You are here

Japanski Prvomučenici

Sv.Petar Krstitelj, Sv.Martin od Uzašašća, Sv.Franjo Blanco, Sv.Filip od Isusa, Sv.Conzalvo Garzia, Sv.Franjo od sv.Filipa i sv.Pavao Miki isusovac, Japanac
Kalendar datum: 
6 Veljača

Sveti Petar Krstitelj rodio se u Španjolskoj 1542. godine. Kad je završio školovanje i postao svećenik, pošao je u istočne zelje da propovijeda Evanđelje. Više je godina djelovao u Filipinima. Godine 1593. poslan je s još pet redovničke braće franjevaca u Japan. Tu se neumorno trudio i mnoge obratio na pravu vjeru te gradio crkve i bolnice. Ali kad su nastupile vjerske i političke razmirice i apostolski rad dokinu, Petar je uhvaćen i iz izrugivanje svjetine odveden u Nagasaki. Tu je s ostalim franjevcima i tri isusovca te petnaest franjevačkih trećoredaca osuđen na smrt na križu. Slavno su mučeništvo podnjeli 5. veljače 1598.godine

Iz pisama Svetog Petra Krstitelja 4. siječnja i 2. veljače 1597.

"Od braće, koja su ovdje, šestorica su uhvaćeni i u zatovru smo zadržani više dana zajedno s trojicom Japanaca iz Družbe Isusove, od njih je jedan bio sa zavjetima, ostali kršćani vjernici; na broj svih nas je bilo dvadeset i četiri. Sada smo na putu u ovom dosta studenom zimskom  mjesevu, i vode nas s konjima pod jakom stražom. Naime nekih je dana određeno više os dvije stotine ljudi da nas čuvaju. Ali nas to nije smetalo, išli smo utješeni i radosni u Gospodinu, jer u presudi protiv nas donešenoj, rečeno je da nas treba razapeti na križ što smo protiv kraljeve zapovijedi popovijedali Božji Zakon a drugi stoga što su kršćani. Koji su željeli umrijeti za Krista sada imaju zgodnu priliku. Smatram da bi vjernici ovoga mjesta bili jako ohrabreni, da su ovdje bili redovnici našega Reda, ali zasigurno znaju, dok god vlada ovaj kralj, ne može se dugo boraviti u Japanu u našem odijelu, jer kralj brzo preseljava u vječni život, kamo i nas vodi.

Osuda, koja je protiv nas izrečena, nošena je pred nama ispisana na ploči. Tu se kaže da smo osuđeni jer smo propovijedali Nauan zakon (naime kršćanski) protiv Tayeosama zapovijedi. I kad stignemo u Nagasaki, bit ćemo razapeti. Zbog toga smo bili najviše radosni i u Gospodinu utješeni jer gubimo svoj život zbog propovijedanja Njegova Zakona.  Ovdje smo  nas šestorica braće i osamnaest Japanaca, svi osuđeni na smrt; jedni kao propovjednici, a drugi kao kršćani,  iz Družbe Isusove jedan brat, drugi katehista i treći laik.

Izvedoše nas iz zatvora i staviše na kola. Svima je odsjećen dio uha i tako nas vozili ulicama Meaca a pratilo nas je mnogo osoba i vojnika i opet su nas vratili u zatvor. Drugog dana svezaše nam čvrsto ruke na leđima i požurujući nas konjima odvedoše u Usaku. Slijedećega dana ponovno nas izvdu iz zatvora, posade nakonje i vodili su nas ulicama grada.

Osim toga doveli su nas u grad Sakaj i tu učinili isto: u ova tri grada uvijek je bio prisutan državni glasnik. Znali smo da smo osuđeni na smrt, ali tek kad smo bili u Usaki, obaviješteni smo da je u tu svrhu naređeno da idemo u Nagasaki. Vaša ljubav, iz ljubavi prema Bogu, neka nas usrdno preporuči Bogu, da žrtva našega života bude primljena od Boga. Koliko sam ovdje čuo, mislim da ćemo biti raspeti slijedeećeg petka, naime toga istoga dana u Meaci odsjekli su na dio jednog uha, što smo primili kao dar Božji, stoga vas ve žarko molimo da iz ljubavi Božje molite za nas.

Predraga braćo, pomozite nas svojim molitvama da naša smrt bude prihvaćena u Nebu pred Božanskim veličanstvom, kamo se po Volji Božjoj nadamo da idemo, i mi ćemo se vas sjećati, pa ni ovdje nisam zaboravio vašu ljubav: cijelim svojim srcem ljubio sam vas i ljubim. Preporučujem vam mir i ljubav Gospodina našega Isusa Krista. Zbogom, predraga braćo, jer nema više vremena za razgovor. Osim u Nebu. Sjećajte me se!"

Isusovac Pater Josip Antolović je o mučeniku Pavlu Miki napisao slijedeće:

Sveti Pavao Miki, po narodnosti Japanac, a po zvanju isusovac, živio je u prijelomno doba povijesti svoga naroda. Uslijed pada središnje vlasti dinastije Ashikaga-Shogunates Japan je gotovo kroz 100 godina postao poprištem beskonačnih borba između brojnih daimyja, tj. feudalnih knezova. Nešto slično kao prije ujedinjenja i u Italiji. Sredinom XVI. stoljeća militaristički vođe Oda Nobunaga i Toyotomi Hideioski postavljali su pomalo temelje narodnog jedinstva i postepenog smirivanja situacije, ali to je potpuno bilo ostvareno tek u narednom stoljeću.

U to nemirno doba nesigurnost je prijetila kako životu pojedinaca tako isto i svem društvenom poretku. Ono što je bilo odlučujuće bila je vojnička korektnost i viteško držanje. Jaki vođe nastojali su učvrstiti vlast u svojim rukama, a njome utjecati na sudbinu što većeg broja ljudi.

U isto vrijeme promicala se domaća nacionalna kultura, osobito u originalnom graditeljstvu, slikarstvu i drugim granama umjetnosti, pa i u književnosti. Dodir sa Zapadom, osobito s Portugalcima, u mnogočemu je obogatio život Japanaca. Želja za nekom sabranošću i produbljenjem našla je svoj tipičan izražaj u čajnim obredima, koji su se tada naročito gajili u širokim narodnim slojevima. Sve je to budilo nacionalnu svijest o vlastitoj vrijednosti i ponos na domaću kulturu.

Sv. Franjo Ksaverski počeo je godine 1549. u Japanu prilično uspješno misionariti. Taj rad naišao je kasnije na mnoge poteškoće. Domaće japanske religije, duboko povezane s narodnom kulturom, počele su pružati kršćanstvu žilav otpor. U Yamaguchiju je bila veoma živa kršćanska zajednica koja je mnogima bila trn u oku. Unatoč svemu tomu, kršćanstvo se i dalje širilo. Godine 1852. Crkva u Japanu brojila je već 150.000 pokrštenih duša.

Kako se preko 40 godina Družba Isusova jedina bavila misijskim radom u Japanu, to je japanska pobožnost stajala pod velikim utjecajem isusovačke duhovnosti, osobito duhovnih vježbi sv. Ignacija. Vizitatora misija isusovca o. Alessandra Valignana, koji je prvi put g. 1579-82. obišao Japan, silno se dojmio vjerski žar japanskih kršćana pa je u svojim izvještajima dao oduška velikoj nadi za budućnost Crkve u Japanu. Kako je bio vrstan organizator i dobar planer, stvorio je odličan program za budući misijski rad. Vrijednost je toga programa u tome što se nastojao prilagoditi mentalitetu Japanaca.

Militaristički vlastodršci pokazivali su se ispočetka veoma skloni kršćanstvu. Ipak je godine 1587. jedan veoma utjecajan između njih, Toyotomi Hideyoshi, nenadano promijenio svoje držanje. Zabranio je daljnje širenje kršćanske vjere i zapovjedio da se iz Japana istjeraju svi misionari. Uzrok tim oštrim mjerama mogla je biti sumnja u veze misionara sa strancima, a i strah za vlastiti utjecaj. I od toga je trenutka Crkva u Japanu bila izložena svakojakim iskušenjima, opasnostima i pritiscima svake vrste. Nastupiše teški dani jer se nebo nad Crkvom silno naoblačilo.  Bilo se bojati i najgorega.

Godine 1593. došla je s Filipina u Japan skupina franjevaca. Oni su smjeli ostati u Japanu pa su svojim karitativnim djelima, osobito po bolnicama te brinući se za siromahe i gubavce, pružili pred javnošću divno svjedočanstvo za nauk Evanđelja. Ipak je položaj Crkve u Japanu bio i dalje ugrožen. Zemlju su još opteretile različite elementarne nepogode te nesretni rat s Korejom. Nova je kriza nastupila kad je španjolski brod San Felipe na putu iz Manile u Mexico pristao uz japansku obalu. To je bilo shvaćeno, a posve krivo, kao da se radi o posve ratnim namjerama prema Japanu.

U vezi s tom nategnutom aferom Hideyoshi je 6 franjevaca, među njima 3 svećenika, i 15 njihovih japanskih pomoćnika osudio na smrt na križu. Tom popisu osuđenih pribrojana su i 3 člana Družbe Isusove, svi Japanci: Pavao Miki, skolastik, dakle, bez posljednjih zavjeta, i 2 brata Ivan Soan Goto i Jakov Kisai. Oni su pripadali isusovačkoj rezidenciji u Osaki. Uz njih su još bila pridružena 2 japanska kršćanina tako da je 5. veljače 1597. u svemu pogubljeno 26 mučenika. Navedena trojica bili su prvi mučenici isusovci u Japanu. Slijedit će ih na tome slavnome putu još mnogi.

Pavao Miki u dobi od 5 godina primio je krštenje skupa sa svojim roditeljima koji ga kasnije povjeriše isusovcima na odgoj. Godine 1586., kad su mu bile 22 godine, stupio je u novicijat Družbe Isusove. Prve zavjete položio je godine 1588. Zatim je 3 godine studirao u mjestu Arie. Latinski mu je bio veoma težak jezik. Ubrzo je počeo djelovati kao katehist i propovjednik, a to mu je kao domaćem sinu išlo dobro od ruke. Bio je sposoban za dijalog s nekršćanima. Nakon uspješnog djelovanja u Kyushu pozvan je u središnji Japan gdje je također lijepo djelovao među samurajima, tzv. višim slojevima japanskog društva. Tamo je u prosincu godine 1596. bio i zatvoren. Njegov je život neprestani rast u nasljedovanju Krista raspetoga i sav u službi naviještanja Evanđelja. O tome svjedoče njegova brojna pisma, osobito ona iz zatočeništva. A njegovo posljednje pismo krasna je ispovijest vjere u Krista od mučenika koji za svoju vjeru ide hrabro u smrt.

Ostala dva Mikijeva subrata: Ivan Soan, po svom rodnom otoku nazvan Goto, i Jakov Kisai, iako su od njega bili različite dobi, bili su s njime združeni jednakom vjernošću Kristu i željom za mučeništvom.

Ivan Soan, 19-godišnjak, kao sin kršćanskih roditelja bio je već od mladosti veoma povezan s Družbom Isusovom. Jakovu Kisaiu bile su 64 godine. On se sav posvetio razmatranju tajnâ Isusove muke i vjernom služenju Crkvi u raznim poslovima. Obojica su žarko željela mučenički poginuti skupa sa slavnim propovjednikom Pavlom Mikijem. Malo pred smrt smjeli su položiti isusovačke zavjete.

Sva trojica tih isusovačkih prvomučenika u Japanu ispunila su na uvjerljiv i potresan način onu Gospodinovu zapovijed: "Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!" (Mt 16,24). Sva trojica su ispunila životni ideal svoga isusovačkog zvanja iz knjižice Duhovnih vježbi "prinoseći veće cijene i veće vrijednosti".

Nalazeći se pribijen na križ, kao i njegov božanski Učitelj, Pavao Miki je s križa prisutnima ovako progovorio: "Kad sam već došao do ovog trenutka, držim da među vama nema toga koji bi vjerovao da ću sad prešutjeti istinu pa vam izjavljujem da nema nijednog puta k spasenju do onoga što ga imaju kršćani. Taj me put uči da oprostim neprijateljima i svima koji me uvrijediše pa rado opraštam kralju i svim začetnicima moje smrti i molim ih da se dadu uvesti u kršćanski krst."