vlast Carigrad 1453. Jakov se preselio u Italiju,najvjerojatnije  tridesetih godina 15. stoljeća. U Italiji  i općenito u Europi cvjetaju duhovni pokreti. U franjevačkom redu je na čelu obnove sv. Bernardin Sijenski.

 

   Jakov se odlučuje  za franjevački poziv i stupa u novicijat 1432. godine u Bitettu nedaleko od Barija. U njemu će provesti gotovo sav svoj životni vijek. Bio je brat laik,skupljao je milostinju te je u samostanu vršio službu kuhara. Susretao se s ljudima kojima je pružao materijalnu i duhovnu pomoć. Umro je u Bitettu. 1505.godine je pronađeno neraspadnuto njegovo tijelo. Mještani Bitetta ga zovu jednostavno >>Beato<<.

   Blaženim ga je 1700. godine proglasio papa Klement XI. Blagdan mu se slavi 27. travnja (kod nas se slavi dan ranije zbog blagdana bl. Ozane Kotorske, koji je također 27. IV).

 

BLAŽENI JAKOV ZADRANIN - PJESME ( meditacija uz foto galeriju )

 

 

Molitva: Bože, ti si blaženoga Jakova pozvao na put savršene ljubavi da u ovom svijetu traži tvoje kraljevstvo. Po njegovu zagovoru i nas ojači da radosno napredujemo na putu ljubavi.

Po Gospodinu...

Blaženi Lukezije

Blaženi Lukezije

   Bl. Lukezije sa svojom ženom,koja se zvala Buonadonna, smatraju se prvim članovima Trećega  reda sv. Franje, koji se od pape Pavla VI. Nadalje naziva Franjevački svjetovni red. O njima imamo vrlo malo podataka. Svakako je godine 1694. Papa Inocent XII. Franjevcima odobrio štovanje  bl.Lukezija.

   Bio je suvremenik sv. Franje. Rodio se u mjestancu Gaggiano u Toskani .Sav se predao zemaljskim probitcima, nije imao drugog ideala doli postati bogat i domoći se vlasti, na što ga je uvelike huškala žena. S toga se zapleo u politiku i bio je vješt trgovac i bankar. Uspješnost poslova pretpostavljao je pravilima poštenja. No jednoga je dana slušao propovijed sv. Franje, i to ga je duboko ganulo.Napustio je trgovinu, nastojao nadoknaditi ono što je nepošteno stekao, makar ga u tom isprva žena nije podržavala.

   No i nju je potakao na obraćenje. Zanio se franjevačkim načinom života, pa je zamolio sv. Franju da predloži novi način savršenijeg načina života oženjenih ljudi u svijetu. Iz toga se izvio Treći red sv. Franje. Vele da su oboje umrli 28.travnja 1250.godine.

Molitva: Bože, ti si blaženoga Lukezija pozvao na pokornički život i uresio ga djelima milosrđa i ljubavi. Po njegovu zagovoru i primjeru daj da donesemo dostojne plodove pokore te uvijek obilujemo dobrim djelima. Po Gospodinu...

SV. KATARINA SIJENSKA

djevica i crkvena naučiteljica Sziena, 25.05.1347.. +Rim, 29.04.1380
SV. KATARINA SIJENSKA

   Sv. Katarina Sijenska rođena je  kao 25. dijete obitelji Benincasa. Kao djevojčica se posvećuje molitvi i doživljava prvi zanos i viđenje. Nakon smrti svoje najstarije sestre pristupa Trećem redu sv. Dominika. Posvetila se molitvi,postu,pokori, a proživljava duboka mistična iskustva. Njezin život se sve više otvara javnosti napose djeluje kao pomiriteljica gradova i država.

   Nastoji oko obnove Crkve. Najviše troši svoje energije da se papa iz Avignona vrati u Rim, u čemu uspijeva. Godine 1375.primila je rane Isusove. Umire iscrpljena od molitve i apostolata 1380.godine. Proglašena je 1970.crkvenom naučiteljicom jer je ostavila iza sebe spise visoke teološke vrijednosti.

 

Ti si vječno Trojstvo,tvorac,a ja stvorenje.Spoznah,jer si me rasvijetlio,po novom stvaranju što ga ti učini nada mnom krvlju jedinorođenoga Sina tvoga,da si ljubavlju osvojeno od ljepote svoga stvorenja.

      Iz >>Razgovora o Božanskoj Providnosti<< sv. Katarine Sijenske

Molitva: Bože, ti si  sv. Katarini dao žar božanske ljubavi u razmatranju Gospodnje muke I služenju tvojoj Crkvi.Po njezinu zagovoru I nas pridruži Kristovu otajstvu da se vazda radujemo objavi njegove slave. Po Gospodinu…

Sveti Josip Benedikt Cottolengo

Bra, Cuneo, 03. svibnja1786. – Chieri, Torino, 30. travnja 1842.
Sveti Josip Benedikt Cottolengo

    Sveti Josip Benedikt Cottolengo rodio se 3. svibnja 1786. u gradiću Bra u Piemontu kao najstariji sin jednog poreskog činovnika. Kad je već bio svećenik i kanonik, vraćao se jednog rujanskog dana godine 1827. iz zborne crkve Corpus Christi u Torinu prema svome stanu. I tada bude iznenada pozvan k smrtnoj postelji jedne Francuskinje, koja je bila s mužem i troje djece na putu iz Milana u Lyon. Na putu se teško razboljela, ali ni u jednoj bolnici za nju nije bilo mjesta. Cottolengo je u Torinu bio opće poznat kao čovjek i svećenik koji je uvijek spreman svakome priteći u pomoć. 

   Taj susret s bolesnom ženom, za koju nije bilo mjesta u bolnici, postade povodom da je Božji čovjek počeo osnivati karitativnu ustanovu koju nazva Mala kuća Božje providnosti, a time htjede reći da je njezin temelj i jamac dobri nebeski Otac, koji se za svakoga brine.Početak je velikog Cottolengova djela bio vrlo skroman. On najprije unajmi nekoliko soba za bolesnike. Namještaj, krevete i posteljinu isprosi od dobrih torinskih građana. Jedan liječnik i apotekar staviše mu se također besplatno na raspolaganje. Sam Cottolengo bio je upravitelj, njegovatelj bolesnika i kućni kapelan bolnice u jednoj te istoj osobi. 

   Nestašica novca i sredstava nije ga nikada previše zabrinjavala, a još manje bacala izvan kolotečine. On je sve svoje velike i male brige vjerom i pouzdanjem stavljao u ruke Božje providnosti i odatle njegov mir i sigurnost. Bog će se brinuti za sve stanovnike njegove ustanove i to za sve što im bude trebalo. Pouzdanje u Providnost Cottolenga nije varalo, jer se njegova Mala kuća iz godine u godinu sve više povećavala da naraste u pravi grad, div dobrotvornih ustanova svake vrste."Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji" (Ps 127,1). Cottolengo je vjerovao u istinitost Božjih riječi i stoga je svoje djelo na njemu gradio. On je bio samo jedan radostan, nesebičan i požrtvovan Božji pomagač. Svoj veliki organizatorski talenat želio je, Boga radi, iskoristiti u službi onih najpotrebnijih. 

   Kad se neprestano proširivala i nadograđivala Mala kuća Božje providnosti, ako je netko tražio Cottolenga, obično ga je našao na poslu kako miješa vapno ili tovari kamen ili na kojem drugom poslu u kojoj radionici ili u staji ili kako krpa cipele ili kako s duševno nerazvijenima igra "na boće". On se nije žacao nijednog posla, nijednog tereta, nijedne usluge. Njegovo je djelo živo još i danas, stoljeće i pol nakon njegove smrti, a zbrinjava 10.000 bolesnika i nevoljnika svake vrste. Tu su bogalji, gluhonijemi, slijepci, padavičari, duševno zaostali. Ima ih starih i mladih, takvih za koje se nitko više nije htio brinuti. Za njih se brine 1.000 sestara iz više kongregacija koje za razne posebne poslove osnova sam Cottolengo.Samo u praonici rublja radi preko 30 sestara, koje svaki dan operu 90 kvintala rublja. No, prema želji osnivača toga velikog djela, dok jedne sestre rade, druge mole pred Presvetim. On je znao da će njegovo djelo uspijevati jedino ako ga bude pratio Božji blagoslov. 

   Klanjatelji i klanjateljice Presv. Sakramenta neprestano mole za taj blagoslov.Cottolengova je vjera u Božju providnost bila izvanredno velika. Ona je za njega bila veća i sigurnija stvarnost nego Torino, u kome je živio i po kome se kretao. Njegovo je načelo bilo ovo: "Mi ne smijemo moliti na određene nakane niti za potrebe Male kuće, već jedino za Božju dobrohotnost prema nama te da se uvijek i svagdje izvršuje Njegova volja. Naš Gospodin nas je učio da tražimo najprije kraljevstvo Božje, a sve ostalo će nam se nadodati."Evo još nekih svečevih načela koja je preporučivao i sam ih se držao: "Što bude dano za siromahe, valja za njih odmah i izdati. Ako nešto sačuvamo, Božja providnost neće nam drugo poslati, jer zna da još nešto imamo. Naše je samo da podijelimo što danas primismo i da ne mislimo na sutrašnji dan. - Ako je u kući nečega vrlo odmjereno, tada moramo dati ono što imamo, jer ako nam Božja providnost šalje stvari, onda sve mora biti ispražnjeno. - Budite sigurni da Božja providnost neće nikada zakazati. Ono što zataji jesu ljudi a ne Providnost. 

   Ona nije nikada doživjela bankrot i njoj nije ništa teže prehranjivati 5.000 ljudi nego samo 500. Ako nam kada što nedostaje, onda to možemo pripisati samo nedostatku svoga pouzdanja. Na obično pouzdanje u svoju Providnost Bog odgovara jedino na običan način, naprotiv za one koji se neobično pouzdavaju u Providnost Bog se i brine na izvanredan način."Bog je na svečevo pouzdanje, doista, i odgovarao pravim čudesima. Piemontski kralj Albert, videći svečevu izvanrednu socijalnu djelatnost, htio je njegovo djelo osigurati stalnim dohocima. Svetac je to odbio jer je želio da se za njegovo djelo brine Kralj kraljeva. Zato je i običavao govoriti: "U Maloj se kući ide naprijed tako dugo dok se ništa ne posjeduje, a počinje se nazadovati kad nadođu dotacije."Kralj ga je jednom upitao: "A što će biti s vašim djelom nakon vaše smrti?" - Svetac je odgovorio: "Veličanstvo, sumnjate li u Božju providnost? Pogledajte na trg pred palačom! Baš se sada izmjenjuje straža: jedan vojnik šapće drugome nešto u uho, drugi vješa pušku na rame, a treći odlazi. Straža se pred palačom mijenja i ako se tome i ne posvećuje pažnja. 

   Isto će tako biti i s Malom kućom. Ja sam jedno ništavilo, kad Providnost bude rekla samo jednu riječ, drugi će preuzeti moje mjesto i straža će dalje nastaviti sa svojim poslom."Kad je Cottolengo osjetio da mu se bliži kraj, jer su mu sile klonule i želio se još malo odmoriti u rodnom kraju kod svoga brata, predao je upravu Male kuće Božje providnosti svome nasljedniku. Penjući se na kola koja su došla po njega čuo je kako jedna sestra u suzama zapomaže: "Oče, što će biti od nas?" - Odgovorio joj je: "Budite mirni, kad budem u nebu, gdje se sve zna, pomagat ću vas još više nego dosada. Čvrsto ću se držati uz plašt Majke Božje, a svoje oči neću od vas odvraćati. Ne zaboravite što sam vam rekao, ja, siromašni čovjek!"Posljednje dane života Svetac je proveo na krevetu kod svoga brata Alojzija u Chieriu. Često je uzdisao: "Ružna zemljo, lijepo nebo!" U subotu 30. travnja 1842., ne navršivši ni 56 godina života, i ponavljajući molitvu: "Majko moja, Marijo! Majko moja, Marijo!" - dodade još riječi 122. hodočasničkog psalma: "Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u dom Gospodnji!" - te sa smiješkom na usnama usnu u Gospodinu."Gospodin je zamijenio stražu nad Malom kućom Božje providnosti, ali ga duh koji je Cottolengo ulio u svoje djelo ne prestaje oživljavati. 

   Mala je kuća Božje providnosti nastavila svoj čudesni razvoj prema linijama koje joj je zacrtao njezin otac, čije tijelo bi ukopano pod Gospinim oltarom, kako je sam želio, u glavnoj crkvi njegove ustanove" (José Cottino).Cottolenga je proglasio blaženim 29. travnja 1917. papa Benedikt XV., a svetim na Josipovo 1934. papa Pio XI. Isti ga je Papa nazvao "genijem dobra". I s pravom, jer Cottolengo spada među najveće karitativne radnike Crkve. Pobožnost prema tome velikom Svecu Božje providnosti i prijatelju bolesnika proširila se po čitavoj Italiji, a posvuda je šire njegove duhovne kćeri koje rade u bolnicama i dobrotvornim ustanovama. Jedan je svečev životopis prije rata preveden i na hrvatski jezik te izdan u Požegi. Prihvaćen je kao zaštitnik od raznih bolesti jetre, gluhonijemosti i zaraznih bolesti.

Blaženi Vivald iz san Gimignano-a

San Gimignano, 1260 – Montaione, selva di Camporena, 1. svibnja 1320.
Blaženi Vivald iz san Gimignano-a

   Baženi Vivaldo (Ubaldo, Valdo) Stricchi pustinjak i trećoredac rođen je u San Gimignano (Siena), sredinom trinaestog stoljeća (oko 1260); Bio je učenik i pratilac Blaženog Bartola iz San Gimignano-a, Franjevački trećoredac od svetog života, razbolio od gube. Desetljećima je Vivaldo svjedoci kao pustinjak u osami, dugi niz godina, sve do svoje smrti. Živeo je mirno u Camporena šumi, na Montaione, gdje je živio kao pustinjak. Manja braća izgradili su samostan i razne kapele na mjestu smrti i samostan, Posebno ga je štovao papa Leo X. 1516. Vivaldovo štovanje je zastupljeno od šesnaestog stoljeća a haljinaod pokojnika, a prema tradiciji vremena, kaže se daje bio član franjevačkog trećeg reda, kao što je blaženi Bartolo.

  Drevni knjige "Kompendij" franjevaca, zapisaše 1300. godine smrti blaženoga Bartola i od tada su oni iz zabilježili iz tih dokumenata sedamnaestog stoljeća  da je 1. svibanj 1320 smrti blaženog Vivald.

Njegova drevni kult je potvrdio papa Pio X 13. veljače 1908. godine.

Blaženi Julijan Cesarello iz Bala (Valle), Istra

(1290/1300-1343/9)
Blaženi Julijan Cesarello iz Bala (Valle), Istra

   Blaženi Julijan potječe iz poznate obitelji Cesarello. Mlad je stupio u Franjevački red i nakon studija filozofije i teologije ređen je za svećenika. Živio je u raznim samostanima u Istri, a najveći dio života proveo je u samostanu Sv. Mihovila u blizini Bala. Taj su samostan nekada nastavali redovnici kamaldoljani, a kad su ga oni napustili, preuzeli su ga franjevci. Julijan je živio u tom samostanu uzornim redovničkim životom. Često je išao po istarskim selima i gradovima, propovijedao i dijelio sv. sakramente, a posebno se istaknuo kao čovjek koji donosi mir među posvađane pojedine ljude, obitelji i skupine građana. 
   Umjetnici su ga prikazivali s knjigom i križem u ruci, jer je nastojao kao navjestitelj Božje riječi, propovjednik i pučki misionar svima u ime Kristovo donijeti Božji mir, provodeći u djelo geslo svoga duhovnog oca sv. Franje: "Mir i dobro!" No, jednako su brojni vjernici dolazili k njemu u samostan sv. Mihovila. Ispovijedali su se i tražili savjete u toga svetoga redovnika i uzornog svećenika. Nakon tako provedenog života, koji je izgarao kao svijeća na slavu Božju u samostanskoj tišini i vrlo plodnog misionarskog i pastoralnog rada Julijan je dozreo za vječnost i blago preminuo u Gospodinu. 
   Narod ga je odmah nakon smrti počeo štovati kao sveca. Ne samo da su ga štovali kao sveca, nego su ga građani Bala izabrali za svoga zaštitnika, kako svjedoči "Općinski statut" iz 1477. godine. Budući da je te godine izabran za glavnog zaštitnika mjesta, sasvim je jasno da su ga štovali kao sveca ne od te godine, nego davno prije. "Dan općine" svake se godine svečano slavio misom, procesijom i drugim slavljima. Čak je papa Pio VI. posebnim breveom vjernicima podijelio oprost za taj blagdan. U XVI. st. osnovana je posebna bratovština, koja se brinula za štovanje našega Blaženika. Građani Bala svetkovali su taj blagdan 1. svibnja, dan prijenosa njegova tijela slavili su 4. srpnja, a dan posvećenja oltara 29. rujna 1592. 
   Tako su Balani svoga Sveca slavili tri puta na godinu. Franjevci su napustili samostan sv. Mihovila početkom XVI. stoljeća, a tijelo bl. Julijana ostalo je u samostanskoj crkvi, gdje su ga vjernici i dalje štovali. Građani su 1597. g. prenijeli njegove moći u župnu crkvu, pa se od tada svečano slavio blagdan prijenosa. 29. rujna 1592. podignut je njemu u čast krasni mramorni oltar. Svemu tome je svjedokom službeni dokument porečkoga biskupa Gašpara de Nigrisa. Nova veličanstvena crkva u Balama sagrađena je 1882. g. i posvećena pohođenju Bl. Dj. Marije i bl. Julijanu, kako svjedoči natpis urezan u kamenu.

Tri izvora nam govore o spomen danu za Blaženog Julijana iz Bala: 1,2 te 4 svibanj.

  

Sveti Rikard Pampuri III red

Trivolzo, 2. kolovoza 1897. - Milano, 1. ili 2. svibnja 1930.
Sveti Rikard Pampuri

   Erminio Filippo Pampuri, kasnije Fra Rikard, rodio se 2. kolovoza 1897. u mjestu Trivolzo (oblast Pavia u Italiji). Deseti od jedanaestoro djece, ostavši siroče majke  sa samo tri godine, prihvačen je u kući ujaka  u Torino, dio Trivolzija.  U trivolzijskoj crkvi je kršten, prikma sakramente Prve Pričesti i Krizme.  U biskupskom kolegiju u Paviji završava gimnaziju. Bio je vojnik za vrijeme Prvog svetskog rata. Dobio je bronačanu medalju za spašavanje lijekova. Na Paviskom sveučilištu - medicinskom fakultetu 1921 diplomira sa najboljom ocjenom.

   Kao liječnik radi od 1921 do 1927. u Morimondo. Bolesnici su ga nazivali "doktor dobročinitelj. Stupio je u Treći red Svetog Franje Asiškog.
Surađivao je sa župnikom u pastoralu župe: tajništvu za misije, galzbenom sastavu za mlade, liturgijsku praksu, vođenje duhovnih vježbi za mlade i odrasle.
U srpnju 1927. ulazi u Bolnički red braće dobročinitelja i dobiava ime Rikard.

 Umire u Milanu 1. svibnja 1930.  Pokopan je u Trivolziju. Tijelo mu jd premješteno u župnu crkvu Trivolzija 16. svibnja 1951.
Papa Ivan Pavao II. proglašava ga blaženim 1981.  a zatim svetim 1989.

   Sveti Rikard Pompuri  je zagovornik za potrebne milosti zdravlja duše i tijela, svladavanja kušnji svakog dana.
   Slavi se 1 ili 2. svibnja.

U Redu braće bolničara je liturgijsko slavleje 4. svibnja.

Blaženi Toma Acerbis iz Olere (iz Bergama)

Olera, Bergamo 1563 – Innsbruck, 3. svibnja 1631.
Blaženi Toma Acerbis iz Olere (iz Bergama)

   Toma Acerbis je rođen u mjestu Olera (Bergamo, Italija) krajem 1563. godine. Redovničko odijelo braće kapucina obukao je u venetskoj provinciji 12. rujna 1580. Redovničke zavjete je položio 5. srpnja 1584. Nakon zavjeta određen je za sakupljača milostinje (u Veroni sve do 1605., zatim u Vicenzi sve do 1612., u Roveretu od 1613. do 1617.). Godine 1618. dolazi u padovanski samostan gdje vrši službu vratara. Međutim, na zahtjev tirolskog nadvojvode Leopolda V. Haubsburgovca godine 1619. poslan je u Innsbruck za sakupljača milostinje.
   “Brat sakupljač”, tako su ga zvali, gotovo pedeset godina je obavljao tu službu, a ljubav prema dušama ga je učinila apostolom: životom je svjedočio Evanđelje, govorio o Bogu; poučavao je u vjeri ponizne i velike, sve je zadužio ljubavlju. Doista istinski apostol bez štole u razgovoru sa svima i svi su se “čudili..., i činilo se nemogućim po ljudskom da bi jedan priprosti brat laik mogao tako uzvišeno govoriti o Bogu, kao što je on govorio”. “Gdje god bi došao govorio je o Božjim stvarima s tolikim duhom i pobožnošću da je svakoga ostavljao bez daha i u čudu”. 
   Poticao je na pomirenje i oproštnje; pohodio je i bodrio bolesne; saslušavao i hrabrio siromašne, proničući savjesti ukazivao je na zlo i olakšavao put obraćenja. Da bi oni koje će susresti zadobili ono što su očekivali, noću je bdio u molitvi, bičevao svoje tijelo, nametao sebi za spasenje drugih postove i strogoću. Bio je promicatelj zvanja na posvećeni život, oduševljavajući “na osobit način djevice da se posvete Gospodinu”. U Vicenzi se zauzimao za podizanje samostana za kapucinke, koji je sagrađen u blizini Porta Nuove 1612.-1613. U Roveretu je požurivao upravitelje grada da sagrade samostan za klarise, koji je sagrađen 1642. U Tirolu je sve privlačko k sebi: bio je duhovni vođa siromašnih u Valle del’Innu, kateheta, upoznavao je vjernike s očekivanjima potvrđenim Tridentskim koncilom za istinsku obnovu vjernika.
   Od 1617. bio je prijatelj i duhovni učitelj učenjaka Hipolita Guarinonija di Halla, liječnika na insbruškom dvoru; osim razgovora pisao je pisma o pitanjima iz bračne etike, o tome kako treba prihvaćati križeve u obitelji i kako ljubiti Boga. Pratio je rad instituta Djevica u Hallu, središtu za odgoj djevojaka tirolskog plemstva; bio je na pomoć, susretima i dopisivanjem, habsburškim nadvojvotkinjama Mariji Kristini i Eleonori, sestrama Leopolda V. Ovom potonjem i njegovoj supruzi Klaudiji de’ Medici bio je duhovni vođa s čestim susretima u palači i brojnim pismima.
   Sve je poučavao onoj “uzvišenoj Mudrosti ljubavi” koja “se uči uz dragih Kristovih ranâ”; poticao je vjernike da se smatraju “sretni u mukama” jer “ljubav se prepoznaje u patnji”. Bio je savjetnik nadbiskupa Peridea Lodrona, kneza salcburškog. Pratio je također duhovni život austrijskog cara Ferdinanda II. i bio uz njega tijekom Tridesetgodišnjeg rata (1618.-1648.). Bio je savjetnik bavarskom vojvodi Maksimilijanu I. i vojvotkinji Elizabeti, koji su boravili u Monacu. Na njihovu dvoru, 1620. priveo je s protestantizma u Katoličku crkvu vojvodu Weimara. Boraveći u Beču (1620.-1621.), susrećući se na carskom dvoru s Evom Marijom Rettinger, udovicu Juraja Fleichera, vojvode Lerchenberga, uspio je nagovoriti da se odrekne luteranstva: prešla je na katoličku vjeru i posvetila se Bogu među benediktinkama u samostanu u Nonnberg-Salisburgu, postavši opaticom.
   U Coneglianu (1624.) priveo je na kršćansku vjeru tvrdokornu Židovku Pavlu, suprugu Petra Valiera, koja je priznala: “Svjesna sam toga da sam u krilu Svete Crkve... zahvaljujući pomoći, trudu, nastojanju i molitvi fra Tome”. Da očuva radnike vjernima Katoličkoj crkvi utjecao se suradnji barunima Fieger u Friedbergu, vlasnicima rudnika u Taufersu i poslodavcima u Valli dell’Innu i Adigeu. Idući od kuće do kuće sakupljajući milostinju, podupirao je u vjeri kolebljive, odbijao je luteranska nagovaranja i ideologije, koje su se naglo širile. Poglavari su mu naredili da zapiše te svoje razgovore u obrani vjere. U Beču 1620. napisao je “Moralna mišljenja protiv krivovjeraca”, koja su posthumno izdana u Fuoco d’amore (Augusta 1682., dio IV., stranice 529-708). Otkrio je izvor odakle je crpio svoje pisanje: “Nisam nikada pročitao niti slovca iz knjiga; ali sam se dobro pomučio čitati izmučenog Krista”.
   Zaljubljen u Blaženu Djevicu Mariju, u svojim spisima je priznaje među ostalim Bezgrešno Začetom, na nebo Uznesenom. Tri put je hodočastio u svetu kuću u Loreto (1623.,1625.,1629.), spominjući kako “dolazeći u tu svetu kuću, činilo mi se da sam u raju”. Pokazao je prijatelju Hipolitu Guarinoniju neko mjesto blizu Hallu, na rijeci Inn, kod Mosta Voldersa: htio je da se tu sagradi crkva koja će biti posvećena Bezgrešnom Začeću; temelji su udareni 1620.; tražio je pomoć, prebrodio kritike i financijske poteškoće. Završena 1654. bila je to prva crkva, u zemlji njemačkog govornog područja, posvećena Bezgrešnoj i svetom Karlu Boromejskom, koja se još i danas smatra austrijskim nacionalnim spomenikom.
   Svi koji su bili nazočni njegovoj smrti, koja ga je zadesila 3. svibnja 1631., smatraju je “umiranjem u ljubavi”. Pokopan je u nedjelju, 5. svibnja, u kripti kapele Majke Božje, u kapucinskoj crkvi u Innsbrucku nakon besprekidnog hodočašćenja vjernika uz njegov odar. Sada mu se grob nalazi s desne strane u istoj kapeli. Sve do danas se održao glas o njegovoj svetosti. Papa Ivan XXIII. govorio je o fra Tomi “kao o istinskom svecu i duhovnom učitelju”. Papa Pavao VI., pak 22. studenog 1963., spominje ga kao “ispravno sredstvo opće duhovne obnove... tako da blista u povijesti onog slavnog razdoblja zajedno s najgorljivijim podupirateljima katoličke obnove”; pokazao ga je “suvremenicima kao prejasni primjer vjernosti, žara i posvećenja u ovom velikom času, koje kuca za cijelu Crkvu”, na poseban način “u svjesnom prianjanju uz objavljenu istinu.., i neumornom i žarkom vršenju krepostî, navlastito ljubavi”.
    Godine 1967. u Bergamu je započeo proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim. U ožujku 1978. predstavljen je Positio za pokretanje procesa i za ispitivanje herojskog stupnja kreposti, odobrenog 7. ožujka 1979. Dekret o glasu svetosti sluge Božjega Tome objavljen je 4. prosinca 1980., a 28. svibnja 1982. priznata je valjanost informativnog i zamolbenog procesa. Dana 2. veljače 1983. je predstavljen Responio ad Animadversiones (Odgovor na protivljenja). Blaženim proglašen 21. rujna 2013. 
 

   

Bl. Benvenut iz Recanatija

Recanati oko 1200 - Recanati 05. svibnja 1269.
Bl. Benvenut iz Recanatija

PRIJEVOD U TIJEKU

 

Beato Benvenuto Mareni da Recanati

5 maggio

m. Recanati, 5 maggio 1269

Martirologio Romano: A Recanati nelle Marche, beato Benvenuto Mareni, religioso dell’Ordine dei Minori. 

 

Benvenuto, nato a Recanati (MC) chiese di essere accolto come laico nella Famiglia Francescana. Appagato il suo desiderio si esercitò in ogni genere di virtù. 
Consacrava il tempo libero dalle sue occupazioni in fervorose ed assidue preghiere. L'ubbidienza lo destinò all'umile ufficio di cuoco. 
Frequenti erano le sue estasi , durante le sue ardenti orazioni e meditazioni, in una delle quali meritò di accogliere fra le sue braccia Gesù Bambino, con immenso gaudio dell'anima sua. La sua morte avvenne a Recanati il 5 maggio 1269. 
Il suo corpo si conserva e si venera nella chiesa di San Francesco, già dei Conventuali, a Recanati. 
Pio Vi ne riconobbe il culto.

Pages