You are here

Sveci, blaženi i sluge Božije

npr. 27.6.2018
npr. 27.6.2018

Sveti Feliks iz Nikozije

Nicosia, 05. studenog 1715. – Nicosia, 27/31. svibnja 1787.
Sveti Feliks iz Nikozije

   Jakov Amoroso (Feliks) rodio se u Nikoziji 5. studenoga 1715. Mladost je proveo izvanredno kreposno. Tomu treba tražiti razlog u činjenici što su njegovi roditelji, Filip Amoroso i Karmela Pirro, kojima je Bog dao Feliksa 5. studenoga 1715., podižući brojnu obitelj u siromaštvu, bili bogati strahom Božjim i čvrstim kršćanskim svjedočanstvom. Otac Filip popravljao je obuću u polumračnoj sobici i od njegova rada obitelj je jedva uspijevala spajati kraj s krajem. No htio je da i njegov sin izuči taj zanat te ga je, čim je malo odrastao, povjerio najpoznatijoj postolarskoj radionici u gradu s mnogo radnika, koju je vodio Giovanni Ciavarelli. 

   Premda je bio još vrlo mlad, u svome vjerničkom žaru uspio je ne samo posjećivati pobožno udruženje kapucinskih suradnika, tzv. »kapunčičiće«, koji su djelovali pri samostanu u Nikoziji, nego se u nj i upisao i zatim obukao i odjeću udruženja, s malom franjevačkom kapuljačom, usvajajući s milinom kapucinsku duhovnost. I tu je duhovnost očitovao u svim svojim djelima i dok je radio.

   »Kada je ulazio u prodavaonicu« - pripovijeda jedan svjedok koji je bio kolega postolar - »skidao je kapu s glave i pozdravljao bi sve govoreći: 'U svakom času i u svakom trenutku neka uvijek bude hvaljen Presveti Oltarski Sakrament.' Kao pravi »kapučinčić«, čim bi začuo zvonjavu u obližnjemu kapucinskom samostanu, kleknuo bi na koljena i molio, a pozivao bi i druge: »Zvoni povečerje. Sluge Božje, izmolimo svetu krunicu na čast Presvete Djevice.«

   Činilo se kao da je stvoren za kapucina. No trebao je još mnogo godina čekati. S 18 godina pokucao je na vrata samostana da ga prime kao brata laika, budući da nije bio školovan. Uvijek je nailazio na odlučno odbijanje, jer je za siromašnu obitelj njegov rad bio nezamjenjiv. Kad su mu umrli roditelji, Jakov je ponovio molbu i  nakon deset godina čekanja, »kapučinčić« je mogao postati pravi brat kapucin, odlučivši, uzevši ime Feliks iz Nikozije, ići istim stopama Feliksa Kantalicijskog, u tolikoj mjeri da je postigao zadivljujuće podudarnosti sa svojim uzorom: kao i on stupio je u novicijat u 28. godini, zavjete je položio u 29. godini, bio je skupljač milostinje 43 godine u svojoj rodnoj Nikoziji (kao sveti Feliks u Rimu) i umro u 72. godini.

   Poslije godine novicijata u Mistretti, fra Feliks je poslan u svoju Nikoziju, gdje je ostao kao skupljač milostinje cijeli život, postavši u gradu živa prisutnost duhovnosti ukorijenjena u narodu i zato nedodirljiva. To objašnjava njegov dug i jedini boravak, mimo svakoga pravila u Redu, u kapucinskom samostanu u Nikoziji (Colle dei cappuccini). U samostanu se prihvaćao svakog posla: bio je skupljač milostinje, vratar, vrtlar, postolar, bolničar. Proširio je krug skupljanja milostinje i izvan rodnoga grada u okolnim mjestima, kao u Capizziju, Ceramiju, Gaglianu, Mistretti i drugdje. Išao je od kuće do kuće, sabran i suzdržljiv, tih, s krunicom u ruci, hodao je - pripovijeda jedan svjedok - »s očima u špilji', to jest čvrsto zatvorenih očiju, kao unutar špilje, uvijek u tišini, i činilo mi se, kada sam ga gledao, da je uvijek sabran u Bogu«. Jedina rečenica, koju su već svi naučili, bila je zahvala sa smiješkom: »Neka to bude za ljubav Božju.« Sebe je od milja nazivao »u sciccareddu« (magarčić), samostanskim magarcem koji je, nakon skupljanja milostinje, dolazio natovaren kao ondašnja zaprežna kola u Siciliji.

   Na ulici je poučavao djecu osnovama katekizma i, da ih privuče, dijelio im kruh i slatkiše. Štoviše, činio je to na svoj praktičan način. Iz svojih, uvijek punih, džepova izvlačio je za siromašnu neishranjenu djecu i loše odjevene mališane darove: jedan orah, tri lješnjaka, pet slatkiša, deset slanutaka, podsjećajući pritom djecu da je Bog jedan u tri osobama, daje pet rana Isusa raspetoga i deset zapovijedi Božjih: mali darovi i milovanja predstavljali su malu pouku u vjeri. Kao što je Feliks Kantalicijski činio po rimskim ulicama, tako je i on poučavao simpatične pjesmice začinjene molitvama, djelima teoloških kreposti.

   Kada je susretao siromašne koji su nosili drva ili druge teške stvari, nudio im je svoju pomoć. Ali i svaka druga patnja duboko je odjeknula u njegovu srcu. Ne bi mirovao dok ne bi štogod učinio za potrebne. Bolesnima je uvijek bio spreman služiti, danju i noću.

   Svake je nedjelje išao posjetiti zatvorenike i donosio im hranu. Njegov poglavar i ispovjednik o. Makarije iz Nikozije svjedoči da je »svima pomagao, sve je popravljao, u duhovnim i u materijalnim stvarima, koliko je mogao, čuvajući kruh i meso i drugo da dadne potrebnima, a kada mu je to poslušnost dopuštala, otkidao je i od svojih usta. Uvijek bi to činio ako mu je bilo dopušteno. I hodao je ovamo i onamo moleći i odjeću i pomoć od dobrostojećih da sve zaodjene i sve zbrine. Kada to nije mogao, to je za njega bila tolika muka, da je osjećao kao da će umrijeti.«

 

 Taj njegov poglavar zemljak s njim je strogo postupao tijekom 23 godine, dok je bio njegov duhovnik. Svima su bili poznati njegovi prijekori i nadimci kojima je ponižavao svoga fra Nezadovoljka: lijenčina, dvoličnjak, varalica naroda, svetac iz Meke. Svim tim grubim i oštrim tonovima potpuna je suprotnost bio blagi ton odgovora: »Neka to bude za ljubav Božju.«

   Bio je nepismen. Njegova je pobožnost bila jednostavna, riječ životni čin, a ne razumsko promišljanje. Osobito je štovao Euharistiju, Žalosnu Gospu i raspetog Isusa.

   Kao nepogrješiv lijek za svako zlo koristio je Gospine »zapise«, izrezane papirnate trake, na kojima su bili otisnuti pobožni zazivi Djevici na latinskom ili sicilijanskom jeziku. Uvijek ih je nosio sa sobom i često bi ih dijelio. Vješao bi ih na vrata kuća gdje su bili bolesnici ili siromasi, na bačve iz kojih je dobivao vino za milostinju, bacao bi ih u vatru koja je zahvaćala snopove spremne za vršidbu, u zrnje pocrnjelo zbog prirodnih nepogoda, u popucale i prazne cisterne vode, i množile su se milosti i čudesa, koja su često bila prave šale providnosti.

   Oslobođen svih obveza, fizički gotovo onemoćao zbog teških pokora i odricanja, bio je uvijek spreman na svaki oblik pomoći, osobito bolesnicima u samostanu. Dok su se fizičke snage iscrpljivale zbog malaksalosti i njegove 72 godine, rasla je snaga njegove sabranosti u Bogu i njegova radosna i jednostavna poslušnost. Ako se govorilo da je sv. Franjo Asiški postao uosobljenje molitve, za fra Feliksa bi se moglo reći da je bio uosobljena poslušnost, kao čin čiste ljubavi. I to je bila njegova posljednja i jedina poruka. Krajem svibnja 1787. »u sciccareddu«, samostanski magarčić, sišavši u klaustar da se pobrine za svoje ljekovito bilje koje je uzgajao radi bolesnika, srušio se na gredicu od nemoći. U krevetu, pošto je primio sakramente i preporučio se u ruke sv. ocu Franji, često je zazivao Mariju. U petak, 31. svibnja, zatražio je od svoga poglavara dopuštenje da umre i dobio dopuštenje na treće traženje. Ozaren svojim blagim smiješkom, na izdisaju je jedva čujnim glasom prozborio: »Neka to bude na slavu Božju« i naklonio glavu.

   Papa Leon XIII. proglasio ga je blaženim 12. veljače 1888., a papa Benedikt XVI. svetim 23. listopada 2005.

 

   "Siromasi su osoba Isusa Krista, i zato se moraju poštivati. Promatrajmo u siromasima i bolesnima samoga Boga i pritječimo im u pomoć sa svim žarom srca i prema svojim snagama. Tješimo blagim riječima jadne bolesnike i spremno im priskočimo u pomoć. Zabludjele nikada nemojmo prestati ispravljati na razborite i ljubazne načine."

 

Sveta Baptista (Kamila) iz Varana

Camerino, 09. travnja1458. - Camerino, 29/31. svibnja 1524.
Sveta Baptista (Kamila) iz Varana

   Kamila Kratitelja iz Varana rođena je 9. travnja 1458. u Camerinu, u bogatoj plemićkoj obitelji. Odgajana je u obilju te joj je pruženo najkvalitetnije obrazovanje. Kada joj je bilo deset godina čula je propovijed franjevca Dominika Leoniškog  za Veliki petak i osjetila duhovni poziv. Međutim, smatrala je smiješnim duhovni život redovnika i redovnica. Jedan dan je pronašla knjigu koja je sadržavala meditacije o muci Kristovoj, a koje je čitala svaki petak dok je klečala pred raspelom. Kako su godine prolazile, poziv je bivao sve glasniji.

   Njezin otac je, međutim, imao drugačije planove za nju. Nije htio ni čuti o duhovnom pozivu te joj je namijenio jednog plemića za udaju. Odbila je to snažno te je s 23 godine otišla i prijavila se u samostan gdje je priznala da je imala i ukazanja. Tvrdila je da joj je Isus dao tri ljiljana koja su predstavljala intenzivno odbacivanje svijeta, srce ispunjeno poniznošću te goruću želju za trpljenjem zla.

  Najznačajniji trenutak u njezinom životu bio je onaj kada joj se ukazivala sv. Klara punih 15 dana. Pisala je meditacije ispunjene ljubavlju prema Kristu. Bila je dugo bolesna i depresivna te je tvrdila da ju je u to vrijeme sotona iskušavao. Kada se trgnula iz depresije napisala je pismo svećeniku čiju je propovijed slušala kao desetogodišnjakinja i čije su riječi izazvale njezin duhovni poziv.

   Zahvalila mu je na svemu, misleći da će ubrzo umrijeti. Međutim, živjela je još 30 godina nakon toga. 

 
   Prema nalogu pape Julija II. osnovala je samostan u Fermu, a tijekom života je napisala nekoliko desetina knjiga s meditacijama i opisima ukazanja koje je imala. 
Preminula je 31. svibnja 1524. za vrijeme kuge, a njezini posmrtni ostaci pohranjeni su u samostanu u Camerinu. Papa Benedikt XVI. proglasio ju je svetom 2010. u Vatikanu.

Sveti Ferdinand III.Kralj

kralj Leona i Kastilije, franjevački trećoredac 1198. - 1252.
Sveti Ferdinand III.Kralj

   Sveti Ferdinand je rođen g. 1198. kao sin leonskoga kralja Alfonza IX. i Berenguele Kastilske. U njemu će se ta dva kraljevstva sjediniti u jedno i stvoriti jezgru kasnije velike španjolske kraljevine. Prerana smrt Henrika I., kastiljskoga kralja, nenadano je donijela kastiljsku krunu njegovoj sestri Berengueli. Ona je velikom mudrošću tu krunu u srpnju 1217. prepustila svome sinu Ferdinandu, koga na velikoj skupštini u Valladolidu kastiljski plemići priznadoše za kralja. 

   Svladavši velike poteškoće dobio je god. 1230. u posjed i Leonsko kraljevstvo, koje njegov otac prije smrti ostavi ipak oporučno svojim kćerima Sanciji i Dolci. Sveti Ferdinand se godine 1217. oženio s Beatricom, kćerkom Filipa švapskoga, unukom cara Fridriha Barbarosse. Iz sretnoga braka, koji je trajao samo 15 godina, rodilo se osmero djece. Nakon smrti prve žene Ferdinand se po drugi put oženio i to s Ivanom Ponthieu, koja mu rodi još troje djece. 

   Kod svih članova svoje brojne obitelji uživao je velik ugled. Svi su ga poštivali i ljubili. Ferdinand kao najmoćniji kralj na Iberskom poluotoku kroz 30 je godina nastojao potisnuti islam kao političku silu natrag u Afriku, odakle je u španjolsku arapskim osvajanjima i došao. To je bilo i nastojanje papâ onoga vremena i brojnih križarskih vojna. Ferdinandu je pošlo za rukom osvojiti strateški važne utvrde i gradove, kao što su: Baeza, Cordoba, Sevilla, pa je zbog toga i zadobio naslov "osvajača Andaluzije". 

   Osvojivši natrag nekoć kršćanske krajeve, nastojao je da se katolička vjera u njima obnovi. Ponovno su bile uspostavljene biskupije u Baezi, Cordobi, Sevilli, Cartageni i Badajozu. Kralj  Sveti Ferdinand je znao koliko vrijedi mudar savjet, stoga se okružio vijećem od 12 savjetnika, s kojima se o važnim pitanjima svoga kraljevstva redovito savjetovao. Da bi mogao vladati što bolje u miru i pravednosti, započeo je i s izradbom jednoga zakonika. Promicao je znanost i umjetnost jer je bio uvjeren da one mogu unaprijediti čovjekovo savršenstvo. Zato je mnogo pripomogao procvatu Sveučilišta u Salamanci, pod svoju je naročitu zaštitu uzeo Sveučilište u Valenciji i učilište u Valladolidu. Pripomogao je i procvatu redovničkoga života u svome kraljevstvu, osobito novih redova franjevaca, dominikanaca i trinitaraca. Podigao im je brojne zadužbine. 

 
   Osim vladalačkih, vojničkih i mecenatskih vrlina kralja je resila iskrena pobožnost, osobito prema Majci Božjoj. Za svoje velike pobjede i uspjehe bio je zahvalan Gospodinu, a za svoje ljudske nedostatke znao je činiti javnu pokoru. I svetu je poputbinu, unatoč teškoj bolesti u duhu, pokore primio klečeći na koljenima na tlu. Umirući 30. svibnja 1252. izgovorio je ove riječi: "Gospodine, gol sam izišao iz krila svoje majke zemlje i gol joj se prikazujem; o Gospodine, primi moju dušu u izabranu četu tvojih slugu!" Nije čudo da ga je narod poslije smrti počeo častiti kao sveca. Do konca XVII. stoljeća to je štovanje bilo omeđeno samo na Sevillu. Klement X., proglasivši ga 4. veljače 1671. svetim, proširio je njegovo štovanje na cijelu Crkvu. Na slikama ga često prikazuju veoma mlada lica upravljena prema kipu Majke Božje, koji je uvijek sa sobom nosio. Kao svoga naročitog zaštitnika zazivaju ga kršćanski vladari, zatvorenici i siromasi.

 

Isprava kojom kralj Ferdinand III. podijeljuje pavlinskom samostanu sv. Jelene povlasticu održavanja tjednih sajmova i godišnjeg sajma o blagdanu sv. Jelene

Sveta Ivana Orleanska , Johana ili Jeanne d’Arc

Sveta Ivana Orleanska

   Jedva da je koja žena tako presudno utjecala na povijest svoje domovine i naroda kao Sveta Jeanne D'Arc (Ivana Arška), jednostavna seoska djevojka, koja sa 17 godina života stade na čelo francuske vojske te u nevjerojatnom vojnom pohodu oslobodi svoju domovinu od vlasti tuđinca, a nakon dvije godine, upavši u ruke neprijatelja, bude osuđena i spaljena na lomači. Kratak život od 1412-1431, ali kako neobičan i tragičan! Njezina se tragika pretvorila ipak u trijumf, jer ju je Crkva g. 1909. proglasila blaženom, a g. 1920. svetom. 

   Jedinstvena ličnost Jeanne D'Arc, u isto vrijeme i čarobna i zagonetna, zanosila je maštu mnogih umjetnika, mislilaca, pjesnika i pisaca proze.Shakespeare je Djevicu Orleansku kao neprijateljicu svoga naroda pristrano prikazao kao vješticu i prostitutku.Cinični Voltaire ju je obasuo zajedljivim prezirom. Kamo sreće da je on sam imao hrabrosti i karakternosti kao jedna Jeanne D'Arc!Schiller ju je u svojoj poznatoj drami prikazao takvu kakva u stvarnosti nije bila.Pravi, objektivni pristup Djevici Orleanskoj omogućen je tek od g. 1849. kad je učenjak Quicherat u pet svezaka objavio sačuvana akta procesa protiv one koja je iz svoje domovine otjerala osvajače Engleze. Njezino je povijesno značenje u tome što je 100-godišnji rat između Francuske i Engleske, kad se njezinoj domovini bližila već katastrofa, pretvorila u neočekivanu pobjedu. Stvorila je, dakle, u povijesti svoga naroda jednu prekretnicu. 

   Do toga je rata došlo zato što su engleski kraljevi svojatali pravo na francusko prijestolje.Otkada je Vilim Osvajač, otisnuvši se iz Normandije, osvojio Veliku Britaniju i postao njezinim kraljem, Engleska je držala u svojoj vlasti neke dijelove Francuske. Engleska je god. 1339. oružjem htjela osvojiti cijelu Francusku. I tako je došlo do rata što trajaše jedno stoljeće, a izgledalo je kao da uopće nikada više ni neće svršiti. Veliki dio Francuske potpade pod vlast njezina nadmoćnog neprijatelja. Kroz to su vrijeme ljudi podivljali, financije se srozale, polja ostajala pusta i neobrađena. Tim zlima pridružiše se i druga: horde pljačkaša su harale i palile, a onda i česta pošast kuge. 

   Francuzi su među sobom bili strašno nesložni i gložili se, a kralj im je bio samo jedna figura.Karlo VII., slabić, sin suluda čovjeka, nije bio još ni okrunjen za kralja, a neprijatelji su Englezi stajali već pred Orleansom. Osvojili su ga i pošli dalje. Francuzima je moral strašno opao i baš u toj očajnoj i bezizlaznoj situaciji stupa na pozornicu Jeanne D'Arc, Bogom odabrana junakinja, uzor pravog domoljublja, koja će svoju domovinu izvesti iz položaja poniženja i vratiti joj otetu čast.Ivana se rodila 6. siječnja 1412. u Domremyju, pokrajine Lorene. Bila je jedno od petero djece seljačke obitelji Jakova D'Arca i Izabele Romée. Do trinaeste godine u njezinu životu nije bilo ništa neobična. Bila je kao i sva druga normalna seoska djeca. Ako se već tada može govoriti o nekim njezinim vrlinama, onda bi to bile: pobožnost, ljubav prema siromasima i velika te vedra dobroćudnost prema svakome.U trinaestoj godini života Ivanica postade dionicom nekih viđenja. 

   Ukazaše joj se sv. Mihovil i svete djevice i mučenice Katarina i Margareta te joj u ime "nebeskog Kralja" objaviše da je njezina zadaća osloboditi Francusku od Engleza i svečano okruniti kralja. Trebalo je vremena dok se Ivana uvjeri u svoju misiju. No kad se uvjerila, onda je ništa više nije moglo zaustaviti. Ona je išla naprijed kao gonjena nekom nevidljivom silom.Uspjelo joj je god. 1429. o svojoj životnoj zadaći uvjeriti Roberta de Baudricourta, kapetana Vaucouleursa. Taj joj je dao pratnju i poslao kralju u Chinon. Nakon 11 dana jahanja stigla je 23. veljače u taj grad, a dva dana kasnije primio ju je u audienciju sam kralj. On ju je poslao u Poitiers da je ondje ispitaju teolozi i prelati. Nakon tri tjedna ispitivanja izrečen je o njoj povoljan sud.

   Sad je bila sposobna za djelovanje pa je u kratko vrijeme pokrenula nepokretnoga kralja te na njegov dvor i među njegove vojnike unese neki neopisivi žar i želju za oslobođenjem domovine.Na čelu francuske vojske krene sama Ivana prema Orléansu te nakon dvije pobjedonosne bitke oslobodi taj grad i njegovu okolicu. Odatle krenu prema Reimsu te kod Pataya izvojeva opet jednu pobjedonosnu bitku. U reimskoj katedrali kralj je pomazan i okrunjen kao i njegovi prethodnici. Taj događaj do tada razjedinjene Francuze ujedini oko vladara i svi se gradovi, kuda je prolazio, natjecahu radosnim klicanjem kralju. Ivana je sada htjela voditi rat sve dok Englezi ne budu posve otjerani iz Francuske. No kralj, na žalost, pod utjecajem loših savjetnika poče voditi vlastitu politiku.Nakon neuspjeha kod Pariza, gdje je Ivana bila ranjena, hrabra djevojka morade prekinuti borbu. Nastavila ju je tek u proljeće g. 1430., kad je pohitjela u Compiegne, što su ga opsjedali Burgunđani. 

   No, ondje bi zarobljena i doskora predana Englezima. Protiv nje je pokrenut postupak na kojem je upravo čudesnom jasnoćom i teološkom točnošću odgovarala na sva postavljena pitanja. Osuđena kao vještica, 30. svibnja 1431. spaljena je na lomači. Dogodilo se to u gradu Rouenu."Gledano zemaljski, mučeništvo je Ivane bilo poraz, nadnaravno gledano, uspon. Ona je u tom udesu na savršen način ispunila zadaću Kristova učenika: na se je uzela križ i slijedila ga. Kao o Kristu i o njoj se govorilo da zavodi narod i da je u savezu s Beelzebubom. Kao Krist i ona je čula najprije kako joj kliču 'Hosana!', a onda 'Raspni ga!' Kao Krist i ona je prepatila getsemansku agoniju, od svojih ostavljena i neprijateljima predana. Kao Krist stajala je pred sucima bez obrane, bila zlostavljana od vojnika, čas hrabro govorila, čas šutjela. I Ivanini su suci bili veliki svećenici, pismoznanci i predstavnici okupatora, koji su jedini imali pravo izreći sud i izvršiti ga. 

   I taj je sud išao za pogubljenjem osuđenika, smatrajući da u ime Božje sudi zbog hule i veleizdajstva, a sve na temelju lažnih svjedoka. I taj je sud bio vođen iz straha da se ne bi zamjerilo cezaru. Ivana je isto tako kao i Krist pretrpjela zapuštenost i bila poslušna sve do smrti. I opet su se krvnici pokajnički udarali u prsa. Posmrtnim ostacima bile su uskraćene počasti. Na Kristov grob navaljen je kamen, a Ivanin je pepeo prosut u Seinu. Ali je opet i proslava uslijedila poslije poniženja. I tako se Ivana na jedinstven način potpuno suobličila Kristu, što je prema Pavlu zadaća svakog kršćanina. Ona je s Kristom trpjela i umrla, da s njime i uskrsne. Još je u smrti grlila njegov križ, a na usnama imala njegovo ime" (Gisbert Kranz).To je najdivnija poruka ove neobične svetice. Ta je poruka daleko važnija od svega drugoga u njezinu životu. Kršćanin se poput Ivane u svemu mora suobličiti s Kristom kao učenik sa svojim učiteljem i sluga sa svojim gospodarom.

   Rehabilitirana je pri obnovi procesa 1456. Blaženom ju je 1909. proglasio papa Pio X, a svetom 1920. papa Benedikt XV. Dan njezine uspomene francuski je nacionalni praznik. Simbol francuskog domoljublja, inspirirala je mnoge književnike, likovne umjetnike i glazbenike. Zaštitnica je Francuske, zarobljenika, zatvorenika, mučenika, vojnika, oporbe crkvenim vlastima, osoba kojima se rugaju zbog pobožnosti, žrtava silovanja te mnogih naselja, župa i crkava diljem Francuske i svijeta.

Sluga Božiji Juan Zumarraga- (Ivan Zumarraga)

Durango, Vizcaya, Španjolska1468. - México, Nueva España, 2/3 lipnja 1548.
Sluga Božiji Juan Zumarraga

   Zumarraga je rođen u Durangu u pokrajini Biskaji, Kruna Kastilije, današnja Španjolska. Stupio je u franjevački red, a 1527. je bio kustos samostana Abrojo, gdje je primio Karla V. Ubrzo nakon toga imenovan je kao jedan od sudaca suda za suđenja vješticama u Baskiji. Od njegovih spisa čini da je promatrao vještice samo kao žene koje halucinaciniraju. Do tog vremena počeli su stizati detaljniji zapisi o važnosti osvajanja Hernána Cortésa, a 20. prosinca 1527., Zumarragu je Karlo V. preporučio za mjesto prvog biskupa Meksika. Bez da se zaredio i sa samo naslovom biskupa novoizabrani i zaštitnik Indijanaca, je, u pratnji Andrésa de Olmosa, napustio Španjolsku s prvim državnim službenicima, revizorima (oidores), krajem kolovoza 1528. i stigao u Meksiko 6. prosinca. Trinaest dana poslije, dva revizora, Alonso de Parada i Diego Maldonado, osobe od godina i iskustva, umrli su. Njihovi drugovi, Juan Ortiz de Matienzo i Diego Delgadillo, preuzeli su njihove ovlasti, koje su također bile zajedničke s Nuñom de Guzmánom, koji je došao iz svoga teritorija u dolini Pánuco. Njihova uprava je bila jedna od najkatastrofalnijih epoha u Novoj Španjolskoj i jedna od velikih poteškoća za Zumarragu.

   Biskup Zumarraga, kao zaštitnik Indijanaca, nastojao uzalud da ih brane. Njegov je stav bio kritičan; Španjolski monarhija nije definirana ni opseg njegove nadležnosti ni njegove dužnosti kao zaštitnik Indijanaca. Osim toga, nije dobio službenu posvetu kao biskup, pa nije bila u nepovoljnijem položaju kada je pokušao ostvariti svoj autoritet. Indijanci su se žalila njemu kao zaštitniku oko svakakvih problema, uključujući mučenja, silovanja i ubojstva . Bilo je jasno da on mora imati otvoren sukob s civilnim dužnosnicima kolonije, oslanjajući se samo na duhovne povlastice, koje nisu imale puno utjecaja na te nemoralne i neprincipijelne ljudi. Neki pripadnici drugih vjerskih redova, možda zavidni zbog utjecaja franjevaca, podržavali su progone Indijanaca. Biskup Zumarraga pokušao obavijestiti španjolski sud o tijeku događaja, ali lukavih revizori su ustanovili uspješan sustav cenzure svih pisama i komunikacije iz Nove Španjolske. Konačno, jedan biskajski mornar skrio je jedno pismo u tortu od voska koju je bila uronjena u bačvu ulja.

   U međuvremenu je u Meksiko stigla vijest da je Cortés je dobro primljen na španjolskom dvoru i trebao se vratiti u Novu Španjolsku. U strahu od posljedica, Nuno de Guzmán je napustio Mexico City 22. prosinca 1529., i započeo je svoju slavnu ekspediciju u Michoacán, Jalisco i Sinalou. Preostali revizori zadržali vlast i nastavili sa svojim zlodjelima. Početkom 1530. oni su izvukli svećenika i bivšeg slugu Cortésa iz crkve, raščetvorili ga i mučili njegovoga slugu. Biskup Zumarraga stavljen grad pod zabranu, a franjevci su se povukli u Texcoco. Na Uskrs je zabrana ukinuta, ali revizori su izopćeni na godinu dana. 15. srpnja 1530 Cortés, sada pod nazivom Glavni Kapetan General Nove Španjolske, stigao je u Vera Cruz. Kruna je imenovala nove revizore, među njima Sebastián Ramírez de Fuenleal, biskup Santo Domingo i odvjetnika Vasco de Quiroga, koji je kasnije postao prvi biskup Michoacána.

   U prosincu iste godine, nova Audiencia, skup revizora, stigla je Meksiko, a s njima i doba mira za Zumarragu i Indijance. Matienzo i Delgadillo su poslani u Španjolsku kao zatvorenici, ali Nuno de Guzmán je pobjegao, bivajući odsutan u Sinaloi.

   U međuvremenu klevete koje su raširli neprijatelji Zumarrage i lobisti prvih revizora uzdrmali su povjerenje španjolskog dvora te je odjedrio u svibnju 1532. nakon zapovijedi da se vrati u Španjolsku. Po dolasku sreo je svog neumoljivog neprijatelja Delgadilla, koji je, iako još uvijek pod optužnicom, nastavljao svoje klevete. Kao rezultat Delgadillovih optužbi, Karlo V. je zadržavao bulu Klementa VII, izvorno datiranu 2. rujna 1530., kojom se Zumarraga imenuje za biskupa. Zumarraga, međutim, nije imao puno poteškoća u obrani svogimena, te je u Valladolidu 27. travnja 1533. zaređen za biskupa. Nakon još godinu dana rada u Španjolskoj radi povoljnih uvjeta za Indijance, stigao je u Meksiku listopada 1534, u pratnji brojnih mehaničara i šest ženskih nastavnika za indijanske djevojke. On više nije držao titulu zaštitnika Indijanaca, jer je mislio da će se novi revizori suzdržavati od zloupotreba poput prethodnog režima. 14. studenoga 1535., s dolaskom prvog potkralja, Antonija de Mendoze, završila je vladavina novih revizora.

   Prema Motoliniji, broj krštenih Indijanaca u Meksiku godine 1536. bio je pet milijuna. Količina Indijanaca koji su tražili krštenje, koja se uvelike povećala nakon ukazanja Gospe od Guadalupe 1531., prisilili su misionare na usvajanje posebnog obrasca za primjenu tog sakramenta. Katekumeni su poredani, s djecom naprijed. Molitve su recitirane zajedničko preko svega, sol, sline, i sl., primjenjene na nekoliko, a onda se voda izlivala na glavu svakoga bez uobičajenog posvećenog ulja ili krizme. Praksi se nitko nije suprotstavljao dok su franjevci vodili misije, ali čim su počeli stizati pripadnici drugih vjerskih redova i neki svjetovni crkveni ljudi , počela se bacati sumnja na valjanost tih krštenja. Da bi razriješio spor biskup Zumarraga prijavio je slučaj Rimu, a 1. lipnja 1537. Papa Pavao III izdao je bulu "Altitudo divini consilii", u kojoj izjavljuje da fratri nisu sagriješili davanjem krštenja u ovom obliku, ali je odlučeno da se u budućnosti ne bi trebao tako primjenjivati osim u slučaju hitne potrebe.

   Druga poteškoća je nastala u vezi braka. Pred-kolumbijske religije su dopuštale poligamiju i uzimanja priležnica, a kada su se urođenici pokrštavali izbio je problem oko toga koje su zakonite žene a koje priležnice,i je li ijedan tih brakova je bio uopće važeći. Franjevci su znali da su neki obredi bili primijenjeni na određen skupove, te su u nekim slučajevima, gdje je bio poželjno razvodu, trebali dobiti suglasnost nadležnih tijela, dok je u ostalim slučajevima suglasnost zainteresiranih strana bila dovoljna. Ovi običaji, tvrdili su, značili su da je bilo važećih brakova među Indijancima. Drugi su to poricali. Biskup Zumarraga je sudjelovao u svim tim razgovorima sve dok slučaj nije prijavljen Svetoj Stolici. Papa Pavao III je odlučio u Altitudo da bi pokršteni Indijanci trebali zadržati samo prvu ženu za suprugu.

   Treća važna poteškoća ticala se položaja svjetovnih svećenika (ne-redeovnika) i njihovih privilegija. Papa Hadrijan VI. je 9. svibnja 1522., izdao bulu "Exponi nobis fecisti " za Karla V., u kojoj je prenesen svoj apostolski autoritet u svim pitanjima franjevcima i drugim prosjačkim redovima kad je c smatrano nužnim za obraćanje Indijanaca, osim u poslovima koja su zahtijevala biskupsku posvetu. Ova odredba pogodila je područja u kojima nije bilo biskupa, odnosno gdje je bilo potrebno dva ili više dana putovanja do jednog. Papa Pavao III. Potvrdio je bulu 15. siječnja 1535. Biskupi su smatrali da je njihov autoritet uvelike ograničen te je održan niz skupova u kojem je Zumarraga sa svojom uobičajenom razboritosti pokušao doći do razumijevanja sa svjetovnim svećenicima bez otvorenog sukoba s njima. Usvojene su razne izmjene uz njihovo odobrenje, pod uvjetom da to "ne će štetiti privilegijama svjetovnih svećenika". Pitanje je , dakle, ostalo otvoreno. Godine 1535., biskup Zumarraga je dobio titulu i ovlasti o apostolskog inkvizitora biskupije Meksiko od glavnog inkvizitora, Álvara Manriquea, nadbiskupa Seville, uključujući i onu o isporuci zločinaca svjetovnim sudovima. On nikada nije koristio taj naslov i nije osnovao sud, iako je podigao prijavu prijavu i izručio kneza Texcoca, poznatog kao Don Carlos, optuženog da se "vratio idolopoklonstvu" i nudio ljudske žrtve.

   Ti zakoni su izričito zabranjivali porobljavanja Indijanaca, poništili sve dotacije iz svih korporacija, crkvenih i svjetovnih, a od onih koji su bili potkraljevi, guverneri, ili zaposlenici bilo koje vrste; prethodna prava su umanjena; Indijanci su bili uzeti vlasnicima koji su ih zlostavljali; svi guverneri bili lišeni "encomendara" (sustava patenata koji je praktički bio porobljavanje Indijanaca); Vlasnici su bili prisiljeni živjeti na svojim posjedima; i na svim novootkrivenim područjima su bila onemogućena daljnja zauzimanja. Francisco de Tello Sandoval, ovlašten za provođenje novih zakona, stigao je u Meksiko 8. ožujka 1544.

   Prema Motoliniji, broj krštenih Indijanaca u Meksiku godine 1536. bio je pet milijuna. Količina Indijanaca koji su tražili krštenje, koja se uvelike povećala nakon ukazanja Gospe od Guadalupe 1531., prisilili su misionare na usvajanje posebnog obrasca za primjenu tog sakramenta. Katekumeni su poredani, s djecom naprijed. Molitve su recitirane zajedničko preko svega, sol, sline, i sl., primjenjene na nekoliko, a onda se voda izlivala na glavu svakoga bez uobičajenog posvećenog ulja ili krizme. Praksi se nitko nije suprotstavljao dok su franjevci vodili misije, ali čim su počeli stizati pripadnici drugih vjerskih redova i neki svjetovni crkveni ljudi , počela se bacati sumnja na valjanost tih krštenja. Da bi razriješio spor biskup Zumarraga prijavio je slučaj Rimu, a 1. lipnja 1537. Papa Pavao III izdao je bulu "Altitudo divini consilii", u kojoj izjavljuje da fratri nisu sagriješili davanjem krštenja u ovom obliku, ali je odlučeno da se u budućnosti ne bi trebao tako primjenjivati osim u slučaju hitne potrebe.

   Druga poteškoća je nastala u vezi braka. Pred-kolumbijske religije su dopuštale poligamiju i uzimanja priležnica, a kada su se urođenici pokrštavali izbio je problem oko toga koje su zakonite žene a koje priležnice,i je li ijedan tih brakova je bio uopće važeći. Franjevci su znali da su neki obredi bili primijenjeni na određen skupove, te su u nekim slučajevima, gdje je bio poželjno razvodu, trebali dobiti suglasnost nadležnih tijela, dok je u ostalim slučajevima suglasnost zainteresiranih strana bila dovoljna. Ovi običaji, tvrdili su, značili su da je bilo važećih brakova među Indijancima. Drugi su to poricali. Biskup Zumarraga je sudjelovao u svim tim razgovorima sve dok slučaj nije prijavljen Svetoj Stolici. Papa Pavao III. je odlučio u Altitudo da bi pokršteni Indijanci trebali zadržati samo prvu ženu za suprugu.

   Treća važna poteškoća ticala se položaja svjetovnih svećenika (ne-redovnika) i njihovih privilegija. Papa Hadrijan VI. je 9. svibnja 1522., izdao bulu "Exponi nobis fecisti " za Karla V, u kojoj je prenesen svoj apostolski autoritet u svim pitanjima franjevcima i drugim prosjačkim redovima kad je c smatrano nužnim za obraćanje Indijanaca, osim u poslovima koja su zahtijevala biskupsku posvetu. Ova odredba pogodila je područja u kojima nije bilo biskupa, odnosno gdje je bilo potrebno dva ili više dana putovanja do jednog. Papa Pavao III. Potvrdio je bulu 15. siječnja 1535. Biskupi su smatrali da je njihov autoritet uvelike ograničen te je održan niz skupova u kojem je Zumarraga sa svojom uobičajenom razboritosti pokušao doći do razumijevanja sa svjetovnim svećenicima bez otvorenog sukoba s njima. Usvojene su razne izmjene uz njihovo odobrenje, pod uvjetom da to "ne će štetiti privilegijama svjetovnih svećenika". Pitanje je, dakle, ostalo otvoreno. Godine 1535., biskup Zumarraga je dobio titulu i ovlasti o apostolskog inkvizitora biskupije Meksiko od glavnog inkvizitora, Álvara Manriquea, nadbiskupa Seville, uključujući i onu o isporuci zločinaca svjetovnim sudovima. On nikada nije koristio taj naslov i nije osnovao sud, iako je podigao prijavu prijavu i izručio kneza Texcoca, poznatog kao Don Carlos, optuženog da se "vratio idolopoklonstvu" i nudio ljudske žrtve.

   Ti zakoni su izričito zabranjivali porobljavanja Indijanaca, poništili sve dotacije iz svih korporacija, crkvenih i svjetovnih, a od onih koji su bili potkraljevi, guverneri, ili zaposlenici bilo koje vrste; prethodna prava su umanjena; Indijanci su bili uzeti vlasnicima koji su ih zlostavljali; svi guverneri bili lišeni "encomendara" (sustava patenata koji je praktički bio porobljavanje Indijanaca); Vlasnici su bili prisiljeni živjeti na svojim posjedima; i na svim novootkrivenim područjima su bila onemogućena daljnja zauzimanja. Francisco de Tello Sandoval, ovlašten za provođenje novih zakona, stigao je u Meksiko 8. ožujka 1544.

   Najteže poteškoće su ga sustigle. Oni koji su bili pogođeni novim zakonima bili su skoro svi Španjolci u koloniji, mnogi od njih daleko odmakli u godinama, koji su prošli kroz sve pokušaje iz razdoblja osvajanja, a koje bi novi zakoni ostavili u bijedi. To je prisililo biskupa Zumarragu da se kod Tella izmoli suspenziju naloga sve dok ih se ne sasluša pred španjolskim dvorom. Predstavnici kolonista našli su se pred carem, Karlom V., kod Mechlina, 20. listopada 1545. Na osnovi njihovih objašnjenja, on je modificirao opći tenor zakona, tako da, iako je i dalje ispravljao glavne zlouporabe, nije previše išao nauštrb Španjolac u kolonijama. Kroz razboritim intervenciji biskupa Zumarraga i Tellovih usklađivanja, Meksiko je nesumnjivo bio spašen od krvavog građanskog rata poput onog što je zahvatio Peru oko provedbe tih istih zakona i iz kojeg položaj Indijanaca ispao još gori nego prije.

   Posljednje godine života biskupa Zumarrage bile su posvećen nastavljanju brojnih djela koje je poduzeo za dobrobit svoje biskupije. Među glavnima treba spomenuti: školu za indijanske djevojke; poznati Colegio de Santa Cruz u Tlatelolco; uvođenje prve tiskare u novi svijet; osniovanje raznih bolnica, posebno one iz Meksika i Vera Cruza; poticaj lpko ke je dao industriji, poljoprivredi i proizvodnji (manufakturi), za koje je on donio obučene mehaničare i radnike iz Španjolske; i tiskanje brojnih knjiga. Na poticaj cara, papa Pavao III. Odvojio je (11. veljače 1546.) (nad)biskupiju Meksika od one u Seville, te podignuo nadbiskupiju Mexico, imenujući biskupa Zumarragu kao prvog nadbiskupa i odredivši biskupije Oaxaca, Michoacán, Tlaxcala, Gvatemala i Ciudad Real de Chiapas, kao podređene. Bula o imenovanju poslana je 8. srpnja 1548., ali biskup Zumarraga umro mjesec dana ranije.

Pages