You are here

Klara od Euharistije - Astrid Mwanbule

1960-1984
Kalendar datum: 
31 Ožujak
Astrid Mwanbule Tshiapanga

      Astrid Mwanbule Tshiapanga rođena je u Kisoseu, malom selu u Zairu. Kad je imala 12 godina krstila se u Katoličkoj Crkvi, a sedam godina kasnije ušla je u samostan klarisa u Kabindi. Njezini su je pokušali odvratiti od te odluke, ali im se oduprla rekavši: »Želim moliti i ako je potrebno spremna sam trpjeti za Gospodina!« Bile su to proročke riječi. 

     Samostanski je život bio velik izazov za ovu djevojku naviklu slijediti svaki svoj hir. Voljela je u svemu biti glavna, što je odbijalo njezine prijatelje. U samostanu se po prvi puta susrela sa svojom teškom naravi. Sve joj je predstavljalo smetnju i napor. Unatoč tome iskreno je ljubila Gospodina i bila izuzetno poučljiva. Govorila je: »Bog nas je izabrao da živimo zajedno«. Svi su znali koliko ju je taj život u zajednici stajao. Sestre su bile neodlučne ima li ona redovničko zvanje i što učiniti s njom: ostaviti je ili otpustiti? Opatica ih je umirivala: »Unatoč onome što vidimo izvana, Bog je na djelu u ovoj djevojci: trebamo biti strpljive«.

     Dana 11. kolovoza 1982. položila je svoje prve zavjete. Sestre su joj dale do znanja kako su bile neodlučne da li je zadržati, jer nisu zadovoljne njezinim ponašanjem u zajednici. No ona je svim srcem željela ostati u samostanu. Skupila je sve svoje snage da pobijedi samu sebe i ispuni ono na što je pozvana. Uza sve svoje velike nedostatke, s. Klara je bila otvorena Božjoj milosti i malo pomalo postala je svjesna svoje oholosti. Svjesna također Božje ljubavi i nježnosti prema njoj, počela se otvarati: naučila je moliti oproštenje i dopuštala je da je se vodi i odgaja. Postala je poučljivija, poslušnija, radosnija, pažljivija prema ostalima. Ukratko: postala je jedna lijepa i profinjena duša.

     22. listopada 1983. došla je u bolnicu u Kanangu operirati polipe u nosu. Liječnici su otkrili - karcinom lica. Tada je rekla: »Gospodine, prikazujem ti svoj život da ljudi dođu k tebi u radosti i ljubavi«. Ovaj „DA“ otvorio ju je otajstvu izvora života. Slijedilo je deset mjeseci trpljenja. Lice joj se izobličilo, oslijepila je, oduzeta joj je jedna strana, ali je sačuvala mir, vedrinu i neprestanu molitvu. Svoju bolest je nazivala „brat karcinom“, po primjeru sv. Franje koji je prije svoje smrti pjevao pohvale Gospodinu radi „sestrice smrti“. U svojoj velikoj i ludoj ljubavi prema Euharistiji prikazala je svoj život za svećenike. Ostala je bliska svojoj afričkoj braći i sestrama u shvaćanju života i u mentalitetu, ali ih je oplemenila u ozračju apsolutne Božje ljubavi.

   Umrla je 1. travnja 1984. g.