You are here

Sveci, blaženi i sluge Božije

npr. 21.1.2018
npr. 21.1.2018

Grgur iz Nise

teolog, monah i biskup

Grgur Nisenski zajedno s bratom Bazilijem i s Grgurom Nazijanskim je bio jedan od velikih protagonista duhovnog cvjetanja, koje je promicalo izgradnju kršćanske civilizacije u četvrtom stoljeću kršćanske ere kada je Kapadocija proživljavala razdoblje intezivne i stvaralačke kulturalne životnosti. O njegovom životu znamo vrlo malo. Rođen je oko 335. te ga je potukao brat Bazilije koji je zajedno s Nazijancem bio odgojen u Atenskoj školi. Nakon što je bio lektor u Crkvi, Grgur je prigrlio službu retora i tad se vjerojatno oženio. Zatim je napustio poučavanje, te se povukao u jednu monašku zajednicu, koju je ustanovio njegov brat Bazilije u Pontu. Monaškim se pozivom oduševljava uz brata mu Bazilija i njegova majka, brat Nekracije i sestra Makrina. Između 371 i 372 je uz početno negodovanje pristao postati biskup Nisse u toj istoj Kapadociji prema želji brata Bazilija.

Bazilije se razočarao u Grgurovu vršenju biskupske dužnosti. Ponekad mu je nedostajalo tankoćutnosti u odnosu prema ljudima. Drugi put opet nije bio dovoljno čvrst kada su to prilike zahtijevale, a nije bio niti praktičan glede administrativnih poslova te je postao lak plijen klevetama i optužbama do te mjere da je bio uhićen, a zatim i premješten na dvije godine pod lažnom optužbom da je zloupotrijebio crkvene fondove. Bilo je to djelo njegovog arijanskog suparnika Demostena. 378 se vraća na stolicu. 379 je sudjelovao na sinodi u Antiohiji i 380 biva izabran za biskupa metropolitu Sebaste (današnji Sivas u Turskoj). Godine 381. sudjeluje na koncilu u Carigradu gdje je odigrao značajnu ulogu te ga je poradi toga car Teodozije I. Veliki jednim dekretom označio kao zastupnika pravovjerja. Treba naglasiti njegove zasluge na pneumatološkom području kada je trebalo sročiti saborsko Vjerovanje. Ustvari, doradio je Nicejsko Vjerovanje ubacivši paragraf o Duhu Svetom priznavši mu Boštvo. Prisustvovao je sinodi u Carigradu i 383. Propovijedao je na svečanom sprovodu kneginje Pulherije i carice Flacile 385. Nakon toga se sve manje zalazi u javne poslove. Prizorište njegova djelovanja postaje sve više monaški život. Budući da je sve manje u Carigradu, sve manje se pojavljuje na biskupskim sinodama, a sve više pohađa samostane. Još 394 se nalazi među potpisnicima carigradske sinode nakon čega mu se gubi svaki trag, pa se smatra da je tada i preminuo.

Teologija

Smrću Bazilija 379, Grgur biva umješan u prvom licu, u trinitarne i kristološke kontrovezije, nasljeđujući od brata tešku ulogu vođe u borbi protiv arijanaca. Obdaren naročito spekulativni genijem, duboko zahvaća u najteže probleme s ciljem da se približi intelektualno zahtjevnijoj sredini.

Za Grgura čovjek dolazi do spoznaje Boga tako da iz vidljivog svijeta, koji potpada pod naša osjetila, uzdiže se u nadosjetilni svijet i tamo traži Boga (per visibilia ad invisibilia). Budući da je ovakav put opasan tu priskače u pomoć Sv. pismo kao „glas Duha Svetoga“. Nejasne tekstove svetih knjiga razjašnjava nam „patrike paradosis“. Savršenije duše Duh Sveti neposredno prosvjetljuje na Zemlji, i one mogu u ekstazi vidjeti Boga licem u lice.

U objašnjenju Presvetog Trojstva služi se Platonovom filozofijom, pripisujući realnost općim pojmovima. Tako prema njemu „čovjek“ znači narav, a ne individuum. Prema tome Petar, Pavao, Marko ne znače tri čovjeka nego jednoga. Riječ Bog znači također brojčano jednu narav, a ne narav podijeljenu na pojedinačne posebne osobe. Otac, Sin i Duh Sveti je jedan Bog, a ne tri boga. Kako se vidi, Grgur je pomiješao logički i realni red. Htio je na taj način činiti Trojstvo shvatljivim. Inače je njegova trinitarna teologija ispravna. Tri božanske osobe imaju jednu zajedničku narav, djelovanje ad extra je zajedničko trima osobama. Započinje se u Ocu, razvija se kroz Sina i svršava se u Duhu Svetom. Razlika među osobama Božjim jest u odnosima. O izlaženju Duha Svetoga govori Grgur kao i ostali grčki Oci: Duh Sveti izlazi od Oca po Sinu.

Obje naravi, božanska i čovječanska sjedinjene su u Kristovoj osobi tako da nisu pomiješane (asyghytos), nego tako srašćene (symfyia) da svojstva jedne i druge naravi postaju zajednička svakoj od njih (koina ginesthai hekateras amfotera). Iz tog učenja slijedi „commnicatio idiomatum“. Grgur je jasan svjedok consecrationes instantanae.

U eshatologiji Grgur je ovisan o Origenu. Uči apokastazu, ali je napustio Origena učeći identičnost po materiji uskrsnulih tjelesa čovječjih sa sadašnjim, dok je Origen zastupao identičnost samo po formi (eides). Kad uči o vječnosti kazni na drugom svijetu, govori o „drugim periodama“. Kazne su vindikativne i medicinalne.

U nauci o otkupljenju služi se također Platonovom naukom. Isus je primio narav kolektivnog čovječanstva i zadovoljio za sve ljude u formi strogog otkupljenja (lytrosis).

Sveti Josip (Dezider) Leoniški

Leonessa, Rieti, 8.siječnja 1556 – Amatrice, 4 veljače 1612

   San Giuseppe (Desideri) da Leonessa Rodio se u Leonissi pokraj Rietija u srednjoj Italiji, 8. siječnja 1556. godine. Na krštenju mu roditelji nadjenuše ime Eufranije. U godinama odrastanja pokazivao je veliku želju za školovanjem i ljubav za djela kršćanske pokore i molitve.
Obdaren velikom oštroumnošću, već je u svojoj 12. godini postigao stupanj znanja svojih učitelja. Rano je ostao siroče. Brigu za njegov daljnji odgoj i školovanje preuzeo je njegov stric, vrlo učeni svećenik koji je živio u Viterbu. Posebno je od mještana bio zapažen, kada je u jednoj prigodnoj svečanosti u ime mjesne Akademije znanosti održao govor pred odličnicima grada. Uslijedili su brojni komplimenti, čestitke i priznanja, a uz njih i laskava ponuda za ženidbu sa kćerkom jednog uglednog bogataša. S tom ponudom se suglasio i njegov stric svećenik.
   Na sve primamljive ponude za njegovu budućnost, Eufranije je odgovorio s promišljenom i razboritom odlučnošću: “Svoje srce sam neopozivo predao i posvetio Bogu”. Poslije zauzetog studija se razbolio i vratio u svoj rodni kraj. Tu je došao u dodir s redovničkom zajednicom franjevaca kapucina. Upoznavši njihov način života, u 17. godini života odluči da postane redovnik kod franjevaca kapucina. Bio je primljen i poslan u novicijat u Carcerelle, samostan u podnožju brda Subasio.
Kao redovnik dobio je ime fra Josip. S njegovom odlukom teško se mirila njegova najbliža rodbina i htjela ga odvratiti od tog zvanja. Pokušavali su svoju namjeru ostvariti u više navrata. Najprije su to pokušali obećanjima, nagovaranjima, a onda vrijeđanjem i pogrđivanjem. Konačno su se poslužili fizičkom silom da ga udalje iz samostana, ali je sve bilo bezuspješno. Bog ga je zvao i Josip mu je ostao vjeran do kraja. Završivši potrebni studij, bio je zaređen za svećenika. Njegov je ideal bio: navještaj Evanđelja narodima, uklanjanje vjerskog neznanja te širenje spoznaje i ljubavi Kristove. U ostvarivanju tog ideala bio je nezadrživo revan i požrtvovan.
   Zatražio je da ga vrhovni poglavar Reda pošalje u misije. Otputovao je s još nekolicinom braće u Carigrad. Josip je najprije pošao u zatvor da posjeti, pomogne i utješi zarobljene kršćane. Kad je savršeno naučio turski jezik, stao je javno propovijedati Evanđelje, ali bezuspješno, te je ubrzo dospio u okove. A kad je i u kraljevskom dvoru pokušao navijestiti spasonosni Kristov nauk, osudili su ga na vješala. Bio je obješen za jednu ruku i jednu nogu, a pod njim je gorjela vatra. Tako je visio tri dana i tri noći.
Mučenik je slobodnom rukom čvrsto držao križ i propovijedao Evanđelje. Treće noći netko ga je, Josip ga je smatrao anđelom s neba, skinuo s vješala, okrijepio kruhom i vinom te mu naredio da se vrati u Italiju. Kad se vratio u svoju domovinu, nastavio je svoju apostolsku djelatnost propovijedanjem Evanđelja po selima. Njegovu su riječ pratili i potvrđivali čudesni događaji.
   S osobitom pobožnošću štovao je Presvetu euharistiju, a slobodno vrijeme provodio je s križem u ruci u razmatranju muke Isusove. Gajio je također osobitu ljubav prema siromasima. U susretu s ljudima svjedočio je neograničenu dobrotu te su ga smatrali pravim anđelom mira. Teško se razbolio od neizlječivih rana. Kad je nastupio čas njegove smrti, razgovjetno je ponavljao riječi Otkrivenja: «Evo dolazim, dolazim brzo!»
Umro je 4. veljače 1612. godine u samostanu Amatrice. Njegovi su posmrtni ostaci preneseni u kapucinski samostan njegovog rednog mjesta u Leonissu. Papa Klement XII. proglasio ga je 22. lipnja 1737. godine blaženim, a papa Benedikt XIV. 29. lipnja 1746. svetim.
Liturgijski se slavi 4. veljače.
* * * * *

Iz duhovne ostavštine sv. Josipa Leoniškog
 

Svaki je kršćanin živa knjiga evanđeoske nauke

   Evanđelje i dobra vijest o Gospodnjem dolasku na svijet po Djevici, ne mora se napisati samo na materijalnim pergamenima, nego poglavito u našim srcima, u našoj nutrini. To je, naime, razlika između pisanog zakona i zakona milosti: onaj se zove pisani zakon, jer je bio urezan u kamenim pločama, a ovaj se zove zakon milosti, jer se utiskuje u srce ljudi ulijevanjem milosti Duha Svetoga. Tako je Gospodin obećao po proroku Jeremiji: Sklopit ću s vama novi savez, ne kao savez što sam ga sklopio s vašim ocima. A o novom savezu dodaje: Dat ću vam svoj zakon u njihovim srcima.
   Dakle, svaki kršćanin treba biti živa knjiga iz koje se može čitati evanđeoska nauka. Tako je govorio Pavao Korinćanima: Vi ste naše pismo, napisano ne crnilom, nego duhom Boga živoga posredstvom naše službe, ne na pločama od kamena, nego na pločama tjelesnim – u srcima. Papir za pisanje je naše srce, a pisac je Duh Sveti po mojoj službi, jer je moj jezik pisaljka hitra pisara.
O kad bi jezik propovjednika, pokrenut od Duha Svetoga, umočen u krvi neokaljanog Jaganjca, danas brzo pisao u vašim srcima? Ali, kako se može pisati na papiru koji je već ispisan? Ako se prijašnje ne ukloni, novo se ne može pisati. U vašim je srcima upisana lakomost, oholost, razuzdanost i ostale mane. Kako ćemo mi upisati poniznost, poštenje i ostale kreposti, ako se ne uklone prijašnje mane? Kad bi ljudi u sebi imali takvo pismo, svaki bi od njih, kako je rečeno, bio pismo koje bi na svoj način svojim primjerom učilo druge. Stoga dodaje Pavao: Vi ste pismo koje svi ljudi čitaju i poznaju.

   Tako trebaju postupati starješine i propovjednici u obraćanju duša, da na ugodan način privuku sve na put istine; ne mogu se svi istim sredstvima uvjeravati. Zato je Pavao, najmarljiviji Kristov službenik i osvajač duša, govorio: Židovima sam postao kao Židov, onima koji su bez zakona kao da sam bez zakona. Napokon se svima prilagođavao. Zato dodaje: Svima sam postao sve da sve pridobijem za Krista.
(Analecta Ord. Min. Cap., 1897., str. 281 - 283.)

"Tri su stvari svojstvene redovniku: ljubiti Boga svim srcem, neprestano Ga hvaliti ustima, bližnjemu svijetliti primjerom dobrih djela. Nitko tko se daje na duhovni ili redovnički život, neće moći postići savršenost bez ljubavi Božje. Tko ima ljubav, bogat je, mada to i ne zna; tko nema ljubavi veoma je nesretan."

Japanski Prvomučenici

Sv.Petar Krstitelj, Sv.Martin od Uzašašća, Sv.Franjo Blanco, Sv.Filip od Isusa, Sv.Conzalvo Garzia, Sv.Franjo od sv.Filipa i sv.Pavao Miki isusovac, Japanac

Sveti Petar Krstitelj rodio se u Španjolskoj 1542. godine. Kad je završio školovanje i postao svećenik, pošao je u istočne zelje da propovijeda Evanđelje. Više je godina djelovao u Filipinima. Godine 1593. poslan je s još pet redovničke braće franjevaca u Japan. Tu se neumorno trudio i mnoge obratio na pravu vjeru te gradio crkve i bolnice. Ali kad su nastupile vjerske i političke razmirice i apostolski rad dokinu, Petar je uhvaćen i iz izrugivanje svjetine odveden u Nagasaki. Tu je s ostalim franjevcima i tri isusovca te petnaest franjevačkih trećoredaca osuđen na smrt na križu. Slavno su mučeništvo podnjeli 5. veljače 1598.godine

Iz pisama Svetog Petra Krstitelja 4. siječnja i 2. veljače 1597.

"Od braće, koja su ovdje, šestorica su uhvaćeni i u zatovru smo zadržani više dana zajedno s trojicom Japanaca iz Družbe Isusove, od njih je jedan bio sa zavjetima, ostali kršćani vjernici; na broj svih nas je bilo dvadeset i četiri. Sada smo na putu u ovom dosta studenom zimskom  mjesevu, i vode nas s konjima pod jakom stražom. Naime nekih je dana određeno više os dvije stotine ljudi da nas čuvaju. Ali nas to nije smetalo, išli smo utješeni i radosni u Gospodinu, jer u presudi protiv nas donešenoj, rečeno je da nas treba razapeti na križ što smo protiv kraljeve zapovijedi popovijedali Božji Zakon a drugi stoga što su kršćani. Koji su željeli umrijeti za Krista sada imaju zgodnu priliku. Smatram da bi vjernici ovoga mjesta bili jako ohrabreni, da su ovdje bili redovnici našega Reda, ali zasigurno znaju, dok god vlada ovaj kralj, ne može se dugo boraviti u Japanu u našem odijelu, jer kralj brzo preseljava u vječni život, kamo i nas vodi.

Osuda, koja je protiv nas izrečena, nošena je pred nama ispisana na ploči. Tu se kaže da smo osuđeni jer smo propovijedali Nauan zakon (naime kršćanski) protiv Tayeosama zapovijedi. I kad stignemo u Nagasaki, bit ćemo razapeti. Zbog toga smo bili najviše radosni i u Gospodinu utješeni jer gubimo svoj život zbog propovijedanja Njegova Zakona.  Ovdje smo  nas šestorica braće i osamnaest Japanaca, svi osuđeni na smrt; jedni kao propovjednici, a drugi kao kršćani,  iz Družbe Isusove jedan brat, drugi katehista i treći laik.

Izvedoše nas iz zatvora i staviše na kola. Svima je odsjećen dio uha i tako nas vozili ulicama Meaca a pratilo nas je mnogo osoba i vojnika i opet su nas vratili u zatvor. Drugog dana svezaše nam čvrsto ruke na leđima i požurujući nas konjima odvedoše u Usaku. Slijedećega dana ponovno nas izvdu iz zatvora, posade nakonje i vodili su nas ulicama grada.

Osim toga doveli su nas u grad Sakaj i tu učinili isto: u ova tri grada uvijek je bio prisutan državni glasnik. Znali smo da smo osuđeni na smrt, ali tek kad smo bili u Usaki, obaviješteni smo da je u tu svrhu naređeno da idemo u Nagasaki. Vaša ljubav, iz ljubavi prema Bogu, neka nas usrdno preporuči Bogu, da žrtva našega života bude primljena od Boga. Koliko sam ovdje čuo, mislim da ćemo biti raspeti slijedeećeg petka, naime toga istoga dana u Meaci odsjekli su na dio jednog uha, što smo primili kao dar Božji, stoga vas ve žarko molimo da iz ljubavi Božje molite za nas.

Predraga braćo, pomozite nas svojim molitvama da naša smrt bude prihvaćena u Nebu pred Božanskim veličanstvom, kamo se po Volji Božjoj nadamo da idemo, i mi ćemo se vas sjećati, pa ni ovdje nisam zaboravio vašu ljubav: cijelim svojim srcem ljubio sam vas i ljubim. Preporučujem vam mir i ljubav Gospodina našega Isusa Krista. Zbogom, predraga braćo, jer nema više vremena za razgovor. Osim u Nebu. Sjećajte me se!"

Isusovac Pater Josip Antolović je o mučeniku Pavlu Miki napisao slijedeće:

Sveti Pavao Miki, po narodnosti Japanac, a po zvanju isusovac, živio je u prijelomno doba povijesti svoga naroda. Uslijed pada središnje vlasti dinastije Ashikaga-Shogunates Japan je gotovo kroz 100 godina postao poprištem beskonačnih borba između brojnih daimyja, tj. feudalnih knezova. Nešto slično kao prije ujedinjenja i u Italiji. Sredinom XVI. stoljeća militaristički vođe Oda Nobunaga i Toyotomi Hideioski postavljali su pomalo temelje narodnog jedinstva i postepenog smirivanja situacije, ali to je potpuno bilo ostvareno tek u narednom stoljeću.

U to nemirno doba nesigurnost je prijetila kako životu pojedinaca tako isto i svem društvenom poretku. Ono što je bilo odlučujuće bila je vojnička korektnost i viteško držanje. Jaki vođe nastojali su učvrstiti vlast u svojim rukama, a njome utjecati na sudbinu što većeg broja ljudi.

U isto vrijeme promicala se domaća nacionalna kultura, osobito u originalnom graditeljstvu, slikarstvu i drugim granama umjetnosti, pa i u književnosti. Dodir sa Zapadom, osobito s Portugalcima, u mnogočemu je obogatio život Japanaca. Želja za nekom sabranošću i produbljenjem našla je svoj tipičan izražaj u čajnim obredima, koji su se tada naročito gajili u širokim narodnim slojevima. Sve je to budilo nacionalnu svijest o vlastitoj vrijednosti i ponos na domaću kulturu.

Sv. Franjo Ksaverski počeo je godine 1549. u Japanu prilično uspješno misionariti. Taj rad naišao je kasnije na mnoge poteškoće. Domaće japanske religije, duboko povezane s narodnom kulturom, počele su pružati kršćanstvu žilav otpor. U Yamaguchiju je bila veoma živa kršćanska zajednica koja je mnogima bila trn u oku. Unatoč svemu tomu, kršćanstvo se i dalje širilo. Godine 1852. Crkva u Japanu brojila je već 150.000 pokrštenih duša.

Kako se preko 40 godina Družba Isusova jedina bavila misijskim radom u Japanu, to je japanska pobožnost stajala pod velikim utjecajem isusovačke duhovnosti, osobito duhovnih vježbi sv. Ignacija. Vizitatora misija isusovca o. Alessandra Valignana, koji je prvi put g. 1579-82. obišao Japan, silno se dojmio vjerski žar japanskih kršćana pa je u svojim izvještajima dao oduška velikoj nadi za budućnost Crkve u Japanu. Kako je bio vrstan organizator i dobar planer, stvorio je odličan program za budući misijski rad. Vrijednost je toga programa u tome što se nastojao prilagoditi mentalitetu Japanaca.

Militaristički vlastodršci pokazivali su se ispočetka veoma skloni kršćanstvu. Ipak je godine 1587. jedan veoma utjecajan između njih, Toyotomi Hideyoshi, nenadano promijenio svoje držanje. Zabranio je daljnje širenje kršćanske vjere i zapovjedio da se iz Japana istjeraju svi misionari. Uzrok tim oštrim mjerama mogla je biti sumnja u veze misionara sa strancima, a i strah za vlastiti utjecaj. I od toga je trenutka Crkva u Japanu bila izložena svakojakim iskušenjima, opasnostima i pritiscima svake vrste. Nastupiše teški dani jer se nebo nad Crkvom silno naoblačilo.  Bilo se bojati i najgorega.

Godine 1593. došla je s Filipina u Japan skupina franjevaca. Oni su smjeli ostati u Japanu pa su svojim karitativnim djelima, osobito po bolnicama te brinući se za siromahe i gubavce, pružili pred javnošću divno svjedočanstvo za nauk Evanđelja. Ipak je položaj Crkve u Japanu bio i dalje ugrožen. Zemlju su još opteretile različite elementarne nepogode te nesretni rat s Korejom. Nova je kriza nastupila kad je španjolski brod San Felipe na putu iz Manile u Mexico pristao uz japansku obalu. To je bilo shvaćeno, a posve krivo, kao da se radi o posve ratnim namjerama prema Japanu.

U vezi s tom nategnutom aferom Hideyoshi je 6 franjevaca, među njima 3 svećenika, i 15 njihovih japanskih pomoćnika osudio na smrt na križu. Tom popisu osuđenih pribrojana su i 3 člana Družbe Isusove, svi Japanci: Pavao Miki, skolastik, dakle, bez posljednjih zavjeta, i 2 brata Ivan Soan Goto i Jakov Kisai. Oni su pripadali isusovačkoj rezidenciji u Osaki. Uz njih su još bila pridružena 2 japanska kršćanina tako da je 5. veljače 1597. u svemu pogubljeno 26 mučenika. Navedena trojica bili su prvi mučenici isusovci u Japanu. Slijedit će ih na tome slavnome putu još mnogi.

Pavao Miki u dobi od 5 godina primio je krštenje skupa sa svojim roditeljima koji ga kasnije povjeriše isusovcima na odgoj. Godine 1586., kad su mu bile 22 godine, stupio je u novicijat Družbe Isusove. Prve zavjete položio je godine 1588. Zatim je 3 godine studirao u mjestu Arie. Latinski mu je bio veoma težak jezik. Ubrzo je počeo djelovati kao katehist i propovjednik, a to mu je kao domaćem sinu išlo dobro od ruke. Bio je sposoban za dijalog s nekršćanima. Nakon uspješnog djelovanja u Kyushu pozvan je u središnji Japan gdje je također lijepo djelovao među samurajima, tzv. višim slojevima japanskog društva. Tamo je u prosincu godine 1596. bio i zatvoren. Njegov je život neprestani rast u nasljedovanju Krista raspetoga i sav u službi naviještanja Evanđelja. O tome svjedoče njegova brojna pisma, osobito ona iz zatočeništva. A njegovo posljednje pismo krasna je ispovijest vjere u Krista od mučenika koji za svoju vjeru ide hrabro u smrt.

Ostala dva Mikijeva subrata: Ivan Soan, po svom rodnom otoku nazvan Goto, i Jakov Kisai, iako su od njega bili različite dobi, bili su s njime združeni jednakom vjernošću Kristu i željom za mučeništvom.

Ivan Soan, 19-godišnjak, kao sin kršćanskih roditelja bio je već od mladosti veoma povezan s Družbom Isusovom. Jakovu Kisaiu bile su 64 godine. On se sav posvetio razmatranju tajnâ Isusove muke i vjernom služenju Crkvi u raznim poslovima. Obojica su žarko željela mučenički poginuti skupa sa slavnim propovjednikom Pavlom Mikijem. Malo pred smrt smjeli su položiti isusovačke zavjete.

Sva trojica tih isusovačkih prvomučenika u Japanu ispunila su na uvjerljiv i potresan način onu Gospodinovu zapovijed: "Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!" (Mt 16,24). Sva trojica su ispunila životni ideal svoga isusovačkog zvanja iz knjižice Duhovnih vježbi "prinoseći veće cijene i veće vrijednosti".

Nalazeći se pribijen na križ, kao i njegov božanski Učitelj, Pavao Miki je s križa prisutnima ovako progovorio: "Kad sam već došao do ovog trenutka, držim da među vama nema toga koji bi vjerovao da ću sad prešutjeti istinu pa vam izjavljujem da nema nijednog puta k spasenju do onoga što ga imaju kršćani. Taj me put uči da oprostim neprijateljima i svima koji me uvrijediše pa rado opraštam kralju i svim začetnicima moje smrti i molim ih da se dadu uvesti u kršćanski krst."

Sveti Egidije Marija od sv. Josipa - Francesco Pontillo

Taranto, 16. studenog 1729. - Napoli, 7. veljače 1812.
Sveti Egidije Marija od sv. Josipa - Francesco Pontillo

   Kao potomak plemenite atenske obitelji, Egidije je rano napustio Grčku, kao i slavu ovoga svijeta, da bi uFrancuskoj živio kao pustinjak, usred šume.  Za uzglavlje je odabrao kamen, za ležaj golo tlo, a za hranu korijenje i divlje plodove. Sretan je slavio Boga.  Za vrijme šumskog lova, Flavije, gotski kralj, upoznao je svetoga pustinjaka, pa su ga se njegove riječi dojmile. Kako Egidije nije htio doći živjeti u dvoru, kralj Flavije je oko 680. dao sagraditi samostan  u  šumi nazvan Saint-Gilles gdje je pustinjak mogao zainteresirane poučavati monaškom životu prema pravilu Avetog Benedikta. Sveti je Egidije, u francuskom Gilles, veoma popularan Svetac u Francuskoj, gdje petnaestak općina nosi njegovo ime, u Belgiji, gdje u Bruxellesu jedna gradska četvrt nosi njegovo ime, a ubrojen je i u broj svetih pomoćnika, što mu je proširilo štovanje i izvan granica Francuske. Središte je njegova štovanja jedna opatija u okružju grada Nîmesa, gdje mu se nalazi grob. Iz toga su groba njegove relikvije po srednjovjekovnom običaju dijeljene i prenašane po Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj. Najveći se dio svečeva tijela čuva u Toulouseu, u crkvi Saint Sernin.

   Sveti je Egidije živio kao pustinjak u Provanci. Oko g. 680., najvjerojatnije uz pomoć zapadnogotskog kralja Wambe, sagradio je na ušću Rhone samostan, u kojem je kao opat vodio skupine redovnika. Taj je samostan po njegovu imenu kasnije nazvan SaintGilles. Umro je na glasu velike svetosti, a grob mu je bio jedna od omiljelih postaja na hodočasničkom putu što je vodio u Compostellu. Hodočasnici svetom Jakovu neminovno su se s velikom pobožnošću zaustavljali i molili i na grobu sv. Egidija. Danas, kad se polako opet budi smisao za pučku pobožnost, njezino bolje razumijevanje i vrednovanje, lakše ćemo razumjeti tu srednjovjekovnu odanost Svecima i hodočašćenje na svetačke grobove.

   Svetog su Egidija kao pomoćnika zazivali u pomoć protiv straha i duševnih bolesti. Blagdan mu je upisan u Rimski martirologij prvi rujna. Svecu su u Francuskoj podignute brojne crkve, tako u Parizu, BourgleReineu, Thiaisu. Koji put ga na slikama prikazuju skupa s biskupom Sensa sv. Lupom. U divnoj katedrali u Chartresu, remekdjelu kršćanske umjetnosti, sveti je Egidije prikazan na pročelju – tamo je njegov kip – i u samoj crkvi na dva prozora.

   Pius Parsch, pišući o sv. Egidiju, kaže: »Sveca zazivaju u pomoć kao jednoga od 14 pomoćnika u bolesti i pošasti. Sveci nam žele olakšati i naš zemaljski udes, a kad je to podređeno našem vječnom spasenju, žele nas osloboditi i od bolesti i patnje. Ako je pak koja bol ili bolest potrebna za naše spasenje, tada nam u tom slučaju sveci ne mogu pomoći. Samo u tom smislu – u vidu našega vječnoga spasenja – smijemo zazivati svece pomoćnike u nevolji.« Sve, dakle, mora biti podređeno volji Božjoj i našem vječnom udesu.

Blažena JAKOBA iz Settesolia

III. r. (Rim 1190 - Asiz 08. veljače 1239.)
Blažena JAKOBA iz Settesolia

Ljubav između Franje i gospođe Jakobe

   Dok je, s jedne strane, vrlo dobro poznato da je sv. Franjo ljubio „gospođu siromaštinu“, s druge strane, bila i druga gospođa, ljudsko biće od krvi i mesa, koju je Franjo također ljubio. To je bila lijepa i pobožna rimska plemkinja, Jakoba de Settesoli. Ona je bila udovica i živjela na dvoru u Rimu kod obitelji Frangipana, jedne od najstarijih rimskih obitelji. Nekoliko godina nakon smrti sv. Franje, obitelj Frangipana protjerala je iz Rima papu Grgura IX. Prije toga vremena, jedan član iz obitelji Frangipana bio je protupapa.

   Jakoba je, međutim, ostala zapažena zbog svoje plemenitosti i svetosti. Ona i sv. Franjo bili su istinski prijatelji preko deset godina. Franjina subraća usporedili su je s Marijom Magdalenom jer, kao i Marija Magdalena, ona je je bila u stanju mnogo ljubiti. Oboje, i Franjo i Jakoba, imali su veliku i snažnu ljubav prema Kristu i to je bio temelj njihova vjernog i srdačnog prijateljstva. Franju je nju nazivao „brat Jakoba“ jer je o njoj razmišljao kao o jednom od svoje braće.

   Kada je zadnji put posjetio Rim 1223. godine Franjo je donio na dvor, gdje je Jakoba živjela, janje kao dar. O tom janjetu može se razmišljati kao o nasljedniku leoparda koji je jedno vrijeme slobodno se skitao na tom istom dvoru i kojega je obitelj Frangipana držala da se ponosi svojom okrutnošću. Taj je leopard zapravo ubio domaćeg slugu. Janje, koje je Franjo donio, bilo je simbol Janjeta Božjega koji je došao da oduzme grijehe svijeta. Janje je reklo: „Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze; blagoslivljajte one koji nvas proklinju i molite za one koji vas zlostavljauju“. U društvu koje je slavilo rat, prolijevanje krvi i osvetu, Franjo je priželjkivao i predviđao kako će Janje trijumfirati nad leopardom.

   Jakoba je imala privilegij da je bila u Asizu za vrijeme smrti sv. Franje u listopadu 1226. godine. Kad je sv. Franjo bio blizu svoje smrti, braća su uvidjeli da je bilo potrebno pozvati i Jakobu da bude blizu dok je Franjo umirao. Iako ženama nije bilo dopušteno u klauzuru, to pravilo moralo se prekršiti zbog ljubavi prema Kristu koju su Franjo i Jakoba imali jedno prema drugom. Ali kada se glasnik spremao poći za Rim i dovesti Jakobu, ona i njezino društvo stigli su u samostan. Mistični glas pozvao je Jakobu da odmah ide u Asiz i ona je poslušala taj glas. Kad je stigla, odmah je pitala je li Franjo još živ. Doznala je da je on još uvijek živ i da je on tražio da je vidi prije nego što umre.

   Kao žena, koja je pomazala Isusa sa skupocjenom pomašću (na zaprepaštenje Jude) prije njegove smrti, Jakoba je također donijela nekoliko darova za Franju:

   Crveni svileni jastuk s carskim orlovima i lavovima s dvora obitelji Frangipane izvezeni na jastuku. Isus nam je dao prispodobu o siromašnom čovjeku Lazaru kojega je Abraham bio utješio u kraljevstvu Božjem... Jakoba je, činilo se, davala siromašnom i bolesnom Franji okus utjehe koja treba doći.

   Habit, svijeće i tamjan za sprovod. Očito, žena je trebala pobrinuti se za detalje koje braća, kao muškarci, nisu predvidjeli.

   Bijeli svileni veo s tri slova, AMA, uvezena naokolo. Ta slova znače „ljubav“ u latinskom i talijanskom. Jakoba je jasno prepoznala zanosnu snagu i nakon Franjina života.

   Mala košarica šećera i bombone od badema. Jakoba je znala da je Franjo volio te bombone i na taj je način željela izraziti ljubav Božju prema Franji.

   Ovi su darovi privremeno oživjeli Franju, spriječiti drugu ženu, sestru smrt, koja je također trebala posjetiti Franju. Kreposna ljubav između Franje i Jakobe izaziva naš moderni metalitet koji s jedne strane izjednačuje „ljubav“ sa seksualnošću, a na drugoj strani stavlja granice na ljubav. Ljubav između Franje i Jakobe pokazuje da, dok mi stavljamo granice na ljubav, Bog ne stavlja granice.

 

izvor: http://www.franjevci-split.hr/ 

Blaženi Alojzije Stepinac

biskup i mučenik, trećoredac

  Djetinjstvo i mladost
Alojzije Stepinac peto je od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, pedeset kilometara od Zagreba. Kršten je sljedećeg dana na ime Alojzije Viktor.

Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.

Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice.

U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran.

Svećeničko ređenje
Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.

Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.
26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.

U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadanjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.
U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.

Najmlađi biskup
Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.

Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.
Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji.
Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik "Hrvatski Glas"). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641-1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984.

Ratni vrtlog
Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.

Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: "Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili." A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: "Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: "Oče naš koji jesi na nebesima!" I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?" Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz - da bi na taj način spasili svoj život - prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer "kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju".

Njemu su se sa svih strana utjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima: Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima itd. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.

Komunistički napadi
Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće "narodnu Crkvu", neovisnu o Svetoj Stolici. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.

Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.
U rujna 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana.

Uslijedio je još bjesniji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.

Montirani sudski proces
Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovjest za koje je svetinje on spreman položiti i život.

Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava.
19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951. Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.

Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.

Uzništvo i smrt
U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale.

Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka.
Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, "policitemia rubra vera", tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.

Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže "ex aerumnis carceris" - od "zatvorskih tegoba", ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: "Oče, budi volja tvoja!"

Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca. Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti po zagovoru bl. Stepinca neprestano rese taj divni prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog zagovornika kao i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.

 

 

 

 

 

 

 

 

Ti jedini, Kriste, kadar si spasiti svakog pojedinca!

Ti jedini, Kriste, kadar si spasiti obiteljinaše!

Ti jedini, Kriste, kadar si spasiti narod naš i domovinu našu!

Bez Tebe neće koristiti - nikakvi državnici,

nikakvi vojskovođe,

nikakvi političari,

nikakvi ideolozi.

Tu, eto, našu živu vjeru došli smo da ispovjedimo na ovom Kongresu.

 

( Iz propovijedi Blaženog Alojzija Stepinca na Euharstijskom Kongressu u Karlovcu 1936. godine.)

Blaženi Anđelo Tankredi iz Rietija

r. I r., drug sv. Franje (1258.)
Blaženi Anđelo Tankredi iz Rietija

PRIJEVOD U TIJEKU:

Beato Angelo Tancredi da Rieti

13 febbraio

 

Il beato Angelo Tancredi da Rieti fu uno dei primi discepoli di san Francesco, e cioé uno dei primi frati minori. Angelo Tancredi era un nobile cavaliere, fu il primo cavaliere ad unirsi a Francesco. Nel 1223 lavorava a Roma, a servizio del cardinale di "Santa Croce in Gerusalemme" Leone Brancaleone. E proprio in quegli anni Angelo Tancredi conobbe Francesco d'Assisi. Trascorse con il frate serafico gli ultimi due anni della sua vita. Angelo assieme ai compagni Leone e Rufino confortò Francesco, mentre stava morendo, cantandogli il Cantico delle Creature. Con Leone e Rufino egli scrisse la celebre "Leggenda dei tre compagni" e, nel 1246, una lettera da Greccio al ministro generale Crescenzo di Iesi. Tancredi da Rieti è sepolto vicino alla tomba di Francesco nella cripta della basilica di Assisi. E lo stesso san Francesco, volendo delineare l'identikit dell'autentico frate minore, così scriveva: «Sarebbe un buon frate minore colui che avesse la cortesia di Angelo, che fu il primo cavaliere entrato nell'Ordine e fu adorno di ogni gentilezza e bontà». (Avvenire) 

 

Il Beato Angelo Tancredi da Rieti fu uno dei primi discepoli di San Francesco, e cioè uno dei primi dodici frati minori. Angelo Tancredi era un nobile cavaliere, fu il primo cavaliere ad unirsi a Francesco. Nel 1223 lavorava a Roma, a servizio del cardinale di “Santa Croce in Gerusalemme” Leone Brancaleone. Francesco giunse anch'egli al palazzo del cardinale Leone, pensando di rimanere per alcuni giorni, durante il suo ultimo viaggio a Roma, quando Papa Onorio III diede la sua approvazione alla nuova Regola. Angelo preparò una stanzetta per lui in una torre solitaria, ma Francesco vi rimase solo una notte, perché i demoni lo torturarono. Insieme a Bernardo, Leone e Rufino, Angelo Tancredi rimase accanto a Francesco durante gli ultimi due anni della sua vita. 
A quel tempo, Francesco era gravemente ammalato, ed Angelo si prese cura di lui come suo "compagno e guardiano". Una volta cucì un pezzo di pelliccia di volpe all'interno del saio di Francesco, per proteggerne dal freddo intenso lo stomaco e la milza, ma Francesco lo obbligò a cucirne un pezzo anche sul lato esterno della tonaca, affinché tutti sapessero che indossava un pò di pelliccia. Mentre il Poverello d’Assisi stava morendo, Angelo e Leone lo confortarono cantandogli il "Cantico delle Creature". 
Insieme a Leone e Rufino egli scrisse la celebre "Leggenda dei tre compagni" e, nel 1246, una lettera da Greccio al Ministro Generale Crescenzo di Iesi. Tancredi da Rieti è sepolto vicino alla tomba di Francesco nella cripta della Basilica di San Francesco. 
Nel Santuario di Fonte Colombo (nella Valle Santa reatina), vicino al parcheggio troviamo la Cappella dedicata all’Ascensione, edificata nel 700. All’esterno della Cappella possiamo notare delle terrecotte che rappresentano l’invito rivolto dal Poverello d’Assisi a Tancredi di Rieti perché lo seguisse, e la mensa provvista dal Signore per far desinare il medico venuto a Fonte Colombo a curare il Santo. Un altro monumento che ricorda la vita terrena del Baeto Tancredi si trova a Rieti, nel rione San Francesco. Si tratta del monastero di Santa Chiara, che fu edificato appunto sulla casa del frate Angelo Tancredi. San Francesco, volendo delineare l’identikit dell’autentico frate minore, così scriveva: “sarebbe buon frate minore colui che riunisse in sé la vita e le attitudini dei seguenti santi frati: la fede di Bernardo, la semplicità e purità di Leone…e la cortesia di Angelo, che fu il primo cavaliere entrato nell’Ordine e fu adorno di ogni gentilezza e bontà”.

 

Blaženi Ivan Triorski

svećenik, misonar i mučenik (Molini kod Triora, 15.veljače 1760. – Changsha, 7. veljače 1816.)
Blaženi Ivan Triorski

   Blaženi Ivan od Triora, franjevac  mučenik u Kini, rodio se 15. ožujka 1760. u Triori, u Italiji, u ulici zvanoj Molini, od oca Antuna Marije i Marije Pasqua Ferreironi. U mladenačkoj dobi od 17 godina ušao je u red asiškoga sveca sv. Franje. Stupio je u rimsku provinciju Sv. Marije na Aracoeli, gdje se nalazila centrala franjevačkog reda. 

   Franjevački habit obukao je 1. ožujka 1777. u samostanu Sv. Bernardina u Orteu kod Rima te zamijenio svoje krsno ime Franjo Marija u Ivan. Ta promjena imena htjela bi označiti neko novo rođenje na jedan drugi, savršeniji život. Završivši sretno propisane nauke i kušnje, zaređen je za svećenika. Kroz nekoliko godina u samostanu Tivoli predavao je filozofiju, a u Corneto Tarquinia teologiju. U ovom drugom samostanu, kao i u Velletri, vršio je službu gvardijana, tj. kućnog poglavara. Sve je to znak da je bio ozbiljan redovnik komu se mogla povjeriti svaka služba. 

   No, otac Ivan nije htio ostati u domovini. Njega je vukla želja u misije. S blagoslovom poglavara godine 1798. krenuo je iz Rima u Lisabon da bi odande otputovao u Kinu. Kako nije imao dosta novaca da plati put, morao je u Lisabonu ostati godinu dana. Sretno je ipak 17. siječnja 1800. stigao u Macao, vrata Kine, gdje su franjevci imali veoma stare samostane. No i tu je morao ostati godinu dana dok mu napokon nije pošlo za rukom da probije barijeru Kineskoga Carstva. Prvo polje njegova rada bila je provincija Hu-Nan. U toj je prostranoj provinciji kroz dvije i pol godine radio tako revno da je u kratko vrijeme u pratnji jednog kineskog svećenika mogao obići gotovo sve kršćanske zajednice koje su bile bez svećenika. 

 
   Njegov neporočan život, anđeoska strpljivost i čudesna ljubaznost privukli su mu srca mnogih Kineza idolopoklonika, ali i kršćana, koji su zbog toga što su dulje vremena bili lišeni sakramenata već napola bili pogani. Da bi svoje vjernike odgajao za vjernost i čvrstoću u vjeri te ih što bolje pripremio na moguća progonstva, posvuda je širio pobožnost Križnoga puta, koja je u provinciji Hu-Nan bila nepoznata. Bio je uvjeren da će vjernici, promatrajući Spasitelja na Križnom putu, i sami po njegovoj muci i križu zadobiti potrebnu snagu za hrabro ispovijedanje svoje vjere i život po njoj. Godine 1804. prešao je u Kiang-si i to u okružje Ha-chung-fu, u kojem se nalazilo nekoliko tisuća kršćana. Da obiđe čitavo to područje trebalo mu je ništa manje nego 8 dana naporna putovanja. Tu je ostao sve do godine 1812. Prilike u kojima je bl. Ivan evangelizirao bile su veoma teške. Protiv širenja kršćanstva izdavani su najstroži dekreti, a nije manjkalo ni doušnika plaćenika koji su stalno tragali za misionarima tako da im je glava bila neprestano u torbi. 

   Ali hrabro srce Ivanovo nije poznavalo straha ni zapreka. Nekih Judâ se uvijek nađe pa je tako bilo i ovdje. Ivana je izdao jedan katehist, javivši mandarinima da je Europejac, stranac i službenik kršćanske vjere. Načinjen je prepad na kuću u kojoj je stanovao, ali je Ivanu uspjelo da odjeven kao seljak prođe kroz redove vojnika i skloni se u Hu-nan. Bilo je to jako uzbudljivo. Godine 1815. progonstvo se protiv kršćana zaoštrilo pa su mnogi misionari i katehisti pozatvarani, a među njima i blaženi Ivan. U očekivanju carskog dopisa čamio je u teškom zatvoru sve do dana svoga slavnog mučeništva. Prije nego je bio pogubljen, po običaju kineskih kršćana, htio je još jedanput javno posvjedočiti svoju vjeru: neka svi znaju zašto umire. Učinio je to tako da se pet puta bacio na zemlju i poklonio Bogu. Dokrajčili su ga na vrlo okrutan način: 7. veljače 1816. bio je jednostavno zadavljen.  

   Tri godine poslije smrti tijelo mu je u dragocjenom lijesu preneseno u nadbiskupsku palaču u Macao, a zatim u katedralu. Pola stoljeća kasnije na zahtjev generala reda relikvije su mu prenesene u Rim u crkvu Sv. Marije in Araceoli. Slavni kineski mučenik Ivan od Triora 27. svibnja svete godine 1900. proglašen je blaženim te postavljen za uzor svima koji imaju hrabrosti poći u misije i ondje raditi oko evangelizacije naroda. Blagdan se blaženikov slavi danas, a u rimskoj četvrti Garbatella posvećen mu je jedan trg. Red sv. Franje ima mnogo svetaca, blaženika i mučenika. U toj divnoj kruni poput dragocjenog bisera svijetli i lik ovoga blaženog mučenika i misionara.

 

izvori: sveci,net i wikipwdia

Sv. Ivana iz Valoisa

Nogent-le-Roi, 23.travnja 1464. – Sicilija- Bourges, 4 veljače 1505.
Sv. Ivana iz Valoisa

PRIJEVOD U TIJEKU:

Santa Giovanna di Valois Regina di Francia, religiosa ebbraio

Nogent-le-Roi, 23 aprile 1464 – Bourges, 4 febbraio 1505

Giovanna di Valois, o di Francia, fu prima Regina di Francia e poi monaca e fondatrice di un Ordine religioso; è venerata come santa dalla Chiesa cattolica. Era figlia di Luigi XI e di Carlotta di Savoia e sposò nel 1476 il cugino Luigi d'Orléans (il futuro Luigi XII). Dopo l'annullamento del suo matrimonio (1498), ottenne il titolo di duchessa di Berry. Nel 1502 fondò a Bourges l'ordine delle monache Annunziate. Sin dal 1514 papa Leone X consentì alle monache dell'ordine da lei fondato di celebrarne la memoria; papa Benedetto XIV l'ha proclamata beata il 21 aprile del 1742 ed è stata canonizzata il 28 maggio del 1950 da papa Pio XII.

Etimologia: Giovanna = il Signore è benefico, dono del Signore, dall'ebraico

Martirologio Romano: A Bourges in Aquitania, santa Giovanna di Valois, regina di Francia: essendo stato dichiarato nullo il vincolo di matrimonio con il re Luigi XII, si rifugiò in Dio, venerò con particolare devozione la Croce e fondò l’Ordine della Santissima Annunciazione della beata Vergine Maria. 

Figlia del re di Francia Luigi XI e di Carlotta di Savoia, nacque il 23 aprile 1464 a Nogent-le-Roy, con gran delusione del padre che desiderava un maschio; il 19 maggio dello stesso anno, a ventisei giorni di età, fu dal padre fidanzata a suo cugino Luigi di Orléans, di due anni.

Deforme e claudicante, a cinque anni è relegata a Linières (Berry) dove il suo maggior piacere è di conversare con la "benedetta Vergine". A sei anni, invitata dal re a scegliersi un confessore, si mette a pregare e ode una voce: "Per le piaghe di mio Figlio tu avrai la madre". Scelse il francescano Giovanni de la Fontaine. A sette anni si sente investita di una missione mariana: "Prima di morire fonderai una Religione in mio onore. E così facendo mi darai gran piacere e mi renderai un servizio".
Malgrado le resistenze di Maria di Clèves, madre del duca d'Orléans, Luigi XI impone il matrimonio (il contratto è firmato da lui il 21 agosto 1476 e da Maria di Clèves il 28), celebrato a Montrichard l'8 settembre 1476.
Sebbene fosse tenuta sempre in disparte dal marito, salvo qualche giorno a Linières e durante i tre anni di prigionia, dopo la "guerra folle" la Bretagna, a Lusignan e soprattutto a Bourges, Giovanna fece tuttavia la sua entrata solenne ad Orléans dopo la liberazione del marito nel 1491, ma fu nuovamente abbandonata quando Luigi seguì Carlo VIII in Italia (1494-95).
Il 7 aprile 1498 Carlo VIII morí e Luigi d'Orléans divenne re con il nome di Luigi XII.
Ben presto egli desiderò liberarsi del legame che gli pesava da ventidue anni, per poter sposare la vedova di Carlo VIII. Assente dalla consacrazione di Reims (27 maggio 1498), Giovanna vide aprirsi, nell'agosto dello stesso anno, il processo canonico di nullità del suo matrimonio. Il 10 agosto 1498 ella risponde alla citazione ricevuta e pronuncia nella chiesa di Saint-Gatien di Tours la sua solenne protesta. Vi è tra la sua testimonianza e quella del re una contraddizione: secondo quanto ella dichiara il matrimomo è stato consumato, mentre suo marito afferma il contrario. Giovanna allora gli chiede il juramentum veritatis e Luigi XII non esita a prestarlo: Giovanna si inchina e il 17 dicembre di quell'anno l'annullamento è pronunciato.
Giovanna confiderà piú tardi al suo confessore: "In guel momento nostro Signore mi fece la grazia che quando udii la notizia, mi mise nel cuore il convincimento che Dio aveva permesso ciò affinché io potessi fare del bene, come avevo tanto desiderato. Ho considerato che ero rimasta con il re mio marito per ventidue anni, durante i quali non avevo potuto fare gran che di bene, né alcuna di quelle cose che avevo desiderio di fare; ora però potrò prendermi la rivincita e varrà h pena di vivere virtuosamente visto che sono sotttatta alla soggezione di un uomo".
Divenuta, il 26 dicembre 1498, duchessa di Berry, il 15 marzo dell'anno successivo Giovanna fa il suo solenne ingresso a Bourges dove inizia una vita di mortificazioni corporali e di generosità senza limiti, amministrando il suo ducato con saggezza e facendo regnare la giustizia. La peste scoppiata nel 1499 e 1500 le permise di dare la misura della sua carità.
Si diede premura per il salario degli operai e rafforzò la dote del collegio S. Maria. Non tardò, però, a compiere la missione di cui si sapeva investita; assicuratasi della collaborazione del p. Gilberto Nicolas (il cui nome nel 1517 sarà mutato da Leone X in quello di Gabriele Maria e che diverrà appunto il b. Gabriele Maria), ella intraprese la fondazione di un Ordine mariano. Si può dedurre che Giovanna la volle realizzare senza ritardo dal fatto che, pur essendole occorso certamente del tempo per informare della sua decisione il buon sacerdote, per sopportare il suo rifiuto, per caderne malata, per convincere il religioso finalmente commosso, per elaborare un programma pratico, tuttavia il 21 maggio 1500 troviamo già il p. Gabriele a Tours in cerca di novizie. Ne raccolse infatti undici, dai nove ai quattordici anni, primizie dell'Annunziata, che la buona duchessa adottò, visitandole ogni sera e associandole alle sue devozioni.
Desiderosa di elaborare una Regola, Giovanna udí di nuovo la sua voce interiore: "Fa scrivere tutto ciò che nel Vangelo è scritto che io ho fatto in questo mondo, fanne una regola trovando il modo di farla approvare dalla Sede apostolica. E sappi che, per tutti coloro che la vorranno osservare, ciò significherà essere nella grazia di Gesú mio figlio e mia e sarà la via sicura per adempire ai desideri di mio figlio e miei". Docile a questa ispirazione il p. Gabriele prende dal Vangelo i dieci capitoli che parlano della Vergine e articola su di essi la Regola che è approvata dalia duchessa e che il p. Morin porta a Roma per l'approvazione. Alessandro VI avrebbe approvato la nuova Regola, ma i cardinali, adducendo il decreto del IV concilio del Laterano che proibiva la fondazione di nuovi Ordini, vi si opposero: era un rifiuto.
Rientrando in Francia il p. Morin ne perde il testo e di ciò Giovanna rimane "profondamente turbata", ma il p. Gabriele si rimette all'opera e porta lui stesso a Roma il nuovo testo della Regola dell'Ordine delle "Dieci Virtú o Piaceri della Vergine Maria". Da principio a Roma si ha la stessa reazione, ma poi, in seguito ad un sogno significativo, il principale oppositore rinuncia alle sue obiezioni e nel febbraio 1501 la Regola è approvata.
Nell'agosto 1502 Giovanna decide di costruire un convento: si presentano nuove vocazioni, alcuni miracoli facilitano la costruzione ed il 20 ottobre 1502 cinque giovinette prendono l'abito dalle mani stesse della buona duchessa assistita dal p. Gabriele e dal p. Girardo. Poco a poco la comunità giunge a comprendere ventuno religiose e Caterina Gauvinelle di Amboise, diviene la prima "madre an cella". Quanto a Giovanna, pur emettendo la professione il 26 maggio 1504, a titolo privato, resta nel mondo fedele al suo sovrano. Il 3 dicembre 1503, con lettere patenti firmate a Lione, Luigi XII aveva approvato la fondazione della "sua carissima e amatissima cugina Giovanna di Francia, duchessa di Berry" prendendo il convento sotto la sua "protezione e salvaguardia speciale". Il 9 novembre 1504 cinque religiose emettono la professione.
L'intenzione della fondatrice di affidare le sue opere ai Frati Minori dell'Osservanza: il 21 novembre successivo le religiose entrano in clausura.
Il 22 gennaio 1505, colpita da un grave malessere, Giovanna fa murare la porta di comunicazione col convento; dal 2 febbraio non può piú comunicarsi e muore la sera del 4.
Sulla sua tomba fioriscono i miracoli; sempre fedele, il padre Gabriele Maria lavora alla diffusione dell'Ordine. Prima delia Rivoluzione francese, l'Annunziata contava quarantacinque case in Francia e nei Paesi Bassi, delle quali rimangono oggi i monasteri di Villeneuve-sur-Lot e di Thiais.
Introdotta da Urbano VIII il 13 maggio 1632 la causa di Giovanna di Valois portò, il 21 aprile 1742, alla beatificazione da parte di Benedetto XIV ed il 28 maggio 1950, giorno di Pentecoste, alla canonizzazione da parte di Pio XII.
L'Ordine dell'Annunziata, essenzialmente mariano, ha come finalità propria "di piacere a Cristo, imitare la Madre sua e da lei apprendere, in tutte le virtú, a vedere il piacere di Dio"; proprio per questo fu desiderio della santa consacrare l'Annunziata ai "Dieci Piaceri della Beata Vergine Maria" e cioè la castità, la prudenza, l'umiltà, la povertà, l'obbedienza, la pazienza, la fede, la devozione, la carità, la pietà.
I monasteri sopravvissuti pubblicano Caritas, Messaggio Mariano di Pace, un bollettino familiare dell'Ordine della Pace fondato da Giovanna e dal b. Gabriele Maria e da loro collegato all'Annunziata.

Pages