Franjevački redovi

Franjevački svjetovni red Ordo Franciscanus Saecularis – OFS

GENERALNE KONSTITUCIJE Franjevačkoga svjetovnog reda Prvo poglavlje FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED Članak 1 1. Svi su vjernici pozvani na svetost te imaju pravo, u zajedništvu s Crkvom, slijediti vlastiti duhovni put.1 2. U Crkvi postoje mnoge duhovne obitelji s različitim karizmama. U te se obitelji ubraja Franjevačka obitelj koja, u različitim svojim ograncima, priznaje kao oca, nadahnitelja i uzor sv. Franju Asiškoga. 3. U Franjevačkoj obitelji od samih početaka Franjevački svjetovni red 2 ima svoje mjesto. On je uobličen u organsku cjelinu svih katoličkih bratstava kojih se članovi, potaknuti Duhom Svetim, zavjetovanjem obvezuju živjeti Evanđelje poput sv. Franje u svome svjetovnom staležu opslužujući Pravilo potvrđeno od Crkve.3 4. Snagom pripadanja istoj duhovnoj obitelji Sveta je Stolica povjerila pastoralnu brigu i duhovnu asistenciju Franjevačkoga svjetovnog reda Prvome franjevačkome redu i Trećem samostanskom redu (TOR). To su «Ustanove» kojima pripada «altius moderamen» (više vodstvo) o kojemu govori kanon 303 Zakonika kanonskoga prava.4 5. Franjevački svjetovni red (FSR) jest u Crkvi javno udruženje.5 Raščlanjuje se u bratstva na različitim razinama: mjesnoj, područnoj, nacionalnoj i međunarodnoj. Ona imaju pravnu osobnost u Crkvi. Članak 2 1. Poziv Franjevačkoga svjetovnog reda jest specifični poziv koji prožima život i apostolski rad svojih članova. Stoga mu ne mogu pripadati oni koji su trajnom obvezom vezani uz drugu redovničku obitelj ili uz neku Ustanovu posvećenoga života. 2. FSR je otvoren vjernicima svake vrsti. Njemu mogu pripadati: - laici (muškarci i žene); - svjetovni klerici (đakoni, svećenici i biskupi). Članak 3 1. Svjetovnost jest karakteristika duhovnosti i apostolskoga života pripadnika FSR-a. 2. Njihova se svjetovnost, u pozivu i u apostolskome životu, ostvaruje u skladu s uvjetima pojedinog staleža: - za laike: njihovim doprinosom izgradnji Kraljevstva Božjega nazočnošću i aktivnošću u vremenitim strukturama;6 - za svjetovne klerike: služenjem Božjemu narodu, kako je njima vlastito, u zajedništvu s biskupom i prezbiterijem.7 I jedni se i drugi nadahnjuju evanđeoskim opredjeljenjem sv. Franje Asiškoga obvezujući se da će nastaviti njegovo poslanje zajedno s drugim pripadnicima Franjevačke obitelji.

za cijeli tekst kliknite OVDE

Povijest franjevačkog reda 1. Kako je sv. Franjo našao svoj poziv?

Začetnik franjevačkog pokreta jest Franjo, sin trgovca Petra Bernardona, iz grada Asiza u srednjoj Italiji. U ranoj mladosti bio je pun snova o divnoj budućnosti. I njegov je otac također mnogo očekivao za svoga sina; od svoje troje djece najviše je volio njega i radio na tom da mu on bude nasljednik u trgovini, da bude još bogatiji i uspješniji trgovac nego on i da s vremenom dobije možda uglednu javnu službu u svom gradu. Sam Franjo zanosio se vojničkom slavom: biti vitez a onda, možda, postati i plemić.

To su razumljivi snovi gotovo svakog mladog čovjeka: biti priznat, moćan, biti i važiti kao junak, a bogatstvo treba da omogući slobodu i užitke. Ali, nekim čudnim djelovanjem, sve su se tri karijere o kojima su on i njegov otac sanjarili - trgovačka, viteška, činovnička - izjalovile.

Rodio se 1182. i proveo dječaštvo i prvu mladost, pored rada u očevoj prodavaonici, u veselim zabavama s drugovima, kojima se svojom ličnošću nametnuo kao vođa. Biti trgovac bilo mu je malo pa se priključio, g. 1202., svojim sugrađanima u nekom okršaju, u kojem se hrabro borio, ali - kako mu je četa doživjela poraz - bio je i sam zarobljen. Ostao je u tamnici više mjeseci a kad je izašao, obolio je i gotovo umro... Ta bolest bila je prilika da se po prvi put ozbiljno pozabavi osnovnim životnim pitanjem - "zašto, čemu sam na svijetu?" Kao vjernik znao je odgovor na to pitanje kao i ono što bi on morao učiniti, ali se toga bojao... Stoga se on, ozdravivši, ponovo bacio u vrtlog zabava. Ali, u njemu se nešto promijenilo - misli koje su mu dolazile u bolesti kao da su sada tiho u njemu i dalje djelovale.

Pokušao je naći smirenje u novom cilju - da ponovo krene u vojsku: možda će tamo steći slavu pa i plemstvo. Nabavio je konja i skupu opremu srednjovjekovnog ratnika, uzeo osobnog slugu i opskrbio se lijepim odijelom i novcem pa krenuo na bojište, prema jugu Italije. Otišao je samo dan hoda, do Spoleta, i na noćištu usnio san, u kojem je čuo riječi: "Tko ti, Franjo, može više dati - gospodar ili sluga?" Kad je on na to odgovorio: "Pa, gospodar", glas je dalje nastavio: "Zašto onda tražiš slugu a ne gospodara?" Franjo je shvatio taj glas kao da mu govori Krist i upitao ga što treba da čini? Glas mu je rekao: "Vrati se kući!"

Mladi je ratnik poslušao, ne osvrćući se na ismijavanje rodnog grada. Sad je bio još zamišljeniji, pitajući se: "Što li to Bog, što Krist, od mene traži?" Često je razmišljao, zalazio u neku spilju, da bude sasvim sam sa sobom. Kao da se pitao: a tko je to moj bog? Slavu je već odbacio! Ostalo je bogatstvo, novac. I tu je došao do toga da se ne može ljubiti i novac i Boga. Već tada Franjo se odlučio za Boga i prigrlio siromaštvo, gospođu Bijedu (kako ju je zvao), kao nešto što ga vodi Bogu. Trebalo je to i na djelu pokazati, iskušati se, da vidi da možda sam sebi ne laže. Pošao je tako na hodočašće u Rim, razdao sav novac što ga je imao, pa čak i svoje lijepo odijelo razmijenio s nekim prosjakom za njegovo, i sam prosio s drugim prosjacima. Bila je to velika pobjeda i on je u sebi osjetio duboku radost... odrekao se slave i bogatstva, da bude Božji!

Ali, u njemu je ostala njegova sjetilnost. Hoće li ona biti preča nego Bog? Jednog je dana mogao i to provjeriti: na cesti blizu Asiza naišao je na iznakažena jadnika - gubavca. Uzmaknuo je obuzet strahom i gađenjem. No tada mu je iskrslo pitanje: "Jesi li ili nisi za Boga? Sad pokaži na djelu!" Vratio se hrabro gubavcu, zagrlio ga, utisnuo mu nešto novca u sakatu ruku... Nastavio je tako i potražio druge gubavce i molio ih da mu oproste što su mu se ranije grstili te obećao ponovno dolaziti i pomagati im. Poljubio ih je u usta, darivao i otišao.

Iz oporuke sv. Franje, g. 1226 . (zadnji mjesec pred smrt)

Gospodin je dao meni, bratu Franji, da ovako započnem činiti pokoru. Budući da mi je, dok sam bio u grijesima, bilo odviše odurno gledati gubavce, sam me je Gospodin doveo među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. A kad sam odlazio od njih, ono što mi se prije činilo odurnim, preokrenulo mi se u duševnu i tjelesnu slast. I nešto kasnije ostavio sam svijet.

Testamentum S. P. N. Francisci, (početak); isp. i Spise sv. Franje, navedene u literaturi.

Tako je pobijedio sebe, predao se Bogu i osjetio "veliku slatkoću u duši i tijelu". Sad je čekao da "sljedeći potez" napravi Bog - da vidi što treba dalje da čini.

Jednom zgodom svratio se izvan grada u crkvicu sv. Damjana pokraj ceste da se pred slikom propetog Isusa pomoli. Vjerojatno je molio upravo za uputu - što treba dalje da čini. Dok je klečao, čuo je glas Raspetoga: "Idi i popravi moju Crkvu, koja se ruši!" - Okrenuo se oko sebe, vidio da je crkvica ruševna, i bez daljnjeg pomislio da se taj nalog odnosi upravo na tu crkvu. Za to mu je trebalo novca, pa dok mu je otac bio na putovanju, prodao je dosta sukna i tako dobiveni novac odnio svećeniku one crkvice. Svećenik je - razborito - odbio novac, ali je prihvatio njegov dobrovoljni rad. Franjo je ujedno našao sebi neko sklonište znajući kako će otac biti bijesan kad se vrati i sve dozna. Nakon prijetnji i kazni, otac se na koncu obratio sudu, biskupovu sudu, da "dozove sina pameti".

Molitva sv. Franje u času obraćenja, u dobi od 24 godine (pred slikom raspeća u crkvi sv. Damjana) oko g. 1206.

Najviši, divni Bože, prosvijetli tminu moga srca i daruj mi pravu vjeru, čvrstu nadu i savršenu ljubav. Daj mi, Gospodine, tako osjećati i spoznati da ispunim Tvoj sveti nalog koji si mi uistinu dao. Amen.

Die Schriften des hl. Franziskus von Assisi, Werl/Westf. 1963, str. 166.

Na suđenju biskup je zatražio da Franjo vrati novac, jer otac ima na to pravo. Mladić je spremno rekao: "Hoću, pa i više od toga". Uz novac, skinuo je sa sebe i odijelo i vratio ga ocu. To je bio konačan raskid s obitelju; postupio je tako jer je bio uvjeren da mora slušati ono što mu Bog veli. Biskup mu je dao staro odijelo svoga vrtlara a kasnije mu je neki prijatelj dao obično pustinjačko odijelo.

Nastavio je s popravljanjem crkvice sv. Damjana moleći sugrađane za koji kamen za gradnju crkve i koji komad kruha za hranu. Pratilo ga je ismijavanje, nabacivanje blatom i kamenjem, izrugivanje. Ali, on je ustrajao.

Napokon, nakon nekog vremena, došlo je do promjene u ponašanju njegovih sugrađana. Franjo nije uzvraćao uvrede, nije se branio od udaraca; u duši je sebi govorio: i pravo je što se tako ponašaju jer sam griješio. Malo pomalo njegovo je ponašanje iznudilo poštovanje ljudi, koji su osjetili - taj čovjek postupa tako jer sluša glas svoje savjesti. Franjo je popravio još dvije tri crkvice, silno veseo što je izvojštio pobjedu nad sobom i što sluša Boga.

Povijest franjevačkog reda 2. Pojava novog bratstva

Onda je došlo do novog Božjeg "poteza" 24. veljače 1209, kad je Franji bilo oko 27 godina. Franjo je na misi čuo evanđelje o poslanju apostola: kako treba da navješćuju kraljevstvo nebesko i da sa sobom ne nose ni novca, ni torbe, ni dvaju odijela, ni cipela, ni štapa (Mt 10,10). Franjo je zadrhtao od zanosa, jer mu je tu, kako mu se činilo, dat gotov program života i rada. Toga jutra nastao je franjevački pokret! Franjo je odmah odbacio cipele, pojas i ogrtač. Svoju je tuniku opasao užetom. Kasnije ga je zima prisilila da ipak nosi ogrtač (plašt). Počeo je propovijedati asiškom svijetu.

To je lako kazati, ali je za to trebalo goleme hrabrosti i poniznosti da se on, neškolovan, upusti u taj posao. Govor mu je bio jednostavan i kratak, a govorio je o Kristu, o manama i krepostima, o miru i ljubavi. Nastupao je bez grdnji i osuđivanja, bez deklamiranja, bez govorničkih ukrasa i trikova. Ipak je osvajao, jer je govorio, neposredno i iz srca, ono što je osjećao. A njegovo uvjerenje, njegov život i čar njegove ličnosti pridobivali su slušatelje.

Slijedeće godine već se jedanaest ljudi priključilo njemu a potjecali su iz raznih slojeva. Željeli su živjeti zajedno s njim. On ih je primio ali je tražio da ostave sve što imaju i da to dadnu siromasima, da nastoje prevladati svoje grijehe i mane i da budu poslušni onom tko bude na čelu njegove male zajednice, a bili su to naizmjence. Umjesto pravila, napisao im je nekoliko izreka iz evanđelja. Njegova živa riječ bila im je mjesto pisanih propisa.

Franjo nije želio osnovati red. Ionako je u kršćanskom svijetu već bilo mnogo samostana. To su bile čvrsto organizirane ustanove, u jakim zgradama, s velikim posjedima, svjetovi za sebe, ekonomski snažni i osigurani. Iako su bili vrlo zaslužni za širenje vjere, za promicanje kulture, iako su omogućivali pobožan život s Bogom, oni nisu bili ono što je Franjo želio i što je Bog, po njegovu uvjerenju, od njega tražio.

Franjo se nije zatvarao pred svijetom i od svijeta, nego je živio u svijetu. Nije se osiguravao ekonomski, jer je brigu za sebe i svoje prepuštao Bogu, koji se brine i za vrapce. Htio je, za razliku od ondašnjih redovnika, propovijedati svijetu Krista svojim životom prema evanđelju i svojim riječima.

Tako su Franjo i njegovi g. 1209. otišli u Rim da zatraže odobrenje od Crkve da smiju upravo tako živjeti. Na preporuku asiškog biskupa primio ih je papa Inocent III. i - odbio im molbu. Mislio je: radi se o nekom novom i sumnjivom redu a - zar nema dosta postojećih? No, pod utjecajem nekog sna, u kojem je s grozom gledao kako se ruši majka rimskih crkava, lateranska bazilika, a podupire je da se ne sruši, upravo onaj siromašak kojem je odbio molbu, (ali sigurno - i po savjetu nekih kardinala), dozvao je ponovno Franju i dao mu usmeno odobrenje.

Franjo i njegova braća živjela su nakon toga u kolibama od šepera ili od ćerpiča oko male Gospine crkvice, zvane Porcijunkula (= Djelić) podno Asiza; nju su mu darovali benediktinci. Tamo su molili, trapili se, odatle su odlazili na propovijedanje i tamo se vraćali. S vremenom su se Franjina braća namnožila, proširila su se i po drugim mjestima Italije pa je bilo potrebno i drugdje osnovati boravišta (loca), skromna kao i ono prvo. Već za deset godina njihov je broj premašio tri tisuće. U početku, u tom pokretu nije bilo nikakve organizacije a sad ih je taj broj prisilio da misle na nju. Sastajali su se dvaput godišnje o Miholjdanu i o Duhovima) na opće kapitule kod Porcijunkule i tu se dogovarali. Tu su se g. 1217. i podijelili u pokrajine (provincije); na čelo svake postavio je Franjo provincijalnog ministra (doslovno: pokrajinskog poslužitelja), da se brine za povjerenu braću. Da se bratstvo ne bi raspalo u pojedine pokrajine, postavio je jednog generalnog ministra (općeg poslužitelja), koji se imao brinuti za cjelinu.

Franjo je u evanđelju našao Kristov nalog da se evanđelje propovijeda svima. Stoga je uzeo križ i njime razdijelio svijet na četiri strane i u svaku poslao određen broj braće. To je bio početak širenja njegovog pokreta izvan Italije i početak njegovih misija. Braću je poslao u Portugal, Španjolsku, Francusku, Njemačku, Ugarsku i Siriju. Osnovane su nove provincije izvan Italije. Za sebe je odabrao Egipat pa je nekako živ prodro kroz bojne redove do egipatskog sultana... Melek-El-Kamela, da mu pokaže Božji put i da ga nagovori da prijeđe u kršćansku vjeru. Franjina pojava i nastup duboko su se dojmili sultana ali bi obraćenjem on - u najmanju ruku - izgubio prijestolje. To mu se nije dalo. Otpustio je Franju na častan način i dao mu dozvolu da pohodi sveta mjesta...