You are here

Sveci, blaženi i sluge Božije

npr. 16.8.2018
npr. 16.8.2018

Blaženi Juniper Serra

svećenik, franjevac, apostol Kalifornije (1713. - 1784.)
Blaženi Juniper Serra

   Rodio se 24. studenog 1713. godine u mjestu Pedra na Belearskim otocima. U Franjevački red  ušao je 14. rujna 1730. godine  te je  pod imenom brata Junipera, od prve  Franjine braće, ostvario prvotni franjevački ideal.  Osobito su ga oduševile misije, navještanje Evanđelja Novom svijetu.  Pošto je zaređen za svećenika, doktorirao je iz teologije.  Predavao je kao profesor od 1744. do 1749. godine. Ipak se odlučio za misije. Doplovio je u Vera Cruz 7. prosinca 1749. godine - a odatle je pješice 500 kilometara otišao u Meksiko.Ujela ga je zmija  i od toga ujeda je trpio cijeli život.  No ipak je pješice išao na putoavnja kad je bilo potrebno. Osam godina je djelovao kao misionar u   Siera Gorda, obilazeći neumorno cijelu zemlju. Naučio je jezik

   Pame indijanaca te preveo katekizam na njihov jezik. Propovijedao je, katehizirao, krstio. Njegova je indijanska postaja Jalpan  postala uzorom kršćanske misijske zajednice.  Ondje još i danas stoji crkva koju je on svojim rukama gradio.   Potom se nalazi u velikom samostanu u gradu Meksiko (1758.-1767.) sav posvećen širenju Svetog Evanđelja.  Godine 1767. poslan je da osnuje misiju u Kaliforniji.  

   U 15 godina osnovao je 21 misija kojima je dao imena franjevačkih svetaca. Odatle počinju svoju povijest mnogi kalifornijski gradovi, osobito Los Angeles ( Sancta Maria Angelorum - Sveta Marija Anđeoska);  San Francisco, San Diego (Sveti Didak), San Bernardino…San Bonaventura - sada grad Ventura.  Nepravedno optužen putuje pješice u Meksiko da brani stvar kalifornijskih misija ( 1772-1773.).

   Godine 1778. blaženi Juniper Serra dobio je povlasticu djeljenja sakramenta Potvrde za vjernike Kalifornije. Tijekom tri posljednje godine svojega života on je obišao misije od San Diega do San Francica  putujući više od 600 milja pješice kao invalid nogu i bolesnih pluća - ne koristeći lijekove.

   Podjelio je sakramenat Potvrde za 5309 krštenika Indijanaca.  Porom se vraća u svoju postaju San Carlos Borromeo, danas grad Monterey . Iscrpljen je predao dušu Bogu 28. kolovoza 1784. godine.  Još za života uživao je glas svetosti, koji se sačuvao do današnjih dana.  Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 28. rujna 1988. godine.

 

 

 

Sveta Majka Terezija iz Kalkute

Skoplje, 26. kolovoza 1910. - Kalkuta, 5. rujna 1997.
Sveta Majka Terezija iz Kalkute
    Majka Tereza rođena je 27. kolovoza 1910. kao Agnes Gonxha Bojaxhio (Agnes Gondža Bojadžio) u Skopju koje je tada bilo pod vlašću Otomanskog carstva.
 
   Kada joj bilo devet godina poginuo je njezin otac Nikola, građevinski poduzetnik, i o njoj skrbi majka Drana. Protivno običajima tog vremena i pondeblja Drana je otovrila tkaonicu i trgovinu tkaninama kako bi uzdražvala obitelj. Uz Agnes imala je s Nikolom još dvoje djece (Lazar i Ageja). Od malih nogu Agnes Gonxha redovito odlazi u crkvu i pjeva u crkvenom zboru, a kada joj je bilo 12 godina poželjela je postati časnom sestrom.
 
   Jedno vrijeme školovala se i u Zagrebu. Do tog dijela njezina životopisa svi će se složiti, no tu nastaju i prvi prijepori. Dok Albanci tvrde kako je Majka Tereza Albanka dotle se s makedonske strane tvrdi kako je njezin otac bio Cincar (Vlah).
 
   Također ne postoji pouzdan podataka u kojoj je rimokatoličkoj crkvi i kada krštena.
 
 
   Dalje opet slijedi dio oko kojeg se svi slažu. Kada je napunila 18 godina molila je da je prime u loretinski red. Njezina je želja uslišena i uskoro je pozvana da pristupi u sjedište reda koja je bilo u mjestu Rathfarnam (Irska) nedaleko Dublina. Skopje je napustila 28. rujna 1928. i krenula put Irske. U red je primljena 12. listopada iste godine i dobila ime Tereza, po svojoj zaštitnici, svetoj Tereziji od Liuseuxa. Nakon dva mjeseca provedenih u Irskoj priključuje se loretinskom redu u indijskoj pokrajini Bengal, točnije u njezinu najvećem gradu Calcutti. U Calcutti će 17 godina raditi u školi Svete Marije, a potom će postati ravanteljica iste. Dolaskom u Indiju stupa u novicijat u mjestu Darjeeling. Prve zavjete polaže 25. svibnja 1931., a vječne 24. svibnja 1937. i otada se naziva Majkom Terezom. Živući u Calcutti, tijekom 30-ih i 40-ih godina XX. stoljeća podučava u srednjoj školi Svete Marije.
   Vozeći se 10. rujna 1946. vlakom od Calcutte do Darjeelinga osjetiti će Božji poziv da pruži pomoć siromašina. Dvije godine kasnije (1948.) napustiti će svoj red uz dopuštenje crkvenih vlasti, a uz to dopušteno joj zadržati status časne sestre. Svoj život posvećuje pomaganju siromašinima, a 7. listopada 1950. osniva i svoj red - Misionari ljubavi prema bližnjem svom. Članice ovog reda morale su se obvezati na nestupanje u brak, siromaštvo i pokornost. Iste godine, 7. listopada, red će priznati i pod svoje okrilje uzeti Rimokatolička crkva. Do kraja života Majke Tereze red će brojati preko tri tisuće sestara i djelovati će u preko sto zemalja svijeta, a oformiti će se i muški ogranak reda (1963.) - Braća misionara ljubavi. U Hrvatsku, točnije Zagreb, Misionarke ljubavi stići će 1979., a 1980. godine svoju će kuću otvoriti i u komunističkom Istočnom Berlinu. Uspjeti će utemeljiti i 15 misijskih kuća i u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Prvenstveni cilj reda je bio pomaganje bolesnicima od gube, umirućima i napuštenoj djeci. Također red će raditi na osnivanju sirotišta, ljekarni, porodilišta, škola i centara za neudane majke. Za sve što je činila uručene su joj brojne nagrade. Tako joj je u travnju 1962. vlada Indije uručila nagradu Padmashri Medal. Papa Pavao IV 6. siječnja 1971. uručio joj je nagradu za mir Ivan XXIII. Godinu dana kasnije (1972.) u studenome indijska vlada uručuje joj nagradu Jawaharlal Nehru za međunarodno razumijevanje. Za posvećenost siromašnima 10. prosinca 1979. u Oslu primila je Nobelovu nagradu za mir. Godinu dana kasnije (25. travnja 1973.) dodijeljena joj je nagrada Templeton za širenje vjere. Skupština grada Zagreba proglasila je Majku Terezu počasnim građaninom grada Zagreba 19. srpnja 1990. Iste godine hrvatske vlasti uručile su joj hrvatsku diplomatsku putovnicu.
 
   U listopadu 1985. održala je govor na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, a povodom četredeset godina ove međunarodne insitucije. Na Badnjak iste godine otvara prvu kuću za oboljele od AIDS-a u New Yorku i naziva je Dar ljubavi. Narednih godina, prvenstveno u Sjedinjenim Državama, otvarati će još kuća za pomoć oboljelila od ove strašne bolesti. Kada se slutila američka invazija na Irak u siječnju 1991. šalje pismo američkom predsjedniku Georgeu Bushu te iračkom predsjedniku Saddamu Husseinu u kojem, između ostalog, kaže: "Molim Vas, izaberite put mira... U kratkom roku možda će biti pobjednika i pobijeđenih u ovom ratu kojeg se svi užasavamo. Ali to nikada ne može i nikada neće opravdati patnju, bol i gubitak ljudskih života koje će uzrokovati vaše oružje." Nažalost, njezin apel za mir niti jedan od dvojice predsjednika nije poslušao. Osim ljubavi svesrdno se zalagala i za međuljudsku ljubav te je u jednoj svojoj misli upozorila na uzroke suvremenih problema: "Ljubav počinje u našim domovima; ljubav živi u domovima i zato je danas toliko patnje i nesreće u svijetu... Izgleda da su danas svi u užasnoj žurbi, nestrpljivi da postignu što veći uspjeh, razvoj, bogatsvo i tome slično, a djeci pripada toliko malo vremena njihovih roditelja. Roditelji nemaju vremena jedno za drugo i tako u obiteljima počinje narušavanje mira u svijetu."
 
 
   Pred smrt zamolila je papu Ivana Pavla II da nad njom obavi egzorcizam. Prema danom objašenjenu nije bila opsjednuta nečistim silama već su je one neprestano uzenmiravale. Preminula je 5. rujna 1997. u Caluctti u 21:30 h. Njezino je tijelo preneseno u crkvu sv. Tome pokraj samostana Loreto (prvi samostan u koji je stigla po dolasku u Indiju). Stotine tisuća ljudi različitih vjera iz Indije i svijeta došlo je posljednji puta oprostiti se od Majke Tereze. Sahrana je upriličena 13. rujna kada je njezino tijelo u procesiji nošeno ulicama Calcutte. Njezin je grob uskoro je postao mjesto hodočašća gdje se ljudi različitih vjera dolaze moliti.
 
   Premda je prema propisima Rimokatoličke crkve potrebno čekati barem pet godina od nečije smrti kako bi započeo postupak za proglašenjem istog svetim u slučaju Majke Tereze proces je započeo već nakon dvije godine. Među čudima potrebnim za kanonizaciju priznato je izlječenje jedne Indijke koja se molila Majci Terezi i tako se oporavila od tumora na želucu. Šest godina nakon njezine smrti (19. listopada 2003.) papa Ivan Pavao II proglasio je Majku Terezu blaženom na prepunom Trgu sv. Petra u Vatikanu. Proces beatifikacije Majke Tereze najkraći je u povijest (četiri godine), a ubrzan je na inzistiranje pape Ivana Pavla II. U trenutku početka ceremonije beatifikacije u Rimu albanski i inozemni alpinisti postavili su na vrh albanske planine Korab statuu Majke Tereze.
 
   No, Majka Tereza je imala i svoje oštre kritičare koji su je optuživali za mnogošto. Od toga da je uzimala novac od osoba koje su suđene zbog kriminalnih radnji (Charles Keating); da su se računala i odjeća poklonjena njezinu redu preprodavala te da je položila vijenac na grob komunističkog diktatora Envera Hodže. Zamjeran joj je i odonos prema pobačaju koji nipošto nije dopuštala te ondos prema oboljelilma od AIDS-a, što je jednom prilikom komentirala: "To je pravedna kazna za neprilično seksualno ponašanje." U Albaniji i na Kosovu mnogi trgovi i ulice danas nose njezino ime.
  
Isuse, ti si najjači na svijetu,
daj i meni snage da moje ruke i srce
nastave tvoje djelo!

Gospodine Isuse,
koji si stvarao s ljubavlju,
rođen si s ljubavlju,
služio si s ljubavlju,
djelovao si s ljubavlju,
čašćen si s ljubavlju,
trpio s ljubavlju,
umro si s ljubavlju,
uskrsnuo si s ljubavlju.
Zahvaljujem ti na tolikoj tvojoj ljubavi
za mene i za druge na svijetu,
i svaki dan te molim:
nauči i mene ljubiti!

Moj Isuse,
pomozi mi širiti tvoj miomiris
gdje god pođem.
Izlij svoga Svetog Duha u moju dušu,
i preplavi je svojom ljubavlju
da zahvati moje biće:
da tako moj život bude samo ižarivanje
tvog miomirisa i tvoje ljubavi
na sve koji me ugledaju,
pa da svaka duša s kojom dođem u doticaj
osjeti tvoju prisutnost u mojoj duši,
i da svi koji me gledaju
ne vide mene, nego tebe – Isuse.

Ostani sa mnom,
i počet ću sjati tvojom svjetlošću,
svijetliti da budem svjetlo drugima.
Svjetlo će, Isuse, dolaziti od tebe,
ne od mene –
ti ćeš, po meni, sjati drugima.

Dopusti da ti upravim molitve
sred svijeta koji ljubiš,
ižarujući tvoje svjetlo na sve koji me okružuju.
Daj da propovijedam tebe,
ne riječima, nego primjerom,
snagom koja privlači,
dobrohotnim utjecajem djela,
puninom ljubavi kojom je moje srce
ispunjeno prema tebi.
Amen.

                   
                Sv.Majka Terezija iz Kalkute

IME MARIJINO

blagdan

   Blagdan Imena Marijina, (Marijin imendan), spominje se 1513.g., kao lokalni blagdan u španjolskoj biskupiji Cuenca, a potom se proširio na cijelu Španjolsku i Napuljsko kraljevstvo. Papa Inocent XI. proširuje ga na cijelu Crkvu i to kao “dan pobjede”, na spomendan velike pobjede kršćanske vojske nad Turcima kod Beča 1683.

   Dolazak Turaka sve do Beča bila je ozbiljna prijetnja cijelom Zapadu. Kada je turska vojska opsjela Beč, bečke crkve bile su prepune vjernika koji su vapili Mariji za pomoć: “Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas!” Pobjeda je izvojevana 12. rujna 1683.g., nakon što su na bojište prispjele poljske čete na čelu s poljskim kraljem Janom Sobieskim. Na dan presudne bitke vojska je sudjelovala na misi. Molila se i krunica, a u boj se krenulo s pouzdanjem u sveto i nepobjedivo Ime Marijino. Nakon mise i molitve kralj je došao pred svoje vojnike i rekao: “Pouzdavajući se u sveto i nepobjedivo Ime Marijino, hrabro naprijed!” Uz moćni Marijin zagovor neprijatelj je pobijeđen, a poljska vojska pobjedonosno je ušla u Beč. Pobjeda je bila početak sloma velike turske sile.

   Ovo nije jedini blagdan potaknut Marijinom pomoći u nevolji. Mariju se zazivalo i u drugim ratnim i drugim opasnostima kojima je čovjek bio izložen. Crkva bilježi brojne prigode Marijina zagovora. Za njih joj se zahvaljuje blagdanima i drugim molitvama i slavljima, a u sjećanju drže spasenjski Božji zahvati.

   Opći crkveni kalendar, obnovljen 1969.g., ovaj blagdan više ne spominje kao obvezan za cijelu Crkvu, ali se slavi u mnogim krajevima, na lokalnoj razini. Cijela Austrija ga, iz razumljivih povijesnih razloga, i nadalje svečano slavi. Kako je taj blagdan u našem puku još uvijek prilično uvriježen, mi ćemo ga i dalje pobožno slaviti na današnji dan.

   Beč nije bio prvi ni jedini koji bi se kao “bedem kršćanstva” – nalazeći se u opasnoj situaciji – stavio pod posebnu zaštitu Majke Božje. Prema staroj predaji, već je carigradski patrijarh German I., naredio god. 718., da se svake godine na Blagovijest u čast Majke Božje pjeva himan “Akathistos” u zahvalu što je grad na Bosporu tri puta bio spašen: god.627., 677., i 718. Iz divnih zaziva toga himna razvili su se i drugi koje nalazimo i u homilijama patrijarha Germana I. (+733.), a i daleko prije njega bilo je sličnih zaziva kod Theodota iz Ancire. Ti zazivi govore baš o vjeri u zaštitu Majke Božje. Evo nekih od njih: “Ti pomoćnice svijeta!” “Ti utočiste kršćana!” “Ti naša nado i naša snago!”

   Na Zapadu istu vjeru izriče molitva “Zdravo Kraljice”, koja se pripisuje Hermanu Grbavcu (+1054.). Ta se vjera u zapadnoj ikonografiji, počevši tamo od XIII. st., izriče na slikama koje prikazuju kako Gospa svojim plaštem pruža sigurnu zaštitu onima koji joj se u obranu utječu.

   I naši hodočasnici u Mariju Bistricu pjevaju još i danas:
Sa svojim svetim plaštem Ti zakrili nas,
O Marijo Bistrička, moli se za nas!

   I mi danas, s naraštajima prije nas, vjerujemo da je opravdano i spasonosno častiti Ime Marijino.

   Marija je biblijsko ime. Nosi ga više osoba koje se spominju u Svetom pismu. Jeste li znali da mariolozi donose šezdesetak tumačenja značenja biblijskoga imena Marija? Izdvojim sljedeća: prema jednom tumačenju ime dolazi od aramejske riječi mar(a) – gospođa, uzvišena. Drugi smatraju da ime potječe od hetitske riječi Maria, što znači – koja je kao koplje. Iz niza oblika i inačica ovoga imena navodimo samo neke: Marica, Maca, Mareta, Marela, Maša, Mija, Mirjana, Maja, Jana, Marieta, Meri, Merilin, Lina.

   Od imena Marija dolaze i muška imena: Marijan, Janko, Maro, Mario, Marinko, Maroje i druga.

Josip Antolović

UZVIŠENJE SVETOG KRIŽA

blagdan
UZVIŠENJE SVETOG KRIŽA

   Uzvišenje sv. Križa je kršćanski blagdan. Potječe iz Jeruzalema.

   Obilježava ga se na 14. rujna. To je bio dan nakon godišnjice posvete bazilike Uskrsnuća nad grobom Isusovim.

   Baziliku je dao podignuti car Konstantin. Posvećena je 13. rujna 335. godine. U toj se bazilici nalazi dio izvornog Kristovog križa koji je otkupila carica Jelena 320. godine, a dala ga je na čuvanje u tu baziliku.

   Jeruzalemski kršćani su dan nakon godišnjice posvete bazilike izložili tu svetu relikviju te joj se klanjali.

   Relikvija nije bila mirne sudbine. 614. ju je otela perzijska vojska. Bizantski car Heraklije vratio je relikviju 14 godina poslije. Svečano ju je donio u Jeruzalem 3. svibnja 628. godine. Blagdan se je poslije proširio i među kršćane na Zapadu.

   Kršćanima je Kristov križ simbol spasenja. Kada ovaj blagdan padne u nedjelju, uzimaju se misne molitve i čitanja ovoga blagdana.

GOSPA ŽALOSNA

blagdan zahvalnosti Mariji na svoj boli koju je morala podnijeti

   Gospa Žalosna ili Marija od sedam žalosti je svetkovina gdje se prisjeća sedam teških trenutaka Marijina života. Spomendan se slavi 15. rujna. Pobožnost prema Gospinim žalostima ima svoj biblijski temelj u proroštvu starca Šimuna Mariji: "A tebi će samoj mač probosti dušu" (Lk 2,35).

Sedam žalosti:

  1. Šimunovo proročanstvo u hramu da će joj „mač probosti dušu",
  2. Bijeg s djetetom Isusom u Egipat,
  3. Traženje izgubljenog dječaka Isusa u hramu,
  4. Susret s Isusom na križnom putu,
  5. Boli dok su Isusa pribijali na križ,
  6. Skidanje Isusa s križa,
  7. Isusov pokop

   O Marijinim žalostima počeli su u 18. stoljeću pobožno razmišljati redovnici serviti, a zatim su nastajale mnoge bratovštine Gospinih žalosti. Servitima je 1667. Sveta Stolica posebno dopustila svetkovinu u čast Gospe od sedam žalosti. Taj blagdan 1735. preuzima čitavo španjolsko kraljevstvo, a papa Pio VII. proširio ga je 1814. na cijelu Crkvu.[1] Gospa Žalosna zaštitnica je Slovačke, američke države Mississippi, talijanske pokrajine Molise, redovničke kongregacije Svetog Križa te mnogih krajeva u Hrvatskoj.

   U umjetnosti se prikazuje u suzama, sa sedam mačeva koji joj probadaju srce. Umjesto mačeva nekada se prikazuje oko lika Bogorodice sedam medaljona s prizorima sedam žalosti.

detalj iz Franjevačke crkve u Subotici

Blažena Alfonsa od Bezgrješnog začeća

Klarisa, trećoredica Indija (1910. - 1946.)
Blažena Alfonsa od Bezgrješnog začeća

TEKST PREDVIĐEN ZA KOREKCIJE PRIJEVODA:

 

Blažena Alfonsa od Bezgrješnog začeća je rođen u Kudamalur, Arpookara regiji, u biskupiji Changanacherry, Indija, 19. kolovoza 1910. godine, od drevne i plemenite obitelji Muttathupadathu.

Od svog rođenja, život Blažena je u znaku križa, koji će se postupno otkriva kako je jedini način da se u skladu s Kristom. Mama Marija Puthukari, rodila prerano na osmom mjesecu trudnoće, nakon što je panika uzrokovana zmije koja je omotan oko struka, dok je on spavao.Osam dana kasnije, 28. kolovoza, dijete je kršten prema siro-Malabar obreda od strane svećenika Otac Josip Chackalayil zvao Annakutty, deminutiv od Ane. To je bio posljednji od pet djece.

Prošlo je samo tri mjeseca, majka umrla. Annakutty ranih godina proveo kod kuće joj djedova u Elumparambil. Tamo je živjela posebno sretan za svoje ljudske i kršćanske formacije, u kojem se pojavila u prvih sjeme zvanja. Baka, pobožna i dobrotvorne žena, komunicirao radost vjere, ljubavi za molitvu, impuls ljubavi za siromašne. U roku od pet godina, djevojka je znao i vodič s dječjim oduševljenjem, večernje molitve u obitelji okupilo, prema siro-Malabara, u "sobi za molitvu".

11. studenog 1917, Annakutty prvi dobio euharistijski kruh. Njezini prijatelji rekli "Znaš li zašto sam osobito sretan danas? Jer imam Isusa u mom srcu. "

A u pismu svom duhovnom ocu, 30. studenog 1943., koju je povjerio: "Od sedam godina više nije bio sam moje. Ja sam posvetio cijeli svoj ​​božanski supružnika. Vaš poštovanje to dobro zna. "

Godina 1917 je počeo pohađati osnovnu školu Thonnankuzhy, gdje je uspostavio iskreno prijateljstvo s hindu djecom. Završni prve poduke ciklusa, 1920., dolazi vrijeme da se presele u Muttuchira teti Anne Murickal, koja je majka povjerio prije smrti, kao posvojitelja majka.

Tetka je bila teška i zahtjevna despotska i nasilno postupanje prema ženama Annakutty zahtijevao poslušnost svojim minimalnim zahtjevima ili želje. Ustrajan u religijske prakse, ona je pratila svoju nećakinju, ali nije dijele prijateljstvo mladog susjeda karmelićanki Samostan ili njezine dulje molitve na oltaru. No bilo je i odlučan nabaviti povoljan brak Annakutty, opstruira jasne znakove njezina redovnička zvanja.

Krepost Blažena se očituje u prihvaćanju ovu tešku i tvrdu obrazovanje kao put poniznosti i strpljivosti za Kristove ljubavi, uporno odupirao ponovio pokušaja angažmana na kojem je teta pokušao obvezati. Pobjeći predanost braku, ona dosegla točku Annakutty dobrovoljno izazvalo ozbiljne opekline, stavljajući nogu na žeravice. "Moj angažman je dobio kad sam imao trinaest godina. Što sam mogao učiniti? Molio sam cijelu noć ... onda je ideja došla k meni. Ako je moje tijelo bilo malo izobličena bi me nitko ne želi! ... Kako sam pretrpio! I ja sam ponudio sve za moju veliku namjeru. "

Svrha prikrivanja svoju jedinstvenu ljepotu nisu u potpunosti uspjeli u oslobađanju pažnji prosaca. Također, u sljedećim godinama Blažena morao braniti svoj ​​poziv, čak i za vrijeme suđenja, kada ju je pokušao dati u braku s suučesništvo istog izobrazbe nastavnika. "Oh, ja sam pozivom! Poklon mog dobrog Boga! ... Bog vidje bol mom umu taj dan. Bog je udaljen teškoće i mi osnovana u ovoj vjerskoj državi ".

Bilo je otac Giacomo Muricken, njezin ispovjednik, koji je usmjeren na franjevačkoj duhovnosti i staviti ju znati Družbu klarisa. 24. svibanj 1927 Annakutty ušao njihov koledž u Bharananganam u ovom području biskupije Palai, da prisustvuju sedmi kao interna razredu.Sljedeće godine, 2. kolovoza 1928. godine, Annakutty počeo postulaturu, uzimajući ime Alphonsa Bezgrešnog začeća u čast sv Alphonsus Liguori, održao tog dana. 19. svibnja 1930 bio je vjerski običaj tijekom prvog pastoralnog posjeta Bharananganam biskupa Jamesa Kalacherry.

Razdoblje 1930-1935 obilježeno je teške bolesti i moralne patnje. Mogao je učiti djecu u školi Vakakkad samo tijekom školske 1932-33 godine. Zatim, zbog svoje slabosti, on obavlja zadatak pomoćnika učitelja i kateheta u župi. Bila je angažirana i kao tajnica, a posebno pisati dopise, za svoje lijepe pismu.

Godine 1934. bio je uveden u Kongregaciji franjevačkog klarisa kanonske novicijatu. U želji da ga se odmah početi, blaženi, kao rezultat njegovog nestabilnog zdravlja, on je priznao da je 12. kolovoza 1935. Gotovo tjedan dana nakon što je u novicijat započeo krvarenje iz nosa i očiju, duboko organske iscrpljenosti i imao rane gnojni nogu. Bolest se pogoršalo do te mjere da je najgore je bojao. Nebo je došao u pomoć svetog novak. Tijekom devetnice sluge Boga Oca Elia Chavara Kuriakose -Carmelitano danas Beato- čudesno i odmah ozdravio. On je ponovno novicijat je napisao u svom duhovnom dnevniku svoje svete svrhe: "Ne želim djelovati ili govoriti u skladu s mojim sklonostima. Svaki put kada ćete propustiti pokoru ... Želim biti oprezni i ne proturječi bilo. Ostatak ću reći samo lijepih riječi. Želim kontrolirati oči sa strogošću. Za svaki mali greške Molim Gospodina za oprost i pomirenje s pokore. Bilo kakve vrste mojih patnji nikada neću žaliti, a ako moram proći bilo poniženje traže utočište u Presvetog Srca Isusova. "

12. kolovoz 1936, blagdan svete Klare, dan njegova doživotnih zavjeta, bio je neizreciva duhovna radost. Dugo je pohranjena u vašem srca željom realiziran i povjerio svojoj sestri Elizabeth kad je imao dvanaest godina: "Isus je moj jedini supružnika, i nitko drugi."

Ali Isus je htio voziti svoju ženu da savršenstva putu patnje. "JA je napravio moj doživotne zavjete 12. kolovoza 1936. godine i došao ovdje da Bharanganam 14. dan nakon. Od tada se čini da sam bila povjerena dio križa Kristova. Trpim ponekad dolaze u izobilju ... Imam veliku želju da pati od radosti. Čini se da je moj suprug želi ispuniti tu želju. "

Bilo je nekoliko bolnih bolesti: tifus, bračni upale pluća, a najozbiljniji, živčani udar od šoka vidjevši lopova u noći 18. listopada 1940. godine stanje psihičke nesposobnosti trajao gotovo godine, tijekom kojih nije bilo u stanju čitati i pisati.

U svakoj situaciji, sestra Alphonsa uvijek održava veliku rezervu i dobrotvorne stav prema sestrama, tiho trajna svoje patnje. Godine 1945. njegova bolest imala nasilan napad.

Jedan tumor proširio po cijelom tijelu transformira njezin konačni godine života u kontinuiranom agoniji. Gastroenteritisa i jetre problemi uzrokovani nasilne konvulzije i povraćanje do četrdeset puta dnevno. "Osjećam Gospodin suđeno da budem prinos, žrtvu patnje ... smatram dan kada nisam trpio kao dan izgubio na mene."

U ovom stavu žrtve ljubavi prema Gospodinu, sretni do posljednjeg trenutka i sa smiješkom nevinosti uvijek na usnama, sestra Alphonsa tiho i radosno završio svoj ovozemaljski put na samostanu klarisa u Bharananganam na 12 30 sati 28. srpnja 1946., ostavljajući sjećanje sestra puna ljubavi i sveto.

8 veljače 1986 Alfonsa od Bezgrešnog začeća proglašen Muttathupadathu Blaženi papa Ivan Pavao II u Kottayam, Indija.

Danas, s kanonizacije, hodočasnik Crkva u Indiji predstavio za štovanje vjernika diljem svijeta njihov prvi Uskrs. U svom pravom imenu iz cijeloga svijeta dolaze zajedno u zahvalnosti Bogu na miru, u znaku dva velika orijentalne i zapadne tradicije, rimskog i Malabara koji Alphonsa živjeli i usklađenih u svom svetim životom.

 

 

Papa Pio XII - Eugenio Maria Giuseppe Giovanni Pacelli

trećoredac, Rim, 2. ožujka 1876. - Castel Gandolfo, Italija, 9. listopada 1958.
Papa Pio XII - Eugenio Maria Giuseppe Giovanni Pacelli

   Eugenio se rodio 2. ožujka 1876. u Rimu, u aristokratskoj obitelji, kao treći od četvero djece kneza Filippa Pacellija i njegove supruge Virginije, rođene Graziosi. Njegovi roditelji bili su strogo privrženi katoličkoj vjeri. S očeve strane, obitelj Pacelli generacijama je radila u službi papa kao ugledna odvjetnička obitelj. Njegov djed Marcantonio Pacelli bio je osnivač Vatikanskih novina L'Osservatore Romano. Otac Filippo je bio dekan Vatikanskih odvjetnika, a brat Francesco visoko cijenjeni odvjetnik. U skladu s obiteljskom tradicijom i Eugenio odlazi na Papinsko sveučilište Gregoriana u Rimu, na Institut sv. Apolinara, gdje 1899. diplomira teologiju i pravo. Neposredno nakon ređenja postaje pomoćnik kardinalu Pietru Gasparriju (1852.-1934.) pri izradi novog Crkvenog prava. U međuvremenu djeluje u raznim službama Kurije. Papa Benedikt XV. šalje ga 1917. za nuncija u Bavarsku, a od 1920. postaje nuncij u novonastaloj njemačkoj republici – Reichu. Papa Pio XI. visoko je cijenio njegovu diplomatsku vještinu i njegovo znanje, te ga 1929. imenuje kardinalom, a godinu dana kasnije i državnim tajnikom Svete Stolice, umjesto kardinala Gasparrija. U tom periodu kardinal Pacelli potpisuje konkordate u ime Svete Stolice s Austrijom (1933.), Njemačkom (1933.), Jugoslavijom (1935.) i Portugalom (1940.). Pacelli je bio izvrstan poliglot. Kao državni tajnik dosta je putovao po Europi i svijetu, pa je tako 1936. duže vrijeme boravio u Sjedinjenim Američkim Državama. Vrlo dobro je bio upućen u svjetska kretanja. Kao vrstan pravnik – političar, a uz to i teolog, Pacelli je slovio kao najizgledniji kandidat za nasljednika pape Pija XI. Kardinal Pacelli je bio odličan suradnik Pape, na kojega je potkraj njegova pontifikata imao veliki utjecaj. Pontifikat pape Pija XI. završio se pomalo neočekivano 10. veljače 1939., uoči rata, koji će biti toliko strašan, kakvog ljudski rod još nije vidio.

   U takvom ozračju, 1. ožujka 1939. otpočele su, moglo bi se reći, najizvjesnije konklave u 20. stoljeću. Na konklavama su sudjelovali svi tadašnji kardinali, njih šezdeset dvojica. Već slijedećeg dana, nakon samo tri kruga glasovanja, kardinal Pacelli je izabrana za novog poglavara Katoličke Crkve. Vijest o njegovom izboru je malo koga iznenadila jer je on od samog početka izbora bio papabile, tj. najizgledniji kandidat. Eugenio Pacelli je izabran za papu na svoj 63. rođendan 2. ožujka 1939. uzevši si ime Pio XII., u čast na svog prethodnika.

   Prve godine pontifikata pape Pija XII. bile su obilježene ratom. Papa je neumorno tražio rješenje za mir. Dosljedan Lateranskim ugovorima, Papa je nastojao održati Crkvu potpuno neutralnom. No, era njegove vladavine problematična je kao ni jedna druga. Zasjenjena je pokoljem milijuna ljudi. Mnogi se pitaju da li je on, Kristov namjesnik to mogao spriječiti? Papu je u svjetskom požaru, kako je sam rekao, određivala u prvome redu jedna briga, a to je, tko bi trpio kad bi on podigao glas. Bi li se jačim riječima više postiglo, protiv zločina koji čovjek ne može podnijeti? Njegovo djelovanje nije uvijek nailazilo na razumjevanje, te je bio predmetom žestokih kleveta koje ne mogu proći ispit činjenica, dokumenata i povjerljivih izvješća diplomata akreditiranih pri Vatikanu tijekom rata. Papa je pružio svoju pomoć izbjeglicama bez obzira na njihovo podrijetlo. Tijekom rata udomio ih je nekoliko tisuća u Castel Gandolfu. Pio XII. nije vjerovao u mir koji ne počiva na pravdi, a još manje u mir koji bi se postigao sa Sovjetskim Savezom čiji je politički sustav smatrao utemeljenim na trajnoj nepravdi.

   Zbog toga je Staljin Papu nazvao "neprijateljem mira" koji pokušava podijeliti svijet na dva tabora. U svibnju 1945. rat je konačno završen. Na Badnjak iste godine Papa je rekao: "Imamo li sada mir, istinski mir? Nemamo! Imamo samo poratno doba. Koliko li će vremena biti potrebno da se ukloni moralna bijeda, koliko muke dok zarastu tolike rane? Danas kad se kreće u obnovu ljudi počinju uviđati koliko je potrebno obazrivosti, poštenja i dobre volje da svijet fizički i duhovno ponovo stane na noge i da ga se dovede u red i do pravoga mira." Ratni vihor i razaranja nisu spriječila papu Pija XII. da dio svoje energije posveti djelovanju unutar Crkve. Papa je ostavio veliko doktrinalno djelo. Važno je spomenuti neke od njegovih enciklika. Iste godine kada je postao papa, objavio je encikliku "Summi Pontificatus", u kojoj je naglasio da Crkva ne osuđuje ni jedan oblik vladavine, već se zalaže da država omogući dobro svih. U jeku Drugog svjetskog rata 1943. objavljuje encikliku "Mystici corporis Christi", u kojoj prikazuje Crkvu kao mistično tijelo Kristovo, gdje i laici imaju udjela. Godine 1947. u enciklici "Mediator Dei" proročanski je najavio mogućnost sudjelovanja laika u liturgijskim obredima. Kao vjerni štovatelj Djevice Marije papa Pio XII. 1. studenog 1950. apostolskom konstitucijom "Munificentissimus Deus" proglašava dogmu o Uznesenju Marijinom.

   Budući da su tada bila dva teološka mišljenja u odnosu na Marijino uznesenje, kao i dan danas (jedni smatraju da je Marija prije uznesenja umrla, a drugi da nije), Papa je u formulaciji svečane definicije da je Marija „ispunivši tijek zemaljskog života bila tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu (expleto terrestris vitae cursu, fuisse corpore et anima ad caelestem gloriam assumptam)“, izbjegao zauzeti stav o tom pitanju. Nakon toga, počevši od 1951. godine 15. kolovoza se u Katoličkoj Crkvi slavi kao blagdan Uznesenja ili Velika Gospa. Papa reformira obrede Velikog tjedna. Enciklikama "Christus Dominus" (1953.) i "Sacrum communionem" (1957.) dopušta večernje mise i pričešćivanje na istima, što je bilo uobičajeno u ratnim danima. Papa je proglasio trideset tri sveca, te konzistorijem 1953. imenuje kardinalima veliki broj stranaca, među njima i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, čime je povečao broj stranaca u kardinalskom zboru.

   Kraj života pape Pija XII. bio je žalostan. Tome je pridonio njegov osobni liječnik dr. Giuseppe Galeazzi Lisi, koji je lošim liječenjem kod Pape izazvao kroničnu štucavicu i ispadanje zubi. No, Papa mu je beskrajno vjerovao do samoga kraja. A kraj je došao u zoru, u četvrtak 9. listopada 1958. za Papinog boravka u Castel Gandolfu. Prije Papine smrti prošla su dva dana puna strepnje i nesigurnosti. Ljudi su stizali u Papinsku palaču da bi čuli vijesti. Liječnici nisu htjeli davati izjave, a Papino se stanje pogoršavalo iz sata u sat. U 3 sata i 25 minuta papa Pio XII. je završio svoj boravak na Zemlji. Kardinal Tisserant blagoslovio je Papu koji je umro u velikim mukama. Otac Pelegrino objavio je okupljenima tužnu vijest. Papa Pacelli: aristokrat, erudit, pontifex maximus, koji je gotovo dvadeset godina sam vladao Crkvom, bio je posljednji papa aristokrat. Bio je "dalek", nedodirljiv i fizički je podsjećao na asketu. Visok, mršav, oštrih crta lica, s rukama koje su se neprestano pokretale u svećeničkim kretnjama, gotovo zatočenik svoje aristokratske udaljenosti od svijeta, otišao je u povijest, a s njim i određena crkvena tradicija.

  Oporuka pape Pija XII. ima samo nekoliko redaka: «Smiluj mi se Bože po velikom milosrđu Svome. Kad dozovem u sjećanje propuste i pogreške koji su počinjeni tijekom tako dugoga pontifikata i u tako teškom vremenu, pred očima jasnije vidim svoju nesavršenost.» Pio XII. je želio da mu grobnica bude bez spomenika i što skrovitije, to bolje. Zato je i njegov grob u Bazilici sv. Petra malo u prikrajku. Godine 1965. papa Pavao VI. započeo proces njegove beatifikacije, koji je još u tijeku.

 

Blaženi Antun Chevrier , Lyonski (1826-1879)

svećenik i trećoredac
Blaženi Antun Chevrier , Lyonski (1826-1879)

 

TEKST PREDVIĐEN ZA KOREKCIJE PRIJEVODA

BLAŽENI ANTONIO Chevrier (1826-1879)

 

Duhovnost Oca Chevrier, svećenik biskupije Lyona, koji je pripadao Franjevačkog trećeg reda i osnovao Institut za Prado, vrlo je sličan onome što sv Franje Asiškog u ljubavi siromaštva, bratstvu i malenosti , usluga siromašne i najranjivije društva, što se vidi u lijepom propovijedi Ivana Pavla II

Biografski podaci Blaženog Antoine Chevrier

Otac Antoine Chevrier rođen je 1826. godine u siromašnoj obitelji. On je ušao u sjemenište u Lyonu i bio zaređen za svećenika 1850. Odmah je dodijeljen vikara u Saint-Andre de la Guillotière, Lyon susjedstvu. Na Božić 1856., godinu dana od katastrofalnih poplava u Lyonu, fra Chevrier osjetio poziv za dijeljenje stanje potlačeni. U 1857. kapelan "Grad Djeteta Isusa", čiji je osnivač sekularne Camille Rambaud, Ministarstvo vrši u bijedni siromaštva uz razne suradnici učinili. U 1860. iznajmljuje ballroom očitost, zove Prado, gdje je osnovala "Providencia del Prado" kućište za siromašnu djecu i mladež, prima materijalnu pomoć i kršćanskog odgoja. Godine 1867. imenovan je župnikom u Moulin-à-Vent, 3 kilometra Prado, ali još uvijek živi u Prado. Izuzeti iz župe 1871., što se bavi stvaranjem siromašnih svećenika koji posvetiti evangelizirati siromahe. Prva četiri koji su završili studij u Rimu, zaređen je 1877. godine, oni su se vratili u Prado i formirao prvi nukleus budućeg Instituta. Otac Chevrier Prado umro je 2. listopada 1879. Nekoliko mjeseci ranije podnio ostavku i P. Duret postao novi vrh Prado. Obitelj Prado trenutačno sastoji od svećenika (više od tisuću u 1986.), vjerske, braća i laici.

 

* * * * *

 

Iz homilije Ivana Pavla II na misi beatifikacije (Lyon, 4-X-1986)

1. "Zahvaljujem ti, Oče, Gospodaru neba i zemlje, za skrivanje ove stvari od mudrih i umnih a objavio malenima" (Mt 11,25).

Ove riječi su izgovorili po prvi put Isusa iz Nazareta, sina Izraelova, potomak Davidov, Sina Božjega; oni predstavljalo temeljni pomak u povijesti otkrivenja Boga u čovjeku u povijesti religije u duhovnoj povijesti čovječanstva.

To je bilo kada je Isus otkrio Boga kao Oca i otkrio kao Sin jednog biti s Ocem: "Nitko ne pozna Sina doli Otac, i nitko ne poznaje Oca, osim Sina i tko kome Sin želje otkrivaju ga "(Mt 11,27).

Da, Sin, koji je govorio te riječi sa dubokim "uzbuđenje radosti pod djelovanjem Duha Svetoga" (Lk 10:21) pokazala kroz njih Otac male. Jer Otac je zadovoljan njima.

2. Danas je sveopća Crkva slavi blagdan svetog Franje Asiškog: on je stavio svoju radost u nasljedovanju Krista u najvećem siromaštvu i poniznosti; u trinaestom stoljeću, San Francisco su njegovi suvremenici otkriju Evanđelje. Otac Chevrier bio gorljivi obožavatelj siromaha iz Asiza pripadao Treći franjevački red.U sobi u kojoj je umro, možemo vidjeti malo sliku San Franciscu, a isto tako malo slika Ivana Vianneya,koji je konzultirao u Ars 1857, kada je mladi svećenik, što je u pitanje način misterij siromaštva Betlehem ga predložio.

Ove tri su u zajedničkim Santos "mali" biti "loše", "slatko i ponizna srca", u kojoj je Otac nebeski pronašao svoju punu radost, kojoj je Krist otkrio nedokučiva otajstva Boga, dajući do znati Otac, i Sin jedini zna, au isto vrijeme daje im za sebe, znam Sina i samo Otac zna.

 

Isus, onda ćemo i hvaliti Boga za te tri divljenja likovima svetaca. Oni su animirani po istom strastvenom ljubavi prema Bogu i živio u sličnom odreda, ali s vlastitom karizmom. Sveti Franjo Asiški, đakona, sa svojim drugovima, pobudio ljubav Kristovu u srcu sela talijanskih gradova. Lijek Arški, s Bogom u svom seoskom crkvom sama podigla svijest o svojim župljanima i bezbroj ljudi koji nude Božji oprost. Otac Chevrier, svjetovni svećenik u urbanom okruženju, bilo svojim suigračima, apostol od najsiromašnijih u predgrađu Lyona, u vrijeme kada velika industrija je rođen radničke klase susjedstvu. I to je ono što misionar briga ga potiču da također usvoje stil života radikalno evanđeoski, tražiti svetost.

Pogledajte danas posebno Antonio Chevrier; on je jedan od tih "malih" ne može se usporediti s "pametno" i "razborito" njegove dobi i drugih dobnih skupina. To čini zasebnu kategoriju, ima potpuno evanđeoski raskoš. Njegova veličina se očituje upravo u tome što bi se moglo nazvati njegov malenost i siromaštvo.Živi skromno, s najsiromašnijim sredstvima, bio svjedok otajstvu skrivena u Bogu, svjedočiti Božju ljubav dovodi do "malih" ljudi koji izgledaju poput njega. On je bio vaš poslužitelj, vaš apostol.

 

Za njih, to je bio "svećenik prema Evanđelju," da preuzmu prvo naslov zbirke njezinih poticajima o "pravom učenik Isusa Krista." Za mnogo svećenika donosimo, počevši s Prado koji je osnovao, je neusporediv vodič. Ali sve je ležao kršćani koji čine ovaj sklop također naći veliki svjetlo, jer on uči svako zove objaviti radosnu vijest siromasima, i kako se predstaviti Isusa Krista kroz vlastite egzistencije.

 

3. Apostol, to je ono što sam htio biti otac Chevrier dok se pripremao za svećeništvo. "Isus Krist je poslan od Oca; Svećenik je glasnik Isusa Krista. " Sami siromašni u oca potaknulo želju naviještanja Evanđelja Chevrier. Ali to je bio Isus Krist koji je "uhvatio". Meditacija prije Božića krevetiću u 1856. transformira na poseban način. Od tada se uvijek pokušava ga bolje upoznati, biti njegov učenik, u skladu s Njim, kako bi se bolje naviještati siromašnima. Posebno proživljava iskustvo apostola Pavla, čije je svjedočenje samo čuli: "Ali što je da dobije Krista danas ga smatraju kao gubitak, pa čak i svi imaju gubitak zbog vrijednosti zbog spoznanja Isusa Krista moja Gospodina nadmašivši" ( Fil 3,7-8). Što radikalizam u tim riječima! Ovdje je ono što karakterizira apostola. U Kristu, "sudjelovanje u njihovoj patnji" i "doživljava snagu uskrsnuća njegova" on je "božanska pravda ponudio grešnog čovječanstva, svaki čovjek je ponudio kao dar opravdanja i pomirenja s beskonačno svetim Bogom" ,

Apostol, dakle, čovjek "zarobili Kristu Isusu."

Apostol ima apsolutno povjerenje da, "u skladu s Kristom u njegovoj smrti, on može dobiti uskrsnuo iz mrtvih" (Fil 3,11).

On je također čovjek eshatološke nade što rezultira u nadi da svaki dan, u programu svakodnevnog života, kroz službu spasenja koje on čuva za druge.

. Otac Chevrier je tako teško postići to znanje Isusa Krista, kako bi se bolje hvatanje Krista, kao što je bio zarobljen od strane meditirati neprestano Evanđelja; napisati tisuće stranica komentarima pomoći svojim prijateljima da se pravi učenici sami. On pokušava reproducirati život Krista u svom životu. "Moramo predstavlja Isusa u njegovu jaslice siromašni, Isus Krist pati u svojoj strasti, Isus je otišao jesti u Svetoj Euharistiji" (Le pravi učenik [= VD], Lyon 1968, str. 101). I dalje: "Spoznaja Isusa Krista je ključ svega.Upoznati Boga i njegovu Krista to znači sve u čovjeku, sve do svećenika, a sve svete "(Pismo svojim sjemeništarcima, 1875). Ovdje molitva završava njegova meditacija: "O Riječ! O Kriste! Kako je lijepa si!Kako super ste! ... Moram vas poznaju i vas volim, Ti si moj Gospodin i moj jedan i jedini majstor "(TD, str. 108). Takvo znanje je milost Duha Svetoga.

 

Od tada Otac Chevrier je u potpunosti dostupan za djelo Kristovo: "Da znamo Isusa Krista, koji rade za Krista, umrijeti za Isusa Krista" (Pisma, str 89.). "Gospodine, ako vam je potrebna za siromašne ... luda, ja sam ovdje ... činiti tvoju volju. Ja sam s vama. Tuus Ego sum ​​"(TD, str. 122).

4. psalam ove liturgije prevodi i osjećaji apostol Isusa Krista dopušteno potopiti "Nisam bio zaključan svoju pravednost u mom srcu ..., poskakujte i radujmo se svima vama koji te traže" (Ps 39 , 11.17). "Gospodine Isuse, tvoja ljubav me zarobili, ja ću proglasiti svoje ime na mojoj braći" (pjeva antifona Psalam).

Otac Chevrier je ostalo potpuno apsorbira službi drugima. Njegova braća su prvenstveno siromašni, oni koje je Gospodin napravio ga naći u susjedstvu La Guillotière potopljena u 1856 je "beskućnik". Oni su djeca grada Lisieuxa koji je napravio znate Camille Rambaud, laik. To su oni koje je prikupio zajedno s drugim stariji, koji žive u Prado, neškolovan i neobrazovani u vjeri, u mogućnosti nastaviti, štoviše, priprema za prvu pričest. Možda su bili napušteni, često prezren, izrabljivane; postali su, rekao je, "rad na strojevima napravljene obogatiti svoje gospodare" (Propovijedi, gđa III, str. 12). Oni su također sve vrste jadno, marginaliziranih, koji su svjesni "da ništa, ništa ne znamo, bezvrijedan." Bolesnima, grešnici, također su dio od tih siromašnih.

Zašto Otac Chevrier osjeća posebno privlači one koji, prema Evanđelju, nazivaju "siromaha"? On je oduševljen svijest o ljudskoj bijedi, i on vidi jamu, dok ih je odvojio od Crkve. On osjeća za njih ljubav i blagost Kristu Isusu. Kroz njega, on je sam Krist, koji izgleda kao da kažem svojim suvremenicima: "Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na sebe i učite od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim, jer moj je jaram mekana i moj teret svjetlo "(Mt 11,28 do 30). Otac Chevrier znamo da je Isus dao kao prvi znak kraljevstva Božjega da: "Dobra vijest je proglašen za siromašne" (Lk 3:18, Mt 11,15). On je utvrdio da je siromašni dobivaju Evanđelje obnoviti često drugi inteligenciju i ljubav evanđelja. Zaista je Gospodin dao posebnu karizmu biti blizu siromašnima, a kroz njega, Krist učinio ponovno razumjeti njihove Blaženstva u gradu Lyon i devetnaestog stoljeća Francuskoj; kroz to Blago, Krist nam danas opet govori: "Blago siromasima duhom ... Blago onima koji gladuju i žeđaju za pravdom ... Blago milosrdnima" (Mt 5,3.6.7).

 

Istina, sve sobe moraju biti evangeliziran, moraju biti evangeliziran bogatih i siromašnih, mudri i neznanju.Nitko ne smije biti predmet nesporazuma, zanemarivanja, a kamoli prezir od strane Crkve. Svi su, u nekom smislu, Bog je loša. No, uvjeti pod kojima je otac živio Chevrier, usluga siromašnima bio neophodan svjedok, a ostaje i danas, gdje je siromaštvo. On je jedan od mnogih apostola koji su, u tijeku povijesti, su napravili ono što mi zovemo povlašteni izbor za siromašne.

 

Otac Chevrier je evanđeoski izgleda, poštovanje i voli vjeru. On susreće Krista u siromašnima, a siromašni u Kristu. Ne idealizirana, on zna svoje granice i slabosti; Također vam je poznato da su često nedostaje u ljubavi i pravednosti. On ima smisla za dostojanstvo svakog čovjeka, bogat ili siromašan. On želi najbolje za svaku od njih, njihov spas: ljubav želi spasiti. Njegovo poštovanje je potrebno da postane jednak siromašnima, da žive među njima, kao Krista; raditi s vremena na vrijeme kao što su; umrijeti s njima. Time očekuje da shvate da siromašni nisu napustili Boga, koji ih voli kao Oca (usp DV, str. 63). Što se tiče njega, živi ovog iskustva: "U siromaštvu svećenik pronađe svoju snagu, svoju moć, svoju slobodu" (TD, str 519).San Chevrier oca je osposobiti jadne svećenike do siromašnima.

5. Danas tražimo Blaženu Anthony Chevrier učimo sve više i više evanđeoski poštovanje i brigu za siromašne. Draga braćo i sestre: Vi znate da postoje oni siromašni u našem svijetu danas. Svi oni koji imaju nedostatak kruha, ali i zapošljavanje, odgovornosti, razmatranje njihovog dostojanstva, i oni koji bezbožništva. To je utjecalo ne samo radni svijet, ali i mnogi drugi okruženja. U civilizaciji neobuzdanog konzumerizma, "novi siromašni" koji nisu na "socijalni minimum", paradoksalno postoji. Postoje mnogi od njih pate nezaposlenosti, mladi ljudi ne mogu naći posao ili sredovječnih ljudi koji su izgubili. Znam da mnogi od vas, unutar pokreta mladih a posebno se to odnosi sa zanimanjem donose im učinkovitu pomoć.

Također mislim stranaca u, radnici imigranti vrlo brojni u ovoj regiji iu ovom trenutku ekonomske krize su ugrožena zbog neizvjestan status. Iako je problem njihove integracije ostaje složena, uzimajući u obzir opće dobro zemlje, Crkva ne podnese ostavku na sve što uključuje nedostatak poštovanja za svoje osobe i svojih kulturnih korijena, ili nepravednost prema svojim potrebama i njihovih obitelji koji trebaju živjeti s njima.Kršćani će zauzeti prvo od onih koji se bore za svoju braću iz drugih zemalja imati legitimne jamstva i otvoriti umove više pozdravni način inozemstvu. Oni će biti svjesni svojih problema i pomoć migrantima da se brine o sebi. ... Da, Crkva je također učinjeno u ovom području glas koji ga nemaju. Ona će nastojati da se slike i kvasac više bratske zajednice. [...]

 

6. Da, ona mora pridonijeti oslobađanju čovjeka od ropstva tako bez miješanja u našem zajedničkom borbu protiv nasilja, mržnje, što ideološki klase položaj koji će dovesti do lošije zala od onih koji žele eliminirati.Nada se zapravo ne živi u srcu čovjeka nego kada osjetite Spasitelja. Riječ Božja je onda snaga oslobođenja od zla, grijeha razumio. Naviještanje evanđelja je najviša služenje ljudima.

 

Otac Chevrier htjela osloboditi siromaha iz vjerskog neznanja. Prado, pokušao dok je pokušavao da obrazovanje mladih, što je danas će se zvati pismenosti i učeći vjeru da im omogućiti da sudjeluju u euharistiji. I za ovaj zadatak je podigao i formirao dobar tim muškaraca i žena. "Sve mi je želja da se pripremi dobre vjeroučitelja u Crkvi i formirati udruženje svećenika da rade za tu svrhu" (Pismo svojim sjemeništarcima, 1877). Oni će ići svugdje "pokazati Isusa Krista", kao svjedoci propovijedati kroz -Jednostavan i pažljivo spreman vam katehezi, ali i kroz njegov život. On je posvećen tome mnogo svog vremena, s lošim sredstvima, ali prilagođenih posebno komentirajući svaku riječ Evanđelja, te krunicu i Križni. On je rekao: "Da katekizirati ljude, to je velika misija svećenika danas" (Pisma, p.70.).

 

Siromašni imaju pravo, ali i cijelu Evanđelja; Crkva poštuje savjest onih koji ne dijele njihovu vjeru, ali ima misiju svjedočiti Božju ljubav za njih.

 

Danas je religijski kontekst više nije doba Oca Chevrier. Naš put je obilježen sumnje, skepse, nevjere, pa čak i ateizam, i maksimalističke zahtjeva slobode. Ali potreba da predloži jasnu i žarku vjeru -Sve vjere osjeća sve više. Vjerski neznanja proteže uznemirujuće. Znam mnogi vjeroučitelji su postali svjesni toga i velikodušno posvetiti svoje vrijeme i talente za ispravljanje ovog problema. Poziv otac Antoine Chevrier treba nas potaknuti i držati nas u ovoj misiji. Ne čuješ njegov uzvik: "Kako je lijepo znati o Bogu!" (Pismo, 1873)? [...]

 

8. A ti, Oče Antoine Chevrier, vodi nas na put Evanđelja. Blagoslovljen si ti! Vaš lik se diže i sja u jasnoći osam blaženstava Isusa. Ovaj grad Lyon će vas zvati blaženom, ona koja, od dana umreš, okruženi i štovao.Slično je Crkva časti u vama "mali" uzvišen je Isus više od mudrih i pažljivog formulacije, svećenika, apostola, sluga siromašnih. Poput Pavla, donese Krista, što su živjeli zaboravljajući ono što je iza vas, u ukupnom naponu naprijed. Da, u potpunosti su vas pretvorili u budućnosti, prema svijetlu budućnost svih ljudi u Bogu. Vi ste pokrenuti prema cilju osvojiti nagradu za koju nas Bog poziva da se tamo gore u Kristu Isusu. To je cijena ljubavi! To je ljubav!

 

[L'Osservatore Romano, tjedno izdanje na španjolskom, 12-X-1986]

      

Blažena Felix iz Mede

klarissza (1378-1444)
Blažena Felix iz Mede
TEKST PREDVIĐEN ZA ISPRAVKE PRIJEVODA:
 
Rimski martirologij: U Pesaro, u regiji Piceno, Italija, Blažena FELISA Meda, opatica clarisa. (1378-1444).
 
Rođen je u Milanu. Uskoro je siroče i morao voditi brigu o svojim mlađe braće i sestara. U dobi od 12 on je obećao da svetost. I na 32, kada je ispunio svoje obiteljske dužnosti, postao je vjerski clarisa sv Ursula, ali ne prije nego ostavljajući svu svoju imovinu svojoj braći i siromašnih. Uskoro je postigao veliki ugled zbog svoje pobožnosti. Njegova sestra ubrzo pridružio klarisa, dok je njegov brat pridružio franjevcima.
 
Nakon 25 godina redovničkoga života, gdje se istaknuo ekstremnim pravilnosti i čvrstoću, i njegovim stalnim pobjedama nad kušnjama, izabran je opatice u samostanu sv Ursula, koja pod svojom vlasti bio uzor kreposti i pobožnosti.
 
Do 1439., vojvotkinja od Pesara, Galeazzo Malatesta žene, upitao St. Bernardina iz Siene, koji je tada bio vikar general pažljiv franjevaca, koji je želio osnovati samostan klarisa u Pesaru, pod uvjetom da je Felicia, koji je Ja vladati, sv Bernardino Siena imao poteškoća u uvjeravanju FELISA ostavljajući Milan za Pesaro, s još sedam sestara, raditi na osnivanju strane Malatesta dragom vojvotkinja. Felicia je poslušao njegov nadređeni, iako je bila neka boli daleko, i starije, grad u kojem je oduvijek živio, okružen dubokom ljubavlju. Vladao je samostan s istim uspjehom kao i prethodni. Umro je u samostanu s reputacijom za svetost.
 

Sveta Anna Schäffer

djevica i trećoredica (1882-1925)
Sveta Anna Schäffer

Anna Schäffer. Živjela je u Bavarskoj na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, a žarko je željela bila misionarka. Međutim, zbog teške nesreće dugi je niz godina ostala vezana uz krevet. Unatoč tomu uvijek je bila spremna poslušati druge i moliti za njih. Proglašavajući ju blaženom, 1999. godine, papa je Ivan Pavao II. rekao:,

 

 „Bolest i slabost mogu biti crte po kojima Bog piše svoje Evanđelje“.

 

 

 Govoreći za našu radijsku postaju o njezinoj duhovnosti, Andrea Ambrosi, postulator postupka za proglašenje svetom, istaknuo je da ne treba zaboraviti da je bila laikinja, i da je veliki dio svojega kratkog života provela u krevetu, u velikom trpljenju zbog nesreće koja joj se dogodila kada je imala 15 godina. Od toga je trenutka tijekom više od 20 godina živjela trpeći, i zahvaljujući Gospodinu za sve što joj je slao. Stoga je ona za nas laike poziv da prihvatimo poslanje koje je Isus odredio za svakoga, pa i onda kada u poniznosti imamo zagrliti najteži križ. Ona nas poučava da uz Isusovu pomoć ružne stvari iz svakodnevice uvijek možemo preoblikovati u trenutke radosti, ako u njima vidimo put prema susretu s Isusom – istaknuo je postulator.

http://hu-benedikt.hr/?p=524 

 

Pages