You are here

Sveti Serafin iz Montegranara

brat kapucin, mistik (1540-1604)
Kalendar datum: 
Ponedjeljak, 12 Listopad, 2015 - 20:30
Sveti Serafin iz Montegranara

   Rodio se u Montegranaru oko 1540. kao drugi od četvero djece, a na krštenju je dobio ime Feliks. Bio je slabašna zdravlja i otac, koji je bio zidar, poslao ga je da pomaže nekom seljaku čuvati stado. U tišini prirode upoznao je ljepotu sabranosti i molitve, tako da se pripovijedaju mnogi čudesni događaji koji su se dogodili u njegovu djetinjstvu. Kada mu je umro otac, stariji brat, koji je preuzeo sav zidarski posao, pozvao ga je natrag kući da bude barem zidarski pomoćnik, ali Feliks je bio potpuno neprikladan za taj posao i zato je morao neprestance trpjeti prijekore i udarce razdražljivog brata. 

   On se smatrao pozvanim na život pokore, u pustinji, o kojem je doznao čitajući o životu pustinjaka. Saopćivši jednoga dana nekoj pobožnoj djevojci iz Lora Picena te svoje želje, ona mu je govorila o kapucinima i o njihovoj duhovnosti, koja je pogodna za ispunjenje njegovih težnja. Na taj je prijedlog odgovorio s oduševljenjem odmah se zaputio u samostan u Tolentinu. Stupivši u novicijat u Jesiju, u prvotni samostan kraj Tabana, prilikom oblačenja redovničkog odijela dobio je ime Serafin. I tu je položio svoje redovničke zavjete.

   Nakon novicijata poslan je u mjesto zavjetovanika, gdje se nalazio gvardijan koji je želio da sve stvari u samostanu budu na svome mjestu i da braća laici poslužuju svećenike, u skladu s našom ustanovom. Fra Serafin je rekao kako je bio neprikladan za bilo koji posao, da gdje god bi ga se stavilo, nije činio stvari kako treba, i zato mu je otac gvardijan zadavao pokore i mnoga mrtvljenja, kojima su se pridružile posebne đavolske napasti koje su fra Serafina dovele do mnogih tjeskoba te je čak pomišljao napustiti redovnički život. Jednog posebnog dana molio je u crkvi pred Presvetim Sakramentom i u molitvi se teško potužio Gospodinu govoreći: 'Gospodine, ova su braća vidjela moj život. Ako nisam bio prikladan za zavjetovanje, nisu me trebali pripustiti, ali budući da su me pripustili, zašto me muče tolikim mrtvljenjima?'

   Tada je začuo glas Presvetog Sakramenta koji mu reče: 'Fra Serafine, zar to nije put služenja meni koji sam toliko pretrpio za spasenje ljudskoga roda?' Taj je glas fra Serafina jako prestrašio i uz pomoć Duha Svetoga počeo se povlačiti u sama sebe i obećao je, da bi sebe pobijedio, kako će, svaki put kada mu bude nešto učinjeno ili rečeno što mu nije po volji, izmoliti krunicu Majci Božjoj, čiji je bio veliki štovatelj. Tako je i stao činiti. Nakon što se vježbao neko vrijeme u toj molitvi, moleći jednom tako pred Presvetim Sakramentom, začuo je po drugi puta onaj glas: 'Fra Serafine, budući da si iz ljubavi prema meni pobijedio i zatajio sebe, zatraži od mene bilo kakvu milost koju želiš, i od mene ćeš je dobiti.'«

   To zatajenje i odricanje sama sebe tajna je njegove svetosti. Primljene milosti doista su bile tako preobilne da mu je jedan poglavar naredio da prestane s tolikim čudesnim znakovima. Divna čudesa evala su oko skromnog i priprostog brata. Izjave u procesima su neprekidan niz čudesnih događaja. Dovoljno je bilo poljubiti njegov plašt, pomilovati mu ruku, pa čak i samo izgovoriti njegovo ime pa da okorjele bolesti nestanu i beznadni se slučajevi riješe.
Savršeno je opsluživao pravilo siromaštva i bio potpuno suobličen pokorničkom, kontemplativnom i apostolskom duhovnošću u duhu Konstitucija Reda. Znao je crkvu pretvoriti u svoju sobicu, jer je, osobito noću, običavao više boraviti u crkvi no u svojoj sobici. I ako bi ga netko poskrivečki promatrao i on bi to uočio, pretvarao bi se da glasno spava: »O sveti čovječe« - odgovarao bi u šali onome tko bi mu spočitavao to nepoštovanje - »ja spavam više u crkvi no u blagovaonici.«

   Bio je doslovce žedan misa, euharistije, sakramenata, molitve, trpljenja. Zaljubljen u otajstva Krista i Majke Božje, zanosio bi se razmišljajući o njima i padao bi u zanos. Želio je da je u zajednici u Loretu ili u Rimu da može posluživati kod mnogih misa svakog dana. Gotovo nepismen, znao je govoriti s izvanrednom stručnošću i blagošću o Božjim stvarima, a kada je bio prisiljen poslušnošću držati govore u blagovaonici, njegove riječi, bilo da je tumačio psalam Ti što prebivaš pod zaštitom Svevišnjega, ili posljednicu Stala plačuć tužna Mati, bile su tako potresne i ganutljive da su svi plakali.
Puk koji ga je poznavao, opisivao ga je verističkim govorom i slikovito: »Imao je neurednu bradu i bio je uvijek raščupan... zadah mu je jako zaudarao... odjeća mu je bila puna zakrpa, spuštena uvijek s lijeve strane i ispod se mogao vidjeti kostrijet... vrat mu je bio uvijek crven i pun bolova ili svrabeži... apsolutno nije želio da mu netko dotiče ramena... silno je volio cvijeće i mališane.« Činjenica je da su upravo djeca bila uvijek u prvom planu tako čovječnim i poniznim svecima. I upravo će »dječica« razglašavati svojim povicima po gradu Ascoliju fra Serafinovu smrt, koja je nastupila u rano poslijepodne 12. listopada 1604.: »Umro je svetac! Umro je svetac!«

Blaženim ga je proglasio papa Benedikt XIII. 1729., dekretom od 18. srpnja.
Klement XIIl. uvrstio ga je u popis svetaca 16. srpnja 1767.