You are here

Sluga Božji Matt Talbot

Dubblin, Irska 02. svibnja 1856. – Dubblin, Irska 07/09. lipnja 1925.
Kalendar datum: 
10 Lipnja
Sluga Božji Matt Talbot

Matt Talbot, sluga Božji – sinonim i svjedok borbe protiv svih vrsta ovisnost

   Rođen je u subotu, 3. svibnja 1858. godine u Dublinu (Irska) u radničkoj obitelji s dvanaestero djece. Kršten je dva dana kasnije. Uz oca alkoholičara, teške uvjete života, česte selidbe i nedostatak školovanja (Kristova braća – besplatno školovanje trajalo je jednu godinu) počeo je raditi već u  svojoj 12. godini. Prvo radno mjesto bilo je u skladištu vina i piva, gdje je počeo piti ispijajući ostatke s dna boca. Kako je otac primjećivao da Matt dolazi pijan kući, prebacio ga je u točionicu, ali tamo se stanje pogoršalo još više jer je radio s viskijem. Matt je u svojoj 16.godini već bio kronični alkoholičar. U to doba alkoholizam se više tretirao kao stigma, a ne kao bolest („zeleni demon“)

   S godinama njegov se problem s pićem sve više pogoršavao. Do svoje 28. godine Matt je sav svoj novac trošio na piće. Ništa drugo u životu ga nije zanimalo, imao je sve znakove teškog alkoholizma. Počeo je psovati, gotovo ništa nije doprinosio kućnom proračunu, znao je biti u dugovima, navodno je jednom slijepcu ukrao violinu, prodao svoje čizme, radio svakakve poslove samo da dođe do novca. No, ipak njegov veseli karakter, marljivost na poslu, širokogrudnost i darežljivost nikada se nisu mijenjali. Dapače, cijelo to vrijeme pijančevanja nedjeljom i blagdanom odlazio je na misu (ali nije se pričešćivao) i bio je odan Majci Božjoj (njegova majka je bila velika moliteljica krunice).

   Jedne subote došlo je do promjene. Taj tjedan Matt nije radio, pa nije imao novaca. Stajao je ispred puba u nadi da će ga netko od njegovih prijatelja koje je on nebrojeno puta znao počastiti, pozvati na piće. Upravo suprotno, neki su mu se rugali, neki su ga ignorirali i on je s tim iskustvom bio potresen „do srca“, kako je kasnije znao reći. Vratio se kući i mama je iznenađeno komentirala kako je došao ranije i nije pijan. Izjavio je da će dati zavjet i da neće više piti. Mama ga je ohrabrila i rekla neka to učini u Ime Božje i zamolila Boga da mu da snagu da izdrži. Sutradan je otišao na ispovijed i konzultacije oko zavjeta. Svećenik mu je rekao neka to učini na tri mjeseca i dao mu upute (12 koraka) koje se smatraju danas pretečama u liječenju alkoholičara. Otišao je u nedjelju na misu i nakon dugo vremena primio pričest. Imao je žarku želju više nikada ne povrijediti Boga i s Njegovom pomoći početi život ispočetka. Kako su radnim danom mise bile u 5 ujutro, on je krenuo svaki dan prije posla u crkvu. Nakon posla je, kako bi izbjegao dotadašnje prijatelje u piću, krenuo šetati i svraćao malo po malo u crkvu. Nedjeljom je išao na sve mise. Tek s vremenom je počeo moliti. Svi su primijetili da se nakon zavjeta promijenio. Više nije psovao. Svoju promjenu on je pripisivao izmoljenim krunicama svoje majke i činjenici da je bila subota.

   Uz milost Božju odlučno se borio protiv strasti pijanstva, sa svim nuspojavama apstinencije. Iako su mu se prijatelji izrugivali i podbadali ga, on je odbijao piće uz smiješak. No unutrašnja borba je bila teška. Počeo je više moliti, vapio je Majci Božjoj pred Raspelom, molio pred Tabernakulom. Jedne nedjelje na misi čuo je unutrašnji glas koji ga je odvraćao i rekao da se uzalud trudi. Krenuo je na pričest, ali nešto ga je misteriozno zaustavilo. Otišao je u drugu i treću crkvu na misu, ali opet se dogodilo isto. Vratio se ponovno u prvu crkvu, na sljedeću misu i kleknuvši na ulazu zavapio: „Gospodine, siguran sam da se ne želim vratiti mom starom načinu života!“ Ušao je u crkvu, pomolio se Mariji i tijekom mise primio  pričest. Osjećao je duboku zahvalnost i sreću na primljenoj milosti. Milost obraćenja nije promijenila njegovu prirodu, kako to nikada niti ne biva. Obraćenje je promijenilo njegovu volju, donio je čvrstu odluku u sebi. A njegova odluka nije bila samo da će prestati piti, već da žarko želi udovoljiti Kristu i Mariji. Bio je sada žedan Boga. Želio je pokorom iskupiti svoje višegodišnje pijančevanje.

   Da borba nije bila lagana i lišena kušnji kaže i jedna zgoda kada je nedugo nakon zavjeta, stajao ispred puba, tri puta želio ući osjećajući pritom novce u džepu i žarko želeći nešto popiti. Na kraju je i ušao, ali nije bio uslužen, ostavili su ga čekati. Odjednom je izašao van i odlučio da više nikada neće nositi novac sa sobom. Tog pravila držao se cijeli život.

   Majka ga je cijelo vrijeme podržavala, ohrabrivala ga da vjeruje Isusu i Mariji. Dao je ponovno zavjete na još šest mjeseci, zatim na godinu i na kraju za cijeli život. Do smrti više nije pio.  

   Počeo je raditi kao lučki radnik u drvnoj industriji. Na poslu je bio vrijedan radnik, uzor po pristupu i količini posla koji je obavljao. On je bio oličenje kako rad može biti molitva. Svima je pomagao, udovoljavao. Financijski je pomagao kolegama u potrebi iako nije zarađivao mnogo. Kada bi ga netko maltretirao, najgore što bi mu rekao u šali bilo je: „Ajde, odi se ošišati!“ Bio je jako omiljen među kolegama. 

   Nikada se nije ženio, iako je bio primijećen kao poželjan kandidat za muža (prigodom jedne prošnje pomolio se Majci Božjoj i dobio odgovor). Nije bio protiv braka, ali onako kako je odlučio živjeti nije bilo sukladno životu obiteljskog čovjeka.

   S godinama je postao aktivan član Crkve. S 33 godine postao je član Franjevačkog svjetovnog reda („brat Josip Franjo“), udruge Dobra Smrt, zatim Presvetog Srca Isusova i Apostola Molitve. Svaki dan navečer nakon posla išao je na sastanke. Nakon toga bi došao doma i čitao duhovno štivo. Iako je išao u školu samo godinu dana, nakon sebe ostavio je u svojoj sobi na stotine knjiga. Molio se Mariji i Duhu Svetom da mu pomognu kod čitanja, poglavito da razumije teže dijelove teksta. Kod razmatranja Biblije molio je za pomoć da razumije i da ga krijepi Riječ Božja. Džepnu Bibliju uvijek je imao sa sobom. Posebno je volio čitati biografije svetaca. Proučavao je s vremenom i Papine enciklike, ali i literaturu koja se odnosila na socijalna i industrijska pitanja tog vremena („Socijalni katekizam rada“). Čitao je klečeći. 

   U to doba borbe za radnička prava bile su dio irske svakodnevice. Matt je sudjelovao u štrajku i ostao do kraja štrajkati s kolegama dok nisu udovoljeni svi njihovi zahtjevi. Često je molio pred Tabernakulom i križem kako bi se poboljšala radnička prava svima. Osjećao je veliku ljubav prema domovini (Irska je u ono doba nije bila samostalna) i često je molio za njeno oslobođenje.

   Bio je nesposoban izreći laž, sa svima je bio u dobrim odnosima, bio je otvoren i izravan, pun humora, stabilna osoba. Nikad ga nisu vidjeli ljutita i nikad se nije smijao prostotama.

   Živio je u punom smislu pokornički. Spavao je na drvenoj podnici pokrivenoj plahtom, a pod glavom je imao cjepanicu. Pokoru nije činio radi pokore same, već radi onoga što je ona predstavljala. Htio je imitirati Isusa, živjeti kao Krist, tijelo postaviti u ulogu „roba duše“. Živio je opasan s tri lanca (prema Monfortovom naputku „Prava odanost Mariji“). Svoj pokornički život nije živio javno. Bio je veseli pokornik i vješto je to skrivao kao pravi kršćanin. Post je bio uobičajen način njegova života, a posebno subotom.

  Puno je molio. Dizao se nakon svega 4 sata spavanja i molio do jutarnje mise, i to više sati i uvijek na koljenima. Zarađen novac davao je ljudima u potrebi, pogotovo misijama gdje je pomogao u obrazovanju 4 svećenička kandidata. 

   Molio je svaki dan cijelu krunicu, često je molio devetnice, provodio puno vremena pred Presvetim, Euharistiju je smatrao središtem svog života.

   Na Duhove 7. lipnja 1925. godine u svojoj 70. godini umro je na ulici od srčanog napada, dok je žurio na svoju drugu nedjeljnu misu.

   S obzirom da je za života bio nepoznat, običan čovjek, smrću na ulici i pregledom njegova tijela pobudio je zainteresiranost javnosti. Tko je taj čovjek koji ima tri lanca na sebi privezana i na ruci mu piše „O, Djevice, ja te molim za tri stvari: milost Božju, prisutnost Božju i blagoslov Božji“ i „Blažena Majko, zagovaraj me kod Isusa da mogu biti dio Njegova kraljevstva!“

   Godine 1931. nadbiskup Dublina pokreće postupak proglašenja Matta svecem. Službena istraživanja Vatikana kreću 1947., a završavaju 1972., tako da je Matt Talbot 1975. proglašen slugom Božjim.  

   Matt Talbot je divan primjer pravog obraćenja, upornosti u stanju milosti bez obzira na cijenu, velike ljubavi za Krista i Mariju, čovjek Euharistije, dubokog duhovnog života zahvaljujući molitvi i čitanju duhovne literature, vjeran svojim svakodnevnim obvezama. On je poticaj svima koji vjeruju u milost Božju i ohrabrenje da se nikada ne smije predati u borbi za spas naše duše i duša naših bližnjih. 

Molitva za proglašenje svetim Matta Talabota

   „Gospodine, u svom sluzi Mattu Talbotu dao si nam predivan primjer pobjede nad ovisnošću, posvećenosti službenim dužnostima i doživotnom iskazivanju poštovanja prema Svetim Sakramentima. Molimo te, neka njegov život molitve i pokore ohrabri nas u prihvaćanju naših križeva i praćenju stopa našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista.

   Oče, ako je tvoja volja, neka tvoj voljeni sluga bude slavljen u tvojoj Crkvi, objavi svojom nebeskom milošću slavu koju uživa u tvojim očima.

To te molimo po Isusu Kristu našem Gospodinu.

Amen“