You are here

Sveci, blaženi i sluge Božije

npr. 25.9.2020
npr. 25.9.2020

Blažena Alfonsa od Bezgrješnog začeća

Klarisa, trećoredica Indija (1910. - 1946.)
Blažena Alfonsa od Bezgrješnog začeća

TEKST PREDVIĐEN ZA KOREKCIJE PRIJEVODA:

 

Blažena Alfonsa od Bezgrješnog začeća je rođen u Kudamalur, Arpookara regiji, u biskupiji Changanacherry, Indija, 19. kolovoza 1910. godine, od drevne i plemenite obitelji Muttathupadathu.

Od svog rođenja, život Blažena je u znaku križa, koji će se postupno otkriva kako je jedini način da se u skladu s Kristom. Mama Marija Puthukari, rodila prerano na osmom mjesecu trudnoće, nakon što je panika uzrokovana zmije koja je omotan oko struka, dok je on spavao.Osam dana kasnije, 28. kolovoza, dijete je kršten prema siro-Malabar obreda od strane svećenika Otac Josip Chackalayil zvao Annakutty, deminutiv od Ane. To je bio posljednji od pet djece.

Prošlo je samo tri mjeseca, majka umrla. Annakutty ranih godina proveo kod kuće joj djedova u Elumparambil. Tamo je živjela posebno sretan za svoje ljudske i kršćanske formacije, u kojem se pojavila u prvih sjeme zvanja. Baka, pobožna i dobrotvorne žena, komunicirao radost vjere, ljubavi za molitvu, impuls ljubavi za siromašne. U roku od pet godina, djevojka je znao i vodič s dječjim oduševljenjem, večernje molitve u obitelji okupilo, prema siro-Malabara, u "sobi za molitvu".

11. studenog 1917, Annakutty prvi dobio euharistijski kruh. Njezini prijatelji rekli "Znaš li zašto sam osobito sretan danas? Jer imam Isusa u mom srcu. "

A u pismu svom duhovnom ocu, 30. studenog 1943., koju je povjerio: "Od sedam godina više nije bio sam moje. Ja sam posvetio cijeli svoj ​​božanski supružnika. Vaš poštovanje to dobro zna. "

Godina 1917 je počeo pohađati osnovnu školu Thonnankuzhy, gdje je uspostavio iskreno prijateljstvo s hindu djecom. Završni prve poduke ciklusa, 1920., dolazi vrijeme da se presele u Muttuchira teti Anne Murickal, koja je majka povjerio prije smrti, kao posvojitelja majka.

Tetka je bila teška i zahtjevna despotska i nasilno postupanje prema ženama Annakutty zahtijevao poslušnost svojim minimalnim zahtjevima ili želje. Ustrajan u religijske prakse, ona je pratila svoju nećakinju, ali nije dijele prijateljstvo mladog susjeda karmelićanki Samostan ili njezine dulje molitve na oltaru. No bilo je i odlučan nabaviti povoljan brak Annakutty, opstruira jasne znakove njezina redovnička zvanja.

Krepost Blažena se očituje u prihvaćanju ovu tešku i tvrdu obrazovanje kao put poniznosti i strpljivosti za Kristove ljubavi, uporno odupirao ponovio pokušaja angažmana na kojem je teta pokušao obvezati. Pobjeći predanost braku, ona dosegla točku Annakutty dobrovoljno izazvalo ozbiljne opekline, stavljajući nogu na žeravice. "Moj angažman je dobio kad sam imao trinaest godina. Što sam mogao učiniti? Molio sam cijelu noć ... onda je ideja došla k meni. Ako je moje tijelo bilo malo izobličena bi me nitko ne želi! ... Kako sam pretrpio! I ja sam ponudio sve za moju veliku namjeru. "

Svrha prikrivanja svoju jedinstvenu ljepotu nisu u potpunosti uspjeli u oslobađanju pažnji prosaca. Također, u sljedećim godinama Blažena morao braniti svoj ​​poziv, čak i za vrijeme suđenja, kada ju je pokušao dati u braku s suučesništvo istog izobrazbe nastavnika. "Oh, ja sam pozivom! Poklon mog dobrog Boga! ... Bog vidje bol mom umu taj dan. Bog je udaljen teškoće i mi osnovana u ovoj vjerskoj državi ".

Bilo je otac Giacomo Muricken, njezin ispovjednik, koji je usmjeren na franjevačkoj duhovnosti i staviti ju znati Družbu klarisa. 24. svibanj 1927 Annakutty ušao njihov koledž u Bharananganam u ovom području biskupije Palai, da prisustvuju sedmi kao interna razredu.Sljedeće godine, 2. kolovoza 1928. godine, Annakutty počeo postulaturu, uzimajući ime Alphonsa Bezgrešnog začeća u čast sv Alphonsus Liguori, održao tog dana. 19. svibnja 1930 bio je vjerski običaj tijekom prvog pastoralnog posjeta Bharananganam biskupa Jamesa Kalacherry.

Razdoblje 1930-1935 obilježeno je teške bolesti i moralne patnje. Mogao je učiti djecu u školi Vakakkad samo tijekom školske 1932-33 godine. Zatim, zbog svoje slabosti, on obavlja zadatak pomoćnika učitelja i kateheta u župi. Bila je angažirana i kao tajnica, a posebno pisati dopise, za svoje lijepe pismu.

Godine 1934. bio je uveden u Kongregaciji franjevačkog klarisa kanonske novicijatu. U želji da ga se odmah početi, blaženi, kao rezultat njegovog nestabilnog zdravlja, on je priznao da je 12. kolovoza 1935. Gotovo tjedan dana nakon što je u novicijat započeo krvarenje iz nosa i očiju, duboko organske iscrpljenosti i imao rane gnojni nogu. Bolest se pogoršalo do te mjere da je najgore je bojao. Nebo je došao u pomoć svetog novak. Tijekom devetnice sluge Boga Oca Elia Chavara Kuriakose -Carmelitano danas Beato- čudesno i odmah ozdravio. On je ponovno novicijat je napisao u svom duhovnom dnevniku svoje svete svrhe: "Ne želim djelovati ili govoriti u skladu s mojim sklonostima. Svaki put kada ćete propustiti pokoru ... Želim biti oprezni i ne proturječi bilo. Ostatak ću reći samo lijepih riječi. Želim kontrolirati oči sa strogošću. Za svaki mali greške Molim Gospodina za oprost i pomirenje s pokore. Bilo kakve vrste mojih patnji nikada neću žaliti, a ako moram proći bilo poniženje traže utočište u Presvetog Srca Isusova. "

12. kolovoz 1936, blagdan svete Klare, dan njegova doživotnih zavjeta, bio je neizreciva duhovna radost. Dugo je pohranjena u vašem srca željom realiziran i povjerio svojoj sestri Elizabeth kad je imao dvanaest godina: "Isus je moj jedini supružnika, i nitko drugi."

Ali Isus je htio voziti svoju ženu da savršenstva putu patnje. "JA je napravio moj doživotne zavjete 12. kolovoza 1936. godine i došao ovdje da Bharanganam 14. dan nakon. Od tada se čini da sam bila povjerena dio križa Kristova. Trpim ponekad dolaze u izobilju ... Imam veliku želju da pati od radosti. Čini se da je moj suprug želi ispuniti tu želju. "

Bilo je nekoliko bolnih bolesti: tifus, bračni upale pluća, a najozbiljniji, živčani udar od šoka vidjevši lopova u noći 18. listopada 1940. godine stanje psihičke nesposobnosti trajao gotovo godine, tijekom kojih nije bilo u stanju čitati i pisati.

U svakoj situaciji, sestra Alphonsa uvijek održava veliku rezervu i dobrotvorne stav prema sestrama, tiho trajna svoje patnje. Godine 1945. njegova bolest imala nasilan napad.

Jedan tumor proširio po cijelom tijelu transformira njezin konačni godine života u kontinuiranom agoniji. Gastroenteritisa i jetre problemi uzrokovani nasilne konvulzije i povraćanje do četrdeset puta dnevno. "Osjećam Gospodin suđeno da budem prinos, žrtvu patnje ... smatram dan kada nisam trpio kao dan izgubio na mene."

U ovom stavu žrtve ljubavi prema Gospodinu, sretni do posljednjeg trenutka i sa smiješkom nevinosti uvijek na usnama, sestra Alphonsa tiho i radosno završio svoj ovozemaljski put na samostanu klarisa u Bharananganam na 12 30 sati 28. srpnja 1946., ostavljajući sjećanje sestra puna ljubavi i sveto.

8 veljače 1986 Alfonsa od Bezgrešnog začeća proglašen Muttathupadathu Blaženi papa Ivan Pavao II u Kottayam, Indija.

Danas, s kanonizacije, hodočasnik Crkva u Indiji predstavio za štovanje vjernika diljem svijeta njihov prvi Uskrs. U svom pravom imenu iz cijeloga svijeta dolaze zajedno u zahvalnosti Bogu na miru, u znaku dva velika orijentalne i zapadne tradicije, rimskog i Malabara koji Alphonsa živjeli i usklađenih u svom svetim životom.

 

 

Papa Pio XII - Eugenio Maria Giuseppe Giovanni Pacelli

trećoredac, Rim, 2. ožujka 1876. - Castel Gandolfo, Italija, 9. listopada 1958.
Papa Pio XII - Eugenio Maria Giuseppe Giovanni Pacelli

   Eugenio se rodio 2. ožujka 1876. u Rimu, u aristokratskoj obitelji, kao treći od četvero djece kneza Filippa Pacellija i njegove supruge Virginije, rođene Graziosi. Njegovi roditelji bili su strogo privrženi katoličkoj vjeri. S očeve strane, obitelj Pacelli generacijama je radila u službi papa kao ugledna odvjetnička obitelj. Njegov djed Marcantonio Pacelli bio je osnivač Vatikanskih novina L'Osservatore Romano. Otac Filippo je bio dekan Vatikanskih odvjetnika, a brat Francesco visoko cijenjeni odvjetnik. U skladu s obiteljskom tradicijom i Eugenio odlazi na Papinsko sveučilište Gregoriana u Rimu, na Institut sv. Apolinara, gdje 1899. diplomira teologiju i pravo. Neposredno nakon ređenja postaje pomoćnik kardinalu Pietru Gasparriju (1852.-1934.) pri izradi novog Crkvenog prava. U međuvremenu djeluje u raznim službama Kurije. Papa Benedikt XV. šalje ga 1917. za nuncija u Bavarsku, a od 1920. postaje nuncij u novonastaloj njemačkoj republici – Reichu. Papa Pio XI. visoko je cijenio njegovu diplomatsku vještinu i njegovo znanje, te ga 1929. imenuje kardinalom, a godinu dana kasnije i državnim tajnikom Svete Stolice, umjesto kardinala Gasparrija. U tom periodu kardinal Pacelli potpisuje konkordate u ime Svete Stolice s Austrijom (1933.), Njemačkom (1933.), Jugoslavijom (1935.) i Portugalom (1940.). Pacelli je bio izvrstan poliglot. Kao državni tajnik dosta je putovao po Europi i svijetu, pa je tako 1936. duže vrijeme boravio u Sjedinjenim Američkim Državama. Vrlo dobro je bio upućen u svjetska kretanja. Kao vrstan pravnik – političar, a uz to i teolog, Pacelli je slovio kao najizgledniji kandidat za nasljednika pape Pija XI. Kardinal Pacelli je bio odličan suradnik Pape, na kojega je potkraj njegova pontifikata imao veliki utjecaj. Pontifikat pape Pija XI. završio se pomalo neočekivano 10. veljače 1939., uoči rata, koji će biti toliko strašan, kakvog ljudski rod još nije vidio.

   U takvom ozračju, 1. ožujka 1939. otpočele su, moglo bi se reći, najizvjesnije konklave u 20. stoljeću. Na konklavama su sudjelovali svi tadašnji kardinali, njih šezdeset dvojica. Već slijedećeg dana, nakon samo tri kruga glasovanja, kardinal Pacelli je izabrana za novog poglavara Katoličke Crkve. Vijest o njegovom izboru je malo koga iznenadila jer je on od samog početka izbora bio papabile, tj. najizgledniji kandidat. Eugenio Pacelli je izabran za papu na svoj 63. rođendan 2. ožujka 1939. uzevši si ime Pio XII., u čast na svog prethodnika.

   Prve godine pontifikata pape Pija XII. bile su obilježene ratom. Papa je neumorno tražio rješenje za mir. Dosljedan Lateranskim ugovorima, Papa je nastojao održati Crkvu potpuno neutralnom. No, era njegove vladavine problematična je kao ni jedna druga. Zasjenjena je pokoljem milijuna ljudi. Mnogi se pitaju da li je on, Kristov namjesnik to mogao spriječiti? Papu je u svjetskom požaru, kako je sam rekao, određivala u prvome redu jedna briga, a to je, tko bi trpio kad bi on podigao glas. Bi li se jačim riječima više postiglo, protiv zločina koji čovjek ne može podnijeti? Njegovo djelovanje nije uvijek nailazilo na razumjevanje, te je bio predmetom žestokih kleveta koje ne mogu proći ispit činjenica, dokumenata i povjerljivih izvješća diplomata akreditiranih pri Vatikanu tijekom rata. Papa je pružio svoju pomoć izbjeglicama bez obzira na njihovo podrijetlo. Tijekom rata udomio ih je nekoliko tisuća u Castel Gandolfu. Pio XII. nije vjerovao u mir koji ne počiva na pravdi, a još manje u mir koji bi se postigao sa Sovjetskim Savezom čiji je politički sustav smatrao utemeljenim na trajnoj nepravdi.

   Zbog toga je Staljin Papu nazvao "neprijateljem mira" koji pokušava podijeliti svijet na dva tabora. U svibnju 1945. rat je konačno završen. Na Badnjak iste godine Papa je rekao: "Imamo li sada mir, istinski mir? Nemamo! Imamo samo poratno doba. Koliko li će vremena biti potrebno da se ukloni moralna bijeda, koliko muke dok zarastu tolike rane? Danas kad se kreće u obnovu ljudi počinju uviđati koliko je potrebno obazrivosti, poštenja i dobre volje da svijet fizički i duhovno ponovo stane na noge i da ga se dovede u red i do pravoga mira." Ratni vihor i razaranja nisu spriječila papu Pija XII. da dio svoje energije posveti djelovanju unutar Crkve. Papa je ostavio veliko doktrinalno djelo. Važno je spomenuti neke od njegovih enciklika. Iste godine kada je postao papa, objavio je encikliku "Summi Pontificatus", u kojoj je naglasio da Crkva ne osuđuje ni jedan oblik vladavine, već se zalaže da država omogući dobro svih. U jeku Drugog svjetskog rata 1943. objavljuje encikliku "Mystici corporis Christi", u kojoj prikazuje Crkvu kao mistično tijelo Kristovo, gdje i laici imaju udjela. Godine 1947. u enciklici "Mediator Dei" proročanski je najavio mogućnost sudjelovanja laika u liturgijskim obredima. Kao vjerni štovatelj Djevice Marije papa Pio XII. 1. studenog 1950. apostolskom konstitucijom "Munificentissimus Deus" proglašava dogmu o Uznesenju Marijinom.

   Budući da su tada bila dva teološka mišljenja u odnosu na Marijino uznesenje, kao i dan danas (jedni smatraju da je Marija prije uznesenja umrla, a drugi da nije), Papa je u formulaciji svečane definicije da je Marija „ispunivši tijek zemaljskog života bila tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu (expleto terrestris vitae cursu, fuisse corpore et anima ad caelestem gloriam assumptam)“, izbjegao zauzeti stav o tom pitanju. Nakon toga, počevši od 1951. godine 15. kolovoza se u Katoličkoj Crkvi slavi kao blagdan Uznesenja ili Velika Gospa. Papa reformira obrede Velikog tjedna. Enciklikama "Christus Dominus" (1953.) i "Sacrum communionem" (1957.) dopušta večernje mise i pričešćivanje na istima, što je bilo uobičajeno u ratnim danima. Papa je proglasio trideset tri sveca, te konzistorijem 1953. imenuje kardinalima veliki broj stranaca, među njima i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, čime je povečao broj stranaca u kardinalskom zboru.

   Kraj života pape Pija XII. bio je žalostan. Tome je pridonio njegov osobni liječnik dr. Giuseppe Galeazzi Lisi, koji je lošim liječenjem kod Pape izazvao kroničnu štucavicu i ispadanje zubi. No, Papa mu je beskrajno vjerovao do samoga kraja. A kraj je došao u zoru, u četvrtak 9. listopada 1958. za Papinog boravka u Castel Gandolfu. Prije Papine smrti prošla su dva dana puna strepnje i nesigurnosti. Ljudi su stizali u Papinsku palaču da bi čuli vijesti. Liječnici nisu htjeli davati izjave, a Papino se stanje pogoršavalo iz sata u sat. U 3 sata i 25 minuta papa Pio XII. je završio svoj boravak na Zemlji. Kardinal Tisserant blagoslovio je Papu koji je umro u velikim mukama. Otac Pelegrino objavio je okupljenima tužnu vijest. Papa Pacelli: aristokrat, erudit, pontifex maximus, koji je gotovo dvadeset godina sam vladao Crkvom, bio je posljednji papa aristokrat. Bio je "dalek", nedodirljiv i fizički je podsjećao na asketu. Visok, mršav, oštrih crta lica, s rukama koje su se neprestano pokretale u svećeničkim kretnjama, gotovo zatočenik svoje aristokratske udaljenosti od svijeta, otišao je u povijest, a s njim i određena crkvena tradicija.

  Oporuka pape Pija XII. ima samo nekoliko redaka: «Smiluj mi se Bože po velikom milosrđu Svome. Kad dozovem u sjećanje propuste i pogreške koji su počinjeni tijekom tako dugoga pontifikata i u tako teškom vremenu, pred očima jasnije vidim svoju nesavršenost.» Pio XII. je želio da mu grobnica bude bez spomenika i što skrovitije, to bolje. Zato je i njegov grob u Bazilici sv. Petra malo u prikrajku. Godine 1965. papa Pavao VI. započeo proces njegove beatifikacije, koji je još u tijeku.

 

Blaženi Antun Chevrier , Lyonski (1826-1879)

svećenik i trećoredac
Blaženi Antun Chevrier , Lyonski (1826-1879)

 

TEKST PREDVIĐEN ZA KOREKCIJE PRIJEVODA

BLAŽENI ANTONIO Chevrier (1826-1879)

 

Duhovnost Oca Chevrier, svećenik biskupije Lyona, koji je pripadao Franjevačkog trećeg reda i osnovao Institut za Prado, vrlo je sličan onome što sv Franje Asiškog u ljubavi siromaštva, bratstvu i malenosti , usluga siromašne i najranjivije društva, što se vidi u lijepom propovijedi Ivana Pavla II

Biografski podaci Blaženog Antoine Chevrier

Otac Antoine Chevrier rođen je 1826. godine u siromašnoj obitelji. On je ušao u sjemenište u Lyonu i bio zaređen za svećenika 1850. Odmah je dodijeljen vikara u Saint-Andre de la Guillotière, Lyon susjedstvu. Na Božić 1856., godinu dana od katastrofalnih poplava u Lyonu, fra Chevrier osjetio poziv za dijeljenje stanje potlačeni. U 1857. kapelan "Grad Djeteta Isusa", čiji je osnivač sekularne Camille Rambaud, Ministarstvo vrši u bijedni siromaštva uz razne suradnici učinili. U 1860. iznajmljuje ballroom očitost, zove Prado, gdje je osnovala "Providencia del Prado" kućište za siromašnu djecu i mladež, prima materijalnu pomoć i kršćanskog odgoja. Godine 1867. imenovan je župnikom u Moulin-à-Vent, 3 kilometra Prado, ali još uvijek živi u Prado. Izuzeti iz župe 1871., što se bavi stvaranjem siromašnih svećenika koji posvetiti evangelizirati siromahe. Prva četiri koji su završili studij u Rimu, zaređen je 1877. godine, oni su se vratili u Prado i formirao prvi nukleus budućeg Instituta. Otac Chevrier Prado umro je 2. listopada 1879. Nekoliko mjeseci ranije podnio ostavku i P. Duret postao novi vrh Prado. Obitelj Prado trenutačno sastoji od svećenika (više od tisuću u 1986.), vjerske, braća i laici.

 

* * * * *

 

Iz homilije Ivana Pavla II na misi beatifikacije (Lyon, 4-X-1986)

1. "Zahvaljujem ti, Oče, Gospodaru neba i zemlje, za skrivanje ove stvari od mudrih i umnih a objavio malenima" (Mt 11,25).

Ove riječi su izgovorili po prvi put Isusa iz Nazareta, sina Izraelova, potomak Davidov, Sina Božjega; oni predstavljalo temeljni pomak u povijesti otkrivenja Boga u čovjeku u povijesti religije u duhovnoj povijesti čovječanstva.

To je bilo kada je Isus otkrio Boga kao Oca i otkrio kao Sin jednog biti s Ocem: "Nitko ne pozna Sina doli Otac, i nitko ne poznaje Oca, osim Sina i tko kome Sin želje otkrivaju ga "(Mt 11,27).

Da, Sin, koji je govorio te riječi sa dubokim "uzbuđenje radosti pod djelovanjem Duha Svetoga" (Lk 10:21) pokazala kroz njih Otac male. Jer Otac je zadovoljan njima.

2. Danas je sveopća Crkva slavi blagdan svetog Franje Asiškog: on je stavio svoju radost u nasljedovanju Krista u najvećem siromaštvu i poniznosti; u trinaestom stoljeću, San Francisco su njegovi suvremenici otkriju Evanđelje. Otac Chevrier bio gorljivi obožavatelj siromaha iz Asiza pripadao Treći franjevački red.U sobi u kojoj je umro, možemo vidjeti malo sliku San Franciscu, a isto tako malo slika Ivana Vianneya,koji je konzultirao u Ars 1857, kada je mladi svećenik, što je u pitanje način misterij siromaštva Betlehem ga predložio.

Ove tri su u zajedničkim Santos "mali" biti "loše", "slatko i ponizna srca", u kojoj je Otac nebeski pronašao svoju punu radost, kojoj je Krist otkrio nedokučiva otajstva Boga, dajući do znati Otac, i Sin jedini zna, au isto vrijeme daje im za sebe, znam Sina i samo Otac zna.

 

Isus, onda ćemo i hvaliti Boga za te tri divljenja likovima svetaca. Oni su animirani po istom strastvenom ljubavi prema Bogu i živio u sličnom odreda, ali s vlastitom karizmom. Sveti Franjo Asiški, đakona, sa svojim drugovima, pobudio ljubav Kristovu u srcu sela talijanskih gradova. Lijek Arški, s Bogom u svom seoskom crkvom sama podigla svijest o svojim župljanima i bezbroj ljudi koji nude Božji oprost. Otac Chevrier, svjetovni svećenik u urbanom okruženju, bilo svojim suigračima, apostol od najsiromašnijih u predgrađu Lyona, u vrijeme kada velika industrija je rođen radničke klase susjedstvu. I to je ono što misionar briga ga potiču da također usvoje stil života radikalno evanđeoski, tražiti svetost.

Pogledajte danas posebno Antonio Chevrier; on je jedan od tih "malih" ne može se usporediti s "pametno" i "razborito" njegove dobi i drugih dobnih skupina. To čini zasebnu kategoriju, ima potpuno evanđeoski raskoš. Njegova veličina se očituje upravo u tome što bi se moglo nazvati njegov malenost i siromaštvo.Živi skromno, s najsiromašnijim sredstvima, bio svjedok otajstvu skrivena u Bogu, svjedočiti Božju ljubav dovodi do "malih" ljudi koji izgledaju poput njega. On je bio vaš poslužitelj, vaš apostol.

 

Za njih, to je bio "svećenik prema Evanđelju," da preuzmu prvo naslov zbirke njezinih poticajima o "pravom učenik Isusa Krista." Za mnogo svećenika donosimo, počevši s Prado koji je osnovao, je neusporediv vodič. Ali sve je ležao kršćani koji čine ovaj sklop također naći veliki svjetlo, jer on uči svako zove objaviti radosnu vijest siromasima, i kako se predstaviti Isusa Krista kroz vlastite egzistencije.

 

3. Apostol, to je ono što sam htio biti otac Chevrier dok se pripremao za svećeništvo. "Isus Krist je poslan od Oca; Svećenik je glasnik Isusa Krista. " Sami siromašni u oca potaknulo želju naviještanja Evanđelja Chevrier. Ali to je bio Isus Krist koji je "uhvatio". Meditacija prije Božića krevetiću u 1856. transformira na poseban način. Od tada se uvijek pokušava ga bolje upoznati, biti njegov učenik, u skladu s Njim, kako bi se bolje naviještati siromašnima. Posebno proživljava iskustvo apostola Pavla, čije je svjedočenje samo čuli: "Ali što je da dobije Krista danas ga smatraju kao gubitak, pa čak i svi imaju gubitak zbog vrijednosti zbog spoznanja Isusa Krista moja Gospodina nadmašivši" ( Fil 3,7-8). Što radikalizam u tim riječima! Ovdje je ono što karakterizira apostola. U Kristu, "sudjelovanje u njihovoj patnji" i "doživljava snagu uskrsnuća njegova" on je "božanska pravda ponudio grešnog čovječanstva, svaki čovjek je ponudio kao dar opravdanja i pomirenja s beskonačno svetim Bogom" ,

Apostol, dakle, čovjek "zarobili Kristu Isusu."

Apostol ima apsolutno povjerenje da, "u skladu s Kristom u njegovoj smrti, on može dobiti uskrsnuo iz mrtvih" (Fil 3,11).

On je također čovjek eshatološke nade što rezultira u nadi da svaki dan, u programu svakodnevnog života, kroz službu spasenja koje on čuva za druge.

. Otac Chevrier je tako teško postići to znanje Isusa Krista, kako bi se bolje hvatanje Krista, kao što je bio zarobljen od strane meditirati neprestano Evanđelja; napisati tisuće stranica komentarima pomoći svojim prijateljima da se pravi učenici sami. On pokušava reproducirati život Krista u svom životu. "Moramo predstavlja Isusa u njegovu jaslice siromašni, Isus Krist pati u svojoj strasti, Isus je otišao jesti u Svetoj Euharistiji" (Le pravi učenik [= VD], Lyon 1968, str. 101). I dalje: "Spoznaja Isusa Krista je ključ svega.Upoznati Boga i njegovu Krista to znači sve u čovjeku, sve do svećenika, a sve svete "(Pismo svojim sjemeništarcima, 1875). Ovdje molitva završava njegova meditacija: "O Riječ! O Kriste! Kako je lijepa si!Kako super ste! ... Moram vas poznaju i vas volim, Ti si moj Gospodin i moj jedan i jedini majstor "(TD, str. 108). Takvo znanje je milost Duha Svetoga.

 

Od tada Otac Chevrier je u potpunosti dostupan za djelo Kristovo: "Da znamo Isusa Krista, koji rade za Krista, umrijeti za Isusa Krista" (Pisma, str 89.). "Gospodine, ako vam je potrebna za siromašne ... luda, ja sam ovdje ... činiti tvoju volju. Ja sam s vama. Tuus Ego sum ​​"(TD, str. 122).

4. psalam ove liturgije prevodi i osjećaji apostol Isusa Krista dopušteno potopiti "Nisam bio zaključan svoju pravednost u mom srcu ..., poskakujte i radujmo se svima vama koji te traže" (Ps 39 , 11.17). "Gospodine Isuse, tvoja ljubav me zarobili, ja ću proglasiti svoje ime na mojoj braći" (pjeva antifona Psalam).

Otac Chevrier je ostalo potpuno apsorbira službi drugima. Njegova braća su prvenstveno siromašni, oni koje je Gospodin napravio ga naći u susjedstvu La Guillotière potopljena u 1856 je "beskućnik". Oni su djeca grada Lisieuxa koji je napravio znate Camille Rambaud, laik. To su oni koje je prikupio zajedno s drugim stariji, koji žive u Prado, neškolovan i neobrazovani u vjeri, u mogućnosti nastaviti, štoviše, priprema za prvu pričest. Možda su bili napušteni, često prezren, izrabljivane; postali su, rekao je, "rad na strojevima napravljene obogatiti svoje gospodare" (Propovijedi, gđa III, str. 12). Oni su također sve vrste jadno, marginaliziranih, koji su svjesni "da ništa, ništa ne znamo, bezvrijedan." Bolesnima, grešnici, također su dio od tih siromašnih.

Zašto Otac Chevrier osjeća posebno privlači one koji, prema Evanđelju, nazivaju "siromaha"? On je oduševljen svijest o ljudskoj bijedi, i on vidi jamu, dok ih je odvojio od Crkve. On osjeća za njih ljubav i blagost Kristu Isusu. Kroz njega, on je sam Krist, koji izgleda kao da kažem svojim suvremenicima: "Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na sebe i učite od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim, jer moj je jaram mekana i moj teret svjetlo "(Mt 11,28 do 30). Otac Chevrier znamo da je Isus dao kao prvi znak kraljevstva Božjega da: "Dobra vijest je proglašen za siromašne" (Lk 3:18, Mt 11,15). On je utvrdio da je siromašni dobivaju Evanđelje obnoviti često drugi inteligenciju i ljubav evanđelja. Zaista je Gospodin dao posebnu karizmu biti blizu siromašnima, a kroz njega, Krist učinio ponovno razumjeti njihove Blaženstva u gradu Lyon i devetnaestog stoljeća Francuskoj; kroz to Blago, Krist nam danas opet govori: "Blago siromasima duhom ... Blago onima koji gladuju i žeđaju za pravdom ... Blago milosrdnima" (Mt 5,3.6.7).

 

Istina, sve sobe moraju biti evangeliziran, moraju biti evangeliziran bogatih i siromašnih, mudri i neznanju.Nitko ne smije biti predmet nesporazuma, zanemarivanja, a kamoli prezir od strane Crkve. Svi su, u nekom smislu, Bog je loša. No, uvjeti pod kojima je otac živio Chevrier, usluga siromašnima bio neophodan svjedok, a ostaje i danas, gdje je siromaštvo. On je jedan od mnogih apostola koji su, u tijeku povijesti, su napravili ono što mi zovemo povlašteni izbor za siromašne.

 

Otac Chevrier je evanđeoski izgleda, poštovanje i voli vjeru. On susreće Krista u siromašnima, a siromašni u Kristu. Ne idealizirana, on zna svoje granice i slabosti; Također vam je poznato da su često nedostaje u ljubavi i pravednosti. On ima smisla za dostojanstvo svakog čovjeka, bogat ili siromašan. On želi najbolje za svaku od njih, njihov spas: ljubav želi spasiti. Njegovo poštovanje je potrebno da postane jednak siromašnima, da žive među njima, kao Krista; raditi s vremena na vrijeme kao što su; umrijeti s njima. Time očekuje da shvate da siromašni nisu napustili Boga, koji ih voli kao Oca (usp DV, str. 63). Što se tiče njega, živi ovog iskustva: "U siromaštvu svećenik pronađe svoju snagu, svoju moć, svoju slobodu" (TD, str 519).San Chevrier oca je osposobiti jadne svećenike do siromašnima.

5. Danas tražimo Blaženu Anthony Chevrier učimo sve više i više evanđeoski poštovanje i brigu za siromašne. Draga braćo i sestre: Vi znate da postoje oni siromašni u našem svijetu danas. Svi oni koji imaju nedostatak kruha, ali i zapošljavanje, odgovornosti, razmatranje njihovog dostojanstva, i oni koji bezbožništva. To je utjecalo ne samo radni svijet, ali i mnogi drugi okruženja. U civilizaciji neobuzdanog konzumerizma, "novi siromašni" koji nisu na "socijalni minimum", paradoksalno postoji. Postoje mnogi od njih pate nezaposlenosti, mladi ljudi ne mogu naći posao ili sredovječnih ljudi koji su izgubili. Znam da mnogi od vas, unutar pokreta mladih a posebno se to odnosi sa zanimanjem donose im učinkovitu pomoć.

Također mislim stranaca u, radnici imigranti vrlo brojni u ovoj regiji iu ovom trenutku ekonomske krize su ugrožena zbog neizvjestan status. Iako je problem njihove integracije ostaje složena, uzimajući u obzir opće dobro zemlje, Crkva ne podnese ostavku na sve što uključuje nedostatak poštovanja za svoje osobe i svojih kulturnih korijena, ili nepravednost prema svojim potrebama i njihovih obitelji koji trebaju živjeti s njima.Kršćani će zauzeti prvo od onih koji se bore za svoju braću iz drugih zemalja imati legitimne jamstva i otvoriti umove više pozdravni način inozemstvu. Oni će biti svjesni svojih problema i pomoć migrantima da se brine o sebi. ... Da, Crkva je također učinjeno u ovom području glas koji ga nemaju. Ona će nastojati da se slike i kvasac više bratske zajednice. [...]

 

6. Da, ona mora pridonijeti oslobađanju čovjeka od ropstva tako bez miješanja u našem zajedničkom borbu protiv nasilja, mržnje, što ideološki klase položaj koji će dovesti do lošije zala od onih koji žele eliminirati.Nada se zapravo ne živi u srcu čovjeka nego kada osjetite Spasitelja. Riječ Božja je onda snaga oslobođenja od zla, grijeha razumio. Naviještanje evanđelja je najviša služenje ljudima.

 

Otac Chevrier htjela osloboditi siromaha iz vjerskog neznanja. Prado, pokušao dok je pokušavao da obrazovanje mladih, što je danas će se zvati pismenosti i učeći vjeru da im omogućiti da sudjeluju u euharistiji. I za ovaj zadatak je podigao i formirao dobar tim muškaraca i žena. "Sve mi je želja da se pripremi dobre vjeroučitelja u Crkvi i formirati udruženje svećenika da rade za tu svrhu" (Pismo svojim sjemeništarcima, 1877). Oni će ići svugdje "pokazati Isusa Krista", kao svjedoci propovijedati kroz -Jednostavan i pažljivo spreman vam katehezi, ali i kroz njegov život. On je posvećen tome mnogo svog vremena, s lošim sredstvima, ali prilagođenih posebno komentirajući svaku riječ Evanđelja, te krunicu i Križni. On je rekao: "Da katekizirati ljude, to je velika misija svećenika danas" (Pisma, p.70.).

 

Siromašni imaju pravo, ali i cijelu Evanđelja; Crkva poštuje savjest onih koji ne dijele njihovu vjeru, ali ima misiju svjedočiti Božju ljubav za njih.

 

Danas je religijski kontekst više nije doba Oca Chevrier. Naš put je obilježen sumnje, skepse, nevjere, pa čak i ateizam, i maksimalističke zahtjeva slobode. Ali potreba da predloži jasnu i žarku vjeru -Sve vjere osjeća sve više. Vjerski neznanja proteže uznemirujuće. Znam mnogi vjeroučitelji su postali svjesni toga i velikodušno posvetiti svoje vrijeme i talente za ispravljanje ovog problema. Poziv otac Antoine Chevrier treba nas potaknuti i držati nas u ovoj misiji. Ne čuješ njegov uzvik: "Kako je lijepo znati o Bogu!" (Pismo, 1873)? [...]

 

8. A ti, Oče Antoine Chevrier, vodi nas na put Evanđelja. Blagoslovljen si ti! Vaš lik se diže i sja u jasnoći osam blaženstava Isusa. Ovaj grad Lyon će vas zvati blaženom, ona koja, od dana umreš, okruženi i štovao.Slično je Crkva časti u vama "mali" uzvišen je Isus više od mudrih i pažljivog formulacije, svećenika, apostola, sluga siromašnih. Poput Pavla, donese Krista, što su živjeli zaboravljajući ono što je iza vas, u ukupnom naponu naprijed. Da, u potpunosti su vas pretvorili u budućnosti, prema svijetlu budućnost svih ljudi u Bogu. Vi ste pokrenuti prema cilju osvojiti nagradu za koju nas Bog poziva da se tamo gore u Kristu Isusu. To je cijena ljubavi! To je ljubav!

 

[L'Osservatore Romano, tjedno izdanje na španjolskom, 12-X-1986]

      

Blažena Felix iz Mede

klarissza (1378-1444)
Blažena Felix iz Mede
TEKST PREDVIĐEN ZA ISPRAVKE PRIJEVODA:
 
Rimski martirologij: U Pesaro, u regiji Piceno, Italija, Blažena FELISA Meda, opatica clarisa. (1378-1444).
 
Rođen je u Milanu. Uskoro je siroče i morao voditi brigu o svojim mlađe braće i sestara. U dobi od 12 on je obećao da svetost. I na 32, kada je ispunio svoje obiteljske dužnosti, postao je vjerski clarisa sv Ursula, ali ne prije nego ostavljajući svu svoju imovinu svojoj braći i siromašnih. Uskoro je postigao veliki ugled zbog svoje pobožnosti. Njegova sestra ubrzo pridružio klarisa, dok je njegov brat pridružio franjevcima.
 
Nakon 25 godina redovničkoga života, gdje se istaknuo ekstremnim pravilnosti i čvrstoću, i njegovim stalnim pobjedama nad kušnjama, izabran je opatice u samostanu sv Ursula, koja pod svojom vlasti bio uzor kreposti i pobožnosti.
 
Do 1439., vojvotkinja od Pesara, Galeazzo Malatesta žene, upitao St. Bernardina iz Siene, koji je tada bio vikar general pažljiv franjevaca, koji je želio osnovati samostan klarisa u Pesaru, pod uvjetom da je Felicia, koji je Ja vladati, sv Bernardino Siena imao poteškoća u uvjeravanju FELISA ostavljajući Milan za Pesaro, s još sedam sestara, raditi na osnivanju strane Malatesta dragom vojvotkinja. Felicia je poslušao njegov nadređeni, iako je bila neka boli daleko, i starije, grad u kojem je oduvijek živio, okružen dubokom ljubavlju. Vladao je samostan s istim uspjehom kao i prethodni. Umro je u samostanu s reputacijom za svetost.
 

Sveta Anna Schäffer

djevica i trećoredica (1882-1925)
Sveta Anna Schäffer

Anna Schäffer. Živjela je u Bavarskoj na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, a žarko je željela bila misionarka. Međutim, zbog teške nesreće dugi je niz godina ostala vezana uz krevet. Unatoč tomu uvijek je bila spremna poslušati druge i moliti za njih. Proglašavajući ju blaženom, 1999. godine, papa je Ivan Pavao II. rekao:,

 

 „Bolest i slabost mogu biti crte po kojima Bog piše svoje Evanđelje“.

 

 

 Govoreći za našu radijsku postaju o njezinoj duhovnosti, Andrea Ambrosi, postulator postupka za proglašenje svetom, istaknuo je da ne treba zaboraviti da je bila laikinja, i da je veliki dio svojega kratkog života provela u krevetu, u velikom trpljenju zbog nesreće koja joj se dogodila kada je imala 15 godina. Od toga je trenutka tijekom više od 20 godina živjela trpeći, i zahvaljujući Gospodinu za sve što joj je slao. Stoga je ona za nas laike poziv da prihvatimo poslanje koje je Isus odredio za svakoga, pa i onda kada u poniznosti imamo zagrliti najteži križ. Ona nas poučava da uz Isusovu pomoć ružne stvari iz svakodnevice uvijek možemo preoblikovati u trenutke radosti, ako u njima vidimo put prema susretu s Isusom – istaknuo je postulator.

http://hu-benedikt.hr/?p=524 

 

Sveta Marija Franciska od pet Rana

djevica,trećoredica franjevaca Alkantaraca ( 1715. - 1791. )

   Rođena je u Napulju 25.3. 1715. i dobila ime Ana Marija Rosa Nikoleta. Otac joj je bio marljiv ali grub  obrtnik svile u Napulju. Njezina je majka od supruga mnogo patila. Kada je Mariji bilo tek dvije godine željela je da joj govore samo o pobožnim temama. A kada joj je majka išla u crkvu prihvatila se nje da je se nije mogla odstraniti. Prva riječ koju je uputila svećeniku  bijaše molba: “Učinite što je potrebno da i ja mogu primiti Svetu Pričest!” Kada bi ugledala svećenika bi uskliknula: “Vidite blago Kristovo – pogledajte Pomazanika!” U sedmoj godini sa velikom pobožnošću primila je Svetu Pričest. Odbila je ponudu za udaju jednog bogatog mladog viteza. 

   Iako je imala protivljenje oca, ipak je dobila dopuštenje i stupila u Treći red Svetog Petra Alkantarskog – na što se pripremala devetnicom u čast Majke Božje i živjela je te dane samo od Svete Pričesti koju je svakodnevno primala. Ostala je doduše u kući kod strogog oca i radila teške poslove i strpljivo podnašala grdnje i uvrede.  Kušnja je trajala i sa strane crkvenih poglavara punih sedam godina. Prihvatila je mrtvenja i odricanja. Njezina utjeha bijaše Sveta Pričest. Za vrijeme  Svete Pričesti ukazao joj se nebeski Zaručnik – Isus Krist  i dao joj svojih pet svetih Rana. Kada više nije stanovala u očevom domu, mogla je više vremena imati slobodno – posjećivala bi u gradu crkvu gdje je upravo bilo četrdeset satno klanjanje – da tamo satima boravi. 

   U nekim crkvama se koncem korizme  cjelodnevno izlagalo Presveto. Trećoredica Marija je od jutra pa do večernjeg blagoslova klečala nepomična a da ne bi uzimala hrane i pića. Njezina je jedina misao bila da pravi društvo Spasitelju. Privikla se na praksu da dnevno počasti 33 puta Najveće Dobro  u čast 33 godina zemaljskog Isusova boravka. Kada radi  bolesti ili druge zapreke nije mogla ići  u crkvu na poklon, odlazila je na ravni krov svoje kuće i okrenula bi se prema crkvi i tu se poklonila i pozdravila Spasitelja. Ovako se molila: “Moj Zaručniče! Ti si Radost mojeg  srca! Blaženog li jezika koji te je primio sada. Blaženi zidovi što moje najvrednije Blago čuvate u ovoj crkvi! Kad bi moje srce moglo biti goruća vatrena peć ljubavi, tako velika kao cijeli svijet da te toliko mogu ljubiti. 
 


   O blaženih li svećenika koji to Sunce, kojima je uvijek tako blizu, premili Gospodin!” Poticala je i druge da češće idu u pohod Isusu ili se bar duhovno pričeste. Za nju je bila neopisiva muka kada nije mogla primit Svetu Pričest.  Samo vrlo rijetko je uzimala ponešto, no redovito je bila bez zemaljske hrane. Već od ranog jutra bi klečeći pred crkvenim vratima čekala otvaranje crkve. Često se događalo da je sveta Hostija umakla iz ruke svećenika i spuštena na njezin jezik. Od 59. godina svojega redovničkog života samo je sedam mjeseci mogla proboraviti u samostanu. Sve drugo vrijeme je najprije provela kod svoje obitelji, pa iako slabog zdravlja mnogo je radila. Po majčinoj smrti napusti gruboga oca i služila je kod jednog trgovca  kao odgojiteljica djece. Gospodarica ju ocrni i stavi pred sud s krivom optužbom, da je pronevjerila novac svojem gospodaru.  

   Morala je podnositi i druge neugodnosti i progonstva, no nevolje su je još više približile Bogu. Bila je veoma darežljiva prema siromasima – davala im je hranu i odjela. U posljednjoj bolesti Sveta Pričest bila joj je jedina okrjepa. Želudac joj nije primao nikoju drugu hranu.  Neposredno pred smrt primi Pričest, poljubi Raspelo. Bilo je to 6. listopada 1791. Papa Pio IX. proglasio ju je blaženom 1843. a  svetom 29. lipnja 1867.

 

      

Sveti Alojzije Luigi Guanella

trećoredac (1842-1915)
Sveti Alojzije Luigi Guanella

   Sveti Luigi Guanella, talijanski svećenik i utemeljitelj dvije redovničke družbe, rođen je 9. prosinca 1842. u Fracisciu, naselju općine Campodolcino (provincija Sondrio, biskupija Como, Lombardija), kao deveto od trinaestero djece Lorenza Guanelle i Marije Bianchi, u siromašnoj i pobožnoj obitelji. Stupio je u sjemenište s 12 godina, studirao na Kolegiju Gallio u Comu, a zaređen je za svećenika 1866. Svećeničku službu obavljao je 1866. u Prostu (Valchiavenna, provincija Sondrio), a od 1867. do 1875. u Savognu, zabačenom naselju općine Piuro, na visini od 932 metra.

   Surađivao je od 1875. do 1878. s velikim svecem, don Ivanom Boscom, vodeći brigu za male beskućnike u Torinu, a od 1878. do 1881. bio je župnik u Traoni (provincija Sondrio), gdje je otvorio školu za siromašnu djecu. Bio je župnik u gradiću Pianello del Lario (provincija Como), od 1881. do 1890. Godine 1886. otvorio je tamo Kuću Božanske Providnosti (Casa della Divina Provvidenza) i utemeljio družbu Kćeri svete Marije od Providnosti (Figlie di Santa Maria della Provvidenza), po svojem osnivaču nazvane Guanelliane.

   Ta je družba 1917. dobila papinsko odobrenje, a danas u njoj djeluje više od 700 sestara u više od 100 kuća, u Europi, Aziji, Sjevernoj i Južnoj Americi. Godine 1908. don Luigi je utemeljio i mušku družbu, Sluge milosrđa ( Servi della Carità ), nazvanu Guanelliani. Družba je dobila papinsko odobrenje 1935, a danas u njoj djeluje više od 500 braće u više od 70 kuća, u Europi, Aziji, Africi, Sjevernoj i Južnoj Americi. 

 

   

   Don Luigi Guanella bio je neumorna duša, dobri samaritanac, a radio je do posljednjeg daha, pisao meditacije i neprestano služio nevoljnicima i nemoćnicima. Neizmjerno je volio život i želio da svi dostojno žive, naročito siromasi. Bio je prijatelj i savjetnik blaženog Andree Carla Ferrarija i pape Pija X. Isušio je i iskrčio močvarnu zemlju na području Sondrija i izgradio ustanovu za hednikepirane osobe. Boravio je 1912. među talijanskim emigrantima u Americi, a 1913. osnovao Bratstvo svetog Josipa, čiji članovi, njih 10 milijuna, diljem svijeta neprestano mole za umiruće. U siječnju 1915, don Luigi je obilazio i pomagao ljude koji su nastradali u potresu na području Màrsica (Abruzzo).

   Hrabro je i odlučno vjerovao velikoj zapovijedi koju je Gospodin Isus istaknuo u odgovoru zakonoznancu, kada je rekao da je druga zapovijed, ljubav prema bližnjemu, slična prvoj. Don Luigi Gonella preminuo je na današnji dan, 24. listopada 1915, u gradu Comu (Lombardija), od posljedica moždanog udara. Blaženim ga je proglasio 1964. papa Pavao VI, a svetim 2011. papa Benedikt XVI, koji ga je nazvao „drugom i učiteljem, utjehom i okrepom najsiromašnijih i najslabijih“. Njegove relikvije nalaze se u svetištu Presvetog Srca Isusovog u Comu.

 

Sveti Daniel i drugovi mučenici

mučenici, Maroko 1227.
Sveti Daniel i drugovi mučenici

   Sveti Daniel i drugovi - druga je skupina franjevačkih mučenika; prva je takozvana Franjevački prvomučenici iz 1220. godine. Nakon smrti Svetog Franje braća su često i odvažno išla u misije. 

   Tako 1227. godine pođoše u Maroko sedmorica braće: Daniel, bivši provincijal Kalabrije, vođa skupine, Anđeo, Samuel, Domno, Leon, Hugolin i Nikola. Došavši u Ceutu počeli su navještati Evanđelje stanovništvu koje je bilo uglavno muslimansko. 

   Brzo ih uhvatiše te predvedoše kralju koji od njih zatraži da se odreknu svoje kršćanske vjere te prihvate islam. Oni to hrabro i odlučno odbiše te su bili izloženi mučenju, a potom im odrubiše glave i "oni predadoše Bogu duše krvlju okupane" (opis mučenja iz pera jednog suvremenika."

 

Sveti Serafin iz Montegranara

brat kapucin, mistik (1540-1604)
Sveti Serafin iz Montegranara

   Rodio se u Montegranaru oko 1540. kao drugi od četvero djece, a na krštenju je dobio ime Feliks. Bio je slabašna zdravlja i otac, koji je bio zidar, poslao ga je da pomaže nekom seljaku čuvati stado. U tišini prirode upoznao je ljepotu sabranosti i molitve, tako da se pripovijedaju mnogi čudesni događaji koji su se dogodili u njegovu djetinjstvu. Kada mu je umro otac, stariji brat, koji je preuzeo sav zidarski posao, pozvao ga je natrag kući da bude barem zidarski pomoćnik, ali Feliks je bio potpuno neprikladan za taj posao i zato je morao neprestance trpjeti prijekore i udarce razdražljivog brata. 

   On se smatrao pozvanim na život pokore, u pustinji, o kojem je doznao čitajući o životu pustinjaka. Saopćivši jednoga dana nekoj pobožnoj djevojci iz Lora Picena te svoje želje, ona mu je govorila o kapucinima i o njihovoj duhovnosti, koja je pogodna za ispunjenje njegovih težnja. Na taj je prijedlog odgovorio s oduševljenjem odmah se zaputio u samostan u Tolentinu. Stupivši u novicijat u Jesiju, u prvotni samostan kraj Tabana, prilikom oblačenja redovničkog odijela dobio je ime Serafin. I tu je položio svoje redovničke zavjete.

   Nakon novicijata poslan je u mjesto zavjetovanika, gdje se nalazio gvardijan koji je želio da sve stvari u samostanu budu na svome mjestu i da braća laici poslužuju svećenike, u skladu s našom ustanovom. Fra Serafin je rekao kako je bio neprikladan za bilo koji posao, da gdje god bi ga se stavilo, nije činio stvari kako treba, i zato mu je otac gvardijan zadavao pokore i mnoga mrtvljenja, kojima su se pridružile posebne đavolske napasti koje su fra Serafina dovele do mnogih tjeskoba te je čak pomišljao napustiti redovnički život. Jednog posebnog dana molio je u crkvi pred Presvetim Sakramentom i u molitvi se teško potužio Gospodinu govoreći: 'Gospodine, ova su braća vidjela moj život. Ako nisam bio prikladan za zavjetovanje, nisu me trebali pripustiti, ali budući da su me pripustili, zašto me muče tolikim mrtvljenjima?'

   Tada je začuo glas Presvetog Sakramenta koji mu reče: 'Fra Serafine, zar to nije put služenja meni koji sam toliko pretrpio za spasenje ljudskoga roda?' Taj je glas fra Serafina jako prestrašio i uz pomoć Duha Svetoga počeo se povlačiti u sama sebe i obećao je, da bi sebe pobijedio, kako će, svaki put kada mu bude nešto učinjeno ili rečeno što mu nije po volji, izmoliti krunicu Majci Božjoj, čiji je bio veliki štovatelj. Tako je i stao činiti. Nakon što se vježbao neko vrijeme u toj molitvi, moleći jednom tako pred Presvetim Sakramentom, začuo je po drugi puta onaj glas: 'Fra Serafine, budući da si iz ljubavi prema meni pobijedio i zatajio sebe, zatraži od mene bilo kakvu milost koju želiš, i od mene ćeš je dobiti.'«

   To zatajenje i odricanje sama sebe tajna je njegove svetosti. Primljene milosti doista su bile tako preobilne da mu je jedan poglavar naredio da prestane s tolikim čudesnim znakovima. Divna čudesa evala su oko skromnog i priprostog brata. Izjave u procesima su neprekidan niz čudesnih događaja. Dovoljno je bilo poljubiti njegov plašt, pomilovati mu ruku, pa čak i samo izgovoriti njegovo ime pa da okorjele bolesti nestanu i beznadni se slučajevi riješe.
Savršeno je opsluživao pravilo siromaštva i bio potpuno suobličen pokorničkom, kontemplativnom i apostolskom duhovnošću u duhu Konstitucija Reda. Znao je crkvu pretvoriti u svoju sobicu, jer je, osobito noću, običavao više boraviti u crkvi no u svojoj sobici. I ako bi ga netko poskrivečki promatrao i on bi to uočio, pretvarao bi se da glasno spava: »O sveti čovječe« - odgovarao bi u šali onome tko bi mu spočitavao to nepoštovanje - »ja spavam više u crkvi no u blagovaonici.«

   Bio je doslovce žedan misa, euharistije, sakramenata, molitve, trpljenja. Zaljubljen u otajstva Krista i Majke Božje, zanosio bi se razmišljajući o njima i padao bi u zanos. Želio je da je u zajednici u Loretu ili u Rimu da može posluživati kod mnogih misa svakog dana. Gotovo nepismen, znao je govoriti s izvanrednom stručnošću i blagošću o Božjim stvarima, a kada je bio prisiljen poslušnošću držati govore u blagovaonici, njegove riječi, bilo da je tumačio psalam Ti što prebivaš pod zaštitom Svevišnjega, ili posljednicu Stala plačuć tužna Mati, bile su tako potresne i ganutljive da su svi plakali.
Puk koji ga je poznavao, opisivao ga je verističkim govorom i slikovito: »Imao je neurednu bradu i bio je uvijek raščupan... zadah mu je jako zaudarao... odjeća mu je bila puna zakrpa, spuštena uvijek s lijeve strane i ispod se mogao vidjeti kostrijet... vrat mu je bio uvijek crven i pun bolova ili svrabeži... apsolutno nije želio da mu netko dotiče ramena... silno je volio cvijeće i mališane.« Činjenica je da su upravo djeca bila uvijek u prvom planu tako čovječnim i poniznim svecima. I upravo će »dječica« razglašavati svojim povicima po gradu Ascoliju fra Serafinovu smrt, koja je nastupila u rano poslijepodne 12. listopada 1604.: »Umro je svetac! Umro je svetac!«

Blaženim ga je proglasio papa Benedikt XIII. 1729., dekretom od 18. srpnja.
Klement XIIl. uvrstio ga je u popis svetaca 16. srpnja 1767.

 

 

Blaženi Honorat Kozminski

kapucin, (1829. - 1916.)
Blaženi Honorat Kozminski

   Blaženi Honorat, na krštenju Vjenceslav Kuzminski, rodio se u Poljskoj, u mjestu Biala Podlaska, 16. listopada 1829. g. Njegovi roditelji bili su veoma marljivi kako na svojim poslovima tako i u odgoju svoje djece. Mali Vjenceslav pohađao je OŠ. u svom rodnom mjestu i svaki je dan s veseljem posluživao kod svete mise kao ministrant. Svi su o njemu stjecali dojam da je nadaren i dobar dječak, sklon glazbi.Nakon nekoliko godina, njegova se obitelj preseli u industrijsko središte u mjesto Wloclawek. U mjestu Plock-u Vjenceslav je pohađao gimnaziju i završio ju je s najboljim uspjehom. Nakon toga postavljalo mu se pitanje: Kamo dalje? Otac mu je savjetovao da upiše školu primijenjene umjetnosti u Varšavi. Nedugo nakon toga umre mu otac. Gubitkom oca naglo se promijenio u životu i vladanju, te se zbog toga počeo otuđivati od svoje majke kao i od svega dobra u čemu su ga roditelji bili poučili, te je u tome mjestu izašao na glas kao velika propalica. Kasnije će i sam zapisati: “U mladosti sam bio velika propalica, otvoreno i direktno sam vrijeđao Boga, nijekao ga i ponašao se kao da ga nema. Čak sam se borio protiv Njega i nastojao sam i druge odvratiti od Boga, izjavljujući da mi svatko može pljunuti u lice, ako se ikada kasnije obratim..”Nedugo nakon toga dospijeva u zatvor i u kojem teško obolijeva, optužen kao vođa pokreta protiv ruskih porobljivača. U toj svojoj bolesti i klevetama počeo je razmišljati o svojoj prošlosti. Molitve majke i milost Božja nisu ga napuštale, premda je on svoj pogled odvratio od Boga. Božji zahvat u njegovom životu dogodio se na blagdan Uznesenja Marijina 1846. g. Toga se dana ponovno vratio svojoj vjeri koju bijaše izgubio. Spasile su ga dvije majke, kako je kasnije stalno ponavljao: Presveta Djevica i njegova majka Alexandra.

   Od toga dana on se ponovno vrati svojoj majci, nastavi studij i počinje ponovno ispravno živjeti, kako su ga učili njegovi roditelji.
U Wloxlaweku jednom prigodom je otkrio svećeniku svoju dušu u sakramentu pomirenja, a to je također učinio i u kapucinskoj crkvi u Varšavi. Tu je prvi put osjetio zov da se intenzivnije posveti služenju Bogu. Tu želju je također priopćio i svojoj majci, ali ona to uopće nije uzimala za ozbiljno. Ali, kad je majci saopćio da želi postati fratar tj. franjevac-kapucin, ona se čvrsto usprotivila. On se nije obazirao na njezino protivljenje, već je otišao franjevcima kapucinima u Varšavu i zamolio poglavare da ga prime u Red.Već 15. prosinca 1846. g. nalazimo ga u Lubartov-u, mjestu gdje su varšavski franjevci-kapucini imali svoj novicijat. Tu je 21. prosinca obukao redovničko odijelo, te dobio novo ime fra Honorat i od tada je započeo novi život. Nastavio je sa studijem da bi, pošto je položio doživotne zavjete (siromaštva, čistoće i poslušnosti), 27. prosinca 1852. g. bio posvećen za svećenika. Odmah je zaorao brazdu svećeničkog i apostolskog djelovanja u čemu je imao velik uspjeh i odjek. U vršenju svećeničkih i redovničkih dužnosti zalagao se do krvi.

   Život mu se najkraće rečeno odvijao između propovjedaonice i ispovjedaonice.U propovijedi za vrijeme beatifikacije papa Ivan Pavao II. ovako je ocrtao profil i posebne vrline našega blaženika:
Evo onoga kome je Gospodin dao svoju milost: redovnika velikodušna i do kraja posvećena idealu manjeg brata kapucina, istinskog duhovnog sina sv. Franje, svećenika i apostola, revnog sluge sakramenta pomirenja i oprosta. Njegova herojska služba u ispovijedaonici postade istinsko duhovno vodstvo. Imao je velik dar otkrivanja i pokazivanja putova božanskog zvanja. Bijaše čovjek postojane molitve, posebno klanjanja Presvetom Sakramentu; uronjen u Boga i u isto vrijeme otvoren zemaljskoj stvarnosti. Jedan svjedok očevicac reče da je uvijek hodio s Bogom. Kao što je poznato, živio je u teškim vremenima za domovinu i Crkvu. Poljska je bila pretrpjela podjele. U tzv. Kraljevstvu Poljske, nakon ustanka u siječnju, bilo je proglašeno ratno stanje. Bijahu ukinuti svi redovi, ostali su samo neki samostani, osuđeni na smrt, jer su novicijati bili zatvoreni. Na svim područjima školstva vladao je policijski teror. Tada je naš blaženik napisao načelo koje je postalo nadahnuće za njegovu apostolsku aktivnost: “Stanje” redovnika i redovnica je božanska ustanova i ne može ga ponestati, jer bez njega se Evanđelje ne bi moglo ostvarivati, zato može i mora promijeniti samo oblik”(...).

   Tražio je ugledne osobe i zajedno s njima dijelio svoju brigu za sudbinu domovine, Crkve i redovničkih instituta u Poljskoj. Kako je rječito njegovo povjerenje: “Treba žarko moliti, Gospodin želi nešto od mene... sve češće dolaze k meni duše različite dobi, znanja, slobodno, i traže da im pokažem put, žele poći u samostan, i posebno traže dozvolu da učine zavjet čistoće....” (Duhovni dnevnik).          U Nowem Miastu fra Honorat je ostao sve do svoje blažene smrti. Gospodin ga 16. prosinca 1916. g. pozvao da primi nagradu vječnoga života. Posmrtni ostaci o. Honorata sahranjeni su u kripti kapucinske crkve u istoimenom mjestu. Narod ga je odmah počeo štovati kao sveta redovnika. Kad je počeo postupak za njegovu beatifikaciju, bili su dobro prostudirani svi njegovi spisi, a osobito “Duhovni dnevnik” kao i ostale njegove izjave. Na temelju mnogih svjedočanstava Crkva je ispitala život i postupke sluge Božjega o. Honorata. Pronašavši da je kreposno živio, odlučila je da ga proglasi uzorom koji valja imati pred očima u usmjeravanju kršćanskoga života na slavu Božji i za dobro ljudi. Papa Ivan Pavao II. proglasio je 16. listopada 1988. g. oca Honorata blaženim.

   Život i djelo oca Honorata, franjevca kapucina iz Biale Podlaske - napisao je kardinal S. Wyszynski - bez sumnje je događaj od neizmjerne vrijednosti za Crkvu u Poljskoj, a njegova proslava znak providnosti i obnove redovničkog života, posebno za nas franjevce-kapucine (fra Flavio Roberto Carraro, generalni ministar OFMCap).Na 10. obljetnicu svoga pontifikata, 16. listopada 1988. g. u Rimu na Trgu sv. Petra, papa Ivan Pavao II. uzdigao je na čast oltara slugu Božjega o. Honorata Kozminskog, svećenika iz Reda Manje braće Kapucina. Kapucinski red, inače plodan svetošću, tako je službeno dobio još jednog blaženika.

 

Pages