You are here

Blaženi Toma Acerbis iz Olere (iz Bergama)

Olera, Bergamo 1563 – Innsbruck, 3. svibnja 1631.
Kalendar datum: 
3 Svibanj
Blaženi Toma Acerbis iz Olere (iz Bergama)

   Toma Acerbis je rođen u mjestu Olera (Bergamo, Italija) krajem 1563. godine. Redovničko odijelo braće kapucina obukao je u venetskoj provinciji 12. rujna 1580. Redovničke zavjete je položio 5. srpnja 1584. Nakon zavjeta određen je za sakupljača milostinje (u Veroni sve do 1605., zatim u Vicenzi sve do 1612., u Roveretu od 1613. do 1617.). Godine 1618. dolazi u padovanski samostan gdje vrši službu vratara. Međutim, na zahtjev tirolskog nadvojvode Leopolda V. Haubsburgovca godine 1619. poslan je u Innsbruck za sakupljača milostinje.
   “Brat sakupljač”, tako su ga zvali, gotovo pedeset godina je obavljao tu službu, a ljubav prema dušama ga je učinila apostolom: životom je svjedočio Evanđelje, govorio o Bogu; poučavao je u vjeri ponizne i velike, sve je zadužio ljubavlju. Doista istinski apostol bez štole u razgovoru sa svima i svi su se “čudili..., i činilo se nemogućim po ljudskom da bi jedan priprosti brat laik mogao tako uzvišeno govoriti o Bogu, kao što je on govorio”. “Gdje god bi došao govorio je o Božjim stvarima s tolikim duhom i pobožnošću da je svakoga ostavljao bez daha i u čudu”. 
   Poticao je na pomirenje i oproštnje; pohodio je i bodrio bolesne; saslušavao i hrabrio siromašne, proničući savjesti ukazivao je na zlo i olakšavao put obraćenja. Da bi oni koje će susresti zadobili ono što su očekivali, noću je bdio u molitvi, bičevao svoje tijelo, nametao sebi za spasenje drugih postove i strogoću. Bio je promicatelj zvanja na posvećeni život, oduševljavajući “na osobit način djevice da se posvete Gospodinu”. U Vicenzi se zauzimao za podizanje samostana za kapucinke, koji je sagrađen u blizini Porta Nuove 1612.-1613. U Roveretu je požurivao upravitelje grada da sagrade samostan za klarise, koji je sagrađen 1642. U Tirolu je sve privlačko k sebi: bio je duhovni vođa siromašnih u Valle del’Innu, kateheta, upoznavao je vjernike s očekivanjima potvrđenim Tridentskim koncilom za istinsku obnovu vjernika.
   Od 1617. bio je prijatelj i duhovni učitelj učenjaka Hipolita Guarinonija di Halla, liječnika na insbruškom dvoru; osim razgovora pisao je pisma o pitanjima iz bračne etike, o tome kako treba prihvaćati križeve u obitelji i kako ljubiti Boga. Pratio je rad instituta Djevica u Hallu, središtu za odgoj djevojaka tirolskog plemstva; bio je na pomoć, susretima i dopisivanjem, habsburškim nadvojvotkinjama Mariji Kristini i Eleonori, sestrama Leopolda V. Ovom potonjem i njegovoj supruzi Klaudiji de’ Medici bio je duhovni vođa s čestim susretima u palači i brojnim pismima.
   Sve je poučavao onoj “uzvišenoj Mudrosti ljubavi” koja “se uči uz dragih Kristovih ranâ”; poticao je vjernike da se smatraju “sretni u mukama” jer “ljubav se prepoznaje u patnji”. Bio je savjetnik nadbiskupa Peridea Lodrona, kneza salcburškog. Pratio je također duhovni život austrijskog cara Ferdinanda II. i bio uz njega tijekom Tridesetgodišnjeg rata (1618.-1648.). Bio je savjetnik bavarskom vojvodi Maksimilijanu I. i vojvotkinji Elizabeti, koji su boravili u Monacu. Na njihovu dvoru, 1620. priveo je s protestantizma u Katoličku crkvu vojvodu Weimara. Boraveći u Beču (1620.-1621.), susrećući se na carskom dvoru s Evom Marijom Rettinger, udovicu Juraja Fleichera, vojvode Lerchenberga, uspio je nagovoriti da se odrekne luteranstva: prešla je na katoličku vjeru i posvetila se Bogu među benediktinkama u samostanu u Nonnberg-Salisburgu, postavši opaticom.
   U Coneglianu (1624.) priveo je na kršćansku vjeru tvrdokornu Židovku Pavlu, suprugu Petra Valiera, koja je priznala: “Svjesna sam toga da sam u krilu Svete Crkve... zahvaljujući pomoći, trudu, nastojanju i molitvi fra Tome”. Da očuva radnike vjernima Katoličkoj crkvi utjecao se suradnji barunima Fieger u Friedbergu, vlasnicima rudnika u Taufersu i poslodavcima u Valli dell’Innu i Adigeu. Idući od kuće do kuće sakupljajući milostinju, podupirao je u vjeri kolebljive, odbijao je luteranska nagovaranja i ideologije, koje su se naglo širile. Poglavari su mu naredili da zapiše te svoje razgovore u obrani vjere. U Beču 1620. napisao je “Moralna mišljenja protiv krivovjeraca”, koja su posthumno izdana u Fuoco d’amore (Augusta 1682., dio IV., stranice 529-708). Otkrio je izvor odakle je crpio svoje pisanje: “Nisam nikada pročitao niti slovca iz knjiga; ali sam se dobro pomučio čitati izmučenog Krista”.
   Zaljubljen u Blaženu Djevicu Mariju, u svojim spisima je priznaje među ostalim Bezgrešno Začetom, na nebo Uznesenom. Tri put je hodočastio u svetu kuću u Loreto (1623.,1625.,1629.), spominjući kako “dolazeći u tu svetu kuću, činilo mi se da sam u raju”. Pokazao je prijatelju Hipolitu Guarinoniju neko mjesto blizu Hallu, na rijeci Inn, kod Mosta Voldersa: htio je da se tu sagradi crkva koja će biti posvećena Bezgrešnom Začeću; temelji su udareni 1620.; tražio je pomoć, prebrodio kritike i financijske poteškoće. Završena 1654. bila je to prva crkva, u zemlji njemačkog govornog područja, posvećena Bezgrešnoj i svetom Karlu Boromejskom, koja se još i danas smatra austrijskim nacionalnim spomenikom.
   Svi koji su bili nazočni njegovoj smrti, koja ga je zadesila 3. svibnja 1631., smatraju je “umiranjem u ljubavi”. Pokopan je u nedjelju, 5. svibnja, u kripti kapele Majke Božje, u kapucinskoj crkvi u Innsbrucku nakon besprekidnog hodočašćenja vjernika uz njegov odar. Sada mu se grob nalazi s desne strane u istoj kapeli. Sve do danas se održao glas o njegovoj svetosti. Papa Ivan XXIII. govorio je o fra Tomi “kao o istinskom svecu i duhovnom učitelju”. Papa Pavao VI., pak 22. studenog 1963., spominje ga kao “ispravno sredstvo opće duhovne obnove... tako da blista u povijesti onog slavnog razdoblja zajedno s najgorljivijim podupirateljima katoličke obnove”; pokazao ga je “suvremenicima kao prejasni primjer vjernosti, žara i posvećenja u ovom velikom času, koje kuca za cijelu Crkvu”, na poseban način “u svjesnom prianjanju uz objavljenu istinu.., i neumornom i žarkom vršenju krepostî, navlastito ljubavi”.
    Godine 1967. u Bergamu je započeo proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim. U ožujku 1978. predstavljen je Positio za pokretanje procesa i za ispitivanje herojskog stupnja kreposti, odobrenog 7. ožujka 1979. Dekret o glasu svetosti sluge Božjega Tome objavljen je 4. prosinca 1980., a 28. svibnja 1982. priznata je valjanost informativnog i zamolbenog procesa. Dana 2. veljače 1983. je predstavljen Responio ad Animadversiones (Odgovor na protivljenja). Blaženim proglašen 21. rujna 2013.